„Bezdan povijesti dovoljno je dubok da nas sve proguta“, napisao je 1919. Paul Valéry dok je Europa ležala u ruševinama. Te riječi odzvanjaju danas. Korona virus hara svijetom, a Velika Britanija i SAD, ti prvi pokretači moderne civilizacije koji su si ponosno pripisali pobjedu u dva svjetska te Hladnom ratu i koji su sami sebe donedavno isticali kao primjer prosvijećenog napretka, ekonomskih i kulturalnih modela koje je imao oponašati ostatak svijeta brutalno su razotkriveni. „Pravi test dobre vlasti“, napisao je Alexander Hamilton, „jest njena sposobnost i težnja da stvori dobru administraciju“. Na tom su testu SAD i Velika Britanija tokom trenutne krize katastrofalno loše prošle. Obje su zemlje tjednima bile svjesne upozorenja o izbijanju epidemije u Wuhanu; strategije upotrijebljene u državama koje su reagirale rano, poput Južne Koreje i Tajvana, stigle su se prilagoditi i primijeniti. Ali Donald Trump i Boris Johnson odlučili su da su imuni. „Mislim da će sve biti u redu“, izjavio je Trump 19. veljače. Na dan 3. ožujka kad je britanska Scientific Advisory Group for Emergencies upozorila na opasnost rukovanja, Johnson je posjetio bolnicu u kojoj su se liječili zaraženi korona virusom i zatim se pohvalio: „Bit će vam drago znati, rukovao sam se sa svima i nastavit ću se rukovati“.
Epidemiolozi su postali novi idoli uplašene javnosti, a znanstvena je rigoroznost u velikom dijelu svijeta zadobila novi status. Ali trenutni vlastodršci u SAD i Velikoj Britaniji došli su na vlast upravo sijući mržnju prema stručnosti i stručnjacima. Britanski ministri, izabrani zbog njihove predanosti brexitu i odanosti Johnsonu, razotkrili su se kao opasni nesposobnjaci. Trump je nastavio promicati vlastitu obitelj, ulizice i teorije zavjere, a znastvenici u njegovoj administraciji, Anthony Fauci i Deborah Birx, bili su prisiljeni na prstima obilaziti oko njegovog vulkanskog ega. Bešćutna pasivnost, plod ideološke taštine, dovela je do umiranja desetaka tisuća ljudi koji nisu morali umrijeti, a među njima neproporcionalno velik udjel pripadnika etničkih manjina. U međuvremenu je bijes izazvan bijelom nadmoći eksplodirao na američkim ulicama. Koja god bila sudbina ovih ustanaka, usporedivih tek s onima 1960-ih, pred nama je razdoblje devastacije. Deseci milijuna ljudi vjerojatno će izgubiti izvore prihoda i vlastito dostojanstvo.
Dok se protiv neravnopravnosti koja leži u samim temeljima SAD diže sveopća pobuna, a britanski se nacionalni identitet hranjen fantazijama imperija napokon raspada, nije dovoljno jadikovati nad „autoritarnim populizmom“ Trumpa i Johnsona, kriviti „identitarnu politiku“ i „netolerantnu ljevicu“, ili se pozivati na moralnu superiornost nad Kinom, Rusijom i Iranom. Nekadašnji pobjednici moderne historije sada se čine njenim najvećim gubitnicima; njihovi su politički sistemi delegitimirani, ekonomije groteskno izobličene a društveni ugovori uništeni.
Narcisoidna intelektualna navika da se državama poput Indije pripisuju moralna vrlina i političku mudrost, jer se te zemlje naizgled prilagođavaju anglo-američkim shvaćanjima demokracije i kapitalizma, morat će biti napuštena. S druge strane, više se pažnje mora posvetiti historijskim specifičnostima i političkim tradicijama Njemačke, Japana ili Južne Koreje – zemlje nekad opisivane (i odbačene) kao autoritarne i protekcionističke – i metodama kojima su se služile kako bi umanjile patnje izazvane i ljudskim djelovanjem i iznenadnom katastrofom. Pojam strateškog državotvorstva, historijski stran i Velikoj Britaniji i SAD, morat će se razmotriti. Covid-19 razotkrio je najveće svjetske demokracije kao žrtve dugotrajnog samo-ozljeđivanja. U isto je vrijeme pokazao da se zemlje sa snažnom državnom upravom puno uspješnije nose sa širenjem virusa i bolje su pripremljene za izdržavanje njegovih socijalnih i ekonomskih posljedica.
Njemačka, koja je uspješno koristila low-tech varijantu testiranja i praćenja, ponovno uvodi Kurzarbeit program (skraćeni rad), isproban još u ranom 20. stoljeću a posebno dragocjen nakon financijske krize 2008. Južna Koreja postavila je pristupačne kabine za testiranje po čitavoj zemlji a potom putem evidencije kreditnih kartica i podatka s mobilnih telefona unatrag pratila kretanje zaraženih – metoda koju Velika Britanija ni nakon nekoliko mjeseci truda nije uspjela svladati. I druge se istočnoazijske zemlje, poput Tajvana ili Singapura, puno bolje snalaze. Vijetnam je hitro iskorijenio virus. Kina je uspjela ograničiti njegovo širenje, a od tada po cijelom svijetu šalje liječničko osoblje i medicinsku opremu.
Sumornost anglo-američke zbilje odavno je očita – deindustrijalizacija, nisko plaćeni rad, nezaposlenost, ogroman broj zatvorenika te oslabljen ili isključiv zdravstveni sustav. Pa ipak moralna, politička i materijalna zapuštenost ovih dvaju najbogatijih i najmoćnijih društava u historiji neke još uvijek može šokirati. U svom mnogo čitanom eseju u Atlanticu, George Packer tvrdi da su se „u tom beskrajnom mjesecu ožujku, Amerikanci svakog jutra budili i iznova otkrivali da su građani propale države“. No, činjenica je da se ta država već desetljećima ne pojavljuje, a tržištu su prepušteni zadaci koje većina društava povjerava isključivo vladi: zdravstvo, mirovine, subvencionirano stanovanje, obrazovanje, socijalne službe i utamničavanje. Kao što je to 1986. rekao Ronald Reagan, „najstrašnije riječi u engleskom jeziku su: ‘Ja sam iz državne uprave, i tu sam da pomognem’“.
Unatoč dramatičnom usponu nacionalnih država čije su političke, socijalne i ekonomske strukture u znaku, kako to kaže Hamilton, „poticaja i pokroviteljstva države“, pretpostavke anglo-američkog mainstreama već su desetljećima nepromijenjene. Stav Miltona Friedmana da „svijet pokreću pojedinci u zastupanju vlastitih interesa“, postao je zdrav razum našeg doba. Anglo-Amerika je zgrnula dosad neviđenu kulturalnu i ideološku moć, čak i nakon što su samo-nanešene katastrofe poput Iraka ili financijske krize umanjile njen geopolitički utjecaj, a neravnopravnost, zajedno s rasturenom socijalnom infrastrukturom, uništila živote radnih ljudi. Engleski, jezik globalizacije, pomogao je televizijskim kanalima kao što su CNN i BBC, i publikacijama poput New York Timesa, Economista i Financial Timesa, da povećaju svoj međunarodni doseg i prestiž. U mreži institucija, zaklada i think tankova, uključujući Ivy League sveučilišta i Oxbridge, svjetski su političari, poduzetnici, akademici i novinari podučeni anglo-američkoj ideologiji nesputanog tržišta i minimalnih ovlasti države.
Kasnih 1990-ih, uzdižući globalizaciju kao revolucionarnu silu, kolumnist New York Timesa, Thomas Friedman, postao je guru korporativnih poglavica od Bangalorea do Atlante. Uškopljivanje države u američkom stilu i deregulacija ekonomije, tvrdio je Friedman, nužan su i neizbježan korak na putu do „izravnanog svijeta“. George W. Bush je nakon 9/11 uspio stvoriti politički i medijski konsenzus oko ideje da je „globalna ekspanzija demokracije najjače oružje u suzbijanju terorizma i tiranije“. U New York Times magazinu Niall Ferguson nagovarao je Amerikance da primjenom „vojne sile“ obnove britanski imperij „slobodnog tržišta“ i „uravnoteženih proračuna“. U članku s naslovnice Atlantic je torturu definirao kao „nužno zlo“. Andrew Sullivan napisao je da se „neprijatelja, u svim njegovim oblicima, treba istrijebiti – i to treba činiti neumorno, postojano i uporno“. Times, Newsweek i Spectator, baš kao i svi Murdochovi mediji, gorljivo su promicali fantazije anglo-američke nadmoći. Gledajući unazad, uspjeh ove ideološke sinergije uobraženih muškaraca bio je koban, a stanje maksimalnog šoka i unezvijerenosti njegova neminovna posljedica. Nedavni građanski ratovi u Iraku i Libiji, financijska kriza, brexit i Trumpova pobjeda jasno su pokazali da se demokracija ne može ostvariti vojnom silom; da među ruševinama humanitarnim ratom uništenih država izrastaju Isis i njemu slični; i da, iako je moguće kroz državnu kontrolu ekonomije „komunističku“ zemlju privesti bliže centru globalnog kapitalizma, anglo-američko slobodno tržište rezultira stanjem neodržive nepravde.
Danas kad se SAD i Velika Britanija bore s ogromnom smrtnošću i uništavanjem života, ne mogu se više ignorirati sve glasnija upozorenja da apsolutna moć provincijalizira, čak i kvari, produbljujući nepoznavanje kako stranih zemalja tako i političkih i ekonomskih zbiljnosti kod kuće. Covid-19 uništio je ono što John Stuart Mill naziva „dubokim drijemežom svršenog mišljenja“ i mnogi su pod prisilom spoznali da žive u slomljenom društvu s već otprije temeljito rasturenom državom. Kao što je u svibnju pisao Süddeutsche Zeitung: neravnopravna i nezdrava društva „plodno su tlo za pandemiju“. Sada je jasno da se pojedincima i poduzećima posvećenim maksimalnom povećavanju profita ipak ne može povjeriti izgradnja pravednog i efikasnog zdravstvenog sustava, niti socijalno osiguravanje onih kojima je to najpotrebnije. Države istočne Azije pokazale su sposobnost daleko naprednijeg odlučivanja i provođenja strategija. Nekima (Japan, Tajvan, Južna Koreja) vladaju izabrani predstavnici; dvije (Kina i Vijetnam) su jednopartijske diktature koje se nazivaju komunističkima. Svima im je zajednička pretpostavka da istinsko opće dobro društva nije isto što i puka agregacija privatnih interesa i da je za to opće dobro najbolja strategija dugoročno državno planiranje i program. Također dijele i uvjerenje da samo obrazovana i društveno odgovorna elita može održati socijalni, ekonomski i politički poredak. Legitimitet ove vladajuće klase ne proizlazi toliko iz rutinski održavanih izbora, koliko iz njene sposobnosti da osigura društvenu koheziju i kolektivnu dobrobit. Uspjeh koji su ove zemlje postigle u ublažavanju nevolja izazvanih pandemijom, ukazuje da se bliži kraj idealiziranom shvaćanju demokracije i slobodnog tržišta, dominantnim vrijednostima od vremena Hladnoga rata.
Malo je za nas tako poučnih narativa, dok ekonomije tonu a masovna nezaposlenost prijeti, poput onog o „socijalnoj državi“ koja se u drugoj polovici 19. stoljeća pojavila u Njemačkoj. „Država mora uzeti stvar u svoje ruke“, rekao je 1880-ih Bismarck, dok je predstavljao program osiguranja u slučaju nesreće, bolesti, onesposobljenosti i starosti. Njemački liberali, tada sićušna ali utjecajna manjina, usprotivili su se uobičajenim argumentima: Bismarck otvara vrata komunizmu te nameće „centraliziranu državnu birokraciju“, „mastodontsko državno osiguranje“ i „sistem državne penzije“ za neradnike i parazite. Njemački su socijalisti bili svjesni da je njihov makijavelijanski gonitelj odlučio zabiti klin između njih i radničke klase. Pa ipak, Bismarckov sistem socijalnog osiguranja nije se samo zadržao i rastao u Njemačkoj kroz dva svjetska rata, nekoliko ekonomskih katastrofa i vladavinu nacista; taj je sistem preuzet kao model u mnogim drugim zemljama. Najmarljiviji učenik Njemačke bio je Japan, a Japan je zatim bio inspiracija prvoj generaciji kineskih modernih vođa, od kojih su mnogi obrazovani u Tokiju i Osaki. Unatoč porazu i devastaciji Drugog svjetskog rata, te američkoj okupaciji, Japan je nastavio biti utjecajan za druge istočnoazijske zemlje, Južnu Koreju, Tajvan, Singapur i Vijetnam.
Zašto je baš Njemačka bila tako privlačan prototip za Japan? Jer je Njemačka bila klasičan primjer „kasnog razvoja“ – arhetip za sve nacionalne države Azije i Afrike. Ujedinila se tek 1871, industrijalizirala se gotovo sto godina nakon Velike Britanije. Njeni su se vođe u isto vrijeme morali nositi s izazovima nagle mehanizacije i urbanizacije, nestankom tradicionalnog načina života, rastom trustova i kartela baš kao i sindikata, te energičnim socijalističkim pokretom koji je sve intenzivnije zahtijevao političku participaciju.
Izmučena socio-ekonomskim promjenama i rastućom nejednakošću, Njemačka se rano susrela s onim s čime su se Japan i svaka druga kasno-razvijajuća država morale suočiti – „socijalnim pitanjem“. Max Weber ga je jednostavno postavio: kako „socijalno ujediniti naciju rastrganu ekonomskim razvojem i pripremiti ju za teške borbe budućnosti?“ Weber je spadao među konzervativne njemačke nacionaliste koji su socijalno pitanje smatrali pitanjem života ili smrti. Vojno i ekonomsko rivalstvo s Velikom Britanijom bilo je za mladu državu već dovoljno zastrašujuće. Ali s rastućim nezadovoljstvom klasa uzdrmanih i eksploatiranih industrijskim kapitalizmom – u Njemačkoj se desetljećima prije nego u Velikoj Britaniji pojavila politička stranka posvećena interesima radnika – nad njemačke se vođe nadvila i prijetnja socijalističke revolucije.
Nisu mogli, kao njihovi kolege u laissez-faire Velikoj Britaniji, krenuti putem razuzdavanja individualnih sloboda, niti su ekonomiju mogli prepustiti nevidljivoj ruci tržišta. Kao što rasprave utjecajnog Verein für Socialpolitik (Udruženje za socijalnu politiku) između 1872. i 1882. pokazuju, nesputan ekonomski liberalizam smatrao se opasnim po institucije i još uvijek krhko nacionalno jedinstvo. Najsigurniji način da se mušičavo socijalno pitanje raspline, udruženje je zaključilo, bio je osigurati državno garantiranu zaštitu građana koji su bili izloženi ekstremnim socio-ekonomskim prevratima i radikalnoj nesigurnosti – ono što je Bismarck, u nastojanju da nadmudri svoje protivnike socijaliste, nazvao „umjerenim, razumnim državnim socijalizmom“.
U svojoj knjizi Atlantic Crossings: Social Politics in a Progressive Age (1998), Daniel Rodgers je pokazao da ideje koje su mnogi Amerikanci krajem 19. i početkom 20. stoljeća donijeli sa svojih putovanja u Njemačku, prožimaju New Deal. Ipak, još uvijek se malo zna o globalnoj historiji te države njemačkog izuma, toj, po riječima W.E.B. Du Boisa, koji je na prijelazu stoljeća studirao u Njemačkoj, „čuvarici i vođi socijalnih i industrijskih interesa naroda“. Nije iznenađenje da socijalna država igra gotovo nikakvu ulogu u promovirajućim anglo-američkim narativima o nastanku modernog svijeta. Milton Friedman je Japan i Južnu Koreju smatrao uzorima otvorenog, konkurentnog tržišta; Francis Fukuyama pripisivao je uspjeh predratne Njemačke i Japana „ekonomskom liberalizmu“. Također je istina da se socijalno pitanje u Anglo-Americi, za razliku od kasno-razvijenih zemalja, donedavno nije činilo važnim. Velika Britanija, prva imperijalistička sila modernog doba, uspješno je spojila ranu industrijsku i znanstvenu revoluciju s ropstvom i prisvajanjem teritorija od Fijia do Kariba. Socijalizam je imao slabe šanse u zemlji gdje su navike poslušnosti prema vladajućim klasama bile (i ostale) duboko ukorijenjene.
Alexandar Hamilton, rijedak primjer ranog američkog internacionaliste, predvidio je da će u teškim borbama budućnosti ključnu ulogu imati snažne države. Ali Amerikanci, zauzeti preobrazbom bijelih gospodara robovskog društva u naciju, mogli su si priuštiti da Hamiltona ignoriraju. Uživali su tokom 19. stoljeća pogodnost neprekinutog pomicanja domaćih granica, da bi se, kada je stoljeću došao kraj, kao tada već komercijalna i vojna sila, spremno okrenuli konzumaciji teritorija, resursa i tržišta u inozemstvu. Hegel je predvidio da će američka politička zajednica, budući da ju definira „nadmoć privatnih interesa“, uspjeti izgraditi „pravu državu i pravu vlast“ tek nakon što „bogatstvo i siromaštvo postanu ekstremni“ i ekonomski iscrpljen narod natjeraju da potraži nove oblike upravljanja. Do te modernizacije nikad nije došlo; kao što je jednom izjavio Samuel Huntington, američka republika i dalje je bliži srodnik monarhiji Tudora nego je to sama ustavna monarhija Velike Britanije.
Zastarjele institucije i ideologije uspjele su se održati, između ostalog, zato što kolektivna radnička akcija u tim zemljama nikad nije bila ravna snažnom zovu privatnih interesa. Kad je nejednakost postala nepodnošljiva a meritokracija se počela činiti tek prijevarom, američka je vladajuća klasa socijalno pitanje riješila okrutnije nego mnogi tirani: masovnim utamničavanjem – uklonivši tako iz javnog života velik broj dugotrajnih žrtava robovskog društva. Američka je država imala tek neznatne ovlasti da u socijalnoj i ekonomskoj sferi djeluje u korist običnih građana, ali u isto je vrijeme njen mandat – da zaštiti slobodu svojih građana od stranih država i ne-državnih čimbenika – od SAD učinio vojnog giganta u inozemstvu i proširio infrastrukturu bjelačke dominacije kod kuće. Spoznaja vlade SAD, da država može i treba biti zaštitnica interesa naroda, iz koje je nastao New Deal, bila je izniman slučaj; ali do nje su i dovele udružene katastrofe Prvog svjetskog rata i Velike depresije. U borbi da ih prežive čak su i ekstremni individualisti bili prisiljeni priznati da je, kao što je napisao Walter Lippmann, „osnovna dužnost demokratske države stvoriti minimalni standard života ispod kojeg ni jedno ljudsko biće ne smije pasti.“
Nakon Drugog svjetskog rata gotovo su sve zapadne vlade prihvatile, bar do neke mjere, da je država nužan akter, iako se nisu baš svi slagali da je ona i „najznačajnija moralna institucija za obrazovanje čovječanstva“ (riječima Gustava Schmollera). Vođama je slobodnog svijeta bilo važno da se vidi kako teško rade na osiguravanju socijalne pravde baš kao i prosperiteta za svoje građane; činilo se da se čak i oni najkonzervativniji slažu s Bismarckom da „država ne može postojati bez bar nekakvog socijalizma“. Istočna se Njemačka hvalila superiornim zdravstvenim sustavom, a Kršćanski su im demokrati odgovorili razvojem zapadno-njemačkog sustava koji je uključivao sve veći broj ljudi. U tim je desetljećima stvoren britanski National Health Service; pokrenuti su socijalni programi Lyndon Johnsonovog Great Society, obećavajući pomoć svim potrebitim obiteljima; uvedena je legislativa građanskih prava (civil rights) uz nervozan pogled prema sovjetskim propagandistima koji su neumorno i neosporivo ukazivali na organiziranu degradaciju Afroamerikanaca u SAD.
Čak i ti mali pomaci prema socijalnoj državi zaprepastili su ordoliberalne dogmatike u Europi; Wilhelm Röpke, na primjer, Eisenhowerovu i Kennedyjevu je administraciju optužio da zastupanjem interesa jednakosti ugrožavaju rasno jedinstvo Zapada. U knjizi Globalists: The End of Empire and the Birth of Neoliberalism / Globalisti: Kraj imperije i rađanje neoliberalizma Quinn Slobodian prati cirkulaciju Röpkeovih ideja među desno orijentiranim Amerikancima užasnutim egalitarnom retorikom i socijalnim programima njihovih vođa. Ali libertarijanske ideologije u mainstream su se vratile tek 1970-ih, dok je ostarjelo zapadno društvo proživljavalo uzastopne krize. Milton Friedman mogao je 1970. računati na sve srdačniju ideološku klimu za svoje stavove iznesene u New York Times magazinu, da je jedina socijalna odgovornost poslovanja stvarati profit. Friedman je bio javno lice ideološkog pomaka u kojem su svoje radikalne ideje, kroz podatne medije i novi ekonomski kurikulum na sveučilištima, propagirali libertarijanski ekonomisti poput Jamesa Buchanana, djelujući bok uz bok s desničarskim fanatikom Charlesom Kochom i lobistima korporacija kao što su Shell Oil, Exxon, Ford, IBM, Chase Manhattan Bank i General Motors. Djelomično pod njihovim utjecajem, a ohrabreni Reaganovom i retorikom Thatcher, kroz 1980-e političari čitavog ideološkog spektra počeli su rušiti sustav socijalnih zaštita, podrivati radnička prava i rezati porez na bogate. Proces se samo ubrzao nakon „pobjede“ Zapada u Hladnom ratu, kad su planule fantazije amerikanizacije čitavog svijeta. Još je 2008. Thomas Friedman, consigliere globalizirajućih CEO-a i despota modernizacije, inzistirao: „Želim da svi postanu Amerikanci.“
Inspiriran Thatcher i desnim američkim think tankovima, Tony Blair je državnu politiku i javno mišljenje u Velikoj Britaniji pogurao prema uvjerenju da je socijalna skrb problem a ne rješenje. Tokom posljednjeg desetljeća uzastopne su konzervativne vlade bezobzirno raskomadale ono što je od socijalne zaštite ostalo, a sve u ime „politike štednje“, ubrzavši time slabljenje ako ne i propast britanske države, koja danas nije u stanju pribaviti kute i zaštitne maske za svoje bolničko osoblje. Socijalna je skrb u SAD, uslijed Reaganovog trubljenja o „kraljicama socijale“, postala prljava riječ, a zatim žrtva intenzivnih napada od strane Billa Clintona, američkog „prvog crnog predsjednika“ (Toni Morrisson, op.prev.). Sve je to bilo popraćeno hvalospjevima u časopisu New Republic, nekadašnjem organu američkog progresivizma, te u National Reviewu i New York Timesu. Nakon propasti komunizma, i moralnog izazova koji je predstavljao, moglo se bez straha od međunarodne osude vratiti utjerivanju Afroamerikanaca; nova oružja za tu svrhu, kobno usavršena pod Clintonom, i zdušno prihvaćena od Joea Bidena u Senatu, bila su masovno utamničavanje i militarizirana policija. Hillary Clinton, koja trenutno propagira anti-rasističku listu knjiga („So You Want to Talk about Race / Dakle, želiš da razgovaramo o rasi Ijeome Oluo odličan je i promišljen početak“) 1996. je izjavila da „superpredatori“ nemaju „savjest, ni empatiju“ i „dok možemo raspravljati o tome zašto su postali takvi, prvo ih moramo ukrotiti“. Ako je nesuvisao odgovor na katastrofu izazvanu uraganom Katrina pokazao da Georgea W. Busha „nije briga za crnce“, kao što je to rekao Kanye West, u ruševinama financijske krize postalo je jasno da Barack Obama nikako ne želi izgledati kao da ga je previše briga za njih. Drugi je crni predsjednik Afroamerikancima propovijedao o individualnoj odgovornosti dok je u isto vrijeme spašavao svoje buduće gazde s Wall Streeta.
Ova nam je pandemija, koja je u SAD ubila 130.000 ljudi, među njima neproporcionalno velik broj Afroamerikanaca, mnogo jasnije nego 2005. Katrina ili 2008. financijska kriza, pokazala da je Reagan-Thatcher model, s privatizacijom rizika i prebacivanjem odgovornosti države na pojedinca, osudio nepojmljivo velik broj ljudi na preranu smrt ili na očajničku borbu za preživljavanje. Još je dublja i mučnija spoznaja da demokracija, glavni anglo-američki ideološki izvozni proizvod i osnova anglo-američkog prestiža, nikad nije bila ono što je obećavala biti. Demokracija ne garantira dobru vlast, čak ni u zemljama svojeg rođenja. Niti pravo pojedinaca na izbor, koje građani demokracije periodično koriste – bilo na referendumima, bilo na izborima – podrazumijeva političku mudrost izabranih. Moglo bi im čak pomutiti razum, kao što potvrđuju Johnson i Trump, i usaditi im poremećene ideje vlastite svemoći. Ideal demokracije, prema kojem su svi odrasli ljudi jednaki i imaju jednaku moć izbora i kontrole nad političkim i ekonomskim ishodima, nigdje nije ostvaren. Činjenica ekonomske nejednakosti, da ne spominjemo kompromitirani karakter političkih predstavnika, čine ga neostvarivim. Još potresnije, glasačima je, ne najmanje kroz zlonamjerne click-bait medije, postojano uskraćivana sposobnost bilo da prepoznaju, bilo da zahtijevaju djelovanje u općem interesu. Drugim riječima, moderna demokracija gotovo uopće ne liči na ono što su pod tim imenom podrazumijevali stari Grci. I nigdje na svijetu demokracija ne izgleda više kao zombi, nego u Indiji, anglo-američkom najrevnijem šegrtu, gdje stravično popularan pokret hinduističke nadmoći izazivanjem ubitačne mržnje prema muslimanima svraća pažnju s groteskne razine nejednakosti i vlastite kriminalne nesposobnosti.
***
Odrasti, poput mene, u Indiji 1970-ih i 80-ih, značilo je preživjeti fijasko i demokracije i državotvorstva. Za razliku od Thomasa Jeffersona i Georgea Washingtona, osnivači Indije bili su otvoreni zagovornici socijalne, političke i ekonomske jednakosti. I u svojim je ranim danima, kad je, između ostalih, Martin Luther King putovao u Indiju po inspiraciju za pokret za građanska prava, zemlja doista djelovala kao svjetionik za sve nebijele narode željne promjene. Evo jedne nekomunističke nacionalne države, pretežito siromašnog stanovništva, usmjerene prema izgradnji egalitarnog društva i međunarodno konkurentne ekonomije unutar političkog okvira – parlamentarnih izbora i podjele vlasti – eksplicitno oblikovanog po anglo-američkom modelu.
Ali Indija nikad nije uspjela izgraditi dobro organiziranu državu koja bi takvoj zemlji, poharanoj kolonijalizmom, omogućila da nadiđe svoje ekstremne nedostatke: neproduktivnu poljoprivredu, slabe industrijske temelje te neishranjeno i uglavnom nepismeno stanovništvo. Intervencije vlade jesu, u prvim desetljećima nezavisnosti, dovele do nekog napretka u razvoju teške industrije i poljoprivrede. Ulaganja u visoko (iako ne u osnovno) školstvo stvorilo je generacije iznimno kvalificiranih Indijaca viših kasta; mnogi od njih danas se nalaze na vrhovnim položajima u američkim korporacijama kao što su Microsoft i Google, baš kao i na sveučilištima ili u novinarstvu. Ali ekonomski je rast bio sporiji nego u zemljama istočne Azije, iako je Indija imala prednost široke industrijske baze i relativno jakog birokratskog i administrativnog aparata.
Do kasnih 1970-ih, u nedostatku napretka zavladalo je duboko i posvemašnje razočaranje. Kratak period autoritarne vladavine pod Indirom Gandhi ništa nije riješio, a otkrio je beskičmenjaštvo medija i sudstva, te represivnu zakon-i-red orijentaciju države nasljeđene od britanskih kolonijalista. Siromašni su i dalje bili daleko od uživanja građanskih sloboda, kao i od ikakve šanse za prosperitet; dok su isfrustrirani nesposobnošću izabranih vlastodržaca, mnogi među višim kastama žudjeli da državu preuzmu autokrati poput singapurskog Leea Kuana Yewa. Neki su zavidni pogledi bili upućeni i prema Južnoj Koreji čiji je predsjednik, Park Chung Hee, zauzeo vlast nakon vojnog puča 1961, a Južna se Koreja tokom njegove 18-ogodišnje vladavine iz siromašne ruralne zemlje pretvorila u svjetskog proizvodnog giganta, s visokim obrazovnim standardom i značajno napredovalim javnim zdravstvom.
Mnoge je Indijce, naročito one koji su vjerovali u anglo-američka predviđanja neminovnog i nezaustavljivog „uspona“ Indije, posebno pogodila transformacija Kine pod Dengom Xiaopingom, iz maoističkog beznadnog slučaja u ekonomsku silu. Kada je uz pomoć najbogatijih indijskih poduzetnika 2014. moć osvojio Narendra Modi, obećavajući oslobađanje indijskih tržišta od državne regulacije i njihovo uzdizanje u sferu zapadnih supermoći, ambicioznim se elitama činilo da su napokon pronašli svojeg prosvijećenog despota (pa bio on i pod sumnjom da je sudjelovao u pogromu u kojem su ubijene stotine muslimana). Činilo se da Modi obećava Indiju koja će ispuniti anglo-američke sanjarije: azijsku zemlju koja će ujediniti demokraciju i slobodno tržište te biti protuteža autoritarnoj Kini. American Enterprise Institute pozdravio ga je kao indijsku verziju Reagana i Thatcher; Obama je tvrdio da se u Modiju odražava „dinamizam i potencijal razvoja Indije“.
Autoritarizam kao brzo rješenje zapravo je pogoršao a ne riješio fundamentalne probleme Indije. Potkopavši, bez mnogo truda, medije, sudstvo i vojsku, hinduski su se ekstremisti na čelu Indije pokazali kao krvožedni fanatici, spremni potpirivati antimuslimanske pogrome, ubijati kritičare i kolektivno kažnjavati manjine (kao u Kašmiru gdje je višemjesečno zatvaranje gospodarstva provedeno još prije pandemije). Nakon šest godina Modijeve vladavine, Indija nikad nije bila dalje od dosezanja materijalnog napretka Kine, kamoli zapadnih zemalja; istovremeno od strane Kine trpi i vojna poniženja (incident u Galvanskoj dolini, u kojem je poginulo barem 20 pripadnika indijske vojske, tek je jedan primjer). Proizvodnja već dugo stagnira a banke su u velikim dugovima zbog nenaplativih kredita koje su dijelile „ortačkim kapitalistima“. Tokom neuspjelog lockdowna, više je od 140 milijuna migrantskih radnika izgubilo posao; i sad glad prijeti stotinama milijuna Indijaca, već izmučenima neishranjenošću, neobrazovanošću i lošim sanitarnim uvjetima.
Ne mogu se sve današnje katastrofe u Indiji svaliti na Modijeva leđa. Kao što je ukazao Amartya Sen, indijski su vođe već odavno propustile uložiti u osnovno obrazovanje i javno zdravstvo, te nisu stvorile „ljudski kapital“ i infrastrukturu nužne za radno-intenzivnu industrijsku revoluciju koja je, desetljećima prije Kine, proizvela „azijske tigrove“, Južnu Koreju i Tajvan. Pandemija Covid-19 u Indiji prijeti pokoljem, između ostalog, jer Indija na zdravstvo troši 1,3 posto BDP-a, proporcionalno manje čak i od Nepala i Timor-Leste (Južna Koreja troši 8,1 posto) i njen je zdravstveni sustav uvelike privatiziran. Jedina indijska država s odgovarajućom zaštitom od pandemije jest komunistička Kerala, koja zbog svog zdravstvenog i obrazovnog sustava već odavno bilježi najdužu očekivanu životnu dob i najvišu stopu pismenosti u čitavoj zemlji.
Južna je Koreja 1940-ih imala jednako loše uvjete, a uspjela je stvoriti i modernu industrijaliziranu ekonomiju i društvo s neobično niskom razinom, ako već ne spolne, barem nejednakosti prihoda. Legitimitet indijskih vladara proizašao je iz izbora (i ti su „festivali“ demokracije popraćeni glasnim odobravanjem Zapada), ali moderna indijska država, dok je spremna na još otvoreniju uporabu prisile nego kolonijalna država na koju je nakalemljena, nikad nije bila sposobna stotine milijuna svojih građana spasiti od siromaštva i socijalne nejednakosti. U svojoj komparativnoj studiji Indije i Južne Koreje, Locked in Place: State-Building and Late Industrialisation in India / Ukopani u mestu: Izgradnja države i kasna industrijalizacija u Indiji (2003), Vivek Chibber tvrdi da indijski vlastodršci nisu mogli ili nisu htjeli djelovati u suprotnosti sa željama poduzetnika koji su se pak protivili državno kontroliranom razvoju. S druge strane, Južna je Koreja bila samo još jedan dokaz da je za kasno razvijene zemlje izgradnja države preduvjet za stvaranje nacije, a da socijalni i ekonomski boljitak ne ovisi toliko o načinu na koji su predstavnici vlasti izabrani, koliko o spretnosti države da formulira i provede svoje politike. Park je, na primjer, pod zaštitu države stavio ono što su danas najznačajnije južnokorejske chaebol (u obiteljskom vlasništvu) korporativne grupe: Hyunday, Daewoo i Samsung. Ove lekcije iz socijalne i industrijske politike, koje je Njemačka počela primjenjivati već u kasnom 19. stoljeću, i koje je još efikasnije iskoristila Kina, indijski su vlastodršci potpuno propustili preuzeti, zaokupljeni perpetuacijom vlastite moći kroz glasački listić. Indija danas predstavlja najgore od oba svijeta: hinduska ekstremna desnica spretno manipulira izbornom demokracijom i javnom sferom, država se čini bolje opremljenom za represiju nego za socijalnu skrb, a iz ekonomskih eksperimenta s deregulacijom i privatizacijom proizišli su brojni oligarsi i ni jedan međunarodno uspješan proizvod ili poduzeće.
I Južna je Koreja, kao Indija, političku inspiraciju pronašla u svojem nekadašnjem kolonizatoru. Rođen i obrazovan pod japanskom vlašću, Park se divio Japanu i pokušao imitirati žustru transformaciju te zemlje u veliku industrijsku silu. Kao i Japan, i on je slijedio Nijemca Friedricha Lista, ekonomskog protekcionista, radije nego Adama Smitha. Park je smatrao da „život nacije može napredovati i razvijati se samo kroz državu“. Laissez-faire individualizam promoviran od strane anglo-američkih elita potiče socijalnu fragmentaciju i politički razdor, što izgradnju nacije čini gotovo nemogućom. „Mi smo drugačiji od Zapada koji pojedinca suprotstavlja državi“.
Park je govorio kao posljednji među kasno-razvijenima, predan učenju iz iskustava naprednijih država i izbjegavanju njihovih grešaka. Njegovi su učitelji u Japanu, koji su njemački model, sve do njemačkog ustava, imitirali jednako temeljito kao Park japanski, također shvatili da je za izgradnju države mobilizacija odozgo mnogo učinkovitiji okvir nego liberalizam. Ne može se reći da je Japan, za razliku od Weberove Njemačke, bio rastrgan ekonomskim razvojem. Ali ipak, Japan je otpočetka bio na oprezu. Kao što je to rekao Kanai Noburu, ekonomist školovan 1880-ih u Njemačkoj i mentor mnogih japanskih mislioca i vođa: „Ako se radnike tretira kao životinje, nakon nekoliko desetljeća neminovni su sindikati i socijalizam“.
Do ranog 20. stoljeća, uslijed industrijske revolucije, i u Japanu je socijalno pitanje, shakai mondai, postalo nezaobilazno. Rasprave o zahtjevima ekonomskog razvoja nužno su uključivale termin bunmei byd (bolest civilizacije), aluziju na probleme britanskog i američkog društva: klasna podjela, radnički sukobi, uništavanje zajednica, pretjerani materijalizam, radikalni individualizam i opadanje vrijednosti društvene suradnje. Japanski premijer, Katsura Tao, 1908. sažeo je glavnu lekciju ubrzanog samoobrazovanja konzervativnih ali pragmatičnih vladajućih klasa u razvijajućim društvima: „Razvoj strojne industrije i jačanje konkurencije produbljava rascjep između bogatih i siromašnih i stvara antagonizme koji ugrožavaju socijalni poredak. Sudeći po historiji Zapada, ovo je neizbježan obrazac… Nužno je, prema tome, da se u njegovanju narodnih vrijednosti oslonimo na obrazovanje; i moramo oblikovati takvu socijalnu politiku koja će podupirati marljivost ljudi, omogućiti im da rade, pomoći starijima i nemoćnima i, time, spriječiti katastrofu“.
Katastrofa se svejedno dogodila, kao rezultat pritiska da se konkurira već postojećim imperijalističkim silama. Weber je imao realan pogled na nemilosrdan svijet koji je pridošlicu poput Njemačke tjerao da juri za Velikom Britanijom i SAD. „Ne možemo svojim potomcima u nasljeđe ostaviti mir i ljudsku sreću“, napisao je, „ali možemo održanje i odgoj naše nacije“.
Hitler, koji je u rasističkim zakonima SAD našao uzor i zavidio Velikoj Britaniji na njenoj „kapitalističkoj eksploataciji 350 milijuna robova u Indiji“, otvoreno je isticao izvor njemačkog nacionalizma u britanskom imperijalizmu i američkom naseljeničkom kolonijalizmu. „Ono što je Indija bila za Englesku“, izjavio je, „istočni će teritoriji biti za nas“; njihovi će „domoroci“ biti novi „crvenokošci“. Grabež teritorija i resursa, koji su započeli britanski robovlasnici i kolonijalisti, te međunarodna utrka koja mu je uslijedila da se stvori najotporniji politički i ekonomski organizam, proizveli su tako iznimno nasilje prve polovice 20. stoljeća – a ne, kao što je inzistirao hladno-ratovski narativ, neka fundamentalna nespojivost „liberalne demokracije“ i „totalitarizma“. U očajničkoj potrazi za Lebensraumom, Njemačka i Japan sudarile su se sa svojim konkurentima i, u konačnici, kapitulirale pred većom vojnom moći Saveznika.
U poslijeratnoj eri, čak i dok su za ekonomski oporavak koristile američku pomoć, Njemačka i Japan nisu se odrekle socijalne države. Ustav donesen 1947. u Japanu naglašavao je dužnost države da izgradi sustav socijalnog osiguranja i javnog zdravstva. Novi ustav Savezne Republike Njemačke, 1949, zaštitio je „socijalnu državu“ a pridjev „socijalni“ sačuvao je svoju snagu u „socijalnoj tržišnoj ekonomiji“ Ludwiga Erharda, ministra ekonomije i Röpkeovog učenika. Uslijed rasta privatizacije i deregulacije u 1970-ima, u Njemačkoj, Japanu i većini istočne Azije, uključujući Kinu, sustavi socijalne zaštite ipak su narušeni. Ali čak i u tom oslabjelom obliku, i dalje su superiorni kosturima države blagostanja u Velikoj Britaniji i SAD.
***
Dok su se dileri slobodnog tržišta, demokracije, kraja historije, neo-imperijalizma i ravne zemlje zanosili vlastitim tlapnjama, Kina se pretvorila u zastrašujućeg eksponenta koncentrirane državne moći. Baš dok su američke plaće, 1970-ih, počele stagnirati, životni se standard velikog postotka kineske populacije počeo značajno dizati: najveća promjena ove vrste u povijesti. Ova je izvanredna ekonomska ekspanzija popraćena također neviđenom štetom za okoliš te okrutnim ograničavanjima individualne slobode, pogotovo u Hong Kongu i autonomnim regijama Tibetu i Xinjiangu. Kina je suočena i s rastućim nacionalnim dugom te problemima koji prate starenje populacije. Ipak, skeptičnost prema kineskom materijalnom napretku, inzistiranje da su promjena režima i demokracija u američkom stilu neizbježna budućnost, ili da je korona virus produkt kineskog laboratorija, nisu od nikakve koristi za građane ponosnih zapadnih demokracija.
Njihovo samozadovoljstvo ne može sakriti činjenicu da je Kina, upornom modernizacijom pod vodstvom tehnokratske elite, potvrdila Hamiltonovo uvjerenje da samo snažna, proaktivna država može zaštititi svoje građane od vrtloga nasilne i neizbježne promjene. „Ništa osim uravnotežene upotrebe resursa cjeline, pod direkcijom gradskog vijeća ovlaštenog za provedbu vlastitih rezolucija“, rekao je Hamilton, „nas ne može spasiti od toga da budemo potlačeni ljudi danas, niti nas može učiniti sretnim ljudima ubuduće“. Kina je bila i hladnije pragmatična nego njeni zapadni kritičari. Na kraju krajeva, vladajuća stranka koja se naziva „komunističkom“ odlučila je napustiti svoju bazičnu ideologiju i prilagoditi se tržišnoj ekonomiji, u isto vrijeme dok SAD, pokušavajući stvoriti novi svjetski poredak, nisu uspjevale, nagovaranjem ili primjenom vojne sile, uspostaviti demokraciju u Rusiji, Istočnoj Europi ili arapskom svijetu. Uspjele su samo otvoriti put brutalnoj anarhiji ili despotizmu u gotovo svakoj zemlji koju su pokušale preoblikovati po vlastitom liku. Nedavno, i kobno, neoprezan globalni eksperiment ekonomskog hiper-liberalizma pod vodstvom anglo-američke političke klase i mainstream inteligencije pomogao je osnaživanju neofašističkih pokreta i predstavnika u obje zemlje.
Kina će se možda pozabaviti svojim demokratskim deficitom, kao što su to napravile Južna Koreja i Tajvan, a možda i neće. Uznemirujuće spretno potiskivanje protesta u Hong Kongu i Xinjiangu zaziva upozorenja iz historija Njemačke i Japana: biomoć moderne države dopušta i monstruozne zločine. Ali devastirani položaj u kojem se veliki uzori demokracije nalaze danas, nemoguće je zaobići. Korona virus kritična je kušnja kolektivne sigurnosti i socijalne skrbi, a Velika Britanija i Amerika ne čine se sposobne tu kušnju izdržati. Još je potresnija spoznaja, dok bogovi napokon padaju, da su moć i prestiž Anglo-Amerike proizašli iz grotesknih zlodjela i, kao što je to 1897. napisao William James, da je „zemlja slobode, kako se bahato naziva, s ljudskim ropstvom u svojoj srži“ oduvijek „proizvod laži i užasne samo-kontradiktornosti“.
Moralizirajuću historiju modernog svijeta napisanu od nekadašnjih pobjednika – te silne od-Platona-do-NATO-a narative globalnog cvjetanja demokracije, liberalnog kapitalizma i ljudskih prava – već odavno treba preispitati. U najmanju ruku, ona mora uključiti iskustva kasno-razvijenih nacija: njihovu napetu i često tragičnu potragu za smislenom suverenošću, njihove s prezirom odbačene ideje egalitarnog svjetskog poretka i iskupljujuću viziju socijalnih pokreta, od Zelenih u Njemačkoj do dalita u Indiji. Nedavna eksplozija političke demagogije, nakon godina beskrajnih i uzaludnih ratova, bila je prilika da se narativi britanskog i američkog narcizma dovedu u pitanje. Trump i brexit obećali su „skinuti čaroliju demokracije“ s anglo-američkog uma – ono što politički teoretičar John Dunn zagovara još od kasnih 1970-ih, davno prije nego je anglo-američki trijumfalizam poprimio svoju nesavitljivu formu. Oni hipnotizirani svijetom, rekao je Dunn, zaboravili su činjenicu da politički i ekonomski ustroj koji zagovaraju, i koji nazivaju „demokracijom“, niti može vječno trajati niti se „već danas može uspješno“ nositi s „neposrednim izazovima kolektivnog života unutar i između pojedinih zemalja“.
Ali uspon bombastičnih oratora na visoke položaje u Londonu i Washingtonu proizveo je upravo suprotno, bujicu samosažaljenja i samohvale u priči o dugom maršu „liberalne demokracije“ koji su omeli neotesani „populisti“, „identitarni liberali“, „borci za socijalnu pravdu“ i, čak, kako je tvrdila Anne Applebaum u članku s naslovnice Atlantica, stariji republikanci, koji su napustili svoje „ideale“ i „principe“. Apsurdna tvrdnja Marka Lille, da su „mau mau taktike“ pokreta Black Lives Matter i radikalna „retorika raznolikosti“ Hillary Clinton pomogle izboru Trumpa, prvi je put objavljena u New York Timesu, da bi ju zdušno ponovili Financial Times i Guardian. Mainstream publikacije na obje strane Atlantika brzo su se mobilizirale kako bi spriječile oživljavanje ljevice, promovirajući intelektualne šarlatane i glasne borce za kulturu, i pružajući svoju uobičajenu potporu establišmentu. „New York Times je za kapitalizam“, rekao je svojim kolegama jedan od urednika, James Bennet, zato što je kapitalizam „najbolji program protiv siromaštva i najjači motor napretka koji smo ikad vidjeli“. Bennet, na čijim su stranicama prostor dobili članci koji su negirali klimatske promjene, promovirali eugeniku i zagovarali apartheid i etničko čišćenje u Palestini, bio je prisiljen dati ostavku u lipnju ove godine, nakon što je dopustio objavu kolumne koja je zagovarala da se protiv antirasističkih protestanata upotrijebi vojna sila. Pa ipak, nedavne tvrdnje Samanthe Powers u NYT, da su „SAD na čelu, bez obzira na sve“ i da „nacije još uvijek od nas očekuju vodstvo u vremenima krize“, potvrđuju upornost faktotuma i publicista ancien régimea, koji sada žude za restauracijom starog reda pod Bidenovom administracijom.
Ipak, nakon najradikalnijeg potresa našeg doba čak se i najsumorniji prikaz socijalne države kakvu je izumila Njemačka čini kao bolji vodič u svijet budućnosti nego sentimentalne historije anglo-američkih motora univerzalnog progresa. U obje su se zemlje nedavno izveli nagli ideološki zaokreti. Usvojivši, po njemačkom uzoru, program subvencije plaća, i kanalizirajući F. D. Roosevelta prije nego Churchilla, Boris Johnson sada tvrdi da „društvo postoji“ i Velikoj Britaniji obećava New Deal. Biden napušta svoj Obama-lite centrizam i žurno plagira manifesto Bernija Sandersa. U iščekivanju Bidenove pobjede u studenom, Demokratska stranka kuje zakašnjele planove za uspostavu minimalne socijalne države: snažne zakone o zaštiti radnika, nadograđeno državno subsidirano zdravstveno osiguranje, ako ne i univerzalno javno zdravstvo, te masivna ulaganja u zdravstvene radnike i vrtiće. Poduzeća obećavaju veću raznolikost pri zapošljavanju; izdavači tragaju za svjedočanstvima o patnjama manjina, dok iz svojih redova uklanjaju nepopravljive kolege.
Takva zakašnjela osviještenost (wokeness), koju ne prate značajne ekonomske i kulturalne promjene, izaziva skepsu – crni su životi, na kraju krajeva, ipak sve važniji za korporativne bilance. Uklanjanje memorijala robovlasnicima, ukoliko mu ne uslijedi novo ispisivanje anglo-američke historije i ekonomskih kurikuluma, vjerojatno će samo pojačati „kulturni rat“. Zasigurno, na brzinu sklepana socijalna politika Velike Britanije i SAD nema temelje sve dok se te zemlje ne suoče s ropstvom, imperijalizmom i rasističkim kapitalizmom koji su neke Britance i Amerikance učinili iznimno bogatima i moćnima, a veliku većinu svjetskog stanovništva prisilili na brutalnu borbu protiv neimaštine i nedostojanstva.
James Baldwin je u knjizi The Fire Next Time / Sljedeći put vatra strogim riječima ukazao na nužnost takve moralne i intelektualne revolucije; „da bi preživjele“, rekao je, „kao humane, pokretne i moralne veličine u svijetu, Amerika i sve zapadne nacije biti će se prisiljene preispitati“, „odbaciti gotovo sve pretpostavke“ kojima su navikle „opravdavati“ vlastite „zločine“. Vatra koju je 1962. zamišljao Baldwin, sada bukti diljem američkih država, a pred njom se diže očajno zazivanje u pomoć bjelačkom opstanku. „Vi morate dominirati“, rekao je Trump državnim guvernerima 1. lipnja, prijeteći da će na svoje političke neprijatelje pustiti „divlje pse“ i „kobno oružje“. Naravno, ljudima koji su tako dugo bili privilegirani sretnim okolnostima rođenja, klase i nacije, neće biti lako odreći se vlastitih uvjerenja o sebi i svijetu. Možda to uopće neće moći. Ali uspjeh je ovog neugodnog samoobrazovanja nužan ako prvi pokretači moderne civilizacije žele spriječiti vlastitu propast u bezdan povijesti.
London Review of Books, 16.07.2020.
Prevela Barbara Šarić
Peščanik.net, 08.10.2020.
Srodni link: Fotogalerija – Neda Radulović-Viswanatha: Sa puta po Indiji
