EuroPride u Beogradu 2022, foto: Peščanik
EuroPride u Beogradu 2022, foto: Peščanik

Cenzure je, na ovaj ili onaj način, bilo i u SFRJ, tj. u Socijalističkoj Republici Srbiji. Ali, oni koji su to tada radili nikada se nisu time naročito dičili. Znali su da je to nešto neprilično demokratskom društvu, pa makar to bila i „narodna demokratija“, kako se po marksističkoj teoriji naziva vladavina komunističke partije.

Danas se situacija promenila pa se cenzori svojim nedelima hvale, kao što je to uradio jedan doktor nauka na televiziji sa nacionalnom frekvencijom koja se u poslednje vreme – teško da je slučajna ta podudarnost – prepoznaje po podršci Putinovom razaranju Ukrajine.

Reč je, ako neko slučajno ne zna, o prekrajanju udžbenika biologije što je nakon intervencija patrijarha Porfirija i promptne reakcije Ministarstva prosvete izvršila specijalno izabrana šestočlana komisija. Od ovog slučaja, tj. od kako je biologija stavljena na Index prohibitorum, prošlo je više od mesec dana, ali mu je pomenuta, takoreći ničim izazvana, TV epizoda udahnula novi život. Posebno onaj njen deo gde na zapažanje voditelja da sličnih problema ima i sa istorijom, dotični odgovara da za istoriju nije stručnjak. Dok za biologiju, sa diplomom Filozofskog fakulteta, nesumnjivo jeste.

Ovo valjda bolje od svega ilustruje intelektualnu – a bogami i moralnu – beskrupuloznost tih ljudi. Kakva je smetnja sad da oni, recimo, naučnu teoriju da je Zemlja okrugla proglase ideologijom – kao što su uradili sa moralno-politički nepodobnim lekcijama iz biologije – da je kao takvu izbace iz školskih učila i zamene onom „pravovernom“ da je Zemlja ravna ploča koja stoji na leđima slonova ili kitova, oko toga još nema pune saglasnosti, nije baš ni da u njihovom svetu vlada jednoumlje.

Da se ljudi koji nemaju nikakvih kompetencija, ne samo u biologiji nego i u prirodnim naukama uopšte, jer su svi odreda društvenjaci, usude da odlučuju o nečemu što je potpuno izvan njihovog znanja to se zaista dešava retko. I u diktaturama vladari su morali da se pomuče da pronađu ljude sa formalnim stručnim pokrićem koji bi za njih odradili neke prljave poslove. Ovde – jok; Vučić ni oko toga više ne mora da se trudi.

Poput Kovačevićevih Čvorovića i ovi Vučićevi ne traže nikakvu nadoknadu, a ako ih se za dan bezbednosti sete – sete; to bi im bila najveća nagrada.

Kada smo već kod nauke o životu, sve češće se čuje, opet pre svega iz medija sa nacionalnim „pečatom“, kako stanovništvo Srbije, naročito velikih gradova (važi to i izvan njenih granica, na primer za Banjaluku) čine mekušci, ljudi razmaženi visokim standardom i dobrim životom, nespremni za žrtve i odricanja.

Neće Srbi da ginu – ponavljaju oni zapravo staru jadikovku Dobrice Ćosića. Mada, ima i onih koji hoće. Eto, recimo, Dragoslav Bokan. Đe gođ je bio svuđ je poginuo, da parafraziram naziv one nezaboravne pozorišne predstave. Tako da nam se vratio još širi nego što je bio.

Već smo se naslušali patriota do poslednje kapi tuđe krvi, jasno je naravno i njima da ovde više nikakvog rata ne može biti, a ako do nečega dođe, oni sigurno neće biti u prvim redovima. Osim ako ne računamo redove onih koji beže.

Nije ni čudo, mada možda na prvi pogled ne izgleda, da se svi ovde (imenom ili funkcijom) pomenuti likovi pojavljuju na jednoj frekvenciji. Jer, svi su oni na istoj talasnoj dužini, kockice jednog mozaika. Program je ono što ih povezuje u isti ideološko-politički snop.

Peščanik.net, 03.12.2022.

Srodni link: VIDEO – Cenzura nauke


The following two tabs change content below.
Mijat Lakićević, rođen 1953. u Zaječaru, završio Pravni fakultet u Beogradu 1975, od 1977. novinar Ekonomske politike (EP). 90-ih saradnik mesečnika Demokratija danas (ur. Zoran Gavrilović). Kada je sredinom 90-ih poništena privatizacija EP, sa delom redakcije stupa u štrajk. Krajem 1998. svi dobijaju otkaz. 1999. sa kolegama osniva Ekonomist magazin (EM), gde je direktor i zam. gl. i odg. ur, a od 2001. gl. i odg. ur. 2003. priređuje knjigu „Prelom 72“ o padu srpskih liberala 1972. 2006. priređuje knjigu „Kolumna Karikatura“ sa kolumnama Vladimira Gligorova i karikaturama Coraxa. Zbog sukoba sa novom upravom 2008. napušta EM (to čine i Vladimir Gligorov, Predrag Koraksić, Srđan Bogosavljević…), prelazi u Blic, gde pokreće dodatak Novac. Krajem 2009. prelazi u NIN na mesto ur. ekonomske rubrike. U aprilu 2011. daje otkaz i sa grupom kolega osniva nedeljnik Novi magazin, gde je zam. gl. ur. Dobitnik nagrade Zlatno pero Kluba privrednih novinara. Bio je član IO NUNS-a. Sa Mišom Brkićem ur. TV serije od 12 debata „Kad kažete…“. Novije knjige: 2011. „Ispred vremena“ o nedeljniku EP i reformskoj deceniji u SFRJ (1963-73); 2013. sa Dimitrijem Boarovim „Kako smo izgubili (Našu) Borbu“; 2020. „Desimir Tošić: Između ekstrema“; 2022. „Zoran Đinđić: prosvet(l)itelj“.