Kad cijela nacija urla o patriotizmu iz sveg glasa, rado ću ispitati čistoću njenih ruku i čistotu njena srca.
Ralph Waldo Emerson, američki filozof
Sve ovo što se desilo od prije dva dana, od izglasavanja Rezolucije o genocidu u Srebrenici, nije nam otkrilo ništa novoga o sadašnjem društvenom trenutku Srbije, ali su ti događaji još jednom pokazali kakva je huliganska ekipa, na čelu sa vrhovnim vođom navijača, otela državu od njenih građana.
Raznolike manifestacije sirotinjskog fašizma, teško gledljivi kič ogrnut u zastave, vehementno prebrojavanje uzdržanih i glasača odsutnih sa zasjedanja Generalne skupštine Ujedinjenih nacija u cilju za domaće potrebe proglašenja pobjede nad zamišljenim protivnikom, pomalo podsjećaju na onu priču o televizijskom prenosu utakmice finala svjetskog fudbalskog prvenstva iz Pjongjanga, u kojem sjevernokorejski nacionalni tim odnosi tijesnu pobjedu nad Brazilom i postaje svjetski šampion.
Za razliku od ove priče, koja je najvjerovatnije bila tek vješto urađena parodija nekih internet šaljivdžija, za uspješno plasiranje srpskoj javnosti njihove verzije interpretacije događanja u sali Generalne skupštine UN, vlasti u Beogradu nisu imale potrebe da skrivaju realnu sliku stanja, niti da nekoga fizički ograničavaju u pristupu istinitim informacijama. Kritičan broj mozgova ispranih radikalskim narativom koji garantuje dug i lagodan opstanak na vlasti odavno je već dosegnut. Svijet je donio dokument kojim se obavezao da čuva sjećanje na žrtve najužasnijeg masakra na tlu Evrope od završetka Drugog svjetskog rata naovamo i nastavio dalje. Pozvao je sve na sankcionisanje omalovažavanja i negiranja genocida i glorifikacije njegovih počinilaca i to je bilo manje više sve što se našlo u pomenutoj Rezoluciji. Srbija se, za razliku od tog svijeta, nastavila beskonačno vrtjeti u jednom istom krugu, u otužnoj automobilskoj paradi državnih zastava. (Vjerujem da nije teško utvrditi ko se finansijski ovajdio u još jednoj masovnoj porudžbi ogromnog broja zastava standardizovanih dimenzija.)
Ovih dana, a nije isključeno da će sve to još potrajati, imali smo prilike vidjeti predsjednika koji grize srpski barjak dok ga jedan od najvatrenijih obožavalaca među saradnicima saosjećajno tapka po leđima, predsjednika koji se uz zloban smiješak i za tešku i sumornu atmosferu u dvorani u kojoj je održano glasanje, prisutnima obraća gotovo nepodnošljivom nadmenošću, predsjednika koji po završetku sjednice prkosno mlati sa tri ispružena prsta po vazduhu, u videu koji je sa drugog kraja sale vjerovatno napravio neko od njegovih saputnika u Njujork, a vidjeli smo i članove vlade zaogrnute u, u ovom tekstu toliko već puta pominjane zastave.
Jasno nam je, sve ovo nabrojano, kod kuće donosi popularnost i izvrsne izborne rezultate, međutim, ovoga puta, zbog ozbiljnosti i osjetljivosti teme, poznata radikalska estetika lišena svakog civilizacijskog manira, naročito je vrijeđala zdrav razum. Kako predsjednik i njegova ekipa, tako i njegovi mediji u Srbiji, a da budemo iskreni i većina opozicionih prvaka koja je ovom primitivnom performansu kontrirala tako što je izglasavanje Rezolucije proglašavala Vučićevim porazom, svojim su postupcima još jednom, po ko zna koji put, pokazali odsustvo svake empatije. Uprljali su uspomenu na žrtve, kako one stradale u srebreničkom genocidu, tako i za svoje, u ratu nevino stradale sunarodnike iza kojih, kad god to zatreba, svi oni vješto skrivaju, bilo svoja nepočinstva, bilo svoje političke promašaje.
Srbija je samu sebe izopštila iz civilizovanog svijeta.
Ovakva kakva je danas, ona ni ne zaslužuje da bude njegov dio.
Peščanik.net, 27.05.2024.
SREBRENICA