Transparent: Zar da narod u rudniku rinka dok se puni kesa RioTinta
Foto: Peščanik

Da budem iskren, dugo sam odolevao iskušenju da javno komentarišem fenomen kome svedočimo u poslednje vreme, a koji je predmet ovog teksta. Delom jer sam smatrao da bi se neko od kolega mogao naći uvređenim, a delom iz čistog konformizma, jer ni sam nisam želeo da zbog iznošenja ličnog viđenja situacije sa projektom Rio Tinto budem (ponovo) označen kao neko ko realizaciju ovog projekta tiho ili poluglasno podržava.

Smatram ipak da je istine radi neophodno odvojiti pravni od političkog dela ove priče; racionalna tumačenja i analizu mogućih pravnih posledica od predizborne kampanje vlasti, opozicije i neke buduće opozicije; i konačno realnost od populizma svake vrste.

Najpre je sadašnja vlast, u svom prepoznatljivom maniru, započela sa slanjem kontradiktornih poruka i licitacijom koliku ćemo naknadu investitoru morati da isplatimo u slučaju da jednostrano otkažemo saradnju. Predsednik je (a kako drugačije) licitirao najviše: milijarda evra. Na to su se nadovezale, redom, predsednica Vlade sa 400 miliona dolara i ministarka rudarstva i energetike sa skromnih 13 miliona dinara. Zbunjujuće. Različite valute i ogromna razlika u konačnoj cifri.

Kao da ovo nije dovoljno, predstavnici vlasti su svakodnevno zbunjivali javnost, objašnjavajući da, sa jedne strane, nisu uradili ama baš ništa što je investitora ohrabrilo da veruje u realizaciju ovog projekta i da je čitav pravni i ekonomski ambijent uspostavljen u vreme žutih, dok su sa druge strane, istu tu javnost ubeđivali kako je projekat razvojna šansa i kako garantuje blagostanje i ekonomski prosperitet svim građanima Srbije, sa posebnim fokusom na region oko rudnika.

Konačno, vrhunac konfuzije dogodio se onog trenutka kada se Predsednik Republike, po svom starom običaju nadurio na građane jer ne prepoznaju njegove dobre namere i poručio im: ne mogu ja vama više da želim dobro nego što to sami sebi želite, i rekao da će se, zato što to tako narod (pogrešno) misli, pozdraviti sa milijardama koje bi ovaj projekat generisao, iako lično smatra da je to po njih (građane) pogubno, i iako se ne slaže sa Anom i ministrima po tom pitanju.

Ovakvo postupanje vlasti i ne čudi. Na kraju, njihove poteze i predstave najčešće nije ni vredno ozbiljno analizirati i komentarisati. Ono što je mene iznenadilo jeste postupanje opoziciono nastrojene struke, kolega koje lično poznajem i čije pravno mišljenje veoma uvažavam. Onih koji predstavljaju sadašnju i buduću opoziciju i, vrlo verovatno, i buduću vlast.

Najpre je kolega Slobodan Doklestić, advokat i predsednik Pravnog Saveta Narodne stranke, u autorskom tekstu za dnevni list Danas od 13.1.2022 (Slučaj Rio Tinto – pravni pogled) naveo nekoliko, za mene, spornih stvari, pokušavajući da objasni kako je tek Zakonom o rudarstvu iz 2015. zapravo utaban pravni okvir za eksploatacione aktivnosti Rio Tinta u Srbiji. Pre toga je, kako na nekoliko mesta u tekstu navodi, država imala diskreciono pravo da nakon sprovedenih istražnih radnji ne odobri investitoru eksploatacione aktivnosti i nastavak realizacije projekta.

Ono što je, pre svega, ovde problematično jeste upotreba termina „diskreciono“, u kontekstu postupanja državnih organa u situaciji kada zakon jasno propisuje proceduru sprovođenja određenog procesa. Rečju, nije moguće da državni službenik diskreciono odlučuje da li će i kome odobriti neku aktivnost, ukoliko taj neko postupi po zakonskoj proceduri i pribavi sva neophodna odobrenja i dokumentaciju.

Da plastično pojasnim, ovo bi bilo slično situaciji u kojoj vi podnesete zahtev za izdavanje građevinske dozvole na placu na kome ste stekli odgovarajuće imovinsko pravo, uz koji priložite dokumentaciju propisanu zakonom, a službenik koji izrađuje rešenje diskreciono odluči da vam dozvolu ne izda, jer mu se ne dopada kako ste ga pogledali preko šaltera. Dakle, civilizovane i demokratske zemlje odlučuju po sprovedenim procedurama, a ne na bazi diskrecionih ocena nosilaca vlasti, sve i da su u pitanju ministri i predsednici vlada. Čak ni u Srbiji, koja nije poznata kao izrazito pravna država, zakon nigde ne dozvoljava diskreciono odlučivanje osim kod dozvola za oružje i davanja državljanstva strancima. Teško je zato očekivati da bi Srbija, ni ona do 2012. a naročito ova danas, pre svega iz razloga hronične servilnosti i negovanja koncepta pravljenja ad hoc aranžmana sa investitorima, a onda i iz civilizacijskih razloga, okrenula leđa investitoru koji se godinama bavio istražnim aktivnostima anticipirajući izvesno dobijanje eksploatacionog prava.

Praksa, ali i zdrava logika jasno upućuju na to da oni koji su o sopstvenom trošku, a po odobrenju države, preuzeli na sebe rizik da tokom istražnog perioda ne pronađu rezerve rude koje garantuju komercijalnu isplativost u slučaju eksploatacije, ne bi ni započinjali postupak istraživanja (koji sam po sebi znači samo trošak i rizik), ako bi znali da postoji praktična mogućnost da im država nakon sprovedenog procesa istraživanja uskrati mogućnost eksploatacije, naročito bez jasno obrazloženog razloga. Ovo bi predstavljalo vrhunsku pravnu nesigurnost, opet, atipičnu za demokratske sisteme, makar oni bili krhke demokratije. Takva situacija bi, da se u praksi dogodila (a nije), izvesno opet značila postupak arbitraže sa vrlo verovatno nepovoljnim ishodom po državu.

Konačno, ne stoji konstatacija da je tek Zakonom o rudarstvu iz 2015. dozvoljena mogućnost eksproprijacije nepokretnosti u korist privatnog privrednog subjekta koji je nosilac istraživanja ili eksploatacije ove mineralne sirovine, što do tada nije bilo moguće. Naime, zakonom iz 2011. propisano je da geološka istraživanja i eksploatacija rezervi mineralnih sirovina koje su Strategijom o upravljanju mineralnim sirovinama određene kao sirovine od značaja za Republiku Srbiju, predstavljaju delatnost od javnog, odnosno opšteg interesa, a da za potrebe privrednog subjekta koji je nosilac istraživanja i eksploatacije ovih sirovina nadležni organ može vršiti eksproprijaciju nepokretnosti. Strategija o kojoj se govori nikada formalno nije usvojena, ali je njen tekst i danas moguće pronaći na sajtu Vlade RS, a u njoj je kao ključan mineralni resurs Srbije u budućnosti naveden – litijum. Može se zaključiti da, iako u praksi nije zaživeo usled neusvajanja Strategije, koncept eksproprijacije u korist privatnog investitora jeste bio uveden kao zakonska mogućnost upravo zakonom iz 2011, dakle u vreme prethodne vlasti koja sada neuspešno pokušava da se od odgovornosti svake vrste amnestira.

Na ovo se nadovezala i izjava kolege Save Manojlovića iz organizacije „Kreni-promeni“ da ukoliko se ukine prostorni plan područja posebne namene za projekat Jadar ne postoji nikakva pravna obaveza Srbije da se Rio Tinto obešteti, uz ogradu da se ovo odnosi na situaciju u kojoj nema nikakvih potpisanih tajnih sporazuma sa ovom kompanijom. Za tajne sporazume koje je vlast mogla potpisati ne znam (iako ostavljam ovu mogućnost, jer me od ovakve vlasti ništa ne može iznenaditi), ali znam za onaj javni – bilateralni ugovor potpisan između SRJ i Vlade Ujedinjenog Kraljevstva o uzajamnom podsticanju i zaštiti ulaganja iz 2004, kojim se štite ulaganja i investicije kompanija iz jedne države u drugoj, zemlji domaćinu, a koji izričito propisuje kompenzaciju investitora za uložena sredstva, u slučajevima da država domaćin određenim aktivnostima onemogući dalju realizaciju projekta.

Podsetiću, Ustav Srbije propisuje pravnu suprematiju ratifikovanih međunarodnih sporazuma u odnosu na domaće propise, odnosno izričito navodi da ovakvi bilateralni sporazumi imaju veću pravnu snagu i prednost nad srpskim zakonima i drugim opštim aktima, pa nam u prevodu pozivanje na zakon o rudarstvu, bilo na onaj iz 2015, 2011. ili neki raniji ne bi previše pomoglo u eventualnom sporu po ovom pitanju.

Dodatno, nije zanemarljiv ni deo koji se odnosi na netransparentno postupanje režima i činjenicu da ne možemo znati šta su njegovi predstavnici potpisali i na šta su se sve, u naše ime, obavezali, ali sve i da ne postoji nikakav dodatni komercijalni ugovor, pomenuta međunarodna obaveza ostavlja puno prostora za neizvesnost i mogući odštetni zahtev investitora.

Da zaključim, ne branim ja ovim redovima Rio Tinto, niti se izjašnjavam u prilog realizaciji projekta. Naprotiv, organizacija kojoj pripadam je jedna od svega nekoliko udruženja koja su u avgustu prošle godine podnela žalbu na rešenje o određivanju obima i sadržine studije o proceni uticaja na životnu sredinu za ovaj projekat. Ove žalbe upravo i odlažu nastavak sprovođenja procedure izrade studije o proceni uticaja na životnu sredinu, do drugostepenog odlučivanja. U svakoj prilici smo ukazivali na argumente zbog čega studiju smatramo nezakonitom (nedefinisane količine i vrstu otpada koji će se generisati, nerešeno pitanje vodosnabdevanja, cepkanje projekta na više manjih projekata iako predstavljaju funkcionalnu celinu itd).

Ovo govorim zato što želim da onima koji su željni da čuju integralnu verziju istine i imaju pred sobom sve činjenice koje su relevantne za ovaj slučaj, bude omogućeno da to i dobiju. Šta smo uradili ako, kada ovaj korumpirani i nekompetentni režim konačno bude srušen, od neke nove vlasti ponovo budemo slušali populističke parole, poluinformacije i amnestiranje od svake odgovornosti za (do sada) učinjeno. Konačno, šta smo uradili ako neka nova vlast, na talasu ovakvog populizma dođe na vlast? Godine 2012. smo videli šta se tada desi.

Autor je advokat, predsednik UO Regulatornog instituta za obnovljivu energiju i životnu sredinu (RERI).

Peščanik.net, 19.01.2022.

Srodni link: Marko Milanović – Zabune o mogućoj odšteti Rio Tintu

EKOLOGIJA