Stupa u Pikarski Roman

Ištvanu Eršiju, odavde-otpreka

Uselila se u nas Gozba, usidrila se u Našoj Nutrini, i s nezajažljivim apetitom nas je tamanila, proždirala. Dojadilo joj je da je mi štrpkamo, mrljavimo, pa je naprosto ona prodrla u nas. Ušljapkala. Kao na belom konju, ujahala. Kao kad u lovu na lisice lovci ujašu u šumu. Ona je naša Tvorilja: prožderala nas je i, potom, rodila. Naša Žderava Tvorilja. Dogorevamo, dakle, kao Sveća, kukumavčimo pred licem njenim. Ali ne bi trebalo da očajavamo i, naročito, da se prepuštamo panici. Proždirući nas, Gozba se goji, buja, otiče, postaje sve Stasitija, sve sličnija Molohu, on će biti Naš Iskupitelj, ovaj sladostrasni, privlačni Moloh. Gozba je, dakle, izum posve sličan Romanu, s tom razlikom, što se u Romanu dešava samo ono što ćemo mi u njemu zamisliti, dok Gozba umišlja, uvlači, usisava u Roman nas same, i tamo će nas proždrokati, zajedno s Romanom. Gozba je tužbalica, posmrtna pesma Romana.

Takvo je bivstvo, kažemo, i gorko iskrivimo usta. Kažemo bivstvo, i smesta počinjemo da čeprkamo u njemu. Čeprkamo sve dok ne otkrijemo, da je bivstvo poslednja vrednost. Čeprkanje po bivstvu. Svest o bivstvu. Tajna o bivstvu. Vrednost. Nikakva druga vrednost i neće ostati za nama, osim Grandiozne Monumentalne Gozbe, koja je prethodno prožderala sve naše misli. U to ime i možemo da se pohvalimo kako smo, eto, ipak Preživeli, kako revnosno ližemo lizalice preživljavanja i, ako je to uopšte neka uteha, u svom pravednom besu izokrećemo svoje zakrvavljene beonjače, škrgućemo zubima, mada smo uistinu sami hteli, sami smo priželjkivali, da nas Gozba proždre. I prožderala nas je, ne iz surove Kazne, već iz čistog, opraštajućeg Milosrđa.

Spretno se zavaravamo i svejednako tvrdimo: naša misija je uspešno okončana. Iscedili smo Milost iz Bivstva, učinili smo to zašto što smo jednom, nekada davno, ili možda pre par godina, u ono Zlatno doba, u ono naše malo, enigmatično Zlatno doba, navodno, Pokupili Prnje Svoje Imaginacije, jer nam je, navodno, bivstvovanje postalo nepodnošljivo, i pošli nekud, kao u Bajkama, ali uzalud smo grabili napred, svi Putevi su vodili u Srednje-Istočno-Evropsku Gozbu. U Bajku. Nedovršenu, dakako, koju zapravo i nije moguće dovršiti, jer je naša priča oduvek i govorila o Propaloj Budućnosti. A priču o Propadanju zabranjeno je završiti, jer inače ne bismo više mogli da Sanjarimo o našem malom Zlatnom dobu s kojim obmanjujemo sebe.

Prošao sam taj Put, i uverio se u to, da Propadanju nema kraja. I nikada neće ni biti. Propadam, dakle postojim. Sa nama se podmukla priča jednostavno samo nastavlja, odnosno, ponavlja se u beskraj i, u međuvremenu, sve više se Udešava, Kinđuri, takoreći: civilizuje se. Stoga i propadamo onako Nakinđureni, Napirlatani. Niko tu priču ne može da napusti, premda sam zbog toga ušao u nju, da bih mogao izaći, istupio sam s ovim Govorom u nameri da razbijem Red, da pokvarim, rasturim Ukrase, ali Ona je rasturila mene, Ona je počela mene da Udešava, da me Ukrašava. Razapela me je, zdrobila, uprkos tome što sam, navodno, izašao. Pretvorio sam se u Šarenu Kićanku na njenom klobuku. Naivno sam poverovao da sam spašen. A desilo se samo to, da su me izbacili, kao Šarenu Kićanku. Ali sve je to sad sporedno. Važno je samo to, da sam uistinu hteo da je rasturim. Da je zdrobim. Ali nisam uspeo. Ostao sam usamljen sa svojom Zastavom, vijoreći Ovamo-Onamo, i sam nalik na kakvu iscepanu, neprepoznatljivu Zastavu – pitajući se, šta da radim sa njom?

Kome da je predam? Kome ona uopšte i pripada? Ko će priznati, da je Zastava zaista Zastava, a ne samo jedna nakinđurena Reč o Sudbini Reči?

Ali ne mogu nikome da je predam, jer u međuvremenu se ispostavilo da nosim Ničiju Zastavu, koju su mi jednostavno utrapili, jer bilo je previše Zastava a premalo Ruku i jer, neovisno od toga na kom kraju Cevi krijemo Metak, na ovaj ili onaj način, u svima nama vijori nekakva Zastava, za koju neodgovorno tvrdimo da Simbolizuje Ovo ili Ono. Preko mere uzoholjeni bludimo među bezgrešnim Simbolima, to tumaranje nazivamo Slobodom Duha, i ni slučajno nećemo priznati, da među tim znamenjima lutamo samo zbog toga što su navodno jedino među njima putevi otvoreni, pa slobodno istražujemo, jer u Svetu Simbola nema prljavih prepreka, Simboli ionako vode samo do novih Simbola i to nas oslobađa, s uzvišenim osećanjem Slobode primamo k znanju da, hvala bogu, još nismo stigli do kraja Putešestvija po ovom Bespuću, s oduševljenjem se zaplićemo u Simbole Bespuća, da bismo uskoro, hteli mi to ili ne, shvatili da osim ovog nemamo drugog sveta, da su samo Simboli preostali. Okolnosti zaprepašćujuće smrti Gospodina Považana, čiji sam svedok bio, i o kojoj želim da u daljem izvestim, na to su definitivno jasno ukazale.

Gozba je još bila u punom jeku kada se, pretvorno, ušunjala Smrt Gospodina Považana, uvukla se kradom, bez ikakvih prethodnih nagoveštaja, kao da se ništa nije ni desilo, po svemu sudeći, prikrala se tako podlo baš zbog toga što je, slučajno, ova Smrt bila – Stvarna. A takvu smrt mi omalovažavamo, jer držimo da je preko mere banalna, budući da nije dovoljno Simbolična pa se iz nje ne može razviti prikladna priča. Tačnije, ušunjala se za vreme trajanja Gozbe, mada taj momenat ipak saopštavam s izvesnom rezervom, jer više nisam siguran ni u to, kada je Gozba uopšte i Počela i kada će se Završiti, i hoće li se uopšte završiti, ili će nas sve bezobzirnije tamaniti.

Dakle, predajem se: ne zabijam zdušno zarđalo koplje u Srce Vetrenjače, nego posve u duhu epohe, Svakoj Istini pristupam s pozamašnom dozom Skepse, nema istine, kažem, jer ni to nije istina, da nema istine, ponavljam uporno, mirim se jedino s okolnošću da nas, uistinu, proždire Monumentalna Gozba, i tu okolnost moram bezuslovno da prihvatim, jer bilo bi nadasve glupo i obaška suprotno Vladajućem Duhu Epohe, da se fanatično suprotstavljam ili makar i u sebi da negodujem, jer je poznato, da je i to samo Simbol, i zahvaljujući tome svima je jasno kao dan, da Gozba traje neprekidno i da, slično karcinomu, nevidljivo napreduje. Zahvaljujući Gozbi, Put je Otvoren, a Bespuća beskrajna, pa možemo s olakšanjem odahnuti jer, hvala bogu, Gozba će sve prožderati, zabranjena je svaka sumnja, niko nema smelosti da porekne njeno postojanje, to jest da nas u životu održava bolest Bivstvovanja; to je jedina istina, bez obzira na to što je prećutkujemo, i što nemo, bespomoćno, kao ribe na suvom, obmanjujemo sebe da ćemo na lukav način, posredstvom Gozbe, ukinuti Bivstvo. Ovo mišljenje izgleda utoliko verodostojnije, što na Gozbama ionako uvek brbljamo o Bivstvu, nastojeći da ga što svestranije i, dakako, stručno interpretiramo; oni koji su u toj disciplini najuspešniji, obično i najubedljivije leleču, pokazujući i na ovaj način, da se na Bivstvo zaklinju na najvišem nivou. Svi znamo da bez ovakvih leleka, ridanja, kmečanja, niko ne može biti dostojan struke, raznih titula, zvanja, ugleda; svi smo shvatili, da je Gozba hiljadu puta važnija od Bivstva, budući da je Bivstvo krajnje banalno ako nije Simbolično, odnosno, Bivstvo nikad ne može da bude savršeno Simbolično, kao što može da bude Gozba; dakle, sve u svemu, Bivstvo je samo kakva-takva prilika da veličanstveno, na belom konju, Gozba stupi u nas i da, kresnuvši iz nas svojom Sjajnom Potkovicom blistave iskrice, jednim udarcem izbije Bivstvo ispod naših nogu, nakon čega se, u nekoliko uspešno izvedenih akrobatskih poteza, uspentravamo u Svet Savršenog Duha.

Priznajem, u prvi mah sam pomislio da je Gozba tek neka vrsta Debilnog Samozavaravanja, otišao sam tamo s namerom da je raskrinkam, da im uz grohotan smeh tresnem Istinu u lice. Ponavljam: hteo sam da je razbucam, razbijem. Da je razotkrijem. Prvotna namera mi je bila da opišem kakvi smo to svi mi ludaci u Želucu Gozbe. Hteo sam da napišem pikarski roman o ogromnom zlatnom želucu Gozbe. I sve je počelo onako kako obično stvari počinju, to jest, niko nije umeo da kaže, ni kad, ni kako, niti šta je započelo; već i ta okolnost morala je da bude dovoljno jasno upozorenje da budem oprezniji sa mišljenjima da cela stvar nije ni imala svoj početak; a to mišljenje se raširilo samo zbog toga što mi, po pravilu, i ne želimo da stvari imaju svoj jasan početak, budući da je Vitezima Relativnosti nedostojno da se prihvate zadatka koji ima svoj početak. U najgorem slučaju može da ima samo privremeni, ili takozvani početak, koji može bilo kad, s izrazitom duhovnom superiornošću, i s poštovanja vrednom hrabrošću da bude – osporen.

Ergo: pojavio sam se na Gozbi, s pažljivo pripremljenim Govorom u Džepu. Bio sam konačno Tamo gde Treba. Ili kako obično kažu: u Središtu Života, gde se Sve Rešava, gde Brbljamo, RRaskamo, Razlažemo, Razmatramo, Prepričavamo, Određujemo, Zacrtavamo, Izražavamo, Opisujemo, Pronalazimo, Zamišljamo, tamo gde je Jezik Gospodar, zato je i nadasve zlonameran onaj ko se drzne da priupita: šta? – jer upravo zbog toga i Brbljamo, zbog toga Zacrtavamo, Određujemo, Opisujemo, Rastavljamo, Sastavljamo i Rezimiramo, činimo sve to u cilju da jednom stignemo Tamo, gde će se pitanje: šta zapravo i radimo? – pokazati kao suvišno; odnosno, tamo gde je Jezik Jedini Gospodar, ne možemo da zanovetamo, da mudrujemo o tome Šta, ili Zašto, dovoljno je da se uhvatimo za Gospodareve skute, i naši problemi će smesta biti rešeni.

Ja sam dospeo Tamo. Hteo sam da moj Problem bude rešen. Vlastitim očima sam video, da su svima ostalima Problemi začas bili rešeni, to nikako ne mogu poreći, ali baš u tom trenutku pao sam u klopku.

Tromo, sa mnogo laviranja, uz bezbroj nazovi naučnih, uistinu pak samo prepredenih digresija i, naravno, uz uobičajenu Ceremoniju, u prijatnom, vedrom Raspoloženju, što će reći s jednim sjajnim Cocktail Party-em završena je Velika Srednje-Istočno-Evropska Gozba koja je, prema oceni eksperata, donela Istorijsko Iznenađenje. Ali u čemu se to Iznenađenje ogleda, nije bilo moguće precizno odrediti, jer kao što znamo, kod nas su Stvari besmislene, pa stoga i neosporive, uzvišene i, sledstveno tome – tajanstvene. Radoznalo i donekle sumnjičavo sam otišao na Gozbu i, sad, priznajem: video sam, vlastitim očima sam video, ova Gozba nije bila ni san, ni izmišljotina, niti puki produkt previše žive uobrazilje.

Ali sva ta Laviranja, složena Manevrisanja, s druge strane, kao da su potvrđivala neka mišljenja da Iznenađenja zapravo i nije bilo, budući da su Dobro Upućeni besumnje blagovremeno bili obavešteni da će kao pobednik Velikog Permanentnog Dijaloga, Sudbonosne Srednje-Istočno-Evropske Razmene Mišljenja izaći nesumnjivi Heroj Gozbe, nepokolebljivi i nepopustljivi Gospodin dr Korhanec. Njegova pobeda bila je neminovna, jer naši dugo očekivani zaokreti bi, po pravilu, usledili uvek nakon što bi nam oni već smrtno dosadili i kada bi nam se već odavno činilo da su daleko iza nas; dakle, u tom smislu, Gozba je bila puka Formalnost, kao kad iz ormana izvadimo praznično odelo, pre nego što ga obučemo, ali budući da je jedino Formalnost u stanju da se Oglasi, da Čavrlja, Analizira, Formuliše, Razloži i Složi, tako je po cenu ne malih napora, bar formalno odlučeno Šta RRe Biti Sa Nama usred ovih, sudbinskim zaokretima nazvanih istorijskih događaja.

S jedne strane, Nije Se Desilo Ništa, s druge strane, pak, opet je Doneta Istorijska Odluka; iz ove stešnjenosti između Jedne strane i Druge strane rodila se Monumentalna Gozba, u koju su svi polagali svoje Poslednje Nade; konačno će se sve stvari Uravnotežiti; konačno su minula mutna vremena; uslediće konačno Harmonični Red, jer prevladali smo sva ona osećanja koja su izmicala kontroli, sve one haotične misli s kojima su nas zaveli anarhisti, razglasivši drsko da će se Gozba jednom, neizbežno, završiti. Konačno, mogu da kupe svoje prnje ovi navodni bezgrešnici, ljudi navodno čistih ruku koji su Gospodina Považana, dosadašnjeg Predsedavajućeg, smatrali Srednje-Istočno-Evropskim Mučenikom ili, u najmanju ruku, Moralnim Uzorom.

Bilo je krajnje vreme da se pročisti Srednje-Istočno-Evropski Vazduh. Ali i od toga je značajnija okolnost, da je neslavnom smrću Gospodina Považana i poslovično omalovažavanje besmrtnosti najednom postalo apsurdno. Naime, on je u poslednje vreme sve češće nalazio za shodno da ponavlja, mrmljajući sebi u bradu, da smo mi okončali svoje misije i da je sad vreme da svako u svom ličnom životu ostvari ono o čemu je do sada samo popovao. Takve je stvari govorio. Da je Misija, tobož, okončana. Čime je samo iznervirao, i izazvao plemenito negodovanje prisutnih. Zašto bismo tek tako crkli, ako pri tome ne možemo da se ogrebemo za Besmrtnost? Nećemo jeftino dati svoju Misiju. Gospodin Považan je umro, niko drugi ne sme ni da pisne. Sad je već otvoren Put Napred: u Besmrtnost. Više niko neće zanovetati. Bar se nadamo. Zato smo ga laka srca, bez ikakvog rizika pustili niz vodu, oplakali i sahranili, onako, kako dolikuje.

O njemu sam hteo da napišem Pikarski roman, o ovom setembrinijevskom kopiletu, koji nikad nije izrekao reč podlost, i nikad reči bio sam slobodan da se izrazim u tom smislu, da ovo više neću otrpeti, jer danas čak i to ide u prilog protivniku, mislio je, ako kaže, neću više otrpeti, zbog toga je uostalom i bio kopile, jer se sve relativizovalo, čak i podlost; pomislio sam da će on moći da me uvede u Želudac, a potom i da me iz njega izvede, da će on biti Junak Dvoboja istinskog Srednje-Istočno-Evropskog Romana, onog dugog, pustolovnog Putovanja, koji će nas izvesti iz Želuca Gozbe, budući da su mi dozlogrdila sva ona Blebetanja o Srednje-Istočnoj Evropi, sva ona Kinđurenja koja se izmišljaju po Literarnim Salonima, one Žalopojke, sve ono ušećereno voće Bivstva s kojim filujemo Roman; povraća mi se od onih Starostavnih Sećanja, koja treba da posluže kao dokaz, da ništa nema početak, baš se zato i trudimo da u srcu ulepšamo ova Sećanja, činimo to smrtno ozbiljni, to jest naše Dične Žalopojke uplićemo u opsenjujuće Motive. Ukratko, s nekom vrstom fikcije sam hteo da potvrdim non-fikciju, s onom zadnjom namerom da, ako se već iz petnih žila upinju dokazujući kako je sve nestvarno, makar jednim gestom ukažem na jednog stvarnog, uistinu postojećeg čoveka, na jednog jedinog makar, koji će izgovoriti reč podlost, čak i ako je ta reč relativna i savršeno neprepoznatljiva; to je onaj čovek koga lično poznajem, čije su mi namere i dela poznata, s kojim smo se u izvesnom smislu dobro razumeli, i koji je mogao da je izgovori, imao pravo da izgovori tu reč, dakle, od sada imam dovoljno dokaza da se radi o stvarnoj ličnosti, pa neka me ova stvarna ličnost vodi, pomislih, kao što je Beatriče vodila Dantea, kružeći strpljivo širim stopu po stopu svoje krugove, potiskujem Vakuum, na taj način dosežem Arhimedovsku Tačku, što znači da s osloncem na jednoj jedinoj stvarnoj ličnosti, pomeram Vakuum iz svog ležišta s trijumfalnim usklikom: evo, Nešto se ipak Kreće, Kreće se ono što Postoji, ipak postoji Podlost, dakle postoje Odnosi, Mogućnosti, Izbori, ne moram da obučem Negliže-Bivstvo Gozbe, znači da su stvari ipak Pomerljive, to jest – Stvarnost Postoji.

Tako sam se našao u samom središtu Srednje-Istočno-Evropske Gozbe, gde su se svi žestoko okomili na Podlost, gde su se svi iz petnih žila trudili da se pokažu što pošteniji, pošteno su prevrtali oči, heroji našeg doba su nedvosmislenim gestovima pokazali kako omalovažavaju to nesretno kopile, koga su uostalom i ranije omalovažavali, prežvakali su svaku reč, pretvarajući je u finu, plišanu kašu, prežvakali do neprepoznatljivosti, reči su postale nalik na teturave senke u maglovitom predvečerju, i tako sam se, bauljajući, definitivno izgubljen, uvalio u veliki Jezički Kotao Gozbe, pao u njega kao Žaba u Pomije, i razbaškario se u Dičnoj Neminovnosti, koju su predstavljali u Sumraku teturave senke.

Najpre sam računao ovako: zamišljam nešto, dakle postojim -ili, u najmanju ruku, mogao bih da postojim; ali uzalud: smesta sam se našao oči u oči s Duhom Gozbe po kome, međutim, čim nešto zamislim, onda ni na koji način ne postojim; ne postojim, jer ako zamislim nešto, u istom trenutku naći ću se naći s one strane zamišljenog, budući da je ono što jesam – nezamislivo.

Uprkos tome skupio sam svu svoju Hrabrost, prihvatio sam Gozbu, ali sam istovremeno i provalio u nju. Nisam hteo da se nađem s one strane zamislivog. Bio sam naumio da zamislim ono što po svojoj prirodi ne trpi uobrazilju, budući da isključivo ono hoće da zamisli mene i, po njemu, moram da budem u dlaku onakav, kakvim me zamišlja. Inače, ima da me nauči redu: objaviće, da ne postojim. Započeo sam jednu unapred izgubljenu igru: odabrao sam Gospodina Považana za glavnog junaka jednog Pikarskog romana, budući da sam bio ubeđen da je on istinski Junak, jer je preko glave preturio već sve što je jedan Srednje-Istočno-Evropski Postkomunistički Junak mogao da preturi. Znamo, šta to znači: on je preživeo sve ono, sa čim se Ostali samo razmeću. Nije me pokolebala ni okolnost da je Sudbina Gospodina Považana, prema mišljenju učesnika, već odavno zapečaćena, jer je i on hteo da zamisli Gozbu, u nameri da objasni njeno postojanje.

Mogao sam zaista da pretpostavim, da na njega ne mogu računati, i najugledniji, i najupućeniji učesnici bili su jednodušni u oceni da su njegovi dani već davno izbrojani, još u ono vreme, kada nam se činilo da Pobuna ima smisla, odnosno, kada smo još bili naivni i neiskusni, i kada smo s naslona stolice uzimali i oblačili sako kao da polazimo u susret važnom Događaju, svi smo hteli da pomerimo Vakuum iz njegovog ležišta, i kada smo zaista bili uvereni da Pikarski Roman postoji, i da ćemo ga naći, kao u Bajkama, čim se budemo zaputili na bilo koju stranu.

Tada smo još tvrdili da je dovoljan Put Bajke, Morala i Protesta, te da je, nadalje, Opšte Dobro samo po sebi razumljivo, to jest da nam ono naprosto pada u krilo sa grane, poput zrele Voćke, a da Istina žubori svuda oko nas poput bistrog potoka, da je slična muzici, i da ona deluje na nas kao Betovenova Sedma Sinfonija, sve se to dešavalo u vreme kada Gozba još nije bila Savršena, jer Sloboda još nije bludničila sa nama, već nas je grubo dohvatila za Gušu, ali od tada smo i mi progledali, zakleli smo se da nipošto nećemo popustiti, zgrabili smo čvrsto Šećerlemu Demokratije, pa smo je rastrzavali na sve strane; na kraju smo otvorili svoja Srca; postadosmo najednom Napirlitane Demokrate, čak su i sveštenici blagoslovili naš blud sa rečima, nakon što smo  postali Najveće Demokrate. Busamo se u prsa: i te kako smo Laprdali, i te kako smo udarali šakom o Sto, ali sa svim tim počeli smo se hvaliti tek kada zbog toga više nisu sledile ćuške, udaranja po prsatima, odnosno, kada je i Demokratija postala na izvestan način profitabilan Srednje-Istočno-Evropski Bušines, usled čega smo mi, Rukopoloženi Sveštenici Duha, počeli da oponašamo Švercere koji su, poslujući u smrdljivim kupeima Međunarodnih ekspresnih vozova, prvi spiritualizovali ovdašnje granice, a političari su rezignirano, sa čuvenom proleterskom skepsom spoznali, da je kapitalizam najveći dar neba, pa su najvrsniji članovi avangarde radničke klase teškom mukom zarađene i isposnički ušteđene plate i dnevnice, svoju znojem natopljenu prošlost, uložili u Demokratiju, u Bušines, u Salone Nameštaja, u Kafane, u Kafiće, u Spoljnu i Unutrašnju Trgovinu, dakle, kada je Avangarda preuzela metode Švercera i prokrijumčarila kapitalizam u socijalizam, konačno smo i mi, Rukopoloženi Sveštenici Duha odahnuli i počeli da uveravamo sebe da smo dobili ovu, bez ikakvih pravila odigranu Utakmicu koju su nam, što se kaže, nametnuli Drugi, Strani Faktori, razume se, nametnuli su nam je Ognjem i Mačem, inače ne bi moglo biti ni govora o Onolikom Licemernom Lakejstvu, niti o Onolikim Aplauzima, o Onolikim Lepim Položajima i Odlikovanjima, ali opravdanje se naprosto nameće, diktatura je tada bila nevidljiva, tako je, bila je neprimetna, jedna Maleno-malecna diktaturica, tek pomalo, doduše, neudobna, ali samo zato što je bila mala, dakle skučena, ta bestidnica se lukavo kamuflirala, inače mi bismo se, to se bar podrazumeva, žestoko pobunili. Nismo se bunili, ćutali smo kao zaliveni, ali samo zbog toga što je bila tako mala i slabašna, ali sada se bunimo, kada se već nisu bunili drugi, ukratko, od kako je naša Sloboda postala neopoziva, od kako Iz Sve Snage Lupamo Šakom o Sto, od kako Ne Zaklapamo Usta, od kako se Baškarimo u Slobodi, od kako smo se glavačke bacili u Šverc-kapitalizam, od kako nam je Sloboda Trijumfalno Zakucala Na Vrata, kao da se neposredno pre toga ništa nije desilo, od tada iskreno dirnut pozdravljam Večite Gubitnike, Večite Budaletine, koji Nemaju Ništa u svojim Džepovima – oni su i u ovu Najnoviju Utakmicu ušli s nenadoknadivim Hendikepom, i mada su je uistinu izgubili, Pobeda im je plišano nametnuta.

Da se lepše izrazim: došao sam da sahranim Gubitnika, alias Gospodina Považana, mada sam u neku ruku prisiljen da priznam, da se ovim vraćam u okvire uobičajenih humanističkih predrasuda, bolje reći, individualističko-liberalnih bedastoća po kojima je onaj ko traži Istinu, uvek na strani Slabijeg. Dakle, bio sam obuzet ovakvim starostavnim dilemama kada je trebalo do dna ispiti Pobedu, punu čašu Slobode Govora i Štampe. Samo sam petljao, zanovetao, mudrovao. Naravno, time se uopšte ne ponosim, bio bih mnogo zadovoljniji da mi nikad nije palo na pamet da tražim Istinu, već da sam se, naprotiv, unekoliko nadmeno, ili kako se u poslednje vreme obično kaže: gospodstvenim prezirom izrazio o njoj, a potom, ipak, stao na stranu Slabijih. Ova skandalozno važna nijansa, međutim, za vreme Gozbe nije ni jedan jedini put pomenuta, jer se u ovim bednim dijaloškim vremenima ni sa njim, to jest sa Gospodinom Považanom, ni sa nama, koji smo sve naše nade polagali u njega i, naravno, ni sa mnom, koji se naročito nadao – ništa ne dešava. Da nije onako banalno umro, Gospodin Považan bi i nadalje ponavljao svoje floskule, isto onako bez cilja i smera, kao što je do Sada činio, i nadalje bi uporno tvrdio da će se Nešto Desiti, i nikad ne bi uvideo, da se Ništa ne sme Desiti, i da je to najveća Podlost; ne, mi i dalje stajimo, postojano, kano klisurine, stanje stvari ostaje, dakle, nepromenjeno – budući da smo Definisali Nove Ciljeve. Samo jedna stvar mu se isprečila na putu ove glupe igre: smrt, koja ga je za vreme Gozbe zadesila, pa se iznenada našao izvan Predivnog Sveta Simbola, gluperda je zaista umro, jer nije hteo da digne pištolj, zamislite samo, pucao je visoko u vazduh i spustio oružje, a onda je umro, možda baš u najgorem trenutku, stvar je bilo moguće donekle prikriti samo na taj način što su ga učesnici Gozbe paradno oplakali, ožalili, sa zluradom mišlju, da mu je tako i trebalo, ko mu je kriv što je hteo da preskoči Ogradu Simbola i Metafora, kada se zna da ni s Ove, ni s One Strane nema Ničega. Ali svi mi ostali, hvala bogu, ostajemo u našim malim, imaginarnim bedama: duševno čisti, odnosno iznutra slobodni, nikakve veze nemamo sa svim onim spoljnim smećem, pa možemo mirno nastaviti da se poigravamo, da petljamo s Rečima i Simbolima.

    Ova Smrt bila je, nažalost, na izuzetan i veoma glup način autentična, mogli bismo čak reći i to da je bila puna života, ako tako nešto uopšte još postoji, ali samo zbog toga što je usledila u Najgorem Trenutku. Dijagnoza je, razume se, očita: Gospodin Považan nije imao smelosti da izabere onu Smrt, koju smo stvorili našom neiscrpnom, raskošnom imaginacijom. Zbrisao je u banalnu Smrt, i nije usnuo sebe u Večne Matefore. Nije bio kadar da skoči dovoljno visoko, i da se na brzinu ubaštra u predivno Nadimaginarno, a onda bi mogao svaki dan da umre. Ukratko, njegovu smrt nismo mi izmislili, mada bismo mu u tome rado bili na usluzi, budući da je Smrt naš najprilivegovaniji Alibi i najslađi Zalogaj naših Blebetanja, RRaskanja, Interpretacija, Rastavljanja, Sastavljanja i Maštanja.

Na ovoj tački, međutim, naređujem sebi da se zaustavim. Neću se žaliti na Duh Epohe, neću, nadalje, optužiti Rasturenu Zajednicu, Gubitak niza Identiteta, Zakržljalu Civilizaciju, neću da optužim sve ono što se obično optužuje samo zato što me je moj junak ostavio na cedilu i što je poveo sa sobom i Pikarski Roman, što je u mrtvački sanduk prokrijumčario Iskustvo i Znanje – istinu govoreći, i jednom i drugom već je odavno tamo mesto. Biće im tamo bolje nego da u nedogled venu među našim dičnim lovorikama. Gozba je prožderala i njegov Roman, njen Želudac je svario slavne romaneskne priče. Samo je Burag ostao kao jedino Bivstvujuće. Postoji samo ono što u njemu postoji.

A ta okolnost je opet skrenula pažnju na Stvarnost, odnosno na Gozbu koja se ostrvila i na samu Stvarnost. Kako da prekršim Imperativ Epohe – pitanje je sad. Imperativ Epohe zahteva da uperimo naše širom otvorene oči u Burag, kao u jedinu autentičnu Stvarnost, budući da smo samo nju Definisali, i da smo samo nju Izrazili, Analizirali, Rastavili i Sastavili. Dakle, Gozba je zbog toga autentična, jer su njene posledice najmanje autentične. Samo zbog toga se i baškarimo u Slobodi. Nakon smrti Gospodina Považana možemo još slobodnije se baškarimo u izobilju Ciljeva, ali kao pravom Glupaku, pade mi opet na um, da su ovi Ciljevi po svemu nalik na one leptire koje sam u detinjstvu jurio s ogromnom metlom sirkačom. Leptirica bi u trenu nestala, uzalud bi naišla druga, uzalud je predamnom lepršala na lakim krilima, uzalud je bila u dlaku ista kao pređašnja, ja sam do bola žalio što nisam baš tu, jedinu, uhvatio. Tajna Gozbe je, međutim, upravo suprotna ovome: ne sme se praviti razlika između dve posve jednake leptirice. Hteo sam suviše mnogo, nadao sam se da se neće pojaviti ona druga Leptirica, ponajmanje ona, koja je u dlaku jednaka prvoj, već da će se uvek, iznova pojaviti ona ista. Strašno je to što se sa mnom poigravala jedna jedina leptirica, što se u mom životu dogodila tek jedna sećanja vredna stvar: jedna jedina leptirica se poigravala sa mnom kroz čitav život.

Tragajući za ovom leptiricom, nisam primetio da su oko mene “književnici i farizeji” ispod žita promenili Jezik kojim opisuju međusobno savršeno slične Leptirice, i u ovom prefinjenom estetičkom uživanju, s hrabrošću koja otvoreno prezire smrt, u beskraj su ponavljali da živimo u Opasnim Vremenima, što je nadasve ozbiljan argument da se nastavi Gozba koja se, inače, u zvaničnoj evidenciji vodi pod nazivom Simpozijum, međutim, u suštini je ipak reč o Gozbi, jer je to jedino mesto gde je moguće, uz Šampanjac, mezetiti Ljudska Prava, Estetiku, Humanizam i Antihumanizam, Univerzalnu Salatu Postmoderne, što je zbilja lako jelo, ne opterećuje Želudac, uz to svako može da ga začini po vlastitom ukusu, ovde čovek može da se nakrka Bifteka Moderne  koji nam je svojim svetsko-iskupljeničkim ukusom, nažalost, već u nekoliko navrata pokvario Stomak, zbog toga treba obavezno, iz predostrožnosti, obilno da se poslužimo, kao predjelom, naravnim Mirom i Humanizmom, što je izvrsna podloga za Moralnu Veru, a na kraju, pred sam desert, neizostavno kusajmo Slobodnu Tržišnu Privredu, razume se, samo u slučaju da smo se pre toga dobro nabokali Predupređenjem Konflikata, Nacionalizmom, Kosmopolitizmom, Teorijama Diskursa, i Dilemama tipa šta posle Romana, nadalje, Modifikovanim Diskursima i Metadiskurskom Diskursa, te Pred-ratnim Metadiskursom. Od svega toga moguće je prirediti savršenu Gozbu, pod uslovom, da se obezbedi učešće što većeg broja znamenitih ljudi, naročito sa Zapada, koji se među nama, to jest u Srednje-Istočnoj Evropi, šarmantni kakvi već jesu, ponašaju kao da su na afričkom Lovu na Lavove. No, oni se ne ponašaju tako iz vlastitog uverenja, već se trude da udovolje našim očekivanjima, inače ih ne bismo poštovali s tolikom servilnošću i nikako ne bi u našim očima bili Zapadnjaci. Naravno, pojaviće se i Lokalne Veličine, kao i oni koji će nakon odgovarajućeg zagrevanja takođe postati Čuveni Ljudi, to jest, zakleće se na Boga i Domovinu, da će majmunski oponašati samo Zapadnjake, i zahvaljujuće tome, jednom ćemo i u našim Specifičnim, malim Srednje-Istočno-Evropskim Prašumama preduzimati lovačke pohode na naše Specifične Lavove.

S ovakvom svešću smo uprtili naše Uobraziljom Krcate Zavežljaje i zaputili se u smeru sveta Bajki. Pohitali smo za šarenim rojevima leptirica. Tapkali smo, gotovo u mestu, ali smo naglas ponavljali: hrlimo u Post-. Gonjeni našom uzvrelom krvi. Privrženošću istini i slobodi. Rodoljubljem. Univerzalizmom i partikularizmom. Da bismo produžili našu sanjalačku trku, sve ove sastojke smo dobro promešali. Jedno s drugim. Tako ćemo dovesti sebe u red, bićemo istovremeno i ovo i ono, u odgovarajućoj mešavini za odgovarajuću priliku, kako bismo time servirali, kao na pladnju, našu svest o značaju vlastitog Pozvanja. Jer ta svest nam je, besumnje, u krvi. Baš tako. Tetošimo je, ušuškavamo, čak i u snu, i merimo na gram, procenjujemo, koliko je ima, ako je ima, u drugima. Odlučno se distanciramo od onih koji je, prema našoj oceni, nemaju dovoljno. Plemenito se zgražavamo nad njima, osuđujemo ih, jer odbijaju da blebeću, ne udaraju šakom o sto. Ne baškare se u Imaginarnoj Borbi za opstanak. Samo stoje i zure u prazno. Njih smesta moramo raskrinkati. Na početku svake Gozbe, po pravilu krajnje ozbiljno i sumnjičavo odmeravamo stanje svesti, nakon iscrpne Rasprave se Izjašnjavamo, polažemo Zakletvu i to nas na odgovarajući način udobrovoljava, te nabijeni Svešću o vlastitoj Misiji, ponosno se mirimo.

Baš tako! Ništa nas ne može sprečiti da raskrinkamo neprijatelja. Njuškamo, zavirujemo, zagledamo, igramo se s vatrom. S prikladnom strogošću preispitujemo sve vrste svesti o pozvanju. Svaku posebno podvrgavamo stručnoj analizi. Da li se radi o kvalitetu, ili o škartu? Da li je plitka, ili je duboka? Svesni smo, što je Gozba veličanstvenija, utoliko je Raskoš veća, što je Raskoš veća, utoliko je dublje Beznađe, što je Beznađe dublje, utoliko je važnija Gozba, što je pak Gozba važnija, utoliko je jača Svest o pozvanju. Lakše je kamili da se provuče kroz iglene uši, nego stvoriti Raskoš u Beznađu, pevati o Beznađu na Gozbi, i prirediti Gozbu u Svesti o pozvanju.

A Beznađe i Raskoš dostižu već takve razmere, da je Gospodin Považan najednom postao paše, pred smrt je prilično izgubljen sedeo u predsedničkoj fotelji, pravio se kao da piše Roman, s onim arhaičnim uverenjem da je isključivi posednik Istine, još uvek, kao što je bio juče; pažljivo je posmatrao šta se dešava i sitničavo odmeravao, šta je ispravo a šta nije, ali istovremeno nije bio kadar da shvati, da su se Vremena promenila ili, bolje reći, da se Vremena nisu promenila, budući da su Ciljevi ostali isti, samo što smo te iste Ciljeve lukavo isturili napred u vremenu i prostoru, kako nam džandrljivci ne bi mogli bilo šta spočitnuti, jer ti Glupani nikako ne mogu razumeti, zašto guramo Stenu, tako herojski, nizbrdo. Samo je mrmljao nešto sebi u bradu, nerazgovetno, da je apsurd, tobož, gore, a ne dole, da Stenu treba gurati uzbrdo, prema vrhu, što znači da je hteo da nas liši svesti o pozvanju, spreči da budemo Heroji, a dodao je još i to, da su nepomerljivi jedino Ciljevi. Dakle, jasno je kao dan, da bi nas time skroz upropastio, jer ne bi se Stena kotrljala, gotovo sama od sebe niz brdo, da mi nismo stalno isturali Ciljeve sve dalje i dalje; a primorani smo da Uzvraćamo s takvim Trikovima, jer nam se Neprijatelj sve više približava. On ih, međutim, nije Isturio, odnosno, nije Junački Uzvratio Udarac, to jest nije ni uočio Neprijatelja, već je krajnje stupidno počeo da piše jednu priču koju nikako nije moguće završiti, pa tako nije ni primetio da je Srednje-Istočno-Evropska Gozba već odavno Stupila u njegov Roman. A nije znao ni to, nije naučio, da se žuđeni Roman piše tako, kao da u njega nije Stupila, jašući na belom konju, Svemoćna Gozba, već kao da izvan nje još uvek postoji nekakav izmišljeni Drugi Život, u kojem bismo se mogli bezbrižno baškariti kao Jona u kitovoj utrobi.

Nije uzeo u obzir, da će u tom Baškarenju, kao naručene, sa svih strana navreti Porodične Uspomene, bezazlene Dogodovštine Detinjstva, mistične Travestije i, razume se, Parafraze za Sladokusce. Oni će, dabome, tokom dugih noći razrešiti Tajnu Bivstvovanja, probijajući se, stopu po stopu, kroz Parafraze i Travestije. Seljaštvo će biti zadovoljno Autentičnim Seoskim Životom, što će istovremeno udovoljiti i Najčednije Demagoge i Šućmuraste Samoobmanjivače koji, takoreći, obožavaju Neobavešteno i Nedoškolovano Seljaštvo.

Osim toga, treba računati i s ljupkim, odnosno nesablažnjivim besmislicama za najinteligentnije. To su takve besmislice, s kojima najlakše možemo da ubedimo druge, da smo ih savršeno razumeli, i da od njih niko neće nikakvu štetu pretrpeti, budući da ih uopšte nije neophodno razumeti.

Svako će dobiti svoje. Baškarimo se u Želucu Slobode, kao Jona u kitovoj utrobi, samo što smo mi nekako bolećivi, sentimentalni. Ako ne baš i bolećivi, onda, za ljubav sladokusaca – razigrani. Ironični. Neka se oblizuju i sladokusci duha. Treba i njima pružiti nešto, ne samo Seljacima. Baškarimo se, postmoderno, u apsolutno relativnom. Voda teče napred, a mi u njoj talasamo unazad, jer mi smo simulakrumi Vode. To je danas najtraženija duhovna poslastica. Pravi, i po svemu zasluženi Gurmanski zalogaj, jer mi ne vodimo ljubav sa Vakuumom bilo kako, već isključivo dostojanstveno, iako ga se gadimo. Izvodimo Perverzije s našim Malim Svetim Vakuumom. S našim najsvetijim svetom. Zašto da ne? Na kraju ćemo se ionako predati, jednostavno ćemo se baciti u Utrobu Ničega. Zato i ne treba da se čudimo što je sasvim ljupko, bez znatnijeg otpora, preteranih očitovanja odlučen ishod jedne od etapa Gozbe; dakle, svetu treba obznaniti samo to, da je okončan nadasve naučno i u rajskoj Toleranciji.

Jadni Gospodin Považan! Vakuum ga je usisao, smrt ga je oslobodila. Osveštala. Nije mogao da izbegne svoj usud, eto, upao je u sudbonosno, mada je vazda bezbožnički gunđao protiv njega, ali iz toga, međutim, proističe samo to da je zaslužio svoju sudbinu, budući da nije bio kadar da se prilagodi, nije uvideo da su prošla lepa stara vremena u kojima su bili dovoljni čast, dobra namera, revolt i samizdat, puštanje u promet zabranjenih pojmova, nije primetio da više nije potrebno bilo šta preduzimati, bilo šta puštati u promet, Gozba će lagodno ujahati u Pikarski Roman i u sve druge postojeće prostore, između ostalog i u Nadasve Voljeni Vakuum, naš zadatak se sastoji samo od toga, da ništa ni o čemu ne znamo, da bez primedbi primimo k znanju njenu nazočnost, bićemo autentični lažljivci samo ako budemo priznali njeno prisustvo, jedino će u tom slučaju da se razgrana krošnja naše imaginacije nad tamnom provalijom Perverznog Vakuuma.

Bez toga naš Ugled, naš Osećanje, naše Shvatanje Lepote neće vredeti ni pet para, dakle, budimo krajnje oprezni: moderni trendovi ponašanja su već danas zastareli, Komunizam nam se prikrao iza leđa i naveo nas da se, vlastite sigurnosti radi, vratimo u Uobičajenu Kolotečinu, da prekinemo s nagvaždanjima o Moralnim Vrlinama, bili smo očarani Slobodom, ona nas je naprosto progutala, kao Zmija Žabu, ali uprkos tome mi smo se ipak dobro ugnezdili u njoj.

Svesni svega toga, odajmo dužnu poštu našim Tradicijama, Ratovima, Krvavim Pirovima i drugim Srednje-Istočno-Evropskim Relikvijama. Konačno, možemo slobodno da se kurvamo s Istorijom i sa svim ostalim svetinjama. Volimo sve što je naše, mrzimo sve što pripada našim neprijateljima. Zakolutajmo u tom gorljivom istinoljublju zakrvavljenim očima, odnosno, uronimo našu osvetoljubivost u toleranciju, jer naše pozvanje podrazumeva i to, da dobro izmuzemo toleranciju a, zahvaljujući tome, pre ili kasnije, raskrstićemo i s tolerantnima; potom može da usledi topli tuš, zatim hladan tuš, pa će doći na red Bajkovite Velike Reči o Velikim Delima, najpronicljiviji će baš tada udarati najžešće šakom o Sto Naroda, na kraju ove halabuke Gospodin Považan ionako ne može da učini ništa drugo no da se bespomoćno zavali u predsedničku fotelju. Šta bi drugo? Da uzvikne, poput kakvog Bruta, i da uz reči opore kletve upita samoga sebe: zar i ti, Brute? Ali gde su noževi? Gde su ubice? Noževi blistaju, Ubice se prenemažu. Nevini smo, jer oko nas leže samo Čiste Reči, nalikuju na ružičaste odreske lososa na pladnju. Eto u šta su se pretvorila naša Plemenita i Pravedna Ubistva, naši veliki Sveti Ratovi i Monumentalne Gozbe.

Siroti pokojnik, Gospodin Považan, opružio se na širokom Gozbenom stolu i ne znajući da je, avaj, Pikarski Roman ispustio svoju dušu, jer mi smo sami postali Pikarski Roman, što znači da nema Drugog Života, budući da smo mi sami ujedno i Jedini Život i Drugi Život, moramo ih još samo Rastaviti i, potom, ponovo Sastaviti, Objasniti, Opisati, Odrediti, Izložiti, Sistematizovati, i onaj Jedini, i onaj Drugi; radimo samo na tome, i ni na čemu drugome, jer u tome se Sjedinjuje Sve: a to Sve moguće je konstruisati i dekonstruisati isključivo u trijumfalno tragičnoj, Monumentalnoj Gozbi.

Poprište događaja liči na bojište, na zemlji razbacano leže pismeni Izveštaji, Zapisnici, Pozdravni Telegrami, Pozivnice, Ministarske Posetnice, Naučna Dela o Etničkim Odnosima, Nacionalizmu, Demokratiji, Manjinskoj Egzistenciji, Jezičkoj Revoluciji, Velikoj Dekonstrukciji, mada ni to neće dugo potrajati, navodno veoma skoro treba da pristignu pravoverni članovi Saveza Srednje-Istočno-Evropskih Kolekcionara, koji će sve sakupiti, evidentirati, sistematizovati i deponovati u Arhive izvan domašaja i kontrole Vlada ovog regiona.

Ne škljocaju više Foto-aparati, ne svetle kontrolne lampice Televizijskih kamera, ne blješte Reflektori, preostaje još samo Rasterećenje, Odmor, odnosno zabava, dobro raspoloženje, neobavezni razgovori, Coctail Party. U svečanoj dvorani blistaju kristalni lusteri, u kristalnim čašama penuša se Šampanjac, Coctail Party je u punom jeku, naši pogledi su shodno prilikama zamišljeni, pomalo i zabrinuti, ali se ipak nadasve ljubazno osmehujemo jedni drugima. Sve to spada u Ritual, poput improvizovanih Predavanja oko Švedskog Stola gde uporno uvežbavamo Predkataklizmatična RRaskanja, već se i na taj način prilagođavamo Sudbinskoj Katastrofi koju, naučnom preciznošću, iznova predskazujemo; spremno se prilagođavamo onim Mračnim Vizijama, koje i na ovoj Gozbi krajnje sugestivno predočavamo, predskazujemo i uvrštavamo u dnevni red narednih zasedanja, kojima idemo u susret tako temeljito pripremljeni, tako odlučni, kao što dočekujemo studene Panonske Zimske Noći.

Blago mamurno lice Gospodina Korhaneca poprimilo je izraz nekakve odlučnosti. Zadovoljno, da ne kažemo trijumfalno kruži oko Švedskog Stola, ne hajeći za strzburšku paštetu od guščije džigerice, za kavijarom punjena prepeličija jaja, za pohovane pečurke, za lososove odreske, za hladne pileće grudi, za tortu od badema, za pite s višnjama i sirom, jedino šampanjske čaše ispija revnosno, a Prisutni uslužno dižu svoje čaše i, kucnuvši se s njegovom, bez ostatka priznaju da je Stekao Pravo na Velika Dela, na tumačenje budućih sudbonosnih Događaja; članovi Diplomatskog Kora od sada će Njega pozivati na Radne Doručke i Razmenu Mišljenja, budući da je on izašao s Najboljom Idejom, to jest sa tezom da na bazi jedne Sistematično Promišljene Monumentalne Gozbe treba krenuti u ponovno Osvajanje Srednje-Istočne Evrope, što su, razume se, u Bifeu smesta, uz glasan kikot, ironično prokomentarisali, tvrdeći, da je istu tu Ideju već prodao na drugim Gozbama, ali da se od nje ništa nije ostvarilo. Uprkos tome, međutim, svi su bili ubeđeni da Gozba zaista obećava veličanstvene i jedinstvene rezultate, jer je konačno sazrelo vreme, samo što na ovim našim bespućima, odnosno grešnom životu nismo u stanju da sagledamo sav njen značaj i punu težinu, što znači da će samo Buduće Generacije biti u Prilici da dobiju Iscrpna Objašnjenja, Sveobuhvatnu Interpretaciju, Precizan Opis, Naučnu Analizu.

Neki od Čuvenih Ličnosti, naravno, samo oni u čijim je srcima još preostalo nešto od hazarderske strasti, koji se nisu odrekli svog atavističkog individualizma, odnosno oni koji još nisu na zadovoljavajući način svesni Istorijskog Značaja Gozbe, pa ih zato povremeno obuzima neizmerna zavist, pa su usled toga skloni da potcenjuju Gozbu, pa ne izbijaju iz Bifea i tamo se naslađuju pozivajući se, pritom, na Zdrav Razum, dakle ovakvi upozoravaju na činjenicu da je Gospodin Korhanec i na prethodnim Gozbama predlagao istu onu Liniju, koju predlaže i sada, što će reći da bi njegov predlog trebalo primiti s izvesnim rezervama, ali Većina je takve Pojedince lako ućutkala, mi smo te stvari već prevazišli, prepreke su savladane, jer jednom ćemo ionako morati da ih savladamo, inače bi neko još mogao da postavi pitanje, po čemu smo mi Heroji, kako to da još uvek nismo savladali prepreke, govorila je Većina, a Najistaknutiji su objasnili da sad nema mesta ni za Skepsu, ni za Euforiju, tako je hor Pravovernih ućutkao pomenuta zanovetala, nakon čega su Gospodina Korhaneca jednoglasno proglasili doslednim, čime su samo još više uvećali njegove zasluge. Tajna i, ujedno, imperativ naše epohe, vikao je ispred govornice, nije oslobođenje i razvijanje našega ja, ono što naša epoha postavlja kao nesumnjivi zahtev, ono što nam je sada potrebno, i ono što će stvoriti sebi… iznenada je zastao, bolno jeknuo, pa je još glasnije nastavio: znamo, je li, svi veoma dobro znamo, čak i ako je ne imenujemo, a možemo je imenovati samo ako smo već sve rekli, pa zbog toga ću reći samo to, da je važna doslednost.

Kada je izgovorena reč doslednost, svi su samo tupo zablenuli ispred sebe, kao da su se od nečega uplašili, niko nije imao Smelosti da odbije Genijalno Dosledni Predlog, da iz istih stopa počnemo da radimo na realizaciji Monumentalnog Projekta. Ideja je naišla poput Proletnje Kiše, svi su s nestrpljenjem očekivali da se nešto desi na toj Gozbi, da se konačno ispuni Sudbina, odnosno da Kocka bude konačno Bačena, jer ako Kocka ne bude Bačena, onda je i samoj Gozbi odzvonilo, jer je zadatak Gozbe da Baci Kocku, pa je zbog toga uprkos svim podmetanjima i zlomislenim primedbama u pauzi Gozbe odmah formiran Inicijativni Odbor, zajedno sa nekoliko Stručnih Potkomisija, pa je bez rasprave prihvaćen Budžetski Akcioni Plan, zahvaljujući tome Gozba je mogla odmah, definitivno da skrene na Liniju koja će preći Granicu da bi dosegla jednu Tačku, pod uslovom, da prva Tačka bude Zavičaj Gospodina Korhaneca, odakle je on u ime slobode bio primoran da zbriše, ali sad je Kucnuo Čas, Oslobodiće On Svoj Zavičaj, nadalje čitavu Srednje-Istočnu Evropu, što ujedno znači da će osloboditi i svaku Porobljenu Srednje-Istočno-Evropsku Tačku pojedinačno.     Gospodin Korhanec je tako sugestivno izložio Predlog, da su smesta prenuli iz dremeža svi Prisutni u Sali i, razume se, u potpunosti ga podržali, a oni u Bifeu su prekinuli Razmenu Mišljenja i okupili se pred Ulaznim Vratima Dvorane, što je bio samo još jedan dokaz ogromnog značaja podnetog Predloga.

Moramo već jednom za svagda da rešimo naše zajedničke probleme, govorili su učesnici Gozbe, ne smemo dozvoliti da nam se Gozbe rastoče, razmrve, neće nikako valjati ako će svako po svom nahođenju, posve haotično, priređivati Gozbe, i grickati Imperativ Epohe, lizati Tajnu Epohe, stvarnost je naime još suviše primitivna, ona je tek u pupoljku, ili bolje rečeno tanušno curi po dnu ispucalog korita, čas procuri, čas samo kaplje, ali i to je dovoljno da ta prljava žilica preplavi Govor, zbog toga i treba držati Govor na distanci od Pupoljka i od Tanušnog Potočića, treba blagovremeno dići Nasip, jer će Potočić preplaviti sve, pa ćemo jednog lepog dana da se udavimo u Stvarnosti, koja još zapravo i ne postoji; međutim, preplaviće nas ako na Vreme ne Podignemo Nasip; ali ne, mi stojimo, postojano, nećemo dozvoliti da se naše Pozvanje valja u blatu i mulju, radije ćemo na brzinu da iskupimo Stvarnost, razume se, dosledno i bez ikakvog nepredvidljivog Rizika.

Ova pronicljiva Spoznaja može da bude polazna tačka svake buduće Gozbe, jer ako se Gozba ne pretvori u Delo, ona gubi smisao, mora se, dakle, sačuvati njen Smisao – po svaku cenu. Svim raspoloživim sredstvima. Kao deo ove strepnjama prožete strategije, ideja Monumentalne Gozbe smesta je delovala spektakularno; čim su se učesnici pomirili s ishodom Rasprave, nije trebalo ni glasati, svi su shvatili da se ova Gozba na prirodno spontani način uklopila u Monumentalnu Gozbu, posvuda već kipti Iskupljenje, od sada nam ne prete nikakve opasnosti, niti nas vrebaju iskušenja one vrste da je naše pozvanje beskorisno, od sada se stvari neće izjaloviti, što je i samo po sebi izuzetno značajno, jer nam je u postkomunističkoj krizi poslednjih godina na Srednje-Istočno-Evropskim Gozbama takva opasnost i te kako bila evidentna. Prestanak spoljne opasnosti, toplina zajedničkog gnezda osokolila je gozbenike, najednom su Izraz, Rastavljanje, Sastavljanje, Formulisanje, Određenje, Tačan Opis, Imenovanje, Analiza dobili nov smisao, najednom se sve to preobrazilo u Samozaboravnu Igru, Istorija je postala Postistorija, Postmoderna, Postkomunistička, Postkomunističko-Postavangardna, nestali su tamni oblaci, duh je najednom postao proziran poput Vazduha, i Pre Svega Samo Za Sebe Lep, jer je usled Permanentne Gozbe Nepostojeća Stvarnost dobila novo, Vitko Obličje. Konačno se ukazalo Nešto što je po Strogim Pravilima i Principima Naučne Metodologije bilo moguće, bez ikakve rezerve,  podvrgnuti Daljim Analizama.

Svetlucaju kristalne čaše, Gospodin Korhanec ispod oka traži svog rivala, Gospodina Považana; još će se drznuti da ne prisustvuje svečanim završnim akordima Gozbe, kada ćemo se konačno Svi Ponovo Okupiti, da se Izmirimo i da padnemo jedan drugome u zagrljaj, odnosno, da Oprostimo sve jedni drugima u interesu uspešno demontiranog velikog Cilja. Nećemo se više vraćati u Prošlost, svi smo u njoj bili proganjani i Tačka. Nećemo više bolesno čačkati Istinu, biće najbolje da je relativizujemo, jedino nas to može usrećiti, usrećiće nas nadalje i to, što više nećemo Čačkati, nego Delati. Svi smo bili žrtve Komunizma, svi, sad smo sa tim završili. Svi smo bili Komunisti, posle ove neoborive aksiome, molim, jezik za zube; bio je i onaj koji nije bio, jer zna se dobro, da je po pravilu najveći bio taj koji nije ni bio. Gospodin Považan ne može da bude privilegizovan, zato što su ga nešto žešće šutnuli u dupe, šutnuli ga jesu, ali nisu ga ubili, to se svakome moglo desiti, posle toliko vremena svemu tome ne bi trebalo pridavati toliki značaj. Možemo to nazvati i slučajnom Nesrećom, bilo je toga dosta, naročito kad čovek navali da glavom probije zid.

Komunizam je kao rulet, ne zna se ko će u njemu biti gubitnik. Ali, ne zna se ni to, kažu, ko će biti Dželat. Uistinu ne znamo ništa o njemu, pojma nemamo koji ga je vetar doneo, kao fenomen, nije bio obrađivan u vidu Stručne Naučne Teme na Stručnoj Komisiji, što će reći da ga do sada nismo ni Analizirali na Odgovrajući Način, nismo ga Rastavili i Sastavili, nismo ga ni Definisali, konačno, nismo ga Mi Izmislili, drugi su ga Izmislili, otkud bismo znali, kakav je. Znamo samo to, da je bio ravan Katastrofi, ali sad se Nebo definitivno razvedrilo, Sunce sija, ne možemo više nagvaždati o tome, šta smo sve sanjali u Bezdanoj Noći, može biti, da ga nije ni bilo. Sad svako može da tvrdi o njemu što god hoće. Može se desiti čak i to, da Gospodin Považan, staro zanovetalo i bundžija, koji je onako glupo uvek glavom jurišao na zid, u stvari još uvek prikriveni komunista, štaviše, to je sasvim očigledno, jer u poslednje vreme se sa sve manje žara bori protiv trijumfalno srušenog Komunizma, premda će se tek sad ispostaviti, ko je bio junak kad je najteže bilo, ali još gore je to što uistinu i ne zna šta hoće, već samo uporno ponavlja: Lična Autonomija, Moralne Vrline, Opšte Dobro, Nezavisnost, Poštenje, pa još i to da Sad Mi Odlučujemo, te da Od Nas Zavisi, da smo Uspešno Okončali Gozbu, kao da je sve to samo po sebi razumljivo, iznosi sve ovakve, izlizane stvari, koje još nismo na odgovarajući način Raspravili na specijalno njima posvećenoj Gozbi, nismo ih uklopili u Duh Epohe, dakle, lako je moguće da uopšte i ne postoje, ili nisu potrebne, znaćemo već kada ih budemo Rastavili i Sastavili, Naučno Analizirali, Izrazili i Odredili, ali sve dok to ne budemo uradili, naša sumnja je osnovana: Gospodin Považan gaji neodgovorne Nostalgije.

Rezignaciju, melanholičnu bol prolaznosti, pomirenost sa porazom, Večnu Bedastoću, ja sam odmah nanjušio u Gospodinu Považanu, kada je nakon jednoglasnog prihvatanja Monumentalne Gozbe sve češće pritiskao dlan na svoje srce, da bi se potom na trenutak-dva, s bolnim izrazom lica, osvrnuo oko sebe u Dvorani, u koju Gospodin Korhanec više nije svraćao.

Gospodin Považan džedžao je u Praznoj dvorani, Prisutni su većinom dremali, ili čekali da dobiju Reč, a on je davao Reč, zahvaljivao se, s vremena na vreme rezimirao, ali ni sam nije znao šta, revnosno je ponavljao, da Sve Zavisi Od Nas, da Svako Izvršava Svoj Zadatak, Imperativ Epohe, Sloboda Obavezuje, i slične, navodno metafizičke sintagme. Učesnici su se smeškali, kakav bedak, pomišljali su u sebi, još uvek peva staru pesmu. A Gospodin Považan je samo zurio ispred sebe, ili je samo prizjavao po praznoj dvorani, kao da traži nekoga. Instinktivno sam osećao da grozničavo traži Nekoga, ili da ni sam više ne zna ko je on zapravo.

Osmatrač ili Osmotreni? S koje strane Pištoljske Cevi viri u njeno mračno Grotlo? Ili je samo obični sanjar, koji više nije u stanju da sanja? Ovo potonje moglo bi da bude prilično tačna dijagnoza, budući da ga poznajem još iz onih Starih Vremena, kada su prisluškivali njegov Telefon, kada su odbili da mu štampaju Dela, kada je bio pod prismotrom Tajne Policije, i kada su mu naredili da se iseli, da emigrira, ali on im je odgovorio: ne, ja ostajem ovde, postojano; oko okruglog stola za kojim je tada predsedavao, nije bilo nikoga, ali u poslednje vreme oko Gozbene Trpeze sede Plišane Izbeglice; svi do jednog se iz petnih žila upinju da iskupe svoj Narod, i zbog toga Jure s jedne Gozbe na drugu, i tragičnim glasom ponavljaju: kucnuo je poslednji čas. Daju Izjave, Busaju se u Prsa, obećavaju Izbavljenje, a onda skoče u Sedlo i izjašu na Polja, gde prstom pokazuju kako se Gora Trese, mada se, uistinu, rodio samo Miš. Vatra, vatra, šapuću potom tajanstveno, i posve su sigurni da će, čim budu Sjahali s Konja, čitavu zemlju zahvatiti Požar, biće Slobode u Izobilju, ali za sada još neće sjahati, jer su Konji Nemirni.

Pitam se, ostavši sam sa sobom, gde su ona Strašna Vremena, kada čovek nije imao gde da izjaše, kada niko nije hteo da odlazi na etno-vikende, da Puca iz Prangija na etno-izletima, kada još nisu bila moguća baškarenja u Plišanom Exiliumu, gde su sve do nedavno bauljali samo oni koji su pali u nemilost, kada nije bilo moguće tek tako, na belom konju izjahati, kada su svi putevi vodili samo Unutra, Unutra U Mrak, u ono Vlažno-Sluzavo, Gusto-Kašasto, Prljavo Ja, pa smo svi Gmizali-Bauljali u to Bedno Ja, dok su nas drugi, s olakšanjem, zaboravljali. Meškoljili smo se u tom prljavo-sluzavom Ja, u koje su nas silom saterali, s vremena na vreme provirivali iz nje, gunđali, prkosili, protivili se, hoću reći: protestovali smo, ali sad su nas izvukli i odande, i da bi unekoliko olakšali svoju Savest, teraju nas da se valjamo Zajedno sa njima u Blatu; zato smo i dospeli Ovamo kao Stranci, pitaju nas: no, šta je, a mi prazna pogleda tražimo nekog, ko neće doći, i ko nikad neće stići, onako slepi tražimo onog, ko nikad neće stići, slepi, očiju punih sluza od sluzavog Ja, tražimo onog ko nam je nekoć, u Sluzavom Ja obećao, da će doći.

Slutio sam, da se baš ove uspomene meškolje u glavi Gospodina Považana, njegovu dušu morilo je Postkomunističko Kajanje, tištile su ga Uspomene na Vlažno-Sluzavo Ja, one su ga poticale da traži nekog, ko je obećao da će stići, čim budemo izbauljali Odande Iznutra Ovamo Napolje, ali taj nikad ne Stiže, mada bi možda najbolje bilo da zaista nikad i ne stigne, ali bi potom ipak, posle kratkotrajnog dvoumljenja, jer dvoumljenje bi uglavnom potrajalo samo trenutak-dva, Gospodin Považan bi se sabrao, ljubazno se nasmešio, pokazujući time koliko je zadovoljan, da je zapravo isto toliko zadovoljan, kao što je bio prvoga dana, kada je Izrazio svoju Radost, što su se Srednje-Istočno-Evropski Eksperti okupili u tako lepom broju, tu je Lovačko Društvo u punom sastavu, ozelenela su polja i livade, travnjaci su sad u velikoj Modi, jer mogu se lako pretvoriti u Bašte, a u Bašti je moguće gajiti Mirisno Cveće i posvetiti se malim stvarima, ali niko ne treba ništa loše da pomisli, jer Malim Stvarima se opet prepuštamo u interesu Otpora, kao što što smo i ovamo zbog toga došli, zbog toga smo prošli svu onu Kalvariju, zato smo se okupili, zato Dremuckaju ovde svi oni, bez kojih u poslednje vreme ne može da prođe ni jedna Srednje-Istočno-Evropska Gozba, zbog toga su ovde nepotkupljivi i neustrašivi predstavnici Štampe i Televizije, nadalje Filozofi, Istoričari književnosti, Sociolozi, Politikolozi, Istoričari, Komunikolozi, Psiholozi, Lingvisti, Futurolozi, Konzervativci, Modernisti i Postmodernisti, Političari, Komparativisti, kako bi što slojevitije osvetlili svu našu Srednje-Istočno-Evropsku Bedu, pa je sasvim razumljivo, da su se ovamo sjatili i Pisci da bi, što se kaže, izneli svoja Potresna Lična Svedočenja u vezi sa dotičnim Predmetom, odazvao se Cvet Inteligencije, i Dame su nazočne u lepom broju, konstatovao je s posebnim zadovoljstvom, budući da se one na ovakvim Žurkama za Okruglim Stolom retko pojavljuju; to je svakako dobar znak, pomisli, pa se još više zavalio u Plišanu Fotelju, to je zapravo i jedini ohrabrujući znak, jer su ove Srednje-Istočno-Evropske Gozbe poslednjih godina i te kako Dosadne, zato je prisustvo Žena pravo osveženje, uneće bar Nešto Uzbuđenja u atmosferu, makar to uzbuđenje bilo i prividno, i to je bolje od večne monotonije, koja već duže vremena pritiska ovakve Gozbe.

Ali kad je progovorio, glasom je odao svoje razočarenje. Srednje-Istočna Evropa postala je nalik na izlizani Trgovački zaštitni znak po Zapadnim Buvljacima, ili na kakav Diskont sa faličnom robom na periferiji grada, a mi više ne govorimo o sebi, već o Zaštitnom znaku; ovaj motiv mogao je da bude tema Lične Ispovesti, a ne Dvoboj s Praznim Revolverskim Cevima; trebalo je da svedočim o tome, da naše biće, svedeno na zaštitni znak, unižava naše Ja, dok od trgovačkog zaštitnog znaka štancujemo Ordene Heroja, iz čega izvodimo i to, da je našu Kolevku ljuljala mišićava ruka Antitotalitarizma, i naša Vernost Narodu.

Privid je varljiv, zaklinjemo se na sav glas, nismo se mi Ni Za Čim poveli, ostali smo dosledni od Kolevke do Groba, zato i ne može Porodični roman da bude običan Porodični roman, što će reći jedna ljupka i nadasve dirljiva priča, ah, to sa nama sada nije slučaj, on mora da Simbolizuje čitav Kosmos, kao što ni Pita sa jabukama ne može da bude Pita sa jabukama, niti je šarena niska bisera sitnih uspomena detinjstva ono što jeste, već nekakav Misterij Čitave Srednje-Istočne Evrope, jer mi uvek raspolažemo s nekim Tajanstvenim Viškom, mi, Srednje-Istočno-Evropski paćenici, mi, mali Zlotvori, mali Podlaci, mali Osvetoljupci, Herojski Paćenici, Prevrtljivci, Potlačeni, mi, Evropski Indijanci, bolećivi Heroji i veseli Mučenici, koji čas namiguju Istoku, čas Zapadu.

Videvši sve to, jedva sam čekao kraj Gozbe, pa da se vratim Tamo, gde obično u Praskozorje stajem u Red po mleko, ne zbog toga što mi to pričinjava Radost, već zato što je to Mleko barem pravo Mleko, nije ono Patvoreno Mleko, o kojem na Gozbama govore oni koji nikad nisu stajali u Redu, ali se prave kao da su stajali, pa se sad razmeću ovim Iskustvom, oni ni ne slute kakvo je zadovoljstvo, kakva sreća, popiti na dušak čitavu litru mleka, samo tako sručiti niz grlo, i skromno primetiti da smo konačno bili učesnici jedne stvarne bitke.

Ne smem da se opustim, ne smem da odam, da priznam, koliko sam sretan u tim trenucima, pravo mleko mi je pružilo priliku da  učestvujem u stvarnoj borbi, mrmljao sam u sebi pomalo postiđen, u takvim trenucima zamišljam kako gutam Zamišljeno Mleko, najednom Imaginacija postaje Stvarnost, i tada me samo jedna tanušna nit razdvaja od Totalne Imaginacije, samo jedna tanušna nit, za koju se grčevito grabim pre no što bih izgubio svest, ali ostaje još vremena i za to, da bacim pogled na čudesno Krcato Nebo; nije Prazno, ne zjapi nadamnom onako bestrasno hladno, kao što govore osorni pesimisti i, pored njih, nihilisti, ti ljubimci našeg doba, već je i te kako krcato i blistavo, oko mene ne prizjavaju članovi Lovačkog Društva, ne jašu u laganom kasu oko mene Dame i Gospoda, i zaista je Grunulo, Grunulo je Nebo, nije samo Puklo, kao iz prangije, grunulo je valjano, plavetna svetlost munje spržila je livade i polja nagovestivši da će, uskoro, tek nekoliko ogoljenih grana mahati za mnom u odlasku.

Sedeći za Predsedničkim Stolom možda je Gospodin Považan pomislio isto, možda je ugledao isto ovo Krcato Nebo, naše nekadašnje zajedničko, Munjama prošarano nebo, video plavičastu svetlost Munja kojoj smo postiđeni okrenuli leđa, i od tada krotko trpimo, da nas iz dana u dan nukaju da se pomerimo prema Krajnjoj Tački, trpimo da nas uvere u to, da je Nebo Neutešno Prazno, i da je samo zbog toga Prazno, da bismo imali za Čim da Kukamo. Steže mi se želudac, neka idu dođavola, pomišljam u sebi, zašto im je toliko stalo da me nateraju na to, da omrznem sebe. Ali Okupljeni su sve nestrpljiviji, jedva čekaju da Gospodin Považan okonča svoj uobičajeni Uvodni Govor, pa da neki Viđeniji Gosti poročitaju svoje Prigodne Pozdravne Govore, pa da potom Preostale Zvanice izađu sa svojim Referatima, mada je to sasvim suvišno, jer su već svi odavno rekli sve što su imali, znamo gde im je mesto, šta im je činiti, ali prema Pravilima Gozbe niko ne sme biti zapostavljen, pa neka samo govore, neka govore ko zna koji put jedno te isto, neka govore svi, neka kažu sve što im je na srcu, jednom će ionako morati da se rasterete, uglavnom onda, kada ih niko ne bude slušao.

Sve je to baš ovako u redu. Takva su Pravila. Kao što je na mestu i to, da većina galami u Bifeu, jer ako je sve samo privid, ako Nepatvoreno jedino u Duši može da se Istutnji, a u tome se svi Savršeno Slažemo, onda je i Gozba samo Privid, pa je sasvim svejedno gde se nalazimo, za čim kukamo, te beskrajne Gozbe ionako neverovatno umaraju ljude, pažnja popušta, pa im i ne preostaje ništa drugo, nego da se u Bifeu hvale međusobno, premda nisu ni saslušali jedan drugog.

Divim se ustrajnosti Gospodina Považana, sigurno ni sam sa sobom nije načisto, šta ovde traži, jer njegovo objašnjenje, da piše Pikarski Roman o Srednje-Istočnoj Evropi, dakle o onom Putu na koji smo stupili, o Bajci u koju smo se ušunjali – pa je samo zbog toga i prihvatio da učestvuje na Srednje-Istočno-Evropskoj Gozbi, da tobož stekne Iskustva – međutim, izgleda prilično priglupo, jer je verovatno on sam najbolje znao, da se Srednje-Istočno-Evropska Gozba već odavno infiltrirala u njegov Roman, i sada ga iznutra izjeda, polako, s uživanjem; jasno je, naime, da nije moguće pisati Roman sedeći do guše u Romanu. Da, to je valjda i najužasnije u toj Srednje-Istočnoj Evropi, da nam preostaje samo ta, Jedna Jedina Uteha: da se pred licem Javnosti – Dvoličnošću, Udvorništvom, Pobožnošću, šarenim Mučeničkim Vencima, Mržnjom, Klevetama – Obesmrtimo.

Ali o tome je, naravno, zabranjeno govoriti, ne dolikuje iskreno priznati koliko žarko žudimo za Lovorikama, koliko smo mi, Srednje-Istočno-Evropljani Tašti, Slavoljubivi, Zli, zabranjeno je pitati, kuda je iščezla manastirska tišina koja je nekoć služila kao izvrsna zaštita od Nasilja, ništa drugo se nije ni promenilo, od kako su se Rizici na lukav način raspršili, ništa se drugo nije ni desilo od kada je Srednje-Istočna Evropa, u tišini, iskrala iz Samizdata, od kada su je poput šugavog psa izbacili iz Komunizma, kao nepopravljivog zlotvora, od tada se i vuče po blatu i zapomaže, kuka, nema više zbog čega da rizikuje, više nikome nije potrebna, pušta samrtničke hropce, pridavljena, čerečena rukama vlastitih pristalica, u poslednje vreme već samo na ovakvim Gozbama prikazuju slavnog Samrtnika, poput kakvog Stećka. Dakle, ako čovek ne bude pozvan na ovakve žurke, odnosno Daće, ne može da računa na popularnost, biće izbačen iz Srednje-Istočne Evrope, pa će da lebducka, kao nekakav mastiljavko, jer ovde se formira javno mnjenje, ovde se kultiviše Stvarnost koja čas curi, čas samo kaplje pod ovim Staklenim Zvonom – iza Flašica Voćnih Sokova, Coca Cole, limunade, mineralne vode, iza Šoljica za Espreso-kafu, na ovakvim Literarnim i Naučnim Pirovima, Zajedničkim Ručkovima i Zajedničkim Večerama.

Mora da je već na početku shvatio da nema kud, i da će morati da otvori i ovu Gozbu; da ljubazno, sa smeškom, pozdravi Goste, Učesnike, Fondacije, plemenite Donatore, naročito pak Gospodu Ministre, Titularne Državne Sekretare, Savetnike Glavnih Nadleštava; nije se mogao oteti utisku da mu osmeh deluje namešteno, da mu glas nije prirodan, u poslednje vreme je često primećivao tu Izveštačenost, uzalud se trudio da se ponaša normalno, polako će i sam poverovati u to, a u čemu se Diskutanti po pravilu slažu, da u Srednje-Istočnoj Evropi više ništa nije autentično, život sve više nalikuje na besciljni Veštački osmeh, Veštačko mleko i Veštačko cveće, ili na larpurlartističku seosku idilu, koja je na visokoj ceni, jer tobož treba izbaviti Seoski Narod ili, eventualno, Gradski Narod, već kako kome odgovara, zato Država mora da finansira Lepotu, a Samociljna Lepota je Nacionalno Blago, dakle, treba nečim začiniti umorne misli, Veliku Agoniju, čiji smo mi guslari.

Obično bi već posle prvih rečenica shvatio, da ne sme nikog da iritira, davno je bilo kada je svako naše slovo delovalo iritirajuće, i ispaštali smo dosta zbog toga, zato nam je i zasela čitava Srednje-Istočna Evropa za vrat, ali sad ni mi ne znamo šta da radimo sa njom, samo je teglimo poput Jarma za vratom i Ništarimo na Gozbama, ali srećom brzo se prizvao pameti, smirio se, sve je ponovo pod kontrolom, u skladu sa Srednje-Istočno-Evropskim Duhom, treba da povede računa o tome da što manje pominje Srednje-Istočnu Evropu, oni osetljiviji bi mogli i da se uvrede, jer misle da su se već iskobeljali iz Srednje-Istočne Evrope, no, svejedno, najpre će reći Srednje-Istočna Evropa, a zatim će kazati Istočno-Srednja Evropa, a treći put, jednostavno, samo Srednja Evropa, a najposle sasvim kratko: Postsocijalizam, Postkomunizam, na tome mu niko ništa ne može zameriti, jer znamo da smo svi izmileli ispod jednog Zajedničkog Šinjela, ali i s ovim izrazom treba biti oprezan, jer ogromna većina prisutnih je i u to vreme odlazila na Zvanične Gozbe, svi su nešto Otvarali, Zatvarali, Uručivali, Primali Nagrade, Ponekad i Nekoliko Godišnje, Dodeljivali Priznanja, Odlikovanja, Rangirali i Pohvaljivali, Zahvaljivali u ime Nagrađenih, ali zbog Srednje Evrope nikom ni Dlaka nije Usfalila s glave, jer je nisu čak ni primećivali, tada Srednje-Istočna Evropa još, takoreći, nije ni postojala, isto tako ni Srednja Evropa, tada još nije bilo specijalista imaginarne Srednje Evrope, mada su danas već i oni nezadovoljni, jer su gotovo preko noći promovisani u Nosioce Otpora, odnosno, njihove današnje zasluge se okreću protiv njihove prošlosti, ne sme im se dakle zameriti što ih je tada Država delegirala, da su Partijski Sekretari i Komiteti Opštenarodne Odbrane odobravali Gozbu, najčešće u Sedam Sati Ujutro, jer su Drugovi samo u Sedam Sati Ujutro imali vremena za Tekuće Poslove, da prosipaju pepeo po tuđim glavama, ali tada, razume se, nisu bili mezimci Fondacija, kao što su Sada, ali to se sad ne sme pominjati, niti to da su tada Mišljenja Razmenjivali o sasvim drugim stvarima, tačnije o Strogo Stručno-Naučnim Temama, budući da je Totalitarizam nadasve voleo Strogo Stručno-Naučne Radove, Temeljnu Filologiju, tada naravno niko nije pominjao ni Totalitarizam, Diktaturu, Represiju, Srednju Evropu, govorilo se samo o Strukturi, Periodizaciji, Naraciji, Znakovlju, Segmentiranju, Komparativnoj Lingvistici, Matematičkoj Poetici, Generativnoj Gramatici i, pre svega, o Egzaktnoj Metodi, Stručnoj Analizi, tada je u Nauci, Iskustvu, Hijerarhiji vladao pedantan red, tada je još bilo moguće komotno loviti po precizno označenim Lovištima, u to vreme Zidovi još nisu bili u ruševinama, tada je još bilo tušta i tma Zečeva Sinjih Kukavica, ako ih je kojim slučajem pomanjkalo, lako su ih Dopremili sa strane, tada su u Cevima ležali pravi Meci, mada nikom nije bilo ni na kraj pameti da povuče Oroz, jer su Dvoboji bili mogući samo po Naređenju i, zapravo, nisu bili ni potrebni, jer je Ishod Svake Bitke bio unapred poznat, trebalo je samo istrčati na teren i odigrati dodeljenu ulogu; neki su bili određeni da simuliraju Zeca, neki su bili određeni da simuliraju Lovca, a neki su bili određeni da simuliraju Dvoboj, Zečevima je, doduše, bilo prilično neprijatno, ali i to je bilo bolje nego da uopšte nisu bili Pozvani da Simuliraju, odnosno da nisu bili Upućeni na Poprište Događaja, već oterani sa Scene, to jest ako na nesreću ni Zečevi nisu više mogli da budu. Avaj, to je doista bilo najgore, nije bilo ničeg zloslutnijeg, nego kada čovek nije mogao da bude ni Kukavni Zec.

Ali, sve je to bilo veoma, veoma davno, u onim Varvarskim, haotičnim Srednje-Istočno-Evropskim Vremenima, kada je zabranjeno bilo čak i pomenuti ime Gospodina Považana, kada nije bilo dozvoljeno da se njegova Dela Segmentiraju, Razlože, Slože, Tekstualno Prevaspitaju, Reinterpretiraju, Gospodin Považan spadao je među one koji, na nesreću, nisu mogli ni Zečevi da budu, između ostalog baš zbog svog Sna o Srednje-Istočnoj Evropi, i to baš zbog onih svojih misli koje su sad toliko Pomodne i sablažnjivo Banalne, pa da me ne čudi, što bi ponekad rado pobegao s Gozbe.

Pobeći, ali kuda? Kuda, oh, kuda?

Gozbe su opkolile tu kukavnu Srednje-Istočnu Evropu i, malo po malo, svu će je proždrati; nema se kud, nema spasa iz ove Srednje-Istočne Evrope, to joj je i nekad bila mana, a i sada je to njena rak-rana, ali kome da to kažemo? Kome? Nazočnim Doktorima, Docentima, Piscima, pred čijim licem umiremo i koji nas nadmoćno trpe? Eto, Gospodinu Považanu su velikodušno dopustili da otvori Gozbu, ali u kafe-pauzama se došaptavaju, smejulje se, nabiru se Visokougledne bore na njihovim Čelima, amater, govore u poverenju između sebe, ali za sada ga još trpe, neka samo tone u svoje misli, neka samo luta po ovim sumnjivim i mračnim šupljotinama, ne treba žuriti, ionako će uskoro ova Srednje-Istočno-Evropska Anarhija biti dovedena u red, Gospodin Korhanec je već odavno dobio Dvoboj, još na Početku, kada je Gospodina Považana počastio nogom u tur, time ga je samo upozorio, da se ne nada ničemu dobrom, neće ni Kukavnog Zeca moći izigravati, jer ni to nije zaslužio, bolje da kupi svoje prnje i da se nosi u Evropu, tamo mu je mesto. Sad se konačno ispostavilo, zašto mu je onako isprašio tur. Jer je čekao Pogodni Trenutak.

Kakva euforija? Kakve želje, kakvi bakrači? Ovome će doći kraj, to je više nego sigurno! Kraj početaka! Početak je uvek težak, svadljiv, treba ga što pre preturiti preko glave. Potrebne su Nove Ideje, jer će inače Forma zakržljati, a ako Forma zakržlja, onda – ne daj bože – iz Dubina će se poput vulkana probiti zaista Nove Ideje, koje će upropastiti naše Tekovine, Tradicije i sve drugo za šta smo žrtvovali naše Živote.

Željno očekivana Nova Ideja će se bez ostatka otelotvoriti u Monumentalnoj, odnosno u Permanentnoj Gozbi koja neverovatno liči na Staru, dakle, prevariće svakog ko hoće da bira između Starog i Novog. Sad i nije preporučljivo birati, jer smo slobodni, ali ako budemo puno talasali, možemo i da izgubimo Slobodu. Budimo stoga budni, načuljimo uši, izoštrimo njuh, i ako primetimo da je neko pao u iskušenje da bira, upozorimo ga odlučno da je svaki izbor rđav izbor, a sebe možemo utešiti na ovaj način: ne mari, ionako nije moguće odjednom izabrati Sve, zato je privremeno zabranjeno razlikovanje, jer ako bi svako počeo da bira, svi bi začas bili različiti, ali ako izaberemo Sve, nećemo se Razlikovati, i tako ćemo postati Savršena Zajednica, tako ćemo se zadržati u sedlu, naša Srca će Kucati u Istom Ritmu, dakle, bićemo jedinstveni u uništavanju Neprijatelja. A dotle kršimo smerno ruke i prikupljajmo snagu – što veću, što jedinstveniju. I ponavljajmo: napred u Evropu. Dobro ćemo izbubetati Kosmopolitske Zlotvore, i one Izdajničke Evropejce, samo ako se usude da zinu, ako se pak usude, moći ćemo sa zadovoljstvom konstatovati: konačno, posle dugotrajnih muka – stigosmo u Evropu.

Gospodin Korhanec se sa zdovoljstvom isprsio, Evropa, rekao je kezeći se, poput čoveka koji je izbacio Biće iz sedla. Njegovoj sujeti podilazila je jednodušna podrška Monumentalne Gozbe. Niko nije govorio tako sažeto, jasno i lepo kao on. Sada više niko ne spori, da je on kroz čitav život iznutra razarao, rušio, i tako napredovao u sve više i više sfere. Ali prodirao je i u Dubinu, u Nutrinu, u Suštinu. U Srednje-Istočno-Evropsko Biće. Nije sporno ni to, da je svojevremeno, u onim prokletim vremenima najkrupnije korake načinio kada je Gospodina Považana onako odalamio nogom u tur, malo je falilo pa da ga strpa i u Zatvor, jer zna se da smo živeli u nestvarnom, neautentičnom svetu, nismo mogli sebi dopustiti da budemo fini, trebalo je sačuvati Sebe dok ne nastupi čas realizacije Monumentalne Gozbe. Strpljenje rađa slavu. Uostalom, zaslužio je to Gospodin Považan, jer mada je bio pozvan da na saslušanje dođe u sedam ujutro, ali pošto se nije pojavio u pola sedam, kao svi ostali, već je stigao tačno u sedam, i pošto je svojim priprostim objašnjenjima zadržao Gospodina Korhaneca puna dva sata, naime, tokom velikodušne šefovske audijencije nije hteo ništa priznati, ponavljao je samo to, da nije neprijatelj Sistema, ne pada mu na pamet da sruši bilo šta, želi samo da ispravi Greške, što će reći da je podvio rep i samo se snishodljivo pretvarao. Bio je beskičmenjak i lažov, a sad tvrdi da je bio opozicionar i traži da mu se priznaju Zasluge. E pa, tome je sad kraj! Monumentalna gozba je relativizovala Prošlost, Sadašnjost i Budućnost: ona ljubezno poziva Narod direktno u Duh Epohe.

Posle svega je razumljivo, da Gospodin Korhanec nikad nije držao pridike o potrebi reforme sistema, jer on je uistinu hteo da sruši Sistem, samo što to nije svakome okačio o nos. U interesu Velikog Cilja i on je podvio rep. Kuš, obrecnuo bi se na jeftine snove. Kuš, obrecnuo bi se na Evropu, samo nam još to fali, da nam lažljiva propaganda zatruje dušu. Najpre Zdravlje, zatim Evropa. Mens sana in corpora sano. Nije Gospodin Považan bio opozicionar, nego Gospodin Korhanec, koji ga je šutnuo nogom u tur, njega i čitavu bulumentu trule dekadencije: da nam ne kvari vazduh, da ne izigrava većeg katolika od Pape, kada se stvari već ionako zakonomerno, definitivno menjaju, kosmički, budući da mi, odlučno, marširamo u Evropu. Leva, desna, leva, leva, leva. Gurnuo mu je pištolj u ruku: evo, učini sad nešto kume, rekao je kroz smeh. Doživećemo mi još da Evropa padne ničice pred našim stradanjima. A dotle, zbijmo redove, i napred, marš! Slobodno možemo marširati samo ako budemo slobodni. Šta bi nam još trebalo? A dotle samo kosmički. Poverljivo. Začinjeno sa malo zen-budizma. Ako baš mora. Ako ne mora, onda samo na popularan način. A dotle: Sloboda iznutra – blago nama! Ko sa tim nije zadovoljan, ima da kušuje. Biće Slobode i spolja, ali tek kada je prethodno budemo zaslužili iznutra. Inače, kuš! Ne sme se ništa ishitriti. Pa ni Sloboda. Biće najbolje ako se u Slobodu budemo uvukli uz pomoć Trikova, najpre mi, zatim Oni, to je najbolja Metoda, jer će to zbuniti Tiranina. U to jedno bio je siguran, i čvrsto se držao toga, kuš, podviknuo bi Izazovima, Iluzijama, Utopiji – i sa tog Bespuća niko ga nije mogao skrenuti.

Ne treba posebno dokazivati da se sve desilo baš onako kako je Gospodin Korhanec predskazao, a da pri tome Gospodin Považan nije ni malim prstom mrdnuo. Kao kakav mastiljar samo je sanjario, kao i sada, uostalom, ali nije ništa Učinio. Takvi su ti mastilovići. Sanjario je o tome kako svako čini svoje, a i sad o tome sanjari, dosta nam je već te masovne bolećivosti. Lične slobode, he-he-he. Nije hteo da razume, da sve ima svoju cenu. Obrnuto treba razmišljati. Treba nam takva sloboda, koja nema cenu. Najpre treba utvrditi granice, da bismo ih mogli srušiti. Zatim sledi dokazivanje: svakog dana treba ih utvrditi i svakog dana treba ih srušiti. Oni je utvrde, mi je srušimo. A onda je mi rušimo, a oni je utvrđuju. Naša granica je dobra, njihova je zla. Ima granica i nema granica. Ništa ne znamo o njima. Jedino se na Gozbi može doneti odluka, da li ih ima ili nema. Tek u tom slučaju sloboda neće imati cenu. Besplatna Sloboda je prava Sloboda. To će preporoditi Narod, Granice će biti Čvrste, Mase će biti Pod Kontrolom, a one koji su skloni da polude, smirićemo saopštenjem, da je Stiglo Vreme Dela. I neka se samo usudi neko da kaže, da to nije istina. Ponovo ćemo biti heroji, preduzimaćemo mere, ali takve da se u suštini ništa ne menja, he-he-he. Nije Gospodin Považan doneo Slobodu, nego Sudbina, koju je Gospodin Korhanec i te kako dobro poznavao, i koga se samopregorno držao, čak i ako je veoma često morao do zemlje da se povije pred njenim sinjim teretom.

Nakon ovih reči svi učesnici su odahnuli, znači stvari će se i dalje odvijati onako, kao do Sada: po Volji Sudbe. Pretvaramo se kao da radimo nešto, kao da nešto preduzimamo, jer Neprijatelj ionako ne dozvoljava da bilo šta uistinu preduzmemo. A i bolje je ako se nešto i radi i ne radi, nego da se uopšte ne radi, ili da se radi iz sve snage. Zašto zaoštravati događaje? Treba dostojanstveno da se uzdignemo iznad njih. Pravi Naučnik se stručno prilagođava Usudu, s najprikladnijim metodama pristupa ovom fenomenu, najpre će, dakle, proceniti Situaciju, tek potom će izraditi njenu detaljnu Mapu. Ne treba izgubiti iz vida da je Mapa trajnija od Situacije. Treba svakako izbeći sve olake rizike, ne treba juriti glavom u zid. Najpre, dakle, treba nacrtati Mapu, što veću, onoliku, koliku želimo. Sve zavisi od nas. Ideja Mape zamenjuje Trezvenu Pamet, u koju su se sve do sada uzdali beznadežni slučajevi. Onaj ko glavom juriša na zid, taj zapravo pametuje o utopističkim papazjanijama, a onaj ko to čini, gura svoj Narod u ropstvo. U tome se očituje ideja-vodilja Gospodina Korhaneca: Monumentalna Gozba definitivno će eliminisati mogućnost rizika. Doživotno ćemo se razmetati, prpošiti našim tragičnim bivstvom. Neka se samo usudi bilo ko da nas bilo šta pita. Neka se samo usudi da ospori našu Tragediju, naše Herojsko Delo. Došao je crni petak za sve nepredvidljive porive. Sanjalice, to jest zanovetala, treba ponovo opaučiti. Nogom u tur. Sasvim kratko: Utopija je govno. Stvarnost je govno. Skoro da već i nema razlike među njima, možemo ih smatrati bliznakinjama. Treba da naučimo da živimo bez i jedne i druge. Kraj, kraj, svemu je kraj. Apokalipsa je protutnjala nad našim glavama, samo mi to nismo ni znali. Ostala je samo Monumentalna Gozba. (Izvid iz romana:

Uzalud se Gospodin Považan trudi da se savlada, njegov umoran, ponešto rasejan pogled otkriva da mu već na nos izlazi ova Srednje-Istočna Evropa koja se ovako jednostavno može pretvoriti u Mapu, i da se svaka tačka na toj Mapi može nafrakati tragičnim bojama: vidi on, nema zbora, da su fijoke Komode nakrcali samim Džidžama i Džadžama, Kultnim Rečima, Igrama Reči, Relikvijama s kraja prošlog i početka ovog veka, lornjetom gospođice Švarc, čitavim malim žbunovima Dalija i najraznovrsnijim muzealnim predmetima, čak je i Miris Dunja onakav kakav je bio u doba naših prababa, i umnožavaju se Ništarenja Ništarenjem kroz prizmu doživljaja iz detinjstva, u duši tetošimo ono što smo iz čistog komoditeta odbacili, sve u svemu, bio je primoran da prizna u sebi, da je nesretna Srednje-Istočna Evropa ponovo na Glup način izložena na milost i nemilost moćnika, izvela je nalevo-krug, sada liči na neku preko mere nakinđurenu Božićnu jelku, ili na prašnjavog, prepariranog Vuka u uglu lovačke dvorane, zapadni Fićfirići joj velikodušno čitaju lekcije, a Lokalni Eksperti kukaju, zapomažu, neprestano ponavljaju: ovde je sve Neprozirno, Varvarsko, Fantastično, Primitivno, Beznadežno, Nema se šta Jesti, Domovina je Propala, ostaje samo Tragično Bivstvo, Tragična Sudba, Baškarenje i Gozba.

O tome razglabaju Učesnici i oko Švedskog Stola, s vitkim Šampanjskim Čašama u ruci, i tu raspredaju o Tragičnoj Sudbini i, naravno, neizbežno će se povesti reč i o Balkanu, kako da ne, pa Balkan je pravi modni krik na ovim Gozbama, Izbegle i Napaćene Poete i Delije zagudiće Balkanske Tužbalice, iz bezdanih Torbuljaka Preživljavanja iščeprkaće svaki čas nove i nove Stradalničke, pomalo već ipak blede Uspomene, u jednom malom crnom Notesu sve je tačno zapisano, kako ih je Vlast Proganjala, kako su im noževima parali kožu na leđima, kako su im bezbroj puta, umalo, prerezali grkljan, kako su ih slali na GULAG, odnosno da su se trudili da ih tamo pošalju, samo što im to po pravilu u poslednjem trenutku nije uspevalo, kako su im gurali cev pištolja u usta, ali oni su odoleli svim Pritiscima; sve se utrkujući, nadmetajući se međusobno objavljuju živopisne pripovesti svog mučeništva, opisujući najsitnije detalje svog krvavog Dvoboja za Demokratiju, ali neka, zaklinju se, jednom će se Vratiti Preko, jer oni su se svečano zakleli: iz tuđine će podržavati svoj Narod, i čim se Narod bude Otarasio Dikatature, oni će Stupiti na Scenu i izaći na Konačni Dvoboj, izaći će, jer tada već ionako neće da Grune, već samo da Pukne, ne zaklapaju usta o Plemenitoj Žrtvi koju su nesebično podneli, mada to inače od njih niko nije tražio, ali oni se svakodnevno, ujutro, u podne i uveče, zaklinju na Ljudska Prava, na Slobodu Govora, na Slobodu Štampe, pri tome ne propuštaju priliku da ponovo evociraju detalje svojih Kalvarija, te da još jednom, po ko zna koji put objasne zbog čega su ipak odlučili da zbrišu s voljenim Većinskim ili Manjinskim Narodom u Krajičku Srca Svog. Svi im se smeškaju, puni razumevanja, tapšu ih po ramenima, klimaju glavom, da, treba ukinuti diktaturu, ali Diktatorima najpre treba za dobre pare uvaliti što više Oružja, da bismo ih što više zajebali, primećuju kao uzgred Fabrikanti i Trgovci, ovo potonje će, razume se, Srednje-Istočno-Evropski Humanisti rasejano prećuti, jer i oni žive od finansijske podrške Fabrikanata Oružja, dakle, stara ploča, svima su već dosadile priče Poeta i Delija.

Dosta je Rata, prene se iz svog popodnevnog sna Međunarodni Diplomata, trlja oči, nije još načisto, da li su maločas viđene slike san ili java; u redu, promrmlja, neka bude mir, ipak je bolje da čitav svet gleda američke televizijske serije, da putuje na Bahame, da odlazi na skijanje u švajcarske Alpe. I neka opet bude  Metafizike, jadikuje Intelektualac, neka dođe tvoje carstvo Samorefleksije, govori s gorčinom, stupimo na tvoj fino izglačani put, na kojem se niko neće okliznuti na kori banane, slomiti kičmu, nogu ili ruku, dakle, potrebne su samo stvari na kojima je moguće u Zakonom određenom roku doktorirati, i onda bez griže savesti možemo trčati s Gozbe na Gozbu.

Tvrde Misli odbacujemo, Meke Misli podržavamo, sad je takva Moda, zato zabrinutim Gozbenicima Balkan već izlazi na nos, jer tamo sve grozno zaudara na stvarnost, dosta je toga, dosta nam je Stvarnosti, nećemo više ni da je pominjemo, i mada je još uvek samo pupoljak, ili potočić, već stravično zaudara, treba ga što pre zajaziti. Radije ćemo uroniti u ugodno post-musilsko stanje, ah, u one tajanstvene noći pune slutnji za pisaćim stolom, u magnetične odsjaje svetlosti munja, u onu i spolja i iznutra plišem postavljenu Srednje-Istočnu Evropu, tajanstvenu i imaginarnu, tek u naznakama kafkijansku, i samo ako je baš neophodno, začinjenu zrncem Švejka ili diskretno ukrašenu Hofmanom, Crnjanskim, Krležom, Brohom, Rotom i drugima, da bi Citirana autoritativna Literatura bila potpuna, a potom ćemo se lepo razbaškariti u najmekšoj Viziji meke Tragedije. To je Suština, ta uspavljujuće milozvučna Meka Katastrofa, ta Svilenkasta Misao, to Baškarenje u Apokalipsi, ah, tada možemo reći da smo stigli, da je kucnuo tragični čas, Svilena Deca Srednje-Istočne Evrope valjaju se i naganjaju u Mučnini. Ova Pišljiva Imaginarna Srednje-Istočna Evropa izgleda kao kad Gospođe omlitavelih butina najašu topovske cevi, ova omlitavela Srednje-Istočna Evropa sve više liči na devojačke spomenare, na lornjetu gospođice Švarc, na svilene suknje starih gospođica.

Koketiranje s ovim imaginarnim je mnogo zahvalnije, mnogo je lakše uzdisati, kukati, vajkati se, razglabati o prošlosti, bleda lica, gospodski, ah, ah, ah, bugariti i padati tobož u nesvest, kakav je to Pihtijasti Rat bio, jer pomislimo samo, trebalo je spretno uzjahati Konja koji, povremeno, može i da poludi, a potom u stavu mirno slušati Trube, a onda pametovati o tome, šta će biti, ako Pištolj slučajno ipak opali. Bio jednom davno negde jedan… takva priča dovoljna je za jedan vikend, najlepše hvala, ali više nam ne treba. Blebećemo, brbljamo malo, neobavezno ćaskanje, zatim stop. Napisali smo ratne romane, to je već nešto: meci fijuču svud oko nas, progonjeni skida šešir i pokriva se Lovorikom. Štekću mitraljezi, neumorno gruvaju minobacači. Zvižde granate. Ne može čovek na miru ni da dremne. Muči nas nesanica, nije nam lako. Prevrćemo se bez sna među jastucima. Glavni junaci se bore za Demokratiju, prsa u prsa, ali bivaju bačeni na pod, izgaženi i popljuvani, pa zbog toga kasnije tužno piju Rakiju za Stolom Slobode. Ehej, ti prokleti tirani, pogaziše nam sva prava. Au, gruvaju li topovi, gruvaju. Kuku, opet nas kupe u vojsku. Svet je prepun stradanja i svakojake bede. Pred ovim prizorima snobovi ciče, vrište, padaju u nesvest od zadovoljstva; to već i nije tako loše, ovaj tekstocentrizam treba začiniti ratnim teksto-prijektilima. Na trpezu nacije treba izneti, što se kaže, i nešto stvarnosti, da Postavljena Trpeza bude raznovrsnija. Nije šala, ova Srednje-Istočna Evropa postaje egzotična, naročito Balkan, on zaista para vredi, ajao, opet su pripucali, još malo pa će ovaj film moći da se meri i sa holivudskim Džems Bondom. Ehej, pa ovi ozbiljno kokaju, kao u pravim američkim filmovima. Zbrišimo odavde, promenimo domovinu, ali odmah, ovi će nas načisto sjebati. Pazi, bogati, kako su samo navrli, ukokaće nas skroz, ako na vreme ne uhvatimo maglu. Jer ako nas ucmekaju, i Demokratiji će na večito utuliti sveću, spašavajmo Demokratiju, kidajmo odavde i busajmo se u slavna prsa. U poslednjem poglavlju Proganjani će ipak pobrati ratne lovorike, pokazivaće svoje Rane, junačke dakako, bugariće nad zlom sudbinom Naroda, pa će temeljno da se oporave od ratnih napora. Happy end.

Ali i lovorike sa sretnim krajem mogu da naškode zdravlju ako ih ima mnogo, ispostavlja se da je ipak udobnije u toplom gnezdu Mučnine. Dobra, stara, egzistencijalna, otuđujuća Mučnina pod suncobranom Smrti. Tajanstveno Ništa. Pejzaž bez krajolika. Fino raskalašne komunikacije bez posledica. Iskupitelj bez Biblije. Sva sreća, da je Bedu još moguće svesti na Slavne Duhovne Temelje, na čuvene Tradicije, budemo li opstali na tom Tlu, nećemo više morati da Jašemo, biće dovoljno da po Salonima držimo Besede, da stradavamo pored Švedskih Stolova, zahvaljujući tome rađaju se Srednje-Istočno-Evropski Prvoborci, i poput odlikovanja nose na grudima Tragični Srednje-Istočno-Evropski Identitet, ali iz Šaka ne ispuštaju Ezoterični Govor i sve se nastavlja onako kao u starim, dobrim, prokletim vremenima.

Čuvajmo svoj Identitet, kao Oko u Glavi. Ako su Zidovi srušeni, treba podići nove, još starije, pouzdanije, zahvaljujući njima moći će Monumentalna Gozba da provijuga preko Granica, zato ne mogu Zidovi preko noći da se sruše, jer ako bi se to desilo, sve te ruševine ne bi vredele ni pišljiva boba, dakle, Identitet ni šugavom psu nije potreban. Budimo oprezni i, nadasve, budni. Zato i stoje Zidovi čvrsto na našim Mapama, a Mapa je od svega važnija, ne možemo sa njih tek tako da izbrišemo naš Duh, našu Prošlost, olako i neodgovorno, ne možemo se odreći naših Duhovnih Vrednosti i Tekovina, Herojstva, Istorije, krvavim znojem izborenog Identiteta, ne možemo olako žrtvovati Prošlost, u kojoj smo Kult Identiteta tako lepo i temeljito uvežbali.

Mora da je i Gospodin Považan naslutio ove virove, podmukle podvodne hridine, zato je i dugo, sanjalačkim pogledom tražio podršku prisutnih, ali uzalud; on više nije govorio, već samo predsedavao, niko više nije pridavao nikakav značaj njegovim rečima, budući da ne raspolaže, ne ume da izmisli nov, Autentičnan Projekat. Oh, jadnog li liberalnog zanesenjaka, samoobmanjivača. Uveren je da možemo učiniti nešto, samo ne sme da kaže, šta. Mada se nema Šta izmisliti, osim Ničega, ali to Ništa – izmišljamo Nepokolebljivo. Bez ostatka. Nema više u njemu strasti, ishlapela je iz njega mlaka, utešna, prijatno osvežavajuća misao, sve se u njegovom mozgu ukočilo, svaka njegova reč je komad leda. Izdao je zajednicu. Narod. Um zaudara na ustajali podrumski vazduh, ubuđavio se u našem perverznom Vakuumu. Pa ipak nije dovoljno propatio, mada misli da je izuzetak. Srećom, u većini je ipak prevladala Moć Gozbe, uprkos tome, što su mnogi u međuvremenu krenuli putem otpadništva. Nekadašnja Opozicija se razmekšala, raspršila, tek sad se jasno vidi kako je Monumentalna Gozba pacifikovala sva žarište otpora, ali možda je ovako i bolje, neka bol, uspomene i sva bespredmetna raspoloženja ostanu skrivena.

Nekakav grč zatitra na licu Gospodina Považana, kao da nekakva pošast pustoši njegovom nutrinom, ali čini mi se njega više i ne zanimaju izgledi ozdravljenja, priželjkivao je u potaji da ga bolest na neki način oplemeni, da ga učini nežnijim, da mu podari sposobnost opraštanja, ali o svemu tome sad nije u stanju da govori, neka stara osećanja ostanu skrivena, neka se u nepodnošljivoj graji Pritaje tihe i dirljive utehe Prolaznosti, ova prolaznost će nas, ako ništa drugo, postepeno istisnuti iz Herojskog Života. Istina, poslednji je čas da se od tog života oprostimo, kao i od Nade i Pobune. Oprostimo se, polako, neprimetno, pedalj po pedalj, kao što se i kičmeni stub haba od upotrebe, ili kao što se kucanje srca utišava, kao što od Slovenije do Češke, od Letonije do Austrije mravinjamo s jedne Gozbe na drugu, odrveneli u Iskupljenju, ali se trudimo da to niko ne nasluti – tada, zapravo, Bežimo.

Na trenutak se naši pogledi ukrštaju. Srce mi je zadrhtalo, kako je odvratno, bolje reći neprirodno, ili još tačnije, koliko je grešno prepuštati se sećanju i, ne odolevši upornim nagovaranjima, na kraju ipak priznati da je Duh, koji smo u vlastitoj Prošlosti proglasili svetim – očaravajući. Zapalićemo vatru pod tim Duhom i uz sve slabašnije plamenove ogrejaćemo naše ohlađeno telo. Uzalud bacamo nove naramke Suvaraka na stari Žar. Uzalud se šetamo, bez sna, oko Vatre, poput Paunova. Nevolja je samo u tome, što smo zadovoljni i sa Novim Plamenom, i sa Starim Žarom.

Bofl je to, najgore vrste, najsvetiji duhovni bofl. Ali nas vatra neće zahvatiti, neće nas ni oprljiti, jer mi se od svega držimo na odstojanju, od Novog i od Starog, od Suvaraka i od Plamena, vodimo računa o tome da nas naša vatrica ne oprlji. Da nas ne opeče ni Novo, ni Staro. Obmanjujemo sebe da nikome ne ostajemo dužni, budući da je naše Sredstvo Plaćanja Čista Reč, za koju tvrdimo da je, dakako, Zlatna, i čiju vrednost nije moguće proveriti. Zlatna – an sich. Čitava Srednje-Istočna Evropa je jedan ovakav duhovni bofl, najbučniji buvljak na kojem dažbine naplaćuje Filozof, Intelektualac, Pesnik, onaj Pesnik koji je u potaji angažovao Političara u svoju službu, dok na javnoj sceni prpošno peva o tome, kako ga strašno mrzi. Ali o tome, zašto ga ipak trpi, mudro ćuti. A trpi ga, jer mu taj prljavi Političar trpa Pare u džep, one pare, koje je naharačio od Naroda. Bez harača nema Nacionalnih Vrednosti, Nacionalnog Ponosa, Nacionalne Budućnosti. Znali su to dobro Komunistički i Postkomunistički Diktatori, i velikodušno su bacili Harač na Gozbenu Trpezu. Platili su naše bekstvo. Nekom vrstom milostinje. Ali hoće li i nadalje biti te milostinje, ili su već i to razvukli, pokrali, poharali?

Neizostavno dođi na Gozbu, nagovarao me je Gospodin Považan. Inače nikad nećeš napisati taj pikarski roman o Srednje-Istočnoj Evropi. Ti se samo šunjaš naokolo, gledaš kako se svi busaju u prsa, evo, videćeš, kakva je ona stvarnost za kojom ti tragaš: ni po čemu nije bolja od neke otrcane vašarske licitacije. Romani, koje smo nekad pisali, redom su se ostvarili na Gozbama, ostali su samo otpaci, krš, premetali smo stvari s jednog na drugo mesto, čeprkamo, bunarimo, okopavamo, grabuljamo, sadimo, plevimo, proređujemo ili, u boljem slučaju, šišamo travu. Muči me najstravičniji san: sve što smo u romanima napisali – ispunilo se. Naime, ispostavilo se da nemamo o čemu da sanjamo, osim o tome da su nam se svi snovi ostvarili, ali je suvišno i neukusno da se time hvalimo. Preostala nam je samo Gozba, brbljamo, trtljamo, ne zaklapamo usta, ponavljamo, lepo, lepše, elegantno, enigmatično, govoreći stvaramo, ništa se drugo nije ni desilo: pokazalo se da je moguće veštački zapaliti, pretvoriti imaginaciju u buktinju. Nalik je to na transfuziju krvi ili na operaciju srca, stvarnost i nije ništa drugo nego jedna velika klinika, u kojoj se vodi borba neprestana, na život i smrt.

Njegov glas odavao je neku neshvatljivu vedrinu, naslutio sam u njemu i onaj stari Prkos koji me je podsetio na Mladost, na ono Vreme, koje me olovnim koracima vuče, i mene, i druge, uprtivši me na leđa kao nekakvu Lešinu, tegli me i ujeda, što dalje odmičemo, utoliko dublje prodire u moje telo, iznutra me razjeda, poput odvratne starosti, poput bolesti, i neprestano ponavlja da je kraj, da je svemu kraj, a ja se samo premišljam, da li sam sve to samo sanjao, ili sam ugledao nešto, što nisam smeo da vidim.

Najpre sam se nadao da će mi Gospodin Považan pomoći, da će me ohrabriti: reći će mi da nisam sanjao, već samo pirovao. Zašto sam morao da učestvujem u toj Gozbi? Zbog čega sve postoji samo posredstvom Gozbe? Ali nije mi ničim pomogao već je, kao kakav mesečar, otvorio Gozbu, tek tada sam video, da i njega vuče ista ona ruka koja vuče i mene, i da sav sretan, poslušno trpi da ga voljena ruka kažnjava.

Ako si već naumio da napišeš Pikarski Roman, moraš da shvatiš: Srednje-Istočna Evropa je na samrti, ili da budem sasvim otvoren, već je izbrisan sa spiska živih, govorio je. Time što su je oživeli, osudili su je zapravo na smrt, osudili su je na smrt oni koji su je oživeli. Okupili su se oko njene samrtne postelje, pa joj govore, pozivaju je, prepričavaju njenu životnu priču, a kada bi iscrpeli sve detalje, počinju sve izpočetka, brzajući, sve nestrpljivije, jer se plaše da će samrtnica, budu li prestali da govore, odmah doći k sebi. Njima pak najviše odgovara da ostane ovako, u komi. Gozba je stupila, jašući na belom konju, u Srednje-Istočno-Evropski Roman, više nema Života, nema Predivne Vizije, ostaje samo ovo mrmorenje, brbljanje, bdenje.

Da li je pred smrt shvatio da smo se na Daći samo zanosili, ali da se i dalje pretvaramo kao da se ne zanosimo, ponašamo se kao da smo još uvek na početku početka, dakle, možemo i dalje mirne duše da sanjarimo, sada više nije Pokojnik važan, već samo naše Brbljanje, Čavrljanje, bitno je to da mi govorimo. Sad je važno da se brbljajući pritajimo pod Staklenim Zvonom, onim koje smo patetično nazvali Izgnanstvom, da revnosno odlazimo na Gozbe, da spašavamo svoju čast, da u ugodnom ćeretanju pređemo Put za Damask, kao vođeni Usudom, samo što sad više ne smemo ni da protestujemo; zbilja, ništa drugo nam se nije ni desilo od kako se navodno Sve Ispunilo, od kako se onako smešno rasporila i prosula utroba Strašne i Fantazmagorične Bliske Prošlosti koju nikad više ne treba ozbiljno shvatati. Pokušavao je pri tom da me uveri, da će biti još Pikarskih Romana, jer će se nešto neminovno desiti, glas mu je zamro, ali meni je postalo jasno, da ne treba pisati Roman o Srednje-Istočnoj Evropi, o ovom Ništavnom Baškarenju u kojem ispijamo Nektar Melanholije, prenemažemo se nastojeći da iznađemo jedan Nov Šatrovački Jezik, Novi Žargon Kalvarije, u kojem prilježno obrađujemo svoje Nove-Novcate Vrtove, uživamo u mekanom plišu prefinjene ironije, mi, Srednje-Istočno-Evropska Svilena Deca ušuškavamo se u meki pliš, i zavisno od situacije, umemo da pokažemo i da javno ližemo svoje Rane, ali ako zatreba, umemo i bučno da Lupamo šakom o Sto, ili da se samozadovoljno busamo u prsa: dobro smo im sasuli sve u lice, hvališemo se, budući da mi otelotvorujemo živu savest; tako se mi, Nevini i Napaćeni, licemerno pretvaramo, mada uistinu možemo da se pohvalimo samo s jednim jedinim Iskustvom, da se Srednje-Istočna Evropa u trenutku dosezanja slobode pretvorila u vlastitu, najjeftiniju imitaciju, postala je prozirna poput kakvog Etnokamp Varijetea, na čijem je jelovniku Ratna Orgija glavni Gastronomski Specijalitet, neophodan poput vitaminske inekcije, taj jedini raskošni Vatromet pod Praznim Nebom, gde smo za sebe otkrili pouzdani alibi.

Za vreme Gozbe uglavnom tapkam u mestu, ili se muvam okolo, kružim, gore-dole, s vremena na vreme u Bifeu pokvasim svoje Suvo Grlo, nastojim da se uključim u razmenu mišljenja, zbog toga sam uostalom i došao ovamo, da još jednom, poslednji put uronim u Svet Privida, onaj sa kojim obmanjujemo sebe sakrivajući Metak u Rukav Sakoa, i dopuštajući da nas sažaljevaju zbog toga što su nam oteli Sudbinu, ali mi se zaklinjemo na Vernost našem Pozivu čije Dostojanstvo ističemo i time, da smo zahvaljujući Jeziku stvorili takvu Stvarnost, u kojoj na najsvečaniji način strepimo, oduvek smo i obožavali Zemlju Strepnje, pa će tako strah i nadalje biti dominantno osećanje života, sedimo na Daći, ožaljujemo i neprekidno sahranjujemo Same Sebe: proslavljamo Nustrašive, Heroje, koji Piruju u Strepnji; činimo to mi, podmukli, lukavi i pretvorni Srednje-Istočno-Evropljani, kojima je konačno pošlo za rukom da svoje Poraze pretvore u najveće Trijumfe: što gore, tim bolje, govorimo, samrtnik je na samrti, ali naš govor produžuje njegov samrtnički hropac; posle ovoga niko nas neće moći razumeti, a o tome, da će nam biti dobro samo dok nas ne shvataju, nećemo ni da čujemo.

Baš zato me je unekoliko utešio Pozdravni Govor onog Bečlije, kome je Gospodin Považan upravo dao reč, jer taj tip je počeo da priča upravo o tome kako smo se raspršili, ali da nas Dunav i Tradicija ipak povezuju. Bečlija ubrizgava u nas inekcije tradicije, oživljava pre svega Duh Velikih Bečkih Predaka, ali zato veoma ljubazno navodi, da mu ne bude zamereno, i po jednog Pretka iz Slavne Istorije Ostalih Nacija, malo Šlaga na svaku Tortu, zatim se s par reči osvrće i na Imperiju Neimenljivog, na Imaginarnu Srednju Evropu, pa naravno, i to je jedan od kutaka Velikog Buraga, razbaškarimo se dakle u Imaginarnom, to Imaginarno je neka vrsta Tople Kupke, da bismo potom pohrlili u nadaleko čuvenu Noć, da se Sunčamo, da se Sunčamo pod Praznim Nebom Bez Zvezda, u Gusti Mrak, opružimo umorne Delove Svoga Tela, namažimo se Kremom Traumatičnog Bivstva, da bismo se potom, oporavljeni, obnovljenim snagama vratili postelji samrtnika. Mi, Srednje-Istočno-Evropske Dame i, obaška, Gospoda, žustro ševeljamo, kao kljukane patke u Tamnoj Noći, da ne zakasnimo, jer pored Samrtnika već na smenu tronuju Narikače, oplakuju Tajanstvenost koja će biti sahranjena u Srcu Evrope, i baš zbog toga, mrmljaju ustrajno, neka taj Brižljivo Isplanirani Put bude Odgovarajuće Komplikovan, ali ne toliko da usred prijatnih Digresija, slučajno zalutamo, neka pored Puta bude dovoljno Kreme Traumatičnog Bivstva u Rezervi, jer moramo negovati, prihranjivati našu kožu posle dugih noćnih sunčanja, osim toga neka bude u Rezervi i dovoljno Pesimizma, jer bez Pesimizma i Tragičnog Osećanja Života ova Srednje-Istočno-Evropska Kalvarija ne vredi ni pišljiva boba, ali od svega je ipak najvažnije da Krajnja Tačka bude Bezbrojna, odnosno Beskonačno Usitnjena, neka Najbolji Projekt bude nalik na Lavirint, u kojem ne možemo znati Gde je Granica i gde je Krajnja Tačka koju, naravno, treba osvojiti. Ali, s druge strane – to želi posebno da naglasi – uz neke sitnije Primedbe, on naravno prihvata Monumentalnu Gozbu od Početka do Kraja, samo bi još, eto, blagovremeno skrenuo pažnju na to da se cela stvar još jednom promisli u svetlu nedavno aminovanih Velikih Evropskih Perspektiva, kako nas prvi Porazi ne bi preko mere razočarali, da se ne bismo uzjogunili kao mazge, ili da nam slučajno ne padne na pamet da nikad nećemo ni stići u Evropu, ne, o tome nema ni govora, tešio nas je zbilja dobronamerno, kao da nas je tapšao po ramenima, ne, o tome ne može biti ni reči, jer Konji su Osedlani, držimo se samo Sedla, naravno, niko ne spori da samo mi već Tamo, samo što nismo stigli, budimo zato Jaki, jednom ćemo se Vratiti u Zavičaj, Razvićemo Barjak Slobode i predaćemo je kao Baklju našoj Propaćenoj Braći, kojima treba oprostiti, jer – to bi sad opet posebno naglasio – ona Klopka, u koju umalo nismo pali, nije bila delo Neprijatelja, već su to bili Snovi naše rođene Braće; oni su zato poveli kolo, zato su se onako oduševljavali s One Strane Granice, odnosno Preko, jer su se prepustili svojim Snovima, bili su Začarani, drugim rečima, ne treba da smećemo s uma, da je Srednje-Istočna Evropa jedan lep San, ako nije san, onda je Biblioteka, ako nije Biblioteka, onda je Tekst, ako nije Tekst, onda je Fantazma.

Trezveno razmislivši o svim ovim mogućnostima on uvereva Gospodina Korhaneca da može računati na njegovu bezuslovnu podršku, utoliko pre, jer mu je poznato, da je Gospodin Korhanec podneo, lično, nadljudske Žrtve kako bi Monumentalna Gozba bila najšire prihvaćena, njemu je poznato, na koliko je vrata zakucao, koliko je pragova obijao, da se odrekao i Zavičaja, Preživeo Progone, Rizikovao Život, Borio se do Poslednje Kapi Krvi Protiv Diktature, i kada je ona, to jest Diktatura, poput Pijavice, Isisala i Poslednju Kap njegove Krvi, tek tada je iz fijoke pisaćeg stola uzeo i natakao haljku na bataljku i krenuo u beli svet, da se još žešće suprotstavi Diktaturi. Odnosno, da je Simbol naše sudbine, naravno, bataljak sa zavežljajem, međutim – ne smemo zaboraviti ni na Znanje i Trezveno Rasuđivanje, dodao je na kraju.

Njegov govor bio je toliko efektan, da ga nije morao ni završiti, usred rečenice se nasmešio, i samo se lako poklonio. Bio je siguran u zamašan uspeh svog govora, mada je u dvorani dremuckalo svega nekoliko učesnika. Njegov osmeh bio je osmeh neodređenih nagoveštaja, i posve nalik na izraz lica Postmoderne Zlatne Mladeži s onih fotografija na kojima su ovekovečeni pre Dvoboja u pažljivo ispeglanim framericama i s leptir mašnama, ili na pogled Nadurene Konzervativne Gospode koja, u fraku i svilenoj košulji, takođe pre Dvoboja, šišaju engleski travnjak ili, još više, kad na Komodu, među žute Dunje polažu Divlje Orhideje i kad se ovom prizoru dive kroz lornjetu gospođice Švarc.

Govor je dirnuo u dušu Učesnike koji su u Bifeu kvasili svoja Suva Grla. Znaju tačno šta je rekao, kako i ne bi znali, baš su to i očekivali. Ah, ti lepi Dani, ah, to Zlatno Doba, padaju u nesvest osećajne Dame, oh, ta slatka i zlatna Srednja Evropa, srce nam zatitra od Velikih Duhovnih Dostignuća, jao, gde je Krema Traumatičnog Bivstva, da se opet namažemo Pesimizmom i Bezizglednošću i da pohitamo u Tamnu Noć, na terasu za sunčanje, da osunčamo naboranu, istrošenu kožu, našem umornom, ispošćenom tenu potrebna je samo ta zamišljena Prošlost, ta srceparajuća Imaginacija, to Zlatno Doba, ta Zlatna Sredina, ah, kako prija ovo sablažnjavanje nad bedom našeg vremena.

Odmah potom za Govornicu je izašao Uvaženi Gost iz Londona, njegov pogled je sejao munje, opalio je oštro po Nacionalizmu, posebno je istakao da je Jedinstvena i Planska Gozba najbolja Brana protiv Mržnje; sve dok Gozba traje, mi imamo Šanse, Sudbinsku Šansu, Sudbinsku Milost, Sudbinsku Viziju, Sudbinsku Svest, a onda je ubistvenim rečima stao da šiba srednjevekovnu Zaostalost, pa je očinskim tonom upozorio na to što je već na mnogim Gozbama detaljno izložio, naučno potkrepio. Mi – rekao je – treba da se oslonimo na obogaćena zapadna iskustva Prosvećenosti i da Stupimo na Put Razvoja. Postmoderna plus Slobodno Tržište jednako je Metademokratija plus Metadiskurs. Ako tome dodamo još i Metastanovište, napustićemo ovu Gozbu veoma dobro naoružani i spremni da pravilno istupimo na novoj Gozbi. Upamtimo dobro, nema Metastanovišta bez Slobodnog Tržišta, jer to je ona Dizalica koja nas uzdiže u Nebo. Uzdiže u meta. Ako smo jako gadljivi na prizore koji dominiraju dole, odnosno, ako nam je Duša Preosetljiva, naprosto treba da skrenemo pogled, i da se nadamo da će Metadiskurs olakšati našoj duši.

Kamere rade punom parom. Mesta, mesta molim, sikće jedan osvetljivač, stiže i uvek objektivni BBC. Gospodin iz Londona se kupa u svetlosti reflektora, smeška se, popravlja naočare na nosu, srkne iz čaše gutljaj vode. Možemo samo zamisliti, kako samozadovoljno zamišlja koliko olakšanja donose njegove reči zemljacima koji u Londonu bulje u televizor, pa da, mrmljaju sebi u bradu odlazeći u kupatilo pre počinka, oni Tamo, Preko, ne gledaju televiziju, samo pucaju, bespoštedno se istrebljuju. Ovako razmišljaju, uzdišu, zatim navlače spavaće kapice na uši i prepuštaju se slatkom snu.

Naravno, iz govora Londonskog Gosta se odmah videlo da je do sada, u najboljem slučaju, samo na Gozbama video Nacionalistu, video je dakle samo lutke, koje su s vremena na vreme prikazivali na Gozbama, ali nije video sablasno ustalasane mase, koje ne pokazuju ni najmanje razumevanja za one nijanse u koje smo se mi zaljubili, ne shvataju ni naše Gozbe, tu Uzvišenu Posmrtnu Daću, nemaju pojma o našim Duhovnim Dostignućima, ne razumeju ono što ni mi ne razumemo, već se samo lukavo pretvaramo da razumemo, a oni se iskreno naprežu da razumeju, međutim, što veći napor ulažu, utoliko im je i bes veći, njihovo varvarstvo nastaje pregrejavanjem moždanih ćelija, cvile, zavijaju ili njište poput Konja uoči Dvoboja, i ovako razjareni kopaju nogama zemlju, jer ne razumeju ono što ni mi, zapravo, ne razumemo, već se samo pretvaramo da razumemo, oni i ne slute, da ni mi ne razumemo, već da se samo pretvaramo. Ovi Varvari nisu u stanju da se pretvaraju, jer nisu civilizovani, ali ta okolnost nam je zapravo od koristi, jer nama su Varvari nadasve potrebni, u najmanju ruku potrebni su nam poput vazduha, Patnje i Tragedije, potrebniji su nam i od Reči, od Govora, od Brbljanja, jer da nema Varvara, ne bi bilo ni Brbljanja, morali bismo naprosto da umuknemo, i morali bismo uvideti da smo i mi sami Varvari, samo što mi Brbljamo, nedoučeno začinjavamo varvarstvo, a Varvarima Krče Creva, Zaduženi su i stenju pod Kamatama, propinju se poput Konja, ržu, frkću, ne vide da je Cev Prazna, ne shvataju zašto nije Grunulo, zašto je samo Puklo, ali ovo večno puktanje tera ih u ludilo. Čemu život, pitaju se, i zaziru jedni od drugih, jer se ništa ne menja. Sledstveno tome nužno će na vrata zakucati trenutak, kada će čovek rešiti da se ubije, dakle, obuzeće ga nekakvo Privatno Ludilo: ušunjaće se na Gozbu, pretvaraće se kao da razume zašto nije Grunulo, zašto je samo Puklo, ili će se preobraziti u Varvarskog Nacionalistu, jer mu se čini da je to Poslednja Slamka pre Konačnog Ludila. A mi ih posmatramo kroz lornjetu gospođice Švarc. Siroti Varvari. Padaju kao Muve. Letargične Dame rone suze i pre i posle upotrebe Kreme Pesmističkog Bivstva, Tonu u Duboke Misli pod Praznim Nebom, u Tamnoj Noći, i s kiselim izrazom lica pitaju jedna drugu: zašto se Varvari, tako neracionalno, istrebljuju međusobno?

Ovaj Prizor, međutim, ne sprečava nas, Dične Učesnike, da umirimo svoju Savest – mi nismo Varvari, premda su u Srednje-Istočnoj Evropi svi Varvari, jedino mi nismo Varvari, ama molim vas, mi, koji smo se pojavili na Gozbi i Dostojanstveno Lavirali na Putu čiji Smer ne treba olako otkriti pred neposvećenima, mi ćemo prevaspitati Narod koji, dakako, i te kako obožavamo, mi ćemo zameniti Dupeglave Političare koje, štrpkajući štedro strazburšku paštetu od guščije džigerice, orasnice i čokoladne minjone za Švedskim Stolom, s visine preziremo, a pred kojima se Bogomdani Narod iz neobjašnjivih razloga onako smerno klanja. Ali mi ćemo mu – Narodu – ispraviti Kičmu, zapamtiće to, naše plišane reči biće ona čelična klješta, s kojima ćemo stegnuti i namestiti izokrenute pršljenove.

Gost iz Londona, međutim, o svemu tome pojma nije imao, samo je lupao šakom o govornicu i velikodušno ponavljao, da Evropa raširenih ruku dočekuje Evropu. Na šta je i sam je raširio ruke, kao da je hteo i simbolično da nam predoči ovaj veličanstveni Istorijski Događaj, priklonimo se, dakle, Evropi na grudi, jer Monumentalna Gozba će nas pre ili kasnije pretvoriti u Evropejce, i mi ćemo biti onakvi kao što su Oni, Mi već uskoro nećemo biti Mi, nego Oni.

Među poslednjima su nastupili Ostali Lokalni Govornici, koji nisu uspeli da se probiju u prvi plan. Svi su se naravno zakleli na Monumentalnu Gozbu, i s ushićenjem su ponavljali da Mnoštvo Gozbi predstavlja, zapravo, Mnoštvo Malih Priča, a da se iz Mnoštva Malih Priča konstituiše jedna Hipotetična Velika Struktura, koju smesta treba rastaviti na delove ali, razume se, prethodno moramo dobro razmisliti o tome, da li da se ova Velika Struktura pojavi kao hipotetična ili da je uopšte i ne pominjemo, to jest da se pretvaramo kao da i ne postoji. Velika Struktura, naime, proždire Slobodu, ne ostaje od nje gotovo ništa, Narod neće imati šta da mezeti. Narodu Velika Sloboda zastaje u grlu, ne može ni da je proguta, niti da je ispljune, ali Malu Slobodu s apetitom, halapljivo jede, stoga bismo fatalno pogrešili, ako bismo Narod omamljivali Velikom Naracijom. Ovu Dilemu trebalo bi već na narednoj, iscrpnoj Gozbi podvrgnuti Detaljnoj Analizi, morali bismo je Opisati, Dekonstruisati, jer važno je da Buja Mnoštvo Malih Priča, zahvaljujući tome jednom će svi ljudi postati Deo Gozbe, i Sloboda će konačno procvetati.

Mnoštvo Malih Priča otvara Beskrajnu Perspektivu, donosi Narodu Iskupljenje, zaključio je jedan od govornika, ali ujedno je i upozorio: držimo se što dalje politike, jer ona može da inficira Male Priče, i pri tome moramo imati na umu da je Narod samo u Jednu Veliku Naraciju zatvoreno Mnoštvo Malih Priča, iz tog razloga, dakle, treba načeti Veliku Naraciju i osloboditi Narod, jer njega je uistinu zarobila Velika Naracija, a ne Nasilje, na koje od sada možemo fućkati. Ali ako ne budemo fućkali, imaćemo smesta na pragu, je li, Izdajstvo Inteligencije, eto zbog čega mora Monumentalna Gozba da bude lišena čak i natruha politike, ona mora da bude Imaginarno Umetnička, jer sve ovo Grdno Đubre oko nas, na koje budale pokazuju prstom i usled žalosnog nesporazuma nazivaju Stvarnošću, neprilično utiče na Dela koja se rađaju po cenu nadljudskih napora, zbog toga što u Srednje-Istočnoj Evropi Nema Stvarnosti koja bi čoveku tek tako, besplatno dala krila, ovde postoji samo Veliki Vakuum, što znači da posle svega preostaje samo Jezik, koji pak moramo uvek iznova stvarati, vlastitim snagama, vlastitom krvlju, i zato ne smemo dozvoliti da se Izgubimo u Takozvanoj Stvarnosti, bilo bi mnogo bolje da, konačno, uvidimo kako toga još nema, već da će tek biti, a sve dotle treba da budemo ponosni što smo siromašniji od crkvenog miša, ali i svesni da će nas baš to učiniti bogatima i originalnima, to nam ne gine, ne smemo samo zaboraviti da nam je jedina slamčica sapasa Čist Jezik Monumentalne Gozbe, vidi se to jasno i po tome, da je Čista Reč Krajnja Tačka Monumentalne Gozbe, a da je to tako, na najbolji način dokazuje okolnost, da je Još Nema, da Mi još Nikad nismo bili Tamo – upravo zbog toga i Postoji, ponavlja samouvereno. Njegovu argumentaciju niko nije mogao da ospori, jer doista nismo bili Tamo, ali ona ipak Postoji, jer da ne Postoji, ne bismo Bili Ovde.

Naredni Govornik se nad svim tim iskreno sablažnjava, naravno, i on najoštrije osuđuje Izdajstvo Inteligencije, izdali smo Narod, pospimo se pepelom, vrišti s govornice, priznajmo pošteno da smo utonuli u mekani Pliš Jezika, baškarimo se u njemu za bednih trideset srebrnjaka, i uporno je upozoravao na Istinu Reči, koliko god da je poželjno, da se Narod rodi iz Čuda, i mada je istina da jedino Čudo Pokazuje Pravi Put, ipak bi trebalo da širom otvorimo oči, jednom bismo već morali da primetimo, da smo do grla u Govnima, ili kako se to u poslednje vreme kaže, u Zaleđenoj Nepomičnosti, u Odsustvu Pokreta koje ni Imena Nema. U tome živimo polovinom našega tela, s drugom pak živimo u Čudu, ili u Onome, što Ima Imena, prepolovljeni smo, naše dve polovine su odvojene, da nismo Ovde, ne bismo mogli biti Tamo, Jezik i Ne-Jezik, žudeći jedan za drugim samotno blude, nećemo biti Dostojni sveta, dok ovako raspolućeni tumaramo, nećemo pronaći Istinu sve dok ne budemo pronašli svoju Drugu Polovinu.

Dvorana se u međuvremenu skoro sasvim ispraznila, ali zato je u Bifeu povećan promet, oni koji su ostali, dremuckali su u poslednjim redovima, sve to, međutim, ni po čemu nije umanjilo Dostojanstvenost samog Ishoda Gozbe. Za govornicom se ređaju novi Učesnici, mnogi od njih dotrčali su pravo iz Bifea, većinom su nervozni, jer na raspolaganju imaju svega nekoliko minuta da održe svoj Govor, uskoro treba da počne i Coctail Party, sa kojeg ni u kom slučaju ne smeju izostati, zato se više i ne zadubljuju u Analize, ne Sistematišu, ne Interpretiraju, već samo Kratko Ukazuju, i naglašeno ponavljaju, da su već sve rekli, Izložili, od sunca jasnije Razložili, Izrazili, Dokazali i, u Pravilnom Smeru Uputili.

Poput protagonista nekog beskrajnog karnevala Učesnici izlaze na Govornicu. Ne verujem svojim očima i ušima: Prvi Zemljak prilično ljutito zamera što nije dobio dovoljno vremena, mada je sve Obuhvatio i Dokazao, a sad je prinuđen da stvari iznese tek u glavnim crtama, posebno naglašava da govori kao nezavisni novinar, ali uprkos tome, valjda i protiv svoje volje, dospeva u situaciju da žestoko napadne Nezavisne Listove. Teatralno gestikulira, niko nije nezavisan, grmi sve kipteći od uzbuđenja, izuzev mene, dodaje posle kratke, efektne pauze, stoga i ne razume, šta znači tvrdnja da smo raspolućeni, kada smo prema njegovim najboljim saznanjima, svi mi sazdani od jedinstvene, posebne materije, a oni koji se osećaju raspolućeni, obični su Dvoličnjaci, ili je možda reč o tome, da se samo ponašaju kao da su raspolućeni, pretvaraju se, nije potrebna neka velika pamet da se to uoči, on to lako može i dokazati, njegova dokumentacija je zamašna, odmah počinje i da čita imena s duge liste zavisnika, koji su raspolućeni, pa su zbog toga naizgled nezavisni, što znači da ne zavređuju Materijalnu Pomoć, jedino on zavređuje Materijalnu Pomoć, jer nije raspolućen, žalosno je pak to da baš on nije dovoljno Materijalno Pomognut, on, koji je od Posebne Materije sazdan, loše nam se piše, hej-hej, jer jedva da mu curi, a ne curi mu zbog toga, jer on nije spreman nikoga da služi, nikad, nikoga nije služio, sledio je samo glas svoje savesti, zato je i bio toliko proganjan u partijskoj državi, a sad o njemu šire glasine, da je bio u službi Partijske Države, jeste da je bio, ali je samo prividno bio Partijski Funkcioner, svi znaju, da je uvek bio protiv onoga što je govorio, Narod ima Izoštren Sluh i Vid, Narod je najbolji Svedok, sada ne bi govorio o tada zadobijenim Ranama, koje se neprestano produbljuju, jer slabo Curi, ali ako bude na odgovarajući način Materijalno Pomognut, zaceliće se sve njegove Rane, a on će smesta zaceliti Rane svog Manjinskog Naroda, samo ako bi procurilo malko jače, hej, smesta bi njegov Manjinski Narod Stao na Noge. U okviru Monumentalne Gozbe, dakle, trebalo bi prirediti posebnu, bogatu Gozbu Slobodnoj Štampi, ali prethodno treba nepozvane i nedostojne šutnuti nogom u tur, treba Lupiti Šakom o Sto, jer takvi dolaze samo da pod ionako tanušni mlaz podmetnu svoje ibrike, da obmanu Narod, dakle on neće ni da čuje za kojekakvo Mnoštvo Malih Priča, jer on veoma dobro zna Šta Narodu Treba, Narod Sanja o Slobodnoj Štampi, treba samo da procuri kako treba, debelo, od toga će Diktatori pobeći kao od Kuge, on bi ih već do sada sve oterao, ali mu ne dozvoljavaju, jer ne Curi, jedva da i Kaplje.

I dok je ljutito raspredao o tome, koliko, odakle i šta curi, a šta tek tu i tamo kaplje, kao na nekakav šlagvort, ustala je i iz prvog reda, laganim, dostojanstvenim koracima, u duboko dekoltiranoj, crnoj, svilenoj bluzi i dugačkoj crnoj suknji, prema govornici se uputila Proganjana Gospođa. Zabacila je glavu, zavijorila se njena crvena kosa, i drhtavim glasom se predstavila: ona je poznata književnica, čitav svoj život posvetila je svom Manjinskom Narodu, delom Pretakanjem direktnih doživljaja u savršeno plemenite Forme, a delom Transponovanjem onih posrednih doživljaja bivstva, u čijem prvom planu lepršaju Autentične, Opšte Ljudske Vrednosti. Sve odlučnije, sve glasnije je isticala da čista srca podržava Monumentalnu Gozbu, njeno Srca Kuca Zajedno sa Njom, to je nekoliko puta ponovila, a sve to najbolje dokazuje činjenica, kreštala je, da je i ona napustila Zavičaj, mada je u Duši doveka lancima vezana za njega, njen Zavičaj je ovekovečen u njenim Delima, što je prirodno, budući da je to imanentno njenom Manjinskom Biću. Ona smerno nosi Krst svoje Sudbine, tiho ječi pod tim sinjim teretom, ali to niko ne čuje, sad je, međutim, Njeno Srce snažno Zadrhtalo, jer Monumentalna Gozba je pravi melem na dušu, uliva u nju novu snagu, ona sada vidi da njeno stradanje Ima Smisla, rekla je gušeći se od uzbuđenja, kucnuo je poslednji čas, sada je sigurna da se odjek uvek vraća, poput senki, nastavila je poletno, pet minuta posle dvanaest na Balkanu se ljudi istrebljuju, Ovo Srce, pokazala je prstom na grudi, ima još mnogo toga da kaže, ali uzalud, sad samo plačem, bez prestanka plačem pred prizorima užasa, i tu je opet napravila malu, efektnu pauzu, te se dobro čulo da je u poslednjim redovima neki gospodin hrknuo, što je njega samog prenulo iz sna, pa je protegnuo obamrle udove, oprezno ustao i na vrhovima prstiju se išunjao iz Dvorane u kojoj, osim mene, Gosodina Považana i dotične Gosopđe, nije više bilo nikoga, ako ne računamo još dvojicu učesnika koji su obeznanjeni, dremuckali u poslednjem redu.

Proganjana Gospođa kao da se od toga još više razgoropadila, duboko uvređena ponavljala je da se ona dragovoljno povlači u Stvaralačku Samoću, povlači se u nju i ponosi se sa njom; nosi je kao Raspeće i kao Usud, iz te Samoće osmatra Sadašnjost, odande Viri u Prošlost i to joj je dovoljno, ona Zna Sve. Sadašnjost nije ništa drugo no Izvitoperena Prošlost, uprljana Čistota, izrođena Drevnost. U sudbi svojoj čuvamo čistotu našeg pola, time hoću da kažem da je Poetika Poetika, da je Književnost Književnost, da je Roman Roman, uskliknula je, neka to bude Glavna Krilatica Monumentalnog Projekta, i Centralna Tema jedne Velike Gozbe, to najvrednije Naučno Otkriće za koje sam ikad čula, upozoravala je, sva konsternirana, u Praznoj Dvorani.

Gospodin Považan je s vremena na vreme oprezno pogledavao na časovnik, za manje od jednog sata počinje Coctail Party, treba još obući i svečano odelo. Čak se i graja u Bifeu unekoliko utišala, većina učesnika je već u kadi ili pod tušem, svi se mažu Kremom Traumatičnog Bivstva, pripremaju se na Noć Bez Zvezda u kojoj će biti odlučena naša Sudbina. Trebalo bi završiti Govore, pomislio je Gospodin Považan, ali nije se usudio da bilo kome oduzme reč.

Samo je umorno klimao glavom kada je Proganjana Gospođa nastavila da raspreda o tome da je Književni Identitet najveća Svetinja, da je taj identitet bez granica, i da ona ne želi da bude Nešto Drugo, ona će Čistom Književnošću i Lepotom izbaviti svoj Manjinski Narod, a ne ukrštenim rečima, s kojima se Kite Heroji Slobode Štampe, neprilično je i stidno nagvaždati o tome, da li tu ili tamo Curi ili Kaplje, kada je Ugrožena Čista Reč, a ovde se Odvrće i Zavrće, sramota, vikala je od plača izobličena lica.

Vrpoljio sam se na svom mestu, grozničavo sam skraćivao svoj Govor, posle Gospođe sam ja bio na redu, baš u trenutku kada se Dvorana sasvim ispraznila. Nestrpljivo sam slušao Gospođu koja je, ne štedeći vreme nastavila, tačnije, posle narednog napada plača objavila, da ona poštuje samo Tišinu, neka bude Tišina, vikala je histerično, a njeno poslednje veliko pitanje je glasilo: hoće li pitanje ostati nepostavljeno. Međutim, nije to bilo njeno poslednje pitanje, jer se još, sva egzaltirana, požalila da niko ne pomaže Proganjane, Prognanike, ona je napustila svoju radnu sobu, svoju omiljenu fotelju, stonu lampu, ali sad niko ne haje za nju, mada ona čini sve da izbavi svoj Manjinski Narod, ona se samo privremeno Oprostila od njega, i samo zbog toga da bi ga uspešnije izbavila, ali sad već i svoje pesme piše na Šamlici, međutim, bez obzira na to što je čitav svoj život položila na Oltar Pravedne Stvari, i što je za to dobila samo jednu Šamlicu, dakle, uprkos tome, u njoj živi Devičanski Čista Prošlost, Nakazna Sadašnjost i Najdevičanskija Budućnost.

Bife je, u međuvremenu, ponovo počeo da se puni, Graja je sve agresivnije prodirala u Dvoranu, pa je i Proganjana Gospođa sve više dizala glas, sve se nadvikujući s bukačima. Mora da je ovako izgledala i Vavilonska Kakofonija, kada je na trenutak nastala Tišina, Gospod se oglasio rekavši da svako bude Slobodan i da svako Izabere sebi Jezik.

Na kraju svog Govora Gospođin Glas je duboko zatulio, poput sirene, iz sveg grla je urlala u Praznoj i Nemoj Dvorani. Eto nas, konačno, kod kuće, pomislih, treba samo da dignemo, da ispružimo ruku, treba samo da nam se oči napune suzama, treba samo načiniti nekoliko koraka, na šta će se svaka reč stvrdnuti, a mi ćemo po dobro utabanoj stazi pohitati u carstvo mesečara.

Čim je Proganjana Gospođa završila prenevši samozadovoljno i prkosno svoj pogled po Dvorani u kojoj je, u poslednjem redu, dremuckalo još samo dvoje učesnika, zgrabio sam svoje Papire i izašao na Govornicu, još prkosnije sam preneo svoj pogled po Dvorani i svečanim tonom započeo svoj Govor.

Dame i Gospodo, nakašljao sam se, na šta su se i poslednja dva Dremljivaca prenula iz sna, jedan od njih raširio je ruke, pokazao na sat i potom su obojica napustila Dvoranu. Ali to me je potaklo da još odlučnije Čitam svoju nesretnu Gombrovičevsku Priču koja govori o tome, kako mi u Malenoj Srednje-Istočnoj Evropi izlazimo na Dvoboj, činimo to baš onako kao Gonzales i Tomas, samo što su Cevi naših Pištolja prazne, nema u njima Metaka, budući da su Meci skriveni u rukavu sakoa, dižemo oružje u visinu očiju, odmeravamo udaljenost, dugo, dugo nišanimo i onda povlačimo oroz, ali Cev je prazna, mašemo šeširom, smrtno smo ozbiljni, grudi nam se nadimaju od uzavrelih strasti, nišanimo spremni na sve, ali ne primećujemo da naša oružja nisu Grunula, već samo Pukla, ali mi ni to ne čujemo, jer ushićeni, u zanosu, vičemo, bolje časna smrt, nego nečastan život, ako treba, daćemo i svoju Krv, ali Izneveriti nećemo nikad.

U međuvremenu, uz sam rub šume pomalja se dostojanstvena povorka Velike Evropske Lovačke Družine; stižu da vide Krvavi Dvoboj, stižu Ministri, Trgovci Oružjem, Diplomate, Bankari, Savetnici, Visoki Činovnici, Međunarodni Posrednici, Eksperti, Vitezovi, Dame, Demokrate, Propovednici i Hijene Slobodnog Tržišta, stižu kao poručeni, da se osvedoče o našoj čudesnoj Hrabrosti i Odlučnosti koje ćemo ispoljiti u ovom Grandioznom Boju, mada istine radi treba reći da su krenuli samo u jedan blagougodan Lov, bolje reći na Izlet, a ne na poprište jednog Krvavog Dvoboja, ali ako je već Istorija tako htela, da se sruši Veliki Zid koji uzduž i popreko preseca Šume i Polja, onda će Odgledati i ovaj Dvoboj, utoliko pre što nisu imali prilike da pucaju, iako su njihove Puške bile uistinu napunjene, ali ispostavilo se da Nema Zečeva. Zjapi samo Praznina, Divljač je potamanjena. Nisu ni Zečevi pošteđeni.

A Zečevi stradaju svuda gde Sloboda diže glavu. Ni Srne ne prelaze više, dugim, elegantnim skokovima, preko jarugastih Srednje-Istočno-Evropskih auto-puteva, a kamo li Zečevi. Jedino im goluždrave Dame, u kratkim suknjicama i malecnim grudnjacima, mašu i kažiprstom ispisuju polukrugove u vazduhu, to su Cvetne Latice Slobode, one čine to što juče nije bilo dozvoljeno, njihovu pažnju ne zaokuplja veliki Dvoboj, dakle, ne može se reći, da su baš svi maloumni oko nas. Ko kaže, da nema nikakvih promena? Nada tapka u mestu oko nas kao ove Dame ukraj Puta. Zanosni, živopisni krajolici. Na proplanku usred Šume odvija se Dvoboj, a Ukraj Puta buja Sloboda.

I premda bi Neobavešteni Putnik mogao pomisliti da je čitav Dvoboj samo jedno veliko Pretvaranje, mi ipak izlazimo na Dvoboje, Pirujemo, Bančimo, Terevenčimo, Cevi naših Pištolja nisu Ničim Napunjene, i verujemo da je samo Ništa Smrtonosno, da samo Ništa Ubija, verujemo u to zbog toga, da nam ni slučajno ne bi palo na pamet da nas, uistinu, Ubija nešto drugo, a ne Ništa; Ništa služi samo za to da se Razbaškarimo u njegovoj laži, da se u njegovom Krilu prepustimo velikom Ništarenju, i da to Ništarenje, sa smrtnom ozbiljnošću, nazovemo Srednje-Istočno-Evropskom Idejom, da bismo imali na šta da se žalimo, zbog čega da jadikujemo, sebe da sažaljevamo, ako se baš ne mrzimo i ne satiremo međusobno.

Nije mi smetalo što je Dvorana bila Potpuno Prazna, ostao sam sam s Gospodinom Považanom i s Gombrovičem, glas mi je s vremena na vreme zadrhtao, ispričao sam priču o Velikom Dvoboju, o tome kako do krvi uvređeni izazivamo jedni druge na Dvoboj s Praznim Pištoljima, leđa su nam već pogrbljena ali pažljivo, veoma pažljivo, smrtno ozbiljno nišanimo, kao da će u narednom trenutku sve nestati, kao da nam je ovaj trenutak poslednja prilika, pa se zaklinjemo da ćemo je iskoristiti, samo ako nas ne spreči nekakva Nesreća, a onda bi ovaj Dvoboj mogao da potraje sve do kraja našeg života, ali Nesreća se Uvek Umeša, najčešće na taj način što nam ponudi Najbolje Zlo, stoga će Dvoboju jednom ipak doći kraj, i to će se desiti čim se na rubu šume pojavi Lovačka Družina: stižu Ministri, Diplomate, Savetnici, Pravozastupnici, Sudije, Vitezovi, Dame, svi su doduše krenuli u Lov, ali ako već nema Zečeva, ne preostaje im ništa drugo, nego da se dive našoj Hrabrosti, Junaštvu, Vernosti, osmatraju nas, znalačkim očima nas odmeravaju, kao što bi odmeravali ulovljene Zečeve, ali utom iznenada zarežaše Hrtovi, zanjištaše Konji, Hrtovi zubima dohvatiše vitke noge Konja, nastade užasna pometnja, ali mi i nadalje revnosno, nepokolebljivo nišanimo jedni drugima temena, lahor se poigrava našim belim svilenim šalovima, mašemo šeširima, na šta oni, bledi kao smrt od straha, stadoše da nas mire, da nas kume, padnimo jedni drugima na grudi, da nas ubeđuju, kako smo podjednako Odlučni i podjednako Veliki Heroji, upozoravaju nas da Ne Gazimo Travu, da poštedimo propaćenu Srednje-Istočnu Evropu koja rađa Ovakve, nepokolebljive Junake, odlučne Ljude, Patriote, svojoj Domovini i svom Narodu verne Sinove.

Jezdimo uzduž i popreko livadom, grabimo jedni druge za gušu, razbijamo jedni drugima glavu, podvriskujemo, psujemo, deremo se poput hijena, rastavljaju nas i pomiruju, a mi s očima iskolačenim ka nebu, lica unakažena bolom, borimo se ustrajno s Istorijom, sa Srednje-Istočno-Evropskim fetišima, zaista smo ustrajni, žilavi, naš Otpor je Junački, nema tog Fetiša kojeg nismo u stanju da pretvorimo u Tradiciju.

Graja iz Bifea već je sasvim nadjačala moj glas, nisam hteo da se nadmećem sa njom poput Proganjane Gospođe, govorio sam brzo, ali kao da sam od ove nesretne situacije pao u groznicu, kako i ne bih, na trenutak sam se našao u zabludi, da sam govorim protiv sveta, odnosno da stupam u borbu, da prihvatam na Gozbi Bačenu Rukavicu. Stvar mora ovako da se završi, pomislih, na ovakav, herojski način, odnosno i mene je dograbila glupa Uloga u kojoj sam popujem o istini naspram gluvog sveta, zato sve tiše ponavljam, da smo ustrajni i žilavi. Ni sam ne razumem, kakva se promena odigrala u meni, kakva me je sila povela, zašto sam uprkos svemu govorio, zašto sam bio ubeđen da sve to ima nekakvog smisla, ne znam šta me je nateralo da progovorim drugačije, i da drugačije završim Priču. Moj glas se sasvim izgubio u graji Vavilonskog Bifea, moj govor je bio pravi, jer nije se moglo znati ko govori. Zaista, ko je govorio? – mogao bih pitati, s pravom, jer sam samo govorio, ali na jedan kratak, presretan trenutak nisam to bio Ja, ali zbilja samo na jedan kratak trenutak, i tek kada sam bio sasvim siguran da je Dvorana Prazna, i da i Predsedavajući drema, tek tada sam se usudio da kažem, da nemam svoje Ja, da stoga niko i ne govori, odnosno da govori jedan svet iz bajke, video sam da je taj svet moja utronjana i bedna Srednje-Istočna Evropa, moj bezimeni postkomunizam kojem se sad svaka glupost može pripisati, i da to nije nikakva Tragedija, kao što se misli, već naprotiv, prava-pravcata Komedija, ali šta će biti sa nama ako se zaista ispostavi, da se ne radi o Tragediji, već o Komediji, šta će biti sa nama, kad budu raskrinkali naše Herojske Laži o kojima maštamo na Gozbi, šta će biti sa nama ako se ispostavi, da smo se na našim Gozbama tukli u pogrešnim Bitkama, od toga bi trebalo da se plašimo, od toga da će jednom biti obznanjena Velika Prevara, koja je izvedena pod šifrovanim nazivom Srednje-Istočna Evropa, imamo puno razloga da se plašimo da će se otkriti da lukavo skrivamo Metak, ali Dvoboj je baš zbog toga opasan po život.

U tom trenutku sam, na posve neshvatljiv način, počeo da se ludiram, da izigravam klovna, jer dok sam govorio, pred mojim očima se ukazalo nešto, za šta do tada nisam znao, o čemu do tada pojma nisam imao, odnosno, o čemu nisam imao nameru da govorim, ali na moje najveće iznenađenje, i mene je spopalo nadahnuće, jer i glas mi se sasvim izmenio, postao je dublji, takoreći Dramski i Tmuran, dakle, nije to bio moj uobičajeni glas, isprsio sam se, iz očiju su mi, što se kaže, sevale munje, to je ono što nazivaju stvaralačkim nadahnućem, pa sam i ja počeo da vičem, poput Ostalih, ipak postoje Ubice, ciknuo sam, jer bezimena tela se tupo stropoštavaju na zemlju, konji njište, ruka se još grči, noge se još trzaju, i srce još žestoko tuče, žešće nego ikad, pluća se još nadimaju, oči svetlucaju, usta se otvaraju ali glasa više nema, ljudi umiru i nemaju pojma, kada je to umiranje počelo, jer u svakom pojedinom trenutku iznova počinju da umiru, zato i nemaju vremena ni da žive ni da umru – već jedino da beskrajno umiru.

Scena je bila čudesna, bilo je čudesno ono što sam izneo, ono što me je obuzelo. Rekao sam sve to uprkos svoje volje, iz takozvane unutrašnje, dobro poznate moralne potrebe: učinio sam to tako efektno, da bi se i članovi Prijatne Lovačke Družine zakleli, da je svaki pojedini Metak pogađao tačno u slepoočnicu ili u srce, da su bili očevici jednog Masovnog pogubljenja, a ne nekakvog banalnog umiranja.

Na kraju svog govora, međutim, kao da sam se naglo probudio, moj pogled se ukrstio s pogledom Gospodina Považana, učinilo mi se da se i on u tom trenutku prenuo iz nekakvog sna, odmahnuo je rukom, zatim je počeo da maše, da mlatara rukama, ali nisam mogao da shvatim, šta je hteo da poruči: da li mi velikodušno daje za pravo ili hoće da mi da na znanje da mu je svega dosta, da mu je dosta stvaralačkog nadahnuća, da mu je dosta zanesenjaka, da mu je dosta svega. Ili je pak bežao od sopstvenih misli, nastojao da se oslobodi vlastitog stvaralačkog nadahnuća. Pobledeo je, nekoliko trenutaka gledali smo se bez reči, a onda sam trijumfalno, pomiren u duši, sišao s Govornice.

Odlučnim koracima uputio sam se na svoje mesto, ali u trenutku pre nego što sam seo, sinula mi je misao: možda bi bilo bolje da se vratim i da se ispravim, da iskreno priznam, da nikad nisam video Samrtnike, već da sam sve to rekao pod uticajem Gozbe, ali nisam imao smelosti da to i učinim, pa sam seo i čekao da vidim šta će biti sa mnom.

Gospodin Považan je ustao i svečano zatvorio Sednicu, održao je svoj Govor kao da je dvorana prepuna, kao da oko njega blješte blicevi fotoreportera, kao da su uključene televizijske kamere, nije ni primećivao da jedino ja slušam njegovu Završnu Reč. Sad već svako može da krene svojim Putem, rekao je, svako može da se Vrati Tamo, odakle je krenuo, da svojim Ličnim Životom dokaže ono što je ovde Izložio, sada već znamo šta nam je činiti, jer nas je sad mnogo, i svakim danom biće nas sve više, stoga nema razloga da očajavamo, već da se oslonimo na vlastite snage. Ideja Gozbe počinje da se ostvaruje, što znači da sad treba da se raziđemo, treba da krenemo u svet kao u Bajkama; dostojni junaka jednog Pikarskog Romana mi smo osvojili svet, ali sad je vreme da vratimo sve ono što smo dobili. Jednolično je izgovarao reči, kao u polusnu. Zatim je načinio dugu pauzu, pa je mahnuo rukom i pozvao učesnike na Coctail Party, gde ćemo nastaviti Razmenu Mišljenja.

U međuvremenu, Graja je u Bifeu i u Predvorju postala gotovo nepodnošljiva, gosti su pristizali, kroz širom otvorena vrata video sam muškarce u Fraku ili u Smokingu, Dame u Večernjim Haljinama, sve se nadvikujući, pretvorno su čestitali jedni drugima na održanim Govorima, hvalili Uspešnu Istorijsku Gozbu, nisu ni primetili, da Gozba još uveliko traje.

Skoro istovremeno smo Gospodin Považan i ja izašli iz Dvorane, jedna novinarka prilično mrzovoljna lica gurnula mu je mikrofon pod nos, po njenim gestovima se videlo da to čini iz puke navike, eto, da i on kaže nešto, kada je već jadničak morao da odsluša tolike govore. I ja sam pohitao u Bife, umešao se u razgovor s Učesnicima o Zečevima, o Divljači, o Cevima, o Dvoboju, o Ideji, o stvarima Ovdašnjim i o stvarima Otpreka. Oko Švedskog Stola se stvorila velika gužva, svi su s uzbuđenjem iščekivali nastavak, pronicljiviji su odmah počeli da traže Svoje Uloge, Svoja Mesta, kako bi se pokazali na Visini Zadatka, niko nije smeo dozvoliti sebi da zaostane, zato sam i ja revnosno cirkulisao u Masi, hteo sam da saznam nešto pobliže. Nisam hteo da iritiram prisutne svojom pasivnošću, pa sam prilazio čas jednoj, čas drugoj grupi, ali nikako nisam uspevao da se uključim u Razgovor, a naposletku svu energiju mi je uništila nečija usputna, zlurada primedba, da uopšte nije bilo razloga da dođem Ovamo, kada sam već ostao Preko, to deluje pomalo smešno i protivrečno, zar ne? Ako sam ostao, u redu, neka budem Preko, ali ne treba da mutim Vodu Ovde, da ih zamajavam Pričama o kojekakvim Dvobojima.

Šta sam na to mogao da odgovorim? Najednom se ispostavilo da sam samo jedan lebdeći leptirić koji je, bežeći od vlastite metle prhnuo u vazduh, da sam samo maleno, iritirajuće zrnce peska u Monumentalnoj Gozbi, koja je priređena u mom Interesu, da sam zapravo jedna velika Smetnja, jer još uvek lebduckam, i nisam prizemljen udarcem metle, zato bi najbolje bilo da me i nema, ali stvar ipak nije tako prosta, jer da me nema, i Monumentalna Gozba bi bila Izlišna. Šta da rade sa mnom, da pobegnem nazad Preko, i da sanjarim o nedostižnom Ovde, da se ponosim što mojom izvrnutom kožom ukrašavaju slavu stradalnika, što iz moje kože spravljaju Kremu Traumatičnog Bivstva. Da budem, ili da ne budem, dvoume se Veliki Umovi.

Ova protivrečnost je došla do izražaja i u rečima Gospodina Erika, vrsnog Međunarodnog Diplomate. Ko vam je onaj govnar Gombrovič, obrecnuo se na mene, a onda, kao za utehu, potapšao me po ramenima. Njegovi opušteni, mlohavi obrazi su podrhtavali od vedrog osmeha. Nisam još imao čast da ga upoznam, reče, mada sam od rušenja Berlinskog Zida učestvovao na svim značajnijim Gozbama. Zar je umro? – čudio se, nakon što je saslušao moj odgovor. Siroti parija, neka mu je laka zemlja. Ali, pred vama je još lepa budućnost. Hm, hm, ili nisam u pravu? Kažete, iz Novog Sada? Novosađanin i Mađar, najgora moguća kombinacija, hej-hej, jako Vas žalim, Gospodine, ali pred vama je ipak lepa budućnost, jer sva je prilika da će Pregovori pospešiti Sazrevanje željno očekivanih Plodova, hoću da kažem da će biti plodonosni, Gospodin Gern je i sad tamo negde na Jugu, mogu vam reći da je odličan čovek, osim toga i veoma iskusan Međunarodni Diplomata, šteta što ga lično ne poznajete, mogao bi vam pružiti mnoštvo korisnih obaveštenja o tome, šta i kako i tako dalje, ne moram vam valjda posebno reći da mu je pitanje Položaja Manjina posebno priraslo Srcu, ali naravno, nemojte se ljutiti ako budem iskren, sasvim je jasno da su apsolutno primarna Lična Prava, kao što sam to u okviru Jučerašnjeg Predavanja i naglasio, a naglašavaću i u Buduće, dakle, kao Evropejac dosledno ću se držati svog stanovišta, odnosno, pro primo: Lična Prava, u njima je sadržana naša Budućnost, njih treba odsukati iz ovog Srednje-Istočno-Evropskog Blata, a onda, nakon dodatne serije izdašnih Gozbi u čudesnoj harmoniji sa Ličnim Pravima, i Kolektivna Prava će doći do punog izražaja. Hm, hm, odgovaram, ne treba se uzbuđivati, čitava ta parada je golo govno, odnosno, sve je to bez ozbiljnijeg uticaja. Na šta on nabire obrve, i upitno me pogleda. Šta ja podrazumevam pod tim, kad kažem golo govno?

Hm, hm, kažem ja njemu, pod tim podrazumevam da Lična Prava, zapravo, svaljuju Manjinska Prava u krevet i prave joj kretenasto dete. Debilka, koji ne ume da govori, već samo prstom da pokazuje. Manjinskim Pravima porašće stomak, jer to je neminovno, pogledajte samo statistiku, kada su oni crtali Mape, još pre sedamdeset godina su odlučili, da debilko nikad ne progovori, a sad se kao čudom čude, što je onakav kreten ispao. Dakle, bili su uvek obuzeti crtanjem Mapa, što samo po sebi nije ništa loše, jer Čovek je božije delo, ali Mapa je Čovekovo delo, i ne razumem, ako su već servirali Zečeve, zašto se čude, što okupljeni oko Trpeze Viljuškom i Nožem čereče ukusno pripremljenu Zečetinu.

Zar opet Zečevi? Šta traže Zečevi među poštenim Ljudima i Odličnicima? Bilo je posve očito da se Zečevi nisu dopadali Gospodinu Eriku, jer je samo odmahivao glavom i jednako je ponavljao, da su Lična Prava mnogo važnija od Zečeva, i jednim pokretom ruke dozvao je dvojicu mojih Zemljaka da mi objasne, šta je Istina. Prvi Zemljak me je s žaljenjem odmerio: pa, ovaj, dabome, rekao je, najpre ćemo srušiti Diktaturu, zato su Lična Prava primarna, hoj, hoj, pitao sam ja, kako da oborimo Diktaturu, kada ste prvi Zbrisali Napolje, a sad paradirate po Gozbama, poput Osedlanih Paripa, Diktatura se neće urušiti sama od sebe, već je treba uspravnom kičmom oboriti; ajoj, ajoj, to su nadasve nehumane ideje, siknuo je Drugi Zemljak, da sam ostao, oterali bi me u vojsku, hej, hej, ležao bih sad u krvi negde u baranjskim ritovima, ko bi onda izbavio moj Manjinski Narod, koji ne ume tek tako da se izbavi bez Mene; huj, huj, odgovaram, više od sto hiljada, naglašavam, više od sto hiljada njih je odbilo da ode u baranjske ritove, više od sto hiljada njih poslalo je vojne pozivare u Pičku Materinu, rekli su im glasno i jasno da nemaju namere da idu, pa opet ne paradiraju ovde poput Lipicanera; fuj, fuj, kakav odvratni populizam, ućutkivao me je Prvi Zemljak, to je jedan od najgnusnijih grehova, ehej, nažalost, tebi ova Gozba nije ni od kakve pomoći, uzalud troše Pare na tebe, uzaludni su napori ovolikih Naučnika i Dičnih Književnika, zalud Slobodna Štampa, ništa od svega nisi razumeo, nisi shvatio, koliku smo Žrtvu podneli, haj, haj, ti ni ne slutiš, Nezahvalniče, žestio se Drugi Zemljak, kolike sam Žrtve podneo, obišao Ameriku od Njujorka do Holivuda, pa okolo, naokolo, prosio dolare s ispruženim šeširom, zahvaljujući tome prebrodio sam Teška Vremena i Pomogao svoj Manjinski Narod, ajao, ajao, da li ti je uopšte poznato, da bez Potpore i Fondacije nema Izbavljenja, koliko sam samo pričao, koliko Govora održao, koliko Proglasa napisao o našoj zlehudoj Sudbini, našem stradanju.

Lako je tebi, huj, huj, razbesneo se Prvi Zemljak, ti si se zaključao u sobu, osluškivao Gruvanje Topova, a ja sam krv svoju prolivao za Demokratiju, čak sam i jedan Ratni Roman napisao, sve sam učinio da izbavim svoj Manjinski narod, na jedvite jade sam ga napisao, jer ova kosmopolitska bagra u Pešti nije našla za shodno da me pomogne ni s jednim Pisaćim Stolom, ništa mi nisu dali, odnarođene tvrdice, tek tu i tamo bi bacili poneki Filer, čekali su valjda da onako goloruk spašavam svoj Manjinski narod, goloruk i praznog stomaka, bez i jedne jebene Forinte, i sad kao šlag na jebenu tortu, nacratš se ovde i ti, prebacuješ nam da smo zbrisali, e pa, neće biti tako, zbrisali jesmo, ali u interesu Izbavljenja, naša Duša je ostala tamo i ona se tamo Bori, a naše Telo se Bori ovde, danju i noću; mi smo najverniji, to se jasno pokazalo i na Gozbi, videćeš, čim se Monumentalna Gozba ostvari, vratićemo se i izgradićemo Demokratiju, naš Manjinski Narod će nas blagosloviti.

 
Izvod iz romana: Velika Srednje-Istočno-Evropska Gozba stupa u Pikarski Roman Stubovi kulture, Beograd, 1996

Preveo s mađarskog: Arpad Vicko

Peščanik.net, 19.06.1996.