Za razliku od anglo-saksonskih društava liberalne demokracija, čiju slobodu usmjerava i nadzire utilitarizam (pragmatizam) i zbog kojeg ona uvijek iznova proizvode kao vlastitu dopunu komunitarizam kao zaštitnika interesa “lokalnih” zajednica i ustanovitelja (ograničene) solidarnosti, evropsko poimanje liberalne demokracije je drukčije. Ono proishodi iz prosvjećenosti i temeljnih vrednota francuske (“buržoaske”) revolucije. U te vrednote, pored slobode i jednakosti (prije svega pred zakonom), spada i bratstvo (solidarnost). Na ustavno-pravnoj ravni koegzistencija tih vrednota znači: laičku (ideološki neutralnu), pravnu (zasnovanu na ljudskim pravima) i socijalnu (solidarnosnu) državu. U takvu, evropsku liberalnu demokraciju spadaju stranke cjelokupnog ustavnog spektra: od lijevih preko sredinskih do desnih stranaka. Dakako, i liberalne stranke u užem značenju.

Liberalne stranke u užem značenju su one stranke koje bezuslovno protežiraju slobodu, pa i na štetu jednakosti i bratstva. Mjerilo svih mjerila je slobodno tržište. Tome mjerilu, što ga danas, kako pokazuje Hans Jürgen Urban u svojoj ABC neoliberalizma (ABC zum Neoliberalismus), u “najmoderniziranijoj i najradikalnijoj varijanti” zagovara neoliberalizam, prilagođeno je i (neo)liberalističko pravo i (neo)liberalistički moral. Duhovna karakteristika neo-liberalizma jeste da je zbog bezuslovnog utilitarizma ne samo bezdušan, nego i da je bez duha. Jer nema drugog sadržaja osim profitersko-konkurentskog nagona. U tom smislu liberalnu demokraciju kao formalnu (parlamentarnu) demokraciju ne upotrebljava prije svega u temeljnom i za demokraciju neotuđivom značenju, kao “prazan” okvir parlamentarne demokracije, koji može živjeti i preživjeti i bez liberala na vlasti, nego kao formalnu demokraciju na kvadrat. Dok ostalim političkim usmjerenjima, odnosno strankama, poput kršćanskih demokrata ili socijalnih demokrata, forma liberalne demokracije služi kao zajednički okvir, unutar kojega po dogovorenim pravilima mogu slobodno razvijati svoje (i neliberalne, recimo teističke) zamisli, liberali, koji su bez vlastitog sadržaja, pretvaraju samu formu u sadržaj. Za liberala u najstrožem značenju riječi pravi je sadržaj formalne demokracije jedino i samo ta formalna demokracija sama. Njegov jedini sadržaj je forma.

Zato se liberali u temeljnom značenju zaista dobro osjećaju tamo gdje te forme još nema, gdje je onemogućuje neki oblik apsolutizma ili totalitarizma ili pak fundamentalizma. Najsretniji su kad imaju pred sobom nekog protivnika formalne demokracije, recimo klerikalizam, protiv kojeg se onda bore i napinju. Zato klerikalizam i liberalizam u tom užem značenju žive jedno od drugoga, jedno drugo trebaju i dopunjavaju. No, i u tome je nesreća za sve ostale, jer oživljavajući i pobuđujući se međusobno, zapredeni samo u vlastite interese, blokiraju smiren razvoj i dinamiku cjeline, na nju se okomljuju kao paraziti. Zato niti jedan intelektualac dostojan tog imena ne može biti ni klerikalac ni liberal(ac). Prema njima mora biti kritičan.

Nije slučajnost da je u zaista krizna vremena mnogo liberalaca klonulo pred komunistima, odnosno pred njihovom apokaliptičkom ideologijom. Budući da bježe od “velikih posljednjih pitanja”, jer o njima uopće ne razmišljaju, u trenutku Krize, kad ih zagrabi panika, uhvate se, kako lijepo pokazuje Jean-Pierre Dupuy u svojoj knjizi Žrtvovanje i zavist (Le Sacrifice et l’envie), za onoga ko im ponudi neopozivi Odgovor na potisnuta velika posljednja pitanja. Nakon sloma komunizma, skloni su, iz svoje praznine, sve više koketirati sa starom, već provjerenom Eshatologijom, eshatologijom kršćanstva. U takva klaćenja liberali će biti bacani i zanošeni sve dok ne uvide da iza modernih prosvijećenih vrednota doduše leže kršćanske vrednote, ali da su one autonomno redefinirane i da danas, kako jedne tako i druge, posvjedočuju svoju ograničenost  i nedovoljnost. Posvjedočuju u mjeri u kojoj su ljudsko dostojanstvo i ljudska prava uokvirena i ograničena upravo neprikosnovenošću života kao takvog. Savremenom post-modernom duhu je s tog aspekta zacijelo bliži budizam, nego kršćanstvo. Jer s tačke gledišta neprikosnovenosti života svih živih bića, kršćanstvo i liberalizam istog su porijekla.

Liberalizam u širem, temeljnom, predstranačkom smislu, po definiciji nudi maksimalni zajednički prostor formalnim pravilima sa-života, koji svakoj zajednici ostavlja njenu vjeru: nije dakle nužno naći neki zajednički jezik o velikim pitanjima, možemo se dogovoriti kako se međusobno nećemo sprječavati, kako ćemo poštovati različitosti i organizirati stanoviti, što je moguće neutralniji, aparat za zajedničke službe da društvo preživi. To svakako stoji, ali na podlozi čega? Ako liberalizam svakoj zajednici dopušta njenu vjeru, koja je onda njegova vlastita vjera? Što je vjera liberalne zajednice, odnosno liberalizma u užem, stranačkom značenju? Očito je da vlastita vjera ne može biti samo u dopuštanju drugih vjera. Da li će liberal priznati onda da je bez vjere? Ili će pak tvrditi da je njegova vjera u ateizmu, bezbožništvu? Antiklerikalizmu? Antitotalitarizmu? Antifundamentalizmu? Prazno, prazno. Jer od samog se poricanja ne može živjeti. Možeš dakako živjeti od negacije dok se boriš za vlastitu slobodu ili slobodu drugih, ali kad se s tom slobodom nađeš oči u oči, padaš u bezdan.

Tada tražiš pomoć kod drugih, a najbrže i najlakše je dakako nalaziš u Vjerama, bilo u Vjeri u posmrtno carstvo nebesko, bilo u Vjeri u carstvo nebesko na zemlji. Ili pak postaneš cinik, odnosno liberal(ac) u posljednjem, empirijskom značenju te riječi: potkupljivi, vendicionalni, bezdušni, prije svega vlasti željan liberal. Liberalac s ništa manjom pohlepom za vlasništvom i vlašću od klerikalca. Vulgarni liberal.

No istinski problem nisu ni cinični liberal(ac) ni sektaški klerikalac. Istinski problem predstavljaju, ako se ne osvrćemo za mrtvim komunizmom, čisto principijelni liberalizam i čisto principijelni klerikalizam. Ključno pitanje je zapravo pitanje demokracije kao takve, demokracije koju danas izjednačujemo s liberalnom demokracijom, jedinom otvorenom demokracijom. Ono se stječe u pitanje duha. Možemo li danas uopće još govoriti o duhu? Imamo dakako duh iz metafizičkog trojstva tijelo-duša-duh, imamo i duh iz religioznog trojstva Otac, Sin i Duh Sveti. No da li se u dobu post-metafizičke i post-kršćanske istine možemo još pozivati na njih? Možemo, ali samo kao na označitelje koji još nemaju svoje savremeno označeno. Riječi su to čije značenje još tražimo, čije je značenje, s ovu stranu teizma i ateizma, još otvoreno.

Riječ je o duhu novog značenja i značenju novog duha. Tek kad budemo mislili s novim duhom uzmoći ćemo iz regresije uzdići slobodu duha, s onu stranu ekonomskog neoliberalizma i religioznog neodogmatizma.

 
Peščanik.net, 07.09.2011.