Glavni događaj na ovim poslednjim predsedničkim izborima je do te mere lako uočljiv da se njegov potpuni smisao i njegov pun sadržaj mogu izraziti u samo jenoj rečenici: u Rusiji se pojavilo građansko društvo. 28 hiljada nezavisnih posmatrača širom zemlje – to i jeste to o čemu govorim, to i jeste to građansko društvo. Nas 28 hiljada, protiv njih 14 miliona koji su toga dana osvanuli na „dopunskim biračkim spiskovima“. Odlična korelacija. Kada su dekabristi izašli na Senatski trg, odnos snaga je bio neuporedivo lošiji. Napregnite maštu i zamislite da su 14. decembra 1825. u Rusiji bili raspisani svenarodni izbori za cara. Šta mislite, koliko bi njih glasalo za Nikolaja I? A za Putina je glasalo njih jedva 65 odsto! I to sve zajedno sa dodatim spiskovima i „ringišpilima“!

Pripadnici srednje klase, njih 28 hiljada menadžera, finansijskih konsultanata, bankarskih službenika, ljudi zaposlenih u trgovinskoj mreži i kompanijama za osiguranje, svi su oni toga dana umesto u svoje omiljene restorane pošli na birališta kao posmatrači. Oni su najzad pesnice savijene u šipak izvadili iz svojih džepova, podigli ih visoko iznad svojih glava i pokazali ih vlasti zajedno s plakatima na kojima je pisalo: „Prestanite da ljuljate čamac – našem je pacovu muka“! A njih 14 miliona je glasalo preko dopunskih spiskova, njih oko pola miliona je učestvovalo u raznim „ringišpilima“ i kao Sveta iz Ivanova glasali po deset puta protiv nekog uspešnog menadžera koji je glasao samo jednom, neki su prosto u paketima ubacivali po 50 ili 100 listića, neki su tukli posmatrače a neki su od njih bežali kroz prozor, no reći ću vam jedno: svi ti ljudi su prošlost Rusije. A mi smo njena budućnost.

Mnogi će me ispraviti i reći da je glavni događaj ipak pobeda Putina. No, ja se s tim nikako ne bih mogla složiti. To da će Putin pobediti, znali smo i ranije, i blago rečeno, to i nije bilo nekakvo iznenađenje. Iznenađenje je bilo nešto sasvim drugo. Iznenađenje je to da je 28 hiljada posmatrača njegovu pobedu učinilo nelegitimnom. Čak mu je i Barak Obama čestitao pobedu s punih nedelju dana zakašnjenja.

Na biračkom mestu gde sam ja bila posmatrač sve je bilo u najboljem redu. Glasovi su bili prebrojani apsolutno pošteno i Putin je dobio 33,4 odsto glasova. Na biračkom mestu gde sam po mestu stanovanja registrovana, bio je dodat dopunski spisak sa imenima 1400 pitomaca vojne akademije. Putin je dobio 34,9 odsto glasova, i ja sam ponosna na rusku armiju. Na mestu na kome je Kasparov bio posmatrač, Putin je dobio 32,6 odsto glasova. Na biračkom mestu na kome se u svojstvu posmatrača našao Boris Nemcov, bio je organizovan „ringišpil“, a kada su ugledali Nemcova, više od polovine „našista“ se u panici razbežalo i na tom mestu je, s nedorađenim „ringišpilom“, Putin dobio 38 odsto glasova. Na biračkom mestu br. 1946, biralištu na kome sam svojim očima videla kako ljude dovoze autobusima, Putin je dobio 57 odsto glasova. I sad, neka mi neko kaže kako bi Putin i bez „ringišpila“ i dopunskih spiskova u Moskvi realno mogao da osvoji 40 odsto glasova! Ja u to ne verujem, kao što ne verujem ni to da Sveta iz Ivanova, zatvorenici moskovskog zatvora Butirka (90 odsto glasova za Putina) ili stanovnici Čečenije (100 odsto glasova za Putina) više vole svoju domovinu od pitomaca vojne akademije u Moskvi.

Čeka nas dug i težak put. No svi putevi, pa i oni najteži, očekuju od putnika da on bude taj koji će učiniti prvi korak.

A šta nam je dalje činiti? Sledeće što nas čeka su pre svega jesenji regionalni izbori. Vlast se ipak odlučila da učini neke ustupke i sudeći po nekim indikacijama, Rižkovu će dozvoliti da registruje Republikansku partiju. A to je izuzetno važno. Učešće na lokalnim izborima je događaj od presudnog značaja za demokratiju. Jer to što mi nazivamo demokratijom zapravo i ne počinje predsedničkim izborima. Ona se njima završava. Američka demokratija nije započeta tako što su bivše kolonije izabrale svog prvog predsednika. Ona je počela tako što je svaka od 13 kolonijalnih država davno pre Američke revolucije već imala svoju samoupravu.

I da nastavim. Sledeće što imamo su društvene organizacije. Imamo „Rospil“ (РосПил) Navaljnova, imamo „Plave kofice“(Общество Синих Ведёрок), imamo ih još i da ih sad ne nabrajam, no sve su to organizacije osnovane isključivo radi zaštite građana od samovolje vlasti. Ako se na nešto zaista neosporno i s moralne tačke gledišta osnovano oslanja američka demokratija, to jest, ako se od koga i možemo nečemu naučiti o konkretnoj borbi za građanske slobode, onda je to masa društvenih organizacija koje se na lokalnom nivou mešaju u apsolutno sve odluke i svu delatnost vlasti u Americi. Sami ste već mogli da primetite koliko toga su uspele da učine „Plave kofice“. I nije to samo borba protiv zloupotrebe plavih rotacionih svetala na krovovima automobila u kojima se vozi naša vlast i našoj vlasti bliski ljudi. Evo sad skoro, našem mladom sasvim običnom sugrađaninu Pjotru Dmitrijevu, dogodila se saobraćajna nesreća u kojoj je jedina njegova krivica bila ta što se u drugim kolima nisu nalazili nimalo obični, i takođe naši sugrađani. Da Pjotr ne padne na pravdi boga u zatvor, pomogle su mu „Plave kofice“. Sudija Šapovalov, poznat po sudskim procesima u kojima se unapred zna ko će biti proglašen krivim, ovoga puta je „odlučio“ da se zaštiti glavobolje koju mu može doneti zanemarivanje neoborivih dokaza.

Uskoro će se suditi Alekseju Kozlovu, mužu naše koleginice Olge Romanove. On je imao tu nesreću da se pre nekih dve i po ili tri godine sporečka sa senatorom Sluckerom, i ja ne bih ni pominjala ovaj slučaj da nema jedne činjenice koja vrlo nametljivo pada u oči. Naime taj, sada već bivši senator Slucker je čovek neobično srećne ruke. Svi njegovi neprijatelji ili završavaju u zatvoru ili, kao njegov načelnik obezbeđenja general Trofimov, dobijaju metak u čelo. Ja sada ne govorim ništa o sudskim procesima senatora Sluckera, već samo želim da konstatujem da do sada, ama baš nijedan spor nije izgubio. On igra onu vrstu igre u kojoj je on taj koji stalno dobija. I mada je on sada već bivši senator, on i dalje nastavlja isključivo da dobija. Hajde da se potrudimo i učinimo nešto što bi pomoglo da Slucker i njemu slični budu malo manje srećne ruke. Naravno da svoje ministre, ili ubice Magnitskog, sistem neće pustiti niz vodu. Ali što se tiče Kozlova i njemu sličnima, valjda i mi sami možemo nešto da učinimo.

Mnoge stvari, kao na primer reforma policije ili pravosuđa, mogu se učiniti samo odozgo, to jest sa samog vrha vlasti. No građansko društvo se može stvoriti isključivo odozdo, a praktično nepostojanje države nam u tom poslu itekako može pomoći.

Gledam pripreme za sledeće izbore predsednika SAD i ne mogu čudom da se načudim. Predsednik Obama se sprema za izbore, a predhodno nije učinio neke osnovne „političke“ korake koji se u demokratiji prosto podrazumevaju. Niti je onemogućio registrovanje Republikanske partije, niti je proglasio svog potencijalnog suparnika Romnija za agenta Al-Kaide, a čak se nije ni potrudio da najširu javnost upozna s ličnom poštom drugog kandidata Gingriča i uz to prozbori upozoravajuće reči: „mi smo protiv narandžaste revolucije!“ Moraće dobro da se pomuči ako misli da pobedi na ovim izborima.

U početku sam zavidela Gingriču i Romniju, Santorumu i Polu kada sam ih videla kako nastupaju onako lepo obučeni, okruženi svojim negovanim i udešenim ženama, u velikim i prekrasno osvetljenim prostorijama, a onda sam pomislila: e, lako je vama da šišate travnjak koji se već 300 godina brižljivo uzgaja. Nego, probajte vi da uzorete asfalt.

A mi smo evo uhvatili baš tog posla – počeli smo da oremo asfalt. Posao nimalo prijatan, poprilično mukotrpan i težak. No prvi put posle mnogo godina ja mogu da kažem isto to što o svojoj zemlji govore Mit Romni i Njut Gingrič: ja sam ponosna na Rusiju. Rusija će biti slobodna.

 
Новая Газета, 12.03.2012

Prevod s ruskog Haim Moreno

Peščanik.net, 28.03.2012.