Televizijski programi o književnosti, barem oni kakvi se proizvode kod nas, uglavnom su vrlo dosadni. Kad se neki pisac pojavi na ekranu, takozvani prosječan televizijski konzument prebacuje na drugi kanal. Ipak, u ratnom vremenu kad kablovske televizije nije bilo i kad bi se, u vrijeme kad ima struje, mogao gledati samo jedan program, mnogi su u Bosni i Hercegovini, htjeli-ne htjeli, morali gledati francusku dokumentarnu seriju “Svjedoci povijesti”. Iako se serija sastojala od intervjua s četvoricom pisaca, sa Gabrielom Garciom Marquezom, Georgeom Steinerom, Gyorgyem Konradom i Jorgeom Semprunom, nipošto nije, čak i za one koji ne vole književnost, bila dosadna.
Serija je u ratnim i neposredno poratnim godinama nekoliko puta reprizirana, no ne bi bilo loše uskoro je ponovo reprizirati. Ako ni zbog čega drugog, a ono u čast prošle sedmice preminulog Jorgea Sempruna. Ovaj veliki pisac, jedan od najznačajnijih autora logorološkog žanra, Španac koji je većinu svojih djela ispisao na francuskom jeziku, bio je zaista, kako se to uobičajeno frazerski kaže, veliki prijatelj Sarajeva i Bosne i Hercegovine. Semprun je rođen u Madridu 1923, a umro je u Parizu prije sedam dana, tj. sedmog juna ove godine. Poticao je iz ugledne porodice; otac mu je bio čuveni liberalni političar, a djed (s majčine strane) višestruki španski premijer. Semprun se kao mladić priključio Španskoj komunističkoj partiji, zbog čega je od 1943. do 1945. bio zatočen u nacističkom koncentracionom logoru Buchenwald. Poslije Drugog svjetskog rata, Semprun je važan i visoki komunistički aktivista; pseudonim mu je Federico Sanchez. Ipak, tipovi poput Sempruna nisu baždareni da istrpe bilo kakav totalitarizam pa se nakon nekoliko godina on odvaja od partijskog vrha što kulminira 1964. godine kad je i službeno isključen. Upravo negdje u to vrijeme, Semprun se i počinje ozbiljnije baviti književnošću objavivši roman “Veliko putovanje”. Riječ je o knjizi koja se bavi njegovom deportacijom u Buchenwald. Roman je preveden širom svijeta, a u SFRJ je objavljen upravo u – Sarajevu. U narednim godinama i decenijama Semprun objavljuje još cijeli niz romana, koji su uglavnom svi stilski i poetički srodni i ispisani u poluautobiografskom registru s mnoštvom esejističkih asocijacija. Osim kao prozaik, Semprun se proslavio i kao scenarista, naročito predloškom za film “Z” Coste Gavrasa, što mu je donijelo i nagradu Oscar za najbolji scenarij. Nije Semprun odolio ni povratku u politiku; krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina prošlog stoljeća radio je kao ministar kulture u vladi Kraljevine Španije.
Poslije 2000. godine, Semprun je nekoliko puta dolazio u Sarajevo kao gost Evropskih književnih susreta u organizaciji Francuskog kulturnog centra “Andre Malraux”. Bilo je, činilo mi se, neke “poetske pravde” u činjenici da upravo Malraux simbolički u Sarajevu ugosti Sempruna. Malrauxa i Sempruna povezuju, naravno, mnoge stvari: francuski jezik, aktivno učešće u antifašističkoj borbi, ali i činjenica da su obojica bili ministri kulture. Ipak, meni privatno najznačajniji link između ove dvojice pisaca jest jedna Malrauxova rečenica koja se u Semprunovom romanu “Kakva lijepa nedjelja” ponavlja kao lajtmotiv: “Postoje pravedni ratovi, ali ne postoje nevine vojske.” Značajna je ta rečenica, i ljekovita na izvjestan način, naročito u kontekstu u kojem se često kao vladajući aksiom i dogma pokušavala postaviti parafraza izjave onog čuvenog hrvatskog pravnika prema kojoj je u odbrambenom ratu nemoguće počiniti ratni zločin. Ni borba protiv apsolutnog zla ne osigurava nužno apsolutnu nevinost, to je jedna od stvari koje nam želi reći Jorge Semprun. Sjećam se, gledao sam Sempruna i slušao ga s proljeća 2005. godine u sarajevskom Domu policije. Još je relativno bila svježa njegova knjiga “Pisanje ili život”, čiji je prevod u Hrvatskoj objavila Biblioteka Feral Tribune, a u Bosni i Hercegovini – Radio Zid. Varirao je Semprun u tom svom usmenom monologu neke od tema koje je razvijao i u svojim knjigama, pa je, između ostalog, pomenuo i kako su u koncentracionom logoru Buchenwald logoraši imali običaj da one zatočenike koji, na neki način, odustanu od borbe za opstanak, koji izgube volju za život, koji se prepuste fatalističkom iščekivanju smrti, nazivaju “muslimanima”.
Nakon što je završio službeni dio programa, počela su pitanja iz publike, pa je poznata sarajevska pjesnikinja upitala Sempruna da li sad misli da je bilo pogrešno što su te logoraše zvali “muslimanima”, misli li sad, parafraziram, da je u tom bilo nečeg politički nekorektnog. Ne znam je li bilo pogrešno ili politički nekorektno, rekao je Semprun, i zapravo me i ne zanima previše, jednostavno je – bilo tako. Podsjetimo me to pomalo na onaj događaj koji opisuje Danilo Kiš, na pitanje koje je neki “mladi levičar” postavio Karlu Štajnera poslije Štajnerovog predavanja o njegovih sedam hiljada dana u Sibiru, i na Štajnerov odgovor. Pitanje je bilo da li Štajner tokom 20 godina robije “ostao vjeran svojim mladenačkim idejama”; Štajner je odgovorio da u logoru nije bilo mjesta za ideologiju, da je jedina ideologija bila kako preživjeti. Studenti nafilovani (neo)marksističkom dogmom su se uskomešali. Očekivali su drukčiji odgovor, onaj koji bi više odgovarao ideologizovanoj svijesti. Štajner je, međutim, više vjerovao vlastitom “biološkom” iskustvu, svojim čulima, svom sjećanju i svojoj pameti, nego ijednoj apstraktnoj šemi. Isto važi i za Jorgea Sempruna. Pouzdanje u vlastitu pamet dio je njegove intelektualne i moralne baštine.
Oslobođenje, 13.06.2011.
Peščanik.net, 14.06.2011.
