Svjedoci smo, evo, skoro već četiri godine kako Milorad Dodik koristi termin “referendum” kao “dum-dum” metak svoje politike. I nemojmo se lagati, upravo je stalno pozivanje na referendum bio jedan od glavnih Dodikovih aduta u skoro nevjerovatno ubjedljivoj pobjedi na izborima 2006. godine. Kao u onoj pjesmi EKV-a koja se, gle čuda, zove upravo “Dum Dum”, Dodik (je) zna(o) da “moć počiva negde iza debelih vrata”, da je “samo jedan put koji vodi do trona” te da bi on jednostavno “hteo da vlada”. Ta mu se želja i ostvarila.
U bosanskohercegovačkim medijima su ispisane stotine stranica o Dodikovoj “referendumologiji”, no u posljednje vrijeme referendumi su generalno zadeverali svijet. Prije nekoliko godina, građani Francuske su se na referendumu negativno odredili po pitanju Evropskog ustava, usprkos snažnoj vladinoj kampanji u korist Ustava (oko 55 posto bilo je protiv, a oko 45 posto – za). Tri dana kasnije, građani Holandije su na referendumu također odbili Ustav, i to s još većim postotkom (61 posto protiv, 39 posto za). Onda su se mudraci EU sastali s namjerom da usvoje nove protokole, tj. da umjesto ozbiljnog ustava sastave nekakav light ustav. Rezultat je bio Lisabonski ugovor. Poučene skorašnjom francusko-holandskom referendumskom glavoboljom, države članice generalno odlučuju da se pitanjem ratifikacije sporazuma bave u parlamentima.
Jedina članica EU koja je prihvatanje ili odbacivanje Lisabonskog ugovora povjerila na odluku građanima putem referenduma bila je Republika Irska. Sve vladajuće stranke zajedno sa svim oporbenim izuzev Sinn Feina snažno su agitovale za usvajanje Lisabona, no Irci su (12. 6. 2008) ugovoru rekli ne, tačnije nešto više od 53 posto građana bilo je protiv, a nešto manje od 47 posto za. Nije prošao ni mjesec dana, a Evropska komisija već je u javnost izišla s planom čija bi se suština mogla svesti na onu dječiju “puj, pike, ne važi”. Nepunih šesnaest mjeseci nakon prvog, održan je drugi referendum. Pritisak na irsku javnost bio je golem i imao je uspjeha. Drugog oktobra ove godine, više od dvije trećine glasača podržalo je Lisabonski ugovor. Moglo bi se naći još primjera.
Recimo, jedan regionalni: nakon skoro dvadesetogodišnjeg natezanja, vlade Hrvatske i Slovenije uspjele su na jedvite jade sklopiti kakav-takav kompromis kad je riječ o rješavanju razgraničanja na (Jadranskom) moru, no obje vlade sada strepe od mogućnosti da taj kompromis bude odbijen na referendumima.
Sve ovo pišem, naravno, zbog referenduma koji je prekjučer održan u Švicarskoj. 57 posto građana Švicarske podržalo je inicijativu o zabrani izgradnje minareta u ovoj zemlji. Vlada je pozivala građane da glasaju protiv ove inicijative, predreferendumske ankete sugerirale su da Švicarci neće odobriti zabranu, no pokazalo se da je većina Švicaraca imala razumijevanja za kampanju desničarske Švicarske narodne partije i tvrdnje da “izgradnja minareta promovira militantni islam”.
Evropska javnost je uglavnom šokirana, no iz Holandije stižu najave o mogućnosti sličnog referenduma i u ovoj zemlji. Amnesty International tvrdi da ovakva odluka ugrožava pravo na slobodu vjeroispovijesti te se uzda u poništenje od Vrhovnog suda Švicarske ili Evropskog suda za ljudska prava.
Demagozi dodikovskog tipa skloni su tvrditi da je referendum vrhunac demokratije, a da je demokratija ključna karakteristika modernih društava. Riječ je, naravno, o zabludi. Koncizno i efektno o tome piše Tarik Haverić: “Differentia specifica modernih društava nije demokratija, koja je u nekim oblicima postojala i prije 2.500 godina, već liberalizam.
Važno je, naravno, da svi članovi zajednice sudjeluju, izravno ili putem izabranih predstavnika, u donošenju odluka koje su obavezujuće za cijelu zajednicu, no od tehnike odlučivanja mnogo je važniji njegov predmet, tj. oblast na koju se odluke odnose. Drugim riječima, postoji li sfera individualnih prava i sloboda u kojoj državna vlast ne može odlučivati – bila ta vlast demokratska, monarhijska ili oligarhijska?”
Kad francuski ministar za emigraciju Eric Besson kaže da minareti nisu politička tema i političko pitanje, on u ovom konkretnom slučaju kaže u suštini istu stvar. To pitanje nije političko i nije se uopće smjelo naći na referendumskom listiću (“od tehnike odlučivanja važniji je njegov predmet”). Na tom fonu je i jedini mogući ozbiljan odgovor na Dodikove referendumske prijetnje: poziv na poštivanje prava i Ustava. Histerična retorika ne vodi ničemu.
Oslobođenje, 01.12.2009.
Peščanik.net, 01.12.2009.
