Tih kasnih osamdesetih prestali smo, bar neki od nas, ići na kioske samo zbog novih brojeva Zlatne serije, Lunov magnus stripa, Alan Forda, Stripoteke i drugih srodnih izdanja. Mislim, kupovali su se stripovi i dalje, ali više ne isključivo – stripovi. Neki su srijedom kupovali Tempo, neki petkom Politikin zabavnik, a neki i jedno i drugo. Tempo je, podsjetimo, bio sportski nedjeljnik, a Politikin zabavnik – magazin za sve “od 7 do 77”. Zanimljivo bi danas bilo, među populacijom koja je već debelo ušla u tridesete, utvrditi koliki je procenat njih štamparska boja dovijeka otrovala baš preko ovih izdanja, odnosno, preko sporta s jedne, te preko popularne kulture vješto smiksane sa onim najboljim od tradicije, s druge strane.
Teško bi mi bilo i pobrojati sve članke, rečenice, fraze i podatke koje sam tih osamdesetih popamtio sa stranica Politikinog zabavnika. Iz Tempa je toga ipak manje, makar nije da nema bizarnih detalja kojih se sjećam baš iz Tempa, kao što je, recimo, podatak da je najdraža knjiga Zvonimira Bobana (tada bila) “Kockar” Fjodora Mihajloviča Dostojevskog. Gledajući preksinoć sastave grupa na predstojećem košarkaškom prvenstvu Evrope koje će se ove godini održati u Litvi – sjetio sam se jedne dosjetke iz Tempa, objavljene krajem osamdesetih. U članku koji se bavio evropskom košarkom u tom trenutku, stajalo je kako su među reprezentacijama neprikosnovene selekcije Jugoslavije, Sovjetskog saveza i Španije, no kako je moguće da vrlo brzo to ne bude nijedna od njih, odnosno kako je moguće da se nekad, u skoroj budućnosti, u polufinale nekog evropskog košarkarškog prvenstva plasiraju reprezentacije Srbije, Hrvatske, Litve i Katalonije.
Na košarkaškom prvenstvu u Litvi učestvovaće, naravno, zemlja domaćin – Litva; učestvovat će i Srbija i Hrvatska, Katalonija, barem kao nezavisna država, još neće, ali polufinale Srbija, Hrvatska, Litva i Španija je lako zamislivo. Priča o povećanju broja evropskih država u posljednjih dvadeset godina, o raspadima Jugoslavije i Sovjetskog saveza, o ćelijskoj diobi Čehoslovačke te fuziji dvije Njemačke je već opšte mjesto. Ipak, barem iz ovdašnje perspektive nikad priča o raspadu Jugoslavije, a kad je o sportu riječ, nije imala tako efektnu ilustraciju kao što je sastav grupe C na košarkaškom prvenstvu Evrope u Litvi. U ovoj grupi će uz Grčku i jednog kvalifikanta (koji bi lako mogao biti Mađarska) igrati: Hrvatska, Crna Gora, Makedonija te Bosna i Hercegovina! Nakon što se Jugoslavija raspala, čak je i među onima koji su oduševljeno dočekali državnost svojih republika bilo sportskih nostalgičara, onih što su govorili, neka se, vala, raspala ta “neprirodna tvorevina”, ali ako je zbog nečeg šteta, šteta je zbog sporta. To da je Jugoslavija bila sportska velesila, to je nesporno; to da je i u engleskom novinarstvu, recimo, postalo pomodno zamišljati kako bi danas izgledala fudbalska reprezentacija Jugoslavije također je činjenica; ipak i gorko-slatka prisjećanja na nekadašnje sportske trijumfe i fantaziranja o temi kakva bi danas, kad jedne zemlje nema, bila reprezentacija te zemlje, skrivaju mnogo važniju temu. Kao što, kako Zlatko Lagumdžija prekjuče reče na HTV-u, Bosna i Hercegovina nije prosti zbir tri etničke zajednice, tako ni Jugoslavija nije bila prosti zbir šest republika od kojih je jedna imala dvije autonomne pokrajine. I u sportu, kao i u svim drugim oblastima, Jugoslaviju je sačinjavao (i) sinergijski efekat, ali ne od one vrste kakav nastaje miksanjem državica u šeširu i njihovim kratkoročnim suočavanjem u grupi na nekom sportskom takmičenju. Ipak, činjenica da će na ovom prvenstvu članica “Yu-grupe” biti i Grčka, a vrlo moguće i Mađarska, nije lišena simboličkog potencijala.
Kad je tzv. jugoslovenska kriza bila već dobrano započela, jedan stari vic, u formi pitanja i odgovora, postao je popularan i široko rasprostranjen. Pitanje je glasilo: Čime je okružena Jugoslavija, a odgovor, pisan, po mogućnosti, verzalom, bio je BRIGAMA. Caka je bila da se instrumental množine imenice “briga” sastoji od početnih slova imena država s kojim je Jugoslavija graničila (Bugarska, Rumunija, Italija, Grčka, Austrija, Mađarska, Albanija). Sa ovom pameću, jasno je valjda (gotovo) svima da je okruženost brigama bila dobra stvar. Kad se čovjek brine, obično još postoji nešto što je vrijedno spašavati. U očaju i rezignaciji nema briga, tek prepuštenost sebi samima. Nijedna država nastala raspadom Jugoslavije nije više okružena BRIGAMA, nego se uglavnom tek dodiruje s ponekim od slova iz te riječi. Jedina potpuno nedodirnuta BRIGAMA jest upravo – Bosna i Hercegovina. I zato nam je, makar djelomično, tako kako nam i jeste.
Oslobođenje, 31.01.2011.
Peščanik.net, 01.02.2011.
