Foto: Ekološki ustanak
Foto: Ekološki ustanak

Premijerka Brnabić najavila je ukidanje uredbe Vlade kojom je u republički prostorni plan unet projekat Rio Tinto. Izjavila je i da „nemamo nikakav ugovor“ sa Rio Tintom te da „protesti protiv Rio Tinta imaju politički karakter i nikakve veze sa zaštitom životne sredine“. Ako Vlada ukine svoju uredbu, ispuniće delimično zahteve protesta širom Srbije koji (naravno) istovremeno imaju politički karakter i itekako imaju veze za zaštitom životne sredine. Zaštita životne sredine, kao i zaštita demokratije i vladavine prava, politička pitanja su par excellence.

U ovom tekstu neću se baviti tim političkim pitanjima, koliko god ona bila bitna. Ovde želim samo da ukratko pokušam da razjasnim zabune koje postoje u javnosti oko pitanja moguće odštete Rio Tintu, ukoliko ovoj kompaniji bude onemogućeno da nastavi sa projektom rudnika litijuma u Jadru. S jedne strane, predsednik Vučić je tvrdio kako bi, u slučaju otkazivanja projekta Jadar, Srbija Rio Tintu možda morala da plati i milijardu dolara odštete, mada državni zvaničnici poriču postojanje ugovora sa ovom kompanijom. S druge strane, Savo Manojlović i drugi borci protiv Rio Tinta tvrde kako postoje pravna rešenja, koja uključuju ukidanje uredbe Vlade o prostornom planu ili odluku Ustavnog suda u tom pogledu, kojima bi se izbegla obaveza plaćanja odštete („Srbija neće morati da plati ni jedan dinar Rio Tintu. Pod uslovom da ne postoji nikakav tajni sporazum sa Rio Tintom“).

Šta je ovde istina? Ona je jednostavna: Srbija može dugovati odštetu Rio Tintu – čiju visinu u ovom trenutku niko pouzdano ne može znati, ali koja bi sigurno bila milionska – po međunarodnom pravu, čak i ako takvo pravo na odštetu ne postoji po srpskom pravu, i čak i ako između države i Rio Tinta ne postoji nikakav ugovor, javan ili tajan.

Takvu odštetu Srbija (to jest njeni građani) ponavljam mogu dugovati čak i ako se projekat Jadar obustavi na način koji bi, sa stanovišta prava Republike Srbije, bio neupitan. Čak i ako bi on bio obustavljen usled odluke (inače ne preterano kuražnog) Ustavnog suda, čak i ako bi bio obustavljen time što bi Narodna skupština donela zakon kojim bi se izgradnja rudnika zabranila, čak i ako bi takva zabrana bila učinjena i nekakvim ustavnim amandmanom.

Kako Srbija može imati takvu obavezu? Tako što između nje i Velike Britanije postoji bilateralni investicioni ugovor – ugovor između država po međunarodnom pravu, a ne ugovor sa privatnom kompanijom po srpskom pravu. Tekst tog međunarodnog ugovora, koji je stupio na snagu 2007. godine, čitaoci mogu naći na engleskom jeziku. Po tom ugovoru (kakvih postoji stotine na svetu, dok ih Srbija ima sa 47 drugih država), investitori iz jedne države (ovde Rio Tinto, koji je inkorporisan u Britaniji) koji imaju investiciju u drugoj državi (Srbiji), moraju uživati pravičan i ravnopravan tretman i punu zaštitu i sigurnost bez diskriminacije (član 2 Ugovora). Investitori poput Rio Tinta koji imaju tzv. pokrivenu investiciju u državi ugovornici (koja ne zahteva postojanje ugovora između države i investitora) i smatraju da su oštećeni mogu protiv države pokrenuti međunarodnu investicionu arbitražu, a ne moraju svoja prava ostvarivati pred njenim domaćim sudovima.

Dakle, čak i ako Srbija onemogući Rio Tintu eksploataciju litijuma u Jadru u potpunosti u skladu sa pravom Srbije, ona takvim postupanjem može prekršiti odredbe međudržavnog ugovora koji Srbija ima sa Velikom Britanijom. To se pre svega odnosi na standard pravičnog i ravnopravnog tretmana (fair and equitable treatment, FET). Taj standard sadrži i zaštitu tzv. legitimnih očekivanja koje investitori mogu da imaju na osnovu izričitih ili prećutnih izjava i radnji države, datih tokom više godina, uključujući i postojeće zakonske i podzakonske akte. Taj standard se primenjuje i u situacijama u kojima šteta po investitora nastaje kao posledica ostvarivanja nekog nesumnjivo važnog regulatornog cilja, kakav je zaštita životne sredine.

Da skratim: ako Vlada ukine svoju uredbu, pa i ako se zakonom uvede moratorijum na eksploataciju litijuma (ma kog trajanja), Rio Tinto će skoro sigurno angažovati svoje vrlo skupe i sposobne advokate. Takvi vrlo skupi i sposobni advokati su već pobeđivali protiv drugih država u slučajevima sličnim našem. Na primer, u septembru 2021. arbitražni tribunal doneo je odluku u slučaju Eco Sur protiv Kolumbije, gde je kolumbijski Ustavni sud zabranio rudnike u osetljivim paramo ekosistemima, upravo radi zaštite životne sredine. Ali to nije sprečilo arbitražni tribunal da utvrdi kako je regulatorna nesigurnost u Kolumbiji nanela neopravdanu štetu investitoru (koju će kolumbijski poreski obveznici morati da plate).

Ne moramo imati hiperaktivnu maštu da bismo zamislili kako bi (skupi i sposobni) advokati Rio Tinta ubedili neki drugi tribunal kako je jedna privatna kompanija (ma koliko grozna ona bila) u Srbiji postala žrtva političke kampanje koja je rezultirala nepravičnim i neravnopravnim tretmanom. To je još lakše dokazati u nedostatku zvaničnih, objektivnih i naučno potkrepljenih studija o negativnom uticaju projekta Jadar na životnu sredinu, koji se ne može ublažiti relevantnim merama. A tek je to lakše dokazati kada najviši državni zvanični otvoreno govore kako je otkazivanje projekta posledica političke kampanje, to jest pritiska kojem ne mogu ili ne žele da odole. Skupi i sposobni advokati Rio Tinta neće morati mnogo da se trude ako država sama priznaje da je zgrešila, tj. da je iz čisto političkih razloga oštetila investitora, kojeg je dovela u zabludu da će, u skladu sa njenim postojećim zakonima, imati mogućnost da rudnik izgradi. Ukoliko država sama ne ponudi odštetu Rio Tintu (što se politički čini teško izvodljivim), ta kompanija, koja posluje širom sveta, Srbiju će skoro sigurno tužiti za primer, upravo da bi time obeshrabrila vlasti drugih zemalja koje možda imaju slične nedoumice.

Da budem jasan – ja ne tvrdim ovde kako sa projektom Jadar treba nastaviti (daleko od toga). Ali otkazivanje tog projekta, ponavljam čak i na način koji bi bio ispravan po srpskom pravu, nesumnjivo stvara ozbiljan rizik da Srbija Rio Tintu mora da plati odštetu zbog postupanja protivnom međunarodnom pravu. Taj rizik raste svakom izjavom nekog državnog zvaničnika, poput predsednika Vučića i premijerke Brnabić, da otkazivanje projekta nema veze sa zaštitom životne sredine, već sa politikom. Ja ne znam da li su vlasti Republike Srbije konsultovale neke svoje skupe i sposobne advokate (što treba da urade ako već nisu), koji bi ih posavetovali kako da se rizik po srpskog poreskog obveznika umanji. Ako su to i uradili, po dobijenom savetu sigurno ne postupaju jer svakim otvaranjem usta čine štete javnom interesu. Ali i mi koji verujemo da je otkazivanje projekta Jadar opravdano – uključujući i aktiviste koji se bore protiv Rio Tinta – ne treba da se zavaravamo da cene tog otkazivanja neće biti, niti da druge dovodimo u zabludu.

Autor je redovni profesor međunarodnog javnog prava na Univerzitetu u Notingemu.

Peščanik.net, 19.01.2022.

Srodni link: Jovan Rajić – Slučaj Rio Tinto: Kada politika pojede pravo

EKOLOGIJA