Istanbul, foto: Peščanik
Istanbul, foto: Peščanik

Od izlaska Velike Britanije iz Evropske unije nije prošlo još ni mesec dana, a francuski predsednik Emanuel Makron je već u brojnim akcijama koje bi trebalo da pokažu da iza ambicije da preuzme vođstvo u Evropi stoji stvarna liderska snaga. Dok se nemačka politička scena komeša zbog nesposobnosti elite da obezbedi miran prelazak na post–Merkel period, nakon iznenadnog povlačenja njene već proglašene naslednice Anegret Kramp-Karenbauer 10. februara zbog nemogućnosti da u najvećoj nemačkoj partiji obezbedi svoj autoritet i zabrani saradnju sa neonacistima, Makron je osetio da je kucnuo njegov čas. I to pre svega kao arbitra u najproblematičnijim regionima – na Balkanu, istočnom Mediteranu i Siriji.

Svojim sprečavanjem početka pristupnih pregovora Albanije i Severne Makedonije francuski predsednik se najpre jesenas neposredno umešao u uvek komplikovane geopolitičke odnose na Balkanu. Zatim je zaoštrio svoje mačo nadmetanje sa turskim predsednikom Redžepom Tajipom Erdoganom, štiteći interese francuske kompanije Total, i posredno Republike Kipar, kao i potencijalno ogromnih prihoda ove kompanije od planiranog gasovoda od Kipra do Evrope. I, konačno, uspeo je da se nametne kao vodeći predstavnik Evropske unije u dogovorima za prekid sukoba u Libiji i, još važnije, u Siriji, ponovo imajući za glavnog oponenta turskog predsednika.

Balkanskom kočnicom Makron je već dobio određene ustupke unutar Unije i, pre svega, potvrdio svoj autoritet, pristajući brzo da odblokira put Albanije i Severne Makedonije ka početku pregovora o članstvu. Skretanjem pažnje na Balkan, francuski predsednik je pomalo trgnuo i još uvek novu grčku vladu Kirijakosa Micotakisa, čija se partija u opoziciji oštro protivila sporazumu u Prespi i imenu Severna Makedonija i primorao je da se snažnije uključi u balkansku politiku. Kao priprema za veliki samit o takozvanom Zapadnom Balkanu u maju u Zagrebu, u Solunu je 24. februara održan pripremni sastanak ministara spoljnih poslova. Pomalo nezgrapni naziv „Od Soluna do Zagreba“, koji će možda na Balkan alergičnom Zagrebu zazvučati pomalo neprijatno zbog implikacija zajedničke pripadnosti ovom regionu, zapravo je imao za cilj da istakne stalnu političku tlapnju svih balkanskih lidera – „predvodničku ulogu“ Grčke na Balkanu i u procesu pristupanja ostalih balkanskih država Evropskoj uniji u kojoj, istakao je grčki ministar spoljnih poslova Nikos Dendias, sve balkanske države nesumnjivo imaju svoje mesto. Pitanje da li sve žele to svoje mesto ili se okreću imaginarnim političkim pripadnostima Dendias, zbog očuvanja dobrih odnosa i zdravog razuma, ipak nije postavljao.

Istovremeno sa ovim balkanskim sastankom u Solunu, u Atini je boravila Florans Parli, francuska ministarka odbrane. Ona je imala jednu, ali vrlo jasno poruku iz Pariza – Francuska pruža punu podršku Grčkoj i protivi se Erdoganovim pretenzijama u Egeju i Istočnom Mediteranu i planovima turskog predsednika o otpočinjanju samostalne eksploatacije zemnog gasa. Ova verbalna podrška praćena je dolaskom francuskog nosača aviona Šarl de Gol u kiparsku luku Limasol i brojnim sporazumima o saradnji sa Kiprom i Grčkom. Time je Francuska u poslednjim mesecima ozbiljno ugrozila zamisli Erdogana o političko-ekonomskoj dominaciji Turske na širokom prostoru Balkana, istočnog Mediterana i Bliskog istoka. I više od toga – suočen sa velikim otporom protiv akcija turske vojske oko sirijskog grada Idliba, Erdogan je bio primoran da prihvati da bude domaćin konferencije o Siriji jedne nove „četvorke“ 5. marta u Istanbulu, gde će se uz njega naći Angela Merkel, Vladimir Putin i Emanuel Makron.

Redžep Tajip Erdogan, koji je na samom početku svoje političke karijere bio poznat pod nadimkom „visoki“, sada je suočen sa neobičnim polusavezom dvojice niskih političara koji ne gledaju blagonaklono na širenje njegove političke vlasti i uticaja izvan granice Turske – ruskog i francuskog predsednika. Političke oscilacije turskog predsednika čiji je zajednički imenilac neprestano provociranje mikro i makro sukoba zarad političke kohezije i pritiska unutar Turske, naišle su time na čudne protivnike, ostavljajući ga nemoćnog da sa bilo kojom stranom sklopi čvrst i dugotrajniji savez.

Flert sa ruskim predsednikom potrajao je tek do prvog sukobljavanja njihovih interesa oko sirijskog grada Idliba, gde su sirijske trupe Putinovog štićenika Bašar al-Asada poslednjih dana ubile tri turska vojnika. Ovaj po mnogo čemu problematični savez sa Rusijom sada pre svega deluje kao Erdoganovo lukavstvo u pokušaju da zapravo ponovo zauzme ključno mesto u američkim geopolitičkim planovima u ovom regionu, kao mamac Vašingtonu da prihvati bar deo njegovih političkih megalomanskih zamisli, kako Turska ne bi u potpunosti prišla Rusiji. Ovako su Erdoganovo ponašanje očigledno shvatili i u Kremlju, sudeći po izuzetno neobičnim izjavama ruskog ambasadora u Ankari Alekseja Gerkofa 13. februara. Po njegovim navodima, mržnja turskih građana prema Rusiji je ogromna i dostiže nivo od pre pet godina kada su Ankara i Moskva bile u otvorenom sukobu zbog sirijskog grada Halepa i obaranja ruskog aviona i kada je, kao posledica tih sukoba, ubijen ruski ambasador u Turskoj. Sa žaljenjem je konstatovao da uprkos svoj pomoći Rusije, građani Turske više vole Amerikance, a njemu svakodnevne pretnje ugrožavaju život.

Ovi pomalo nespretni ispadi ruskog ambasadora ukazuju na to da turski predsednik ozbiljno razmatra različite opcije za opstanak na vlasti i posle 2023. godine, stogodišnjice osnivanja moderne turske države. Ekonomsko i ideološko širenje na Balkan, na kome Ankara sve snažnije nastupa kao matica i zaštitnik svih muslimana=Turaka u regionu, ne može da anulira sve manju podršku Erdoganu i vladajućoj partiji unutar same Turske. Time se izgledi za njegov „normalan“ ostanak na vlasti i nakon izbora 2023. ozbiljno smanjuju i postaje jasno da mu je u tom naumu potrebna pomoć prijatelja. U tom smislu, podrška koju je Turska kao članica NATO saveza dobila od američkog državnog sekretara Majka Pompea u vezi sa sukobom zbog Idliba i upozorenje američkog konzervativnog think tanka, RAND korporacije, o opasnostima novog pokušaja prevrata protiv Erdogana od strane smenjenih i nezadovoljnih turskih oficira i policajaca, možda ukazuju na pravac iz koga će doći prijateljska ruka spasa.

Autor je redovni profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu i upravnik Centra za kiparske studije.

Peščanik.net, 26.02.2020.