A frenchman and his dog having a rest on a bench in La Défense, Paris http://bit.ly/1ypx1nu

 
U ocenjivanju aktuelnih ekonomskih, a time i ukupnih društvenih, (ne)prilika u današnjoj Srbiji, ima različitih kvalifikacija, povremeno i vrlo dramatičnih, kao što su one da se ova država nalazi pred ekonomskim kolapsom, da joj preti „grčki“ ili „argentinski“ scenario. Reč je o situaciji u kojoj država postaje prezaduženi dužnik, čija zaduženja – i prema inostranim poveriocima, ali i prema vlastitim građanima – ubrzano rastu, iznad njenih sposobnosti da vlastitom „proizvodnjom realnih vrednosti“ ispuni svoje dužničke obaveze i izbegne „dužničko ropstvo“ ili bankrot države. Čelnici države, koji su po proceduri demokratskih izbora, preuzeli uloge najodgovornijih za vođenje ove zemlje, nude „bolne reforme“, višegodišnje „stezanje kajša“, umanjena prava i veće obaveze – u radu, u plaćanju državnih prinadležnosti. Od građana se očekuje da prihvate dugotrajna lišavanja, i zbog očekivane „ljubavi prema Srbiji“, ali i zbog toga što su u ranijim vremenima, navodno, živeli iznad realnih mogućnosti, što su svojim činjenjem i nečinjenjem pristajali na politike koje su generisale ekonomsko nazadovanje.

Jesu li ta sadašnja očekivana nova žrtvovanja naroda u Srbiji pravična i moraju li „obični ljudi“ u Srbiji bespogovorno preuzeti glavni teret aktualne bitke za „izgradnju“ moderne i normalne Srbije, nakon njenog urušavanja tokom prethodnih decenija, posebno tokom 1990-tih? Uvek su, kroz istoriju, sve državne troškove podnosili njeni građani (podanici) i to ponajviše oni „obični“, „mali“ građani, ne samo zato što su najbrojnija skupina u državi već i zato što su deo društva sa malo ili nimalo društvene moći. Ipak, ako nisu u prilici da izbegnu glavni teret sadašnjeg „ozdravljivanja“ Srbije, „obični građani“ ne moraju da prihvate da su oni glavni krivci za aktualne nevolje i da je pravično (legitimno) da baš oni snose glavni teret mera koje će se preduzimati radi sprečavanja kolapsa i „izgradnje“ temelja buduće „normalne“ države.

Valja se, dakle, pozabaviti, „trezvene glave“, tumačenjima aktualnih nevolja Srbije, od kojih se polazi i u „dizajniranju“ sadašnjih politika i konkretnih mera za „ozdravljenje“ države i društva. Mnoga od tih tumačenja su, u suštini, ideologizirana i interesno pristrasna.

U nizu takvih tumačenja, „status“ prvog generalnog uzročnika aktualnih nevolja pripisuje se višedecenijskoj „izgradnji“ socijalizma, pošto je to, navodno, i generalno-istorijski, a svakako konkretno-istorijski, u slučaju Srbije, bio „promašen smer“ društveno-sistemskih promena. Po urušavanju socijalizma u Istočnoj Evropi od 1989. godine, mnogi smatraju neupitnom ocenu o istorijskoj promašenosti svakog pokušaja „izgradnje socijalizma“, kao i ocenu o negativnim posledicama takve „izgradnje“ za svako konkretno društvo. Ako, dakle, građani današnje Srbije, na početku 21. veka, imaju loše životne prilike, to je, poručuju im i aktualne „vođe“, zato što su decenijama pristajali na „izgradnju socijalizma“ i što su tim pristajanjem doprinosili opstajanju pogrešnih politika, čija posledica je neizbežno moralo biti materijalno i duhovno propadanje.

Mnogo ljudi u današnjoj Srbiji prihvata takvo tumačenje uzroka lošeg stanja države, iako nisu u stanju da konkretno povežu njihove sadašnje životne nevolje i ono što im se dešavalo u godinama „izgradnje socijalizma“, pogotovo što im se tih godina dešavalo mnogo toga dobrog, pa im se čini da je šteta što se ta „dobra prošlost“ prekinula i što je nakon nje došla ova sadašnja „loša sadašnjost“.

Treba se podsetiti veoma učenih, dobro zasnovanih, komparativnih analiza savremenih društvenih poredaka, kapitalizma i socijalizma, u radovima Jaroslava Vaneka i Branka Horvata, svetski visoko uvažavanih ekonomista, koji su isticali i komprativne prednosti socijalističkog ustrojstva društva u godinama između 1950. i 1980. Kvantifikovani „indeks humanog razvoja“, kako je to dokumentovao B. Horvat u njegovoj čuvenoj Političkoj ekonomiji socijalizma (zahvaljući kojoj je bio u najužem izboru za Nobelovu nagradu iz ekonomije), bio je povoljniji u zemljama socijalizma nego u razvijenim zemljama kapitalizma. Jer, socijalistička društva bila su društva sa manje materijalnih nejednakosti, sa većom dostupnošću svih nivoa obrazovanja i zdravstvene zaštite za većinu građana u tim društvima, sa bržim povećavanjem prosečnog trajanja života i sl.

Ne previđajući brojne slabosti u realnom funkcionisanju socijalističkih društava, naročito u sferi političkih odnosa i ljudskih prava, ne bi se smelo olako kvalifikovati socijalističke poretke kao glavne, pa i jedine uzročnike nazadovanja konkretnih društava. Činjenice govore da su tokom godina (decenija) „izgradnje socijalizma“ mnoga društva, koja su ušla u 20. vek kao „ne-moderna“, zaostala agrarna društva, ubrzano napredovala u ekonomskom i civilizacijskom pogledu. Teško je naći konkretna društva koja su se, u istom istorijskom vremenu, tako uspešno transformisala iz stanja zaostalosti, ne-modernosti, u društva izrazite ekonomske i ukupne društvene uspešnosti i to na osnovama kapitalističkog „obrasca“ razvoja.

Među specifičnim „krivcima“ za ekonomski u ukupni sunovrat dojučerašnje Jugoslavije i današnje Srbije često se ističe samoupravljanje kao društveno-organizacijski sistem, koji je, po mišljenju kritičara, generisao loša ponašanja samoupraljača kao ključnih aktera tog sistema. Iako se u dužem razdoblju, posebno u vremenu od 1960-tih do 1980-tih, u svetskoj nauci isticao, i ozbiljnim nalazima dokazivao, pozitivan razvojni efekat osobenog „samoupravnog socijalizma“ kakav je postojao u Jugoslaviji, nakon „generalnog kraha socijalizma“ mnogi analitičari „jugoslovenskih dešavanja“ odricali su tom „samoupravnom socijalizmu“ bilo kakvu pozitivnu osobenost u odnosu na „sovjetski model socijalizma“. „Samoupravni sistem“ je često proglašavan „farsom“, „ideološkom obmanom“ kojoj su pribegli „komunistički vlastodršci“ u Jugoslaviji, čiji je način vladanja bio suštinski totalitaran kao i u svim drugim „varijantama socijalizma“. Stoga, „dokrajčivanje“ socijalizma u Jugoslaviji moralo je da uključuje i „dokrajčivanje samoupravljanja“ i poništavanje svih samoupravnih institucionalnih aranžmana.

U mnoštvu „konkretnih razloga“ za napuštanje samoupravnih društvenih aranžmana isticala se „ne-modernost“ i neefikasnost upravljanja i rukovođenja poslovnim delatnostima. Takav sistem, isticalo se, razdvaja odlučivanje i odgovornost, usled čega su se donosile ekonomski neracionalne odluke, rasipala su se oskudna materijalna sredstva, ulazilo se olako u investicije, trošili su se nezarađeni dohoci, plaćao se nerad, preplaćivao „prost rad“ a nedovoljno se nagrađivao stručan, preduzetan, kreativan rad. Kada se tome doda i spremnost „samoupravljača“ da „svojim odlukama“ daju legalitet i legitimitet de facto voluntarističkim odlukama političkih moćnika , onda postaje jasno zašto je, po uverenju kritičara, taj „sistem“ proizvodio loša ekonomska, pa i druga društvena kretanja, čije posledice trpi sadašnja Srbija.

Mada je bilo ozbiljnih naučnih analiza efekata samoupravne organizacije privrede i društva (o tome su pisali S. Pejović, J. Vanek, B. Horvat i mnogi drugi), u donošenju generalne osude samoupravljanja prevagu su imali de facto ideološkom logikom izvedeni sudovi i kvaziuporedne analize efekata različitih sistema. Činilo se da su uporedni rezultati, pre svega ekonomski rezultati, funkcionisanja kapitalističkih društava znatno povoljniji od onih koje je ostvarivala posleratna Jugoslavije, pogotovo tokom 1980-tih. No, u takvim se „uporednim analizama“ previđalo da se upoređuju funkcionisanja uveliko stabilizovanih ekonomija kakve su one u razvijenim kapitalističkim zemljama i rezultati funkcionisanja „samoupravne privrede“ u godinama ozbiljne društvene krize u Jugoslaviji, čiji uzroci nisu bili prevashodno generisani sistemom samoupravljanja.

Dodatna je slabost navedenih kvaziuporednih analiza što su mane „samoupravnog sistema“ navodno proizlazile iz loših ponašanja samoupravljača, a „samoupravljači“ su viđeni kao mase „običnih radnika“, mahom neukih, koji nisu mogli biti kompetentni i odgovorni upravljači, ni u okvirima „firmi“ (radnih organizacija), niti u nacionalnim razmerama društva. Ovakve diskvalifikacije „samoupravljača“ ignorisale su, inače, dobro poznate nalaze socioloških istraživanja o izrazito maloj moći „običnih radnika“, o realno autoritarnoj distribuciji moći u okvirima radnih organizacija, pa i u društvu u celini. U radnim organizacijama bitne odluke su donosili direktori i „upravljačke strukture“, dok je bitne odluke za društvo u celini donosila politička (partijska i državna) birokratija, odnosno politokratija kao realno vladajuća „nova klasa“ u svim varijantama „realnog socijalizma“.

Svakako bi trebalo uvažiti činjenice koje su dokumentovale realnu raspodelu ostvarenog dohotka u uslovima samoupravljanja, posebno u okvirima „samoupravnih firmi“, gde je bilo očito da su se znatna sredstva izdvajala za investicije, za tzv. zajedničku potrošnju zaposlenih, za finansiranje lokalnih komunalnih potreba, za školovanje i usavršavanje zaposlenih i njihove dece i sl. To je bio razlog što je tadašnja Jugoslavija, relativno slabo razvijena zemlja do II svetskog rata i uveliko razorena tokom rata, u relativno kratkom istorijskom vremenu postala jedna od srednje razvijenih zemalja u svetu i u Evropi. Takve, suštinski racionalne i „domaćinske“ odluke baš pravih samoupravljača često su, bar delom, ublažavale posledice loših odluka politokratije koja je voluntaristički donosila mnoge odluke, posebno one sa angažovanjem ogromnog kapitala i sa dalekosežnim posledicama. Naime, odluke kojima su se gradile tzv. političke fabrike, koje su najčešće bivale i kratkoročno i dugoročno neuspešne investicije, koje su zarobljavale ogromna sredstva (često osiguravana inostranim kreditima) koja se nisu mogla isplaćivati iz dohodaka tih „fabrika“ (neke su od takvih „investicija“ teret koji i danas vuku Srbiju ka ekonomskom kolapsu, poput Železare Smederevo), nisu donosili samoupravljači, pogotovo ne „obični radnici“.

Ako je bilo i prekomernog zapošljavanja u „samoupravnim firmama“, ono nije primarno proizlazilo iz autonomnih odluka samoupravljača („običnih radnika“), već je i to najčešće bila rezultanta samovolje politokratije, njenog zapošljavanja „Partiji lojalnih kadrova“, nezavisno od stvarnih sposobnosti tih kadrova za mesta i poslove koje su „preuzimali“ u organizacijama i institucijama gde su, po“partijskoj liniji“, bili zaposleni. Pripisati sve štete samoupravljačima i sistemu samoupravljanja noguće je jedino kad se teži ideološkoj diskvalifikaciji sistema samoupravljanja u funkciji stvaranja prostora za uspon one društvene klase koja svoje posebne interese može ostvarivati potplaćivanjem rada „običnih“ radnika.

Difamacija socijalizma i samoupravljanja, koja je usledila u godinama postsocijalističke transformacije dotadašnjih „socijalističkih društva“, od početka 1990-tih, imala je, nesumnjivo, i ideološki karakter i bila je u funkciji preoblikovanja masovne društvene svesti koja će podržati „tranziciju“ (prelaz) iz socijalizma u ponovno uspostaljeni kapitalizam, za koji mnogi veruju da se istorijski potvrdio kao „konačni poredak“, u kome ljudi postižu najbolje radne, poslovne, ljudske rezultate, u kome se uspostavlja slobodan i srećan život „praktički“ svih članova društva.

U difamaciji socijalizma i samoupravljanja u Jugoslaviji (Srbiji) „krivnja“ se nalazila i u nastojanju takvih poredaka da načelu jednakosti daju snažnu društveno-sistemsku podršku i da se u svim sferama društva (ekonomiji, politici, kulturi) onemogućava uspostava izrazitih i trajnih društvenih nejednakosti među ljudima koji imaju različite društvene uloge, pa i različite funkcionalne položaje u društvu. U takvom, ka egalitarnosti usmerenom, društvenom poretku trebalo bi da budu nelegitimne izrazite društvene nejednakosti, pogotovo ako one ne proizlaze iz razlika u radu, u realnom doprinosu ljudi u stvaranju ukupnog društvenog bogatstva. Ta prevaga egalitarizma, po zagovornicima ne-socijalističke konstitucije društva, blokira ljudsku kreativnost i motivaciju ljudi da ispolje i koriste svoje talente, da rade više, da stiču sve bolja znanja i veštine, da štede i stvaraju lično bogatstvo i da, realizujući svoje vlastite potencijale, u skladu sa vlastitim interesima, doprinose ukupnom društvenom napretku.

Uz nužno izbegavanje hipostaziranog egalitarizma, ipak je neophodno da se u temeljnoj konstituciji modernog društva uvažava i načelo jednakosti. To načelo ne bi smelo biti zaboravljeno ili potisnuto radi afirmacije načela slobode i pravde, na čemu obično insistiraju ideologizovani zagovornici neoliberalizma, ma koliko bilo složeno praktično jednovremeno uvažavanje svih ovih načela.

Više je razloga za ovakav stav prema načelu društvene jednakosti, posebno, zbog istorijskog iskustva da su društva izrazitih društvenih nejednakosti bila društva slabe društvene integrisanosti; društva zaoštrenih i neproduktivnih društvenih sukobljavanja; društva u kojima se javlja „masovni beg iz društva“ – i doslovni beg u vidu emigriranja, ali i onaj vid prikrivenog „unutrašnjeg emigriranja“; društva rastuće pobune protiv društva; društva omasovljenog kriminala i sl. Sve to, na duži rok, umanjuje razvojne potencijale datog društva, dovodi do ekonomskih poremećaja, pa i do samog opstanka datog društva.

Praktična politika „ozdravljivanja“ privrede, države i društva Srbije, koja se u skorašnje vreme artikuliše kao politika nužnih, „bolnih“, „radikalnih“ reformi, u velikoj meri polazi od prethodno opisanih ranijih „stranputica“ u državnoj politici, čije su bitne značajke bile „izgradnja socijalizma“, samoupravljanja i uspostave egalitarnog društva. Pošto su navodni „beneficijari“ tih pogrešnih društveno-sistemskih aranžmana bili prevashodno „obični građani“, „radni narod“, koji su od društva uzimali više nego što su svojim radnim i drugim doprinosima davali društvu, red je da sada taj „radni narod“ snosi najveći teret u sprovođenju reformi kojima bi trebalo, na novoj i trajnijoj osnovi „ozdraviti“ privredu i društvo u Srbiji. To praktički znači da današnji „radni narod“ mora prihvatiti da radi više za manja ukupna primanja po osnovu rada, da snosi posledice promenljivih tržišnih prilika, iako taj „narod“ i dalje neće odlučivati o bitnim poslovnim odlukama, jer će ih donositi vlasnici kapitala, njihovi opunomoćenici i državni organi.

To snošenje posledica promenljivih tržišnih prilika podrazumeva i tzv. fleksibilne radne ugovore, pre svega pravo poslodavca da sa manje njegovih obaveza, obično definisanih kolektivnim ugovorima sa predstavnicima zaposlenih, otpušta zaposlene, da menja delatnost i lociranje firme, pa i da likvidira „svoju firmu“ kad je to u interesu vlasnika firme. Umesto svih drugih motiva za produktivniji, kreativniji, predaniji rad, rizik od gubitka zaposlenja, te rizik od neizvesnog nalaženja zaposlenja, želi se uspostaviti kao presudni motiv za primereno ponašanje zaposlenih u današnjoj Srbiji, navodno, jer je tako u razvijenom „modernom“ svetu. To je, po kazivanju državnih „moćnika“, privatnih poslodavaca, i njihovih stručnih konsultanata, jedina mogućnost za Srbiju da izbegne pad u „bankrot države“, da, najzad, započne svoju istinsku modernizaciju, da stvori uslove za neophodne izdašne investicije, da motiviše vlasnike kapitala (inostrane i domaće) da svoje kapitale poslovno plasiraju u ovoj zemlji, pošto im država Srbija društveno-sistemski osigura mesto vladajuće društvene grupacije.

Uspostava takvog vladajućeg društveno-sistemskog statusa vlasnika kapitala u Srbiji traje već dve decenije, od početka 1990-tih. No, ono što je u tom pogledu do sada učinjeno nije dalo zadovoljavajuće rezultate, o čemu govori nespremnost vlasnika kapitala (inostranih i domaćih) da izdašnije investiraju u Srbiji, da iskoriste sve, reklo bi se „dobre mogućnosti“ za profitabilna ulaganja kapitala koje se nude. Sadašnja vlast procenjuje da tek predstoje „prave reforme“ i da će ta dugo očekivana „tranzicija“ iz socijalizma u kapitalizam u Srbiji tek doći u narednim godinama zahvaljući odlučnim državnim merama sadašnje vlasti. Ta vlast, tako ispada, tek sada ima puni kapacitet za takve suštinske, ma koliko „bolne“ reforme, pošto je od „naroda“, na proteklim izborima, dobila gotovo plebiscitarnu podršku.

Dugotrajne društvene krize rezultanta su kumulativnih efekata ranijih javnih politika, u čijem su oblikovanju učestvovali brojni akteri, domaći i inostrani. Prevazilaženje takvih dugotrajnih i razarajućih kriza izuzetno je teško, pogotovo na „razumno“ kratak rok. Osim valjanog sagledavanja uzroka takvih dugotrajnih kriza, a takva je višedecenijska društvena kriza u Srbiji, teško je odrediti društvene aktere čije je neprimereno delanje u prošlosti uslovilo nastajanje i trajanje krize, na čija bi „pleća“ sada bilo pravično staviti teret svih lišavanja koja iziskuje prevazilaženje takve krize. Trenutna vlast, reklo bi se, smatra da su dovoljno sagledani i bitni uzroci krize, kao i akteri koji su svojim delanjem (nedelanjem) uslovili nastajanje i dugo trajanje sveobuhvatne društvene krize u Srbiji.

Mada se povremeno prozivaju raniji političari kao kreatori pogrešnih politika, ipak je, tako ispada, glavni krivac za dugotrajnu krizu „radni narod“, ne samo onaj dojučerašnji „samoupravljački radni narod“, već i ovaj sadašnji „postsocijalistički“ radni narod, od koga se očekuje da „plati“, novim lišavanjima i realnim snižavanjem životnog standarda, za sve što su skrivili raniji „samoupravljači“ a i svi drugi akteri prošlih loših politika, pošto je taj „radni narod“, svesno ili nesvesno pristajao na vlast tih loših političara.

U ime pravičnosti potrebno je ipak razmotriti pored odgovornosti političara u prošlosti i „doprinose“ krizi sadašnjih „moćnika“ u Srbiji, kako ono što su oni činili u prošlosti tako i sadašnje njihovo političko delovanje. To suočavanje sa lošim delanjem političara, u prošlosti, kao i ovih današnjih, nužno je u kontekstu aktualnih uobličavanja politika za prevazilaženje krize, kako se ne bi ponavljali loši temeljni obrasci političarskog delanja.

Već su pomenute voluntarističke odluke mnogih ključnih ljudi u godinama „socijalističke“ Jugoslavije, one u vezi sa „političkim fabrikama“, zapošljavanja po „partijskoj liniji“, i slično. Treba imati u vidu da je voluntarizam inheretno svojstvo politike , te da je sklonost voluntarističkom delovanju političara veća što je moć političara veća i van efikasne kontrole krajnjih nosilaca suverene vlasti („demosa“). Demokratske procedure izbora vršilaca vlasti nisu dovoljna osnova za efikasno ograničavanje voluntarističkog delovanja političara i razne vidove „kvarenja“ vlasti i njenih vršilaca. Istorijska iskustva govore da to „kvarenje“ i samovolju nosilaca vlasti najbolje sprečavaju dobri zakoni, nezavisno sudstvo, snažno „civilno društvo“ i od vlasti slobodni „mediji“, koji svakodnevno prate ono što vlast radi i reaguju u ime onih čija prava vlast ugrožava.

Voluntarizam i voluntarističko „plasiranje društvenog kapitala“ nije, dakle, bila isključiva mana socijalizma. Primera voluntarističkog političkog odlučivanja o krupnim investicionim i drugim „poduhvatima“ ima dosta i za godine „postsocijalizma“ u Srbiji, sve do današnjih dana, i uz „sadejstvo“ sadašnjih „novih vlasti“. Sastavni deo tih voluntarističkih odluka političara jesu i skorašnje politike „partijskog zapošljavanja“. Kada bi bilo moguće prebaciti na nečiji drugi račun, izvan Srbije, sve troškove ranijih i skorašnjih voluntarističkih političkih odluka, onih u vezi sa investiranjem, kao i u vezi sa pristrasnim zapošljavanjem, današnja Srbija zasigurno ne bi bila pred ekonomskim i ukupnim kolapsom.

Valjalo bi pomenuti i troškove skorašnjih ratovanja na prostoru bivše Jugoslavije, u koje je Srbija bila svestrano uključena. Neprilično bi bilo zaboraviti taj „račun“. To je učešće ishodilo iz političke procene o ugroženosti „srpskih nacionalnih interesa“ i nužnosti da se ti interesi štite „svim sredstvima“. Neprilično je taj „trošak“ staviti na teret dojučerašnjeg „socijalističkog“ i „samoupravnog“ ustrojstva Jugoslavije i Srbije. Naravno, sadašnji državljani Srbije jesu objektivno suodgovorni za ta ogromna sredstva utrošena „na ime“ zaštite srpskih nacionalnih interesa i za konstituciju Srbije kao „srpske države“ i „srpskog društva“, odgovorni utoliko što su, na izborima, davali legitimitet politikama i političarima koji su uobličavali i ostvarivali tu nacionalnu politiku tokom protekle dve decenije. „Narod“ („demos“) jeste, na određeni način, suodgovoran za takve politike, ali je primarna odgovornost na političkim moćnicima, kao i na onom delu društvene elite koji je misaono uobličavao „željeni lik društva“.

Nevolja je što sadašnji nosioci vlasti „guraju pod tepih“ sva dostupna saznanja o društveno-političkim uzrocima sadašnje krize, nabeđuju narod, posebno onaj sve malobrojniji „radni narod“, da je Srbija došla do ivice kolapsa jer su mnogi koji su trebali raditi često radili malo ili nedovoljno, a uzimali više nego što su zaslužili, da su zbog toga potrebne dodatne „sistemske“ i ekonomske mere štednje. Po tvrdnji „nadležnih“, zahvaljući tim merama, vlasnici kapitala povećaće poslovne aktivnosti u ovoj zemlji i time omogućiti nova zapošljavanja, a kasnije i rast životnog standarda. Pošto su vlasnici kapitala slobodni u raspolaganju svojim kapitalom, ali i profitom koji se stvara njegovim plasiranjem, država nije u stanju, na legalan i legitiman način, da privoli vlasnike da, i uz nešto manje profite, plasiraju kapital u ovoj zemlji. Ali, država može da, kad treba i zakonom, prinudi zaposlene da rade za manja primanja, da rade više i duže, ako to odgovara vlasnicima kapitala i „tržišnim kretanjima“. Jesu li takva očekivanja tvoraca nove „politike reformi“ realistična, to će relativno brzo biti jasno.

Nagoveštene „bolne reforme“ možda i mogu privremeno odložiti kolaps Srbije. No, bitna je manjkavost tih mera u njihovoj polaznoj „filozofiji“, suštinski preuzetoj iz trenutno vladajuće neoliberalne ekonomske doktrine, koja izražava interese najmoćnijih „frakcija“ vlasničkih klasa, i to prevashodno onih iz ekonomski najmoćnijih država, koje nameću politiku rigorozne štednje većini već osiromašenog stanovništva, kako bi vlasnici kapitala (posebno, vlasnici krupnog i finasijskog kapitala) imali i dalje dovoljno „motiva“ (u vidu visokih profita) da poslovno aktiviraju svoj kapital, sa minimumom rizika, ma koje prirode bili ti rizici. Takva, izrazito klasno pristrasna „politika štednje“, koju nameću i međunarodne finasijske i druge institucije, državama koje su zapale u finasijske nevolje, već na „srednji rok“ donose nove disbalanse ne samo u sferi ekonomije, već i u domenu bazične lojalnosti pojedinca prema državi i društvu.

Ima li Srbija, ali i svet u kome se ova zemlja nalazi, manje sumorne perspektive? Ima, ako se, kao prvo, i oni na vlasti i svi „obični građani“, sa svom ozbiljnošću, suoče sa suštinskim uzrocima dugotrajne društvene krize u ovoj zemlji, ako se suoče sa lošim politikama u prošlosti, pa i pogrešno koncipiranim „novim politikama“. Da bi se izbegao kolaps, sigurno nisu dovoljne, pa ni presudne, „bolne reforme“ (mere štednje i lišavanja). U paketu mera istinski nove politike, prvi sistemski zakon koji bi trebalo doneti u današnjoj Srbiji jeste osnovni zakon o svojinskim odnosima. Bez takvog zakona, zakon o privatizaciji može, eventualno, poslužiti za legalizaciju trenutnih akcija države u odnosu na „preduzeća u restrukturiranju“ i za delimičnu privatizaciju nekih „javnih preduzeća“. Ali, tim „zakonom o privatizaciji“ ostaju bez nužnog svojinskog statusa ogromni „mrtvi kapitali“ u svakom delu ove zemlje. To je, bez sumnje najsloženiji zadatak one vlasti koja hoće, na trajnoj osnovi, da prevlada sadašnje ekonomske i društvene nevolje. Nažalost, na tom se zadatku ne radi.

 
Peščanik.net, 11.08.2014.