Foto: Predrag Trokicić

Foto: Predrag Trokicić

Mnogo je mastila potrošeno na analize da li je u ovom trenutku više Vučić potreban Americi i Evropskoj uniji ili je Vučiću za njegovu autokratsku vladavinu više potrebna podrška zapada. Odgovora i pristupa ima raznih, ali jedno je sasvim izvesno. Dan kada će ova ljubav iz interesa biti stavljena na ozbiljnu probu sve je bliži, a rasplet sve neizvesniji.

I Vučić i „međunarodna zajednica“ znaju da taj trenutak mora doći pre ili kasnije. Samo se postavlja pitanje vremena i načina na koji će taj Gordijev čvor početi da se razvezuje.

Uostalom, Vučić iza sebe ima primer Miloševića i njegov put od „balkanskog kasapina“ do „faktora mira i stabilnosti“, i obrnuto. Imao je prilike da se lično uveri koliko je kratko rastojanje od jednog do drugog statusa i posledica koje svaki od njih nosi.

Svako ko potcenjuje njegovu političku inteligenciju i sumnja da sadašnji predsednik Srbije ne razmišlja o trenutku kada će se pred njega postaviti novi politički zahtevi, koji bi iz temelja mogli da uzdrmaju njegovu apsolutnu vlast – grdno se vara.

Još su u većoj zabludi oni koji misle, ako ima takvih, da će SAD i EU doveka pustiti da Vučić nastavi sa svojom „stabilokratijom“, nakon što se reši pitanje Kosova i Republika Srpska smesti u okvire koji neće predstavljati opasnost po celovitost BiH i mir u regionu. Naravno, iluzorno je očekivati da će Srbija preko noći postati primer demokratski uređene države, uz poštovanje ljudskih prava, pravnu državu i slobodu medija, ali da treba očekivati slične tranzicione procese koji se trenutno odvijaju u Crnoj Gori – sasvim je sigurno.

„Sedenje na dve stolice“ je očigledno, barem za sada, Vučićeva odbrambena strategija. Očijukanje sa bratskom Rusijom nema nikakvog ekonomskog osnova. Ako za trenutak ostavimo po strani gasnu zavisnost, ruske investicije u Srbiji su na nivou statističke greške i tu se ništa neće promeniti jer, što bi rekao Palma, migovi se ne sipaju u traktore.

Sestrinska nam Rusija ima i previše svojih problema, dodatno uvećanih sankcijama, da bi mogla da se utrkuje sa investicijama koje dolaze iz zemalja Evropske unije i Amerike. Kina i šeik bin Zajed mogu da krpe rupe, ali činjenica je da ekonomija Srbije pre svega zavisi od EU.

Zna to vrlo dobro i predsednik Srbije, ali mnogo izbora nema, jer Rusija jeste njegov glavni adut u događajima koji će neminovno uslediti. On zato mora, često usiljeno i bez mere, da iskazuje svoju odanost Vladimiru Vladimiroviču Putinu.

Mogućnost veta u Savetu bezbednosti je važan argument za prijateljske odnose sa pravoslavnom braćom, ali samo do trenutka potpisivanja sporazuma o normalizaciji odnosa između Beograda i Prištine, inače sastavnog dela Briselskog sporazuma. Kada i ako Vučić parafira ovaj dokument, Kosovu se automatski otvara put ka stolici u UN-u i teško da će Rusija i Kina imati argumentaciju da zaustave taj proces.

Bez obzira na to što eventualni prijem Kosova u UN ne mora i neće značiti de facto srpsko priznanje državnosti nekadašnje južne pokrajine, čini se da bi sve strane bile zadovoljne takvim de jure razvojem situacije.

Vučić će zauzvrat dobiti Zajednicu srpskih opština na severu Kosova i još ponešto, ali pitanje je da li će to biti dovoljno za njegove apetite. Odgovor se može naslutiti, ali je prosto nezamislivo da on u ovaj paket aranžman ne pokuša da uključi i deo koji će mu omogućiti da nastavi da vlada Srbijom na isti ili makar sličan način kao do sada.

On može da odlaže ili makar usporava sprovođenje Briselskog sporazuma, ali ne doveka. Zna on dobro da odnos prema kosovskom problemu i Republici Srpskoj zapravo definiše politiku zapada prema Srbiji i njemu lično, kao i da postoji granica do koje će se tolerisati razni manevri sa ciljem nerealizovanja dogovorenog. U suprotnom, neka se priseti Borisa Tadića koji je svoju političku karijeru okončao onog trenutka kada je baš u vezi sa Kosovom postao „not delivery man“.

U susedstvu imamo i suprotan primer. Ko je više voleo Rusiju od Crne Gore? Ipak, kada je Milo Đukanović shvatio cenu te ljubavi, po sebe pre svega, očas posla eto sankcija sestrici Rusiji i Crne Gore u NATO-u. I naravno, Đukanovića i dalje na vlasti.

Čini se da se Aleksandar Vučić ubrzano priprema za taj trenutak. Autokratija, jačanje represivnog aparata, policije i vojske, kontrola medija, razaranje institucija sistema, osim kratkoročnog političkog cilja, imaju i stratešku zaleđinu. Kada dođe Dana D, ceo ovaj sistem trebalo bi da omogući podršku Vučiću, šta god to podrazumevalo, za odluku na unutrašnjem planu, kakva god ona bila.

I zato ne postoje dve stolice, već samo jedna i to ona na kojoj sedi Aleksandar Vučić. Ostaje samo da se vidi na koju će je stranu pomeriti: ka istoku ili zapadu.

Peščanik.net, 19.12.2017.