Da li su u pravu oni koji tvrde da je na majskim izborima u Srbiji pobedio – Fijat?

Tu tezu često su u postizbornim analizama rabili zapadni mediji u nameri da pokažu kako je jedan sjajno odrađen potez u glavama birača uspostavio toliko neophodnu vezu između upotrebe glasačkog listića i kvaliteta života. I mnogi domaći posmatrači bili su spremni da tvrde kako je dovođenje (vraćanje) Fijata u Kragujevac prelomilo izbore i umnogome doprinelo (pored potpisivanja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju sa Evropskom unijom) neočekivano dobrom izbornom rezultatu proevropske koalicije. Taj doprinos vidljiv je i na državnom nivou, a posebno u Kragujevcu, koji je od dojučerašnje „domaćinske“ varoši i uporišta konzervativnog narodnjaštva odjednom postao ključno evropsko uporište Srbije.

„Dobro došli kući“ parola je koja i dalje stoji na ulazu u Kragujevac. Euforija stvorena pred izbore ne stišava se, naprotiv, rastu očekivanja, ne samo Kragujevčana, jer je u Zastavu stigla delegacija Fijata na visokom ekspertskom nivou, a odmah iza nje i delegacija italijanskog proizvođača kamiona Iveko. Svi već počinju da kalkulišu da će milijarda evra ulaganja Fijata značiti dvadesetak hiljada novih radnih mesta i zarade, koje za srpske prilike zvuče obećavajuće.

Gotovo da niko nije imao primedbu na činjenicu da je problem Zastave rešen tako što ona nije prodata nego ustupljena Fijatu. Do trenutka kada je potpisan memorandum o strateškom partnerstvu Zastave (odnosno države Srbije) i Fijata, u Srbiji su postojala tri načina privatizacije – tenderi, aukcije i stečaj. Potpisivanje memoranduma moglo bi se smatrati vododelnicom srpske privatizacije (i tranzicije uopšte), jer se dogodio slučaj na koji su mnogi političari u Srbiji bili gadljivi kada se nešto slično dešavalo u drugim zemljama u tranziciji. Kada je, na primer, jedan rudnik u Rumuniji prodat za jedan dolar ili kada je Hrvatska ponudila Železaru u Splitu za jedan evro, u Srbiji se govorilo da „mi nećemo rasprodavati naše resurse“. Kragujevačka Zastava bila je jedan od poslednjih bastiona okamenjene svesti ostataka razmažene srpske radničke klase i poslednja nada levičara i nacionalista da će državni socijalizam i samoupravni socijalizam biti sačuvani u Kragujevcu u izvornom obliku. I da je moguće obnavljanje Doma samoupravljača.

Zastava je bila toliko propala da niko nije hteo da je kupi za jedan dolar/evro. Država je bila primorana da prizna svoj neuspeh u pogrešnoj nameri da proizvodi automobile, za šta je za sedam godina potrošila pola milijarde evra i pristala da Zastavu upravo u predizbornoj kampanji pokloni Fijatu. Pride je obećala još sto miliona evra subvencija toj italijanskoj kompaniji, samo da dođe u Kragujevac i ponovo (ovog puta na principu profita) organizuje proizvodnju automobila.

Ukoliko „upali“ novi model privatizacije, odnosno ako bude formirana proevropska vlada i Fijat ostane u Kragujevcu, onda bi taj pelcer, prema najavama pojedinih ministara, mogao da se nakalemi i na mnoge druge propale firme koje niko neće da kupi. Na primer, na RTB Bor, „14. oktobar“, FAP, Prvu petoletku, Elektroporcelan, Mostogradnju… Za mnoge od ovih firmi propali su mnogi tenderi i aukcije, na kojima se niko nije pojavio da ponudi makar i jedan dolar/evro.

Bude li formirana vlada evropejaca i socijalista, strateško partnerstvo moglo bi da postane preovlađujući model privatizacije. Da li će socijalisti, koji i dalje sanjaju društvenu/državnu svojinu kao svetinju, pristati na tu vrstu svetogrđa? Čini se da je i „model Zastava“ deo paketa u pregovorima o formiranju nove vlade. Proevropski blok veoma istrajno insistira na strateškom partnerstvu kao modelu s kojim bi se mogla završiti privatizacija u Srbiji. I pri tome vide veliku političku korist za sebe, na osnovu rezultata koje su postigli na majskim izborima zahvaljujući „modelu Zastava“.

Demokrate i uvek pragmatični „G eksperti“ računaju da će steći veliku prednost na svim budućim izborima ukoliko uspeju da kroz strateško partnerstvo nađu posao za sve radnike u propalim društvenim preduzećima. Broj tih radnika nije mali, a primer Zastavinih metalostrugara, bravara, lakirera… pokazuje da će oni glasati za one koji im spasu fabriku i daju novi posao.

U Kragujevcu je, kažu, konačno razbijen strah od prevare onoga časa kada je potpredsednik Fijata pokazao ličnu kartu i korporativnu legitimaciju i time dokazao da nije iznajmljeni glumac koga su dovele demokrate, kako su do tog trenutka verovali radnici Zastave.

Na osnovu iskustva majskih izbora, „slučaj Zastava“ mogao bi da postane ključni elemenat buduće politike proevropske alijanse u Srbiji, jer daje (izborni) rezultat. Uvek, međutim, postoji jedno „ali“.

Strateško partnerstvo Fijata i Zastave može da bude dobar model za rešavanje krize u jednom delu srpske tranzicije koji vodi konačnom spasavanje propalih socijalističkih giganata i smanjivanju broja nezaposlenih.

To nije malo. Naprotiv, mnogo je sa stanovišta izbornog rezultata. Ali nije dovoljno za ukupnu evropeizaciju i modernizaciju srpskog društva.

Slični svetski primeri mogli bi da potvrde tezu da puna zaposlenost ne znači istovremeno i demokratsko društvo. Sedamdesetih godina prošlog veka Čile je imao takvu sudbinu – general Augusto Pinoče obezbedio je punu zaposlenost kroz mnoga strateška partnerstva čileanske privrede sa zapadnim multinacionalnim kompanijama, ali je vladao kao diktator, a zemlja je bila bez demokratskih institucija.

Naravno da bi se tako drastičan primer teško mogao zapatiti u Srbiji.

Nije, međutim, na odmet podsetiti da cilj jedne evropske države nije samo članstvo u Evropskoj uniji po svaku cenu, nego je to proces prilagođavanja i filigranskog usklađivanja propisa, vrednosti, standarda, institucija i društva. Dobro je da Srbija završi privatizaciju društvenih preduzeća kao deo ekonomskih reformi i dobro je da smanji stopu nezaposlenih sa 18 na podnošljivih evropskih pet-šest odsto.

Ali, ne treba zaboraviti da Srbija mora da izgradi sistem nezavisnog sudstva bez uticaja politike, mora da privatizuje preostale državne medije i oslobodi ih partijskog tutorstva, mora da izgradi stvarnu „četvrtu granu vlasti“ (mrežu nezavisnih regulatornih i kontrolnih tela), koja je jedan od stubova civilnog sektora u borbi protiv korupcije, mora da liberalizuje tržište i dozvoli konkurenciju, mora da uspostavi i neguje toleranciju kao ključnu vrednost društvenih odnosa, mora da obrazovni sistem prilagodi evropskim standardima i potrebama novog informacijskog društva, mora da reformiše državnu upravu, koja još funkcioniše kao sistem moći i prinude, i od nje stvori moderan, efikasan i jeftin servis građana i poslodavaca…

To je proces evropeizacije koji stoji pred političkom elitom Srbije, koja je dobila toliku podršku na majskim izborima. Nije loše što sve počinje ponovnim dovođenjem evropskih kompanija, jer one donose u Srbiju tehnološke, industrijske i sindikalne standarde koji važe u Evropskoj uniji. Ne treba zaboraviti da kao obavezna dopuna tim ekonomskim vrednostima ide demokratsko, otvoreno i tolerantno društvo.

I onda je članstvo u Evropskoj uniji prirodni završetak srpske tranzicije.

 
Peščanik.net, 28.05.2008.