Jako se uvrijedio uvaženi epidemiolog, član Nacionalnog stožera civilne zaštite za obranu od pandemije na pitanje novinara je li član vladajuće stranke. Objesio je gubicu i rezolutno kazao kako je to njegova privatna stvar. Pa je li baš? Ili gospodin to smatra neumjesnim zadiranjem u njegovo vjersko opredjeljenje? I zašto je uopće pokušao prikriti pripadnost vladajućoj partiji? Pa zato što je na koncu – sada kada su isti ljudi donijeli odluke da se život posve vrati u normalu, ukinu restrikcije, a stvar s pandemijem ostavi na savjest građanima – kristalno jasno da su svi ti brojni stožeraši, od nacionalnih do gradskih, redom članovi vladajuće partije, e kako bi se i ova „ratna pobjeda“ mogla pripisati isključivo HDZ-u.
Baš kao i prije četvrt stoljeća kada je završna ratna operacija Oluja sva išla u zasluge Hrvatskoj demokratskoj zajednici i njenom vođi Franji Tuđmanu, a potom se Hrvatska našla u čvrstom zagrljaju te partije, zagrljaju koji ju je umalo ugušio. I godinama se smatrala despocijom, bila međunarodno izolirana država zbog suzbijanja demokratskih standarda, bujanja korupcije, represije nad medijima, socijalnog sloma… Danas, uz istu ratnu retoriku, HDZ želi tobožnju uspješnu „bitku“ protiv jednog virusa pretvoriti u laku izbornu pobjedu, pa otuda i hitanje ka izborima, predviđenima već na ljeto. Do tada, računaju, narod će još pamtiti svakodnevno obraćanje hadezeova antipandemijskog Stožera, a zapravo političko-propagandnog tijela, sve one sintagme o „prvim crtama bojišnice“, „herojima“ i „žrtvama“, i znati to honorirati pred izbornom kutijom. Treba, s pravom zaključuju, osvojiti mandat prije nego se narodne mase probude u državi koja je ostala bez presudnog turističkog dohotka, koja ne može prehraniti sama sebe, budući da osim pšenice ne proizvodi ništa drugo, u kojoj će nezaposlenost rasti u brojkama kojima se inače sabiru turistička noćenja.
Brzim raspisivanjem izbora treba preduhitriti sjećanje na minule godine ove Vlade koja je zbog korupcije ostala bez 14 ministara i jedva funkcionirala u čudnoj koaliciji, a nezaposlenost se smanjivala zbog ogromnog odlaska građana u evropske države. U to ime premijer je morao zadovoljiti i Crkvu, prvo otvaranjem podružnica za mise i opasna okupljanja, a potom i naprasnom, protuustavnom zabranom rada nedjeljom i praznicima, pa smo doživjeli što nikad nismo, da su trgovine bile zatvorene i 1. maja, inače ovdje odavno prezrenog Praznika rada. Potkupljivanje građana, privatnih iznajmljivača, hotelijera, najavljenim otvaranjem granica za turiste već 1. lipnja, trebalo bi suzbiti činjenice da je Nacionalni stožer civilne zaštite radio mimo zakona, s ministrom policije, a ne ministrom zdravstva, u glavnoj ulozi, da je demokracija grubo potisnuta u ime „rata“, te da je Vlada perverzno iskoristila opasnu bolest za kupovanje političkih bodova.
Sada se žuri na izbore prije nego narod prepozna težinu recesije i nedostatak političkog odgovora na nju, kao i onda, nakon akcije Oluja 1995., kada su „srpski virus“ i 250.000 njegovih nositelja posve protjerani iz Hrvatske, a ostala njena korumpirana, klijentelistička vlast u sprezi s mafijaškim skupinama. Otuda i naglo popuštanje restriktivnih mjera, ne samo zbog poboljšanog stanja s virusom, nego da bi se stekao dojam normalnosti, raspustio parlament koji ionako ni o čemu mjesecima ne odlučuje i raspisali izbori.
A da vuk samo dlaku mijenja pokazala je i premijerova otužna reakcija na „ispad“ predsjednika države, jedinog osvježenja u desničarskoj močvari, koji je na zajedničkoj komemoraciji u bivšem konclogoru Jasenovac kazao kako ploču s pozdravom „Za dom spremni“, smještenu nedaleko logora, treba razbiti i baciti. I potom je još napustio svečano obilježavanje akcije Bljesak – kojim je sjeverni dio Hrvatske oslobođen u ratu, uz brojne, nikada procesuirane zločine nad srpskim civilima – jer su službeni dio ceremonije obilježili ljudi u majicama s ustaškim pozdravom „Za dom spremni“. Oglasio se onda šef Stožera civilne zaštite, ovoga puta u pravoj ulozi ministra policije, i kazao kako je predsjednik države bez veze napustio skup, te da nitko od provokatora nije procesuiran zato jer nije prekršen zakon.
Diktatura koju je taj lik uspostavio posljednjih mjeseci navela ga je, eto, da se sprda i s odlukom Ustavnog suda koja izrijekom kaže da je svako isticanje simbola bivše ustaške države nedopušteno, a „Za dom spremni“ službeni pozdrav te države i pokreta „izniklog iz fašizma i predstavlja manifestaciju rasističke ideologije i podcjenjivanje žrtava zločina protiv čovječnosti“. Ova vlast tako ignorira zakon i uporno vadi trulež iz memorijske rupe, jer kako bi inače manipulirala skupinama od čijih joj glasova uvijek zavisi izborna pobjeda.
Predsjednik Milanović, pak, učinio je civilizacijsku gestu, napuštajući skup, unaprijed zamišljen kao ustaška provokacija, a odgovor premijera bilo je tek jadno, politikantsko podilaženje radikalnoj desnici. I znak da je u kratkom vremenu „domovinskog rata“ protiv virusa ideološki sukob tek potisnut, ali da suštinski vlast i dalje čvrsto brani tekovine ustaštva.
Mladina, 08.05.2020.
Peščanik.net, 09.05.2020.
KORONA
