Foto: Predrag Trokicić
Slavija, 28.6.2025, foto: Predrag Trokicić

Oguljeni majčin rep i pobeda u Kosovskom boju

Lupetanje bivšeg predsednika Srbije je poslovično; još gore je kada to ponavljaju svi oni mlađahni karijeristi iz najnižeg ološa koji su glavni kadar treš televizija i drugih medija. Na prvom nivou, jezički galimatijas prvog govornika mora se čitati kao područje simptoma. „Ogoljen“ je zamenjen sa „oguljen“, umesto „mački o rep“ izgovoreno je „o majčin rep“ – to su samo neki noviji primeri. Stvari se komplikuju kada najvatreniji sledbenici to razumeju kao stil i služe se njime sa daljim glupostima, koje sada zavise od stepena neznanja, ulizištva i improvizacije. Na Vidovdan, dostignut je vrhunac, ne ove specifične verbalne gadosti, već sistema/režima, podržavljene ludosti i istinskog kraja jednog sramotnog doba: jedan od kakista (nekada ćaciji) usred patetičnog izliva na jutarnjem Pinku (onog sa gušom) izjavio je nešto o pobedi u boju na Kosovu – onoj istorijskoj, ne danas. Četiri sagovornika, kao i sama voditeljka, dakle pet bezobraznih pohlepnih bitangi, uredno je ćutalo, jer se o Kosovu govori spontano, iz duše i srca, i nema ni kontrole ni razuma, samo poštovanja svetinje, koliko god ona više ličila na puštanje gasova – a ćuti se slinavo podanički. Jeste, sine, pozlatilo ti se, u boju na Kosovu smo pobedili, zbog te istine nas proganjaju vekovima pre i posle, jerbo nam zavide. Zato se ne može dalje, ne može se više izdržati ta količina gluposti i ludosti, toliko zagađenje javnog govora, toliki zločin nad ljudskim umom i nad celim narodom. Događaji istog dana to su potvrdili. Kruna krunskog skandala bilo je književno veče rano popodne, potpuna sramota u koju je suvereno uveo srpski Horst Wessel, koji se u ponedeljak vraća toliko žuđenim vežbama na fakultetu, veseo kao dete, naše dete iz vrste „naša deca“. Jasan znak da se uistinu više ne može izdržati.

Pomenimo još dve tačke, gde izdržljivost zauvek popušta: u irascibilnoj fazi, bivši predsednik republike optužio je blokadere da sa svojim pacifizmom hoće da uzmu posao radnicima zaposlenim u oružarstvu. Jedva dva dana docnije, zapretio je radnicima u oružarstvu da i ne pomisle na štrajk, jer će ugroziti već nešto veliko. Valjda je pao neki ugovorčić, ni senke potrebe da se bilo šta objasni. I konačno, udar laži u zenicu oka, o kolima hitne pomoći, o motki od zastave, o tome da nisu upotrebljeni pendreci, pa ni suzavac, taman posla. Opasno neizdržljivo.

Jer sve što je veličanstveni narodni pokret mogao da zaključi, jeste da se došlo do konačnog stepena glupoludosti, i koliko god da smo skeptični, jer je dno uvek još niže, ovaj spasonosni sprud, sa sve pobedom u Kosovskom boju, zaustavio je i nasukao sistem/režim za sva vremena.

Došlo je i do drugog rastanka: na Slaviji je rektor sačuvao čast pokreta i intelektualno dostojanstvo. Ostalo je lomparanje, ko je za to imao stomak. Bilo je parola, zastava, ikona, kapa i šaka tokom ovih meseci, u okviru opšteg razumevanja, saradnje i zajedničkih ciljeva. Bilo je vreme da se tu povuče granica, da se zbunjeni dosete, da se uvereni razbroje, da dalekovidi namignu, da redari skinu oznake, da braća i sestre odu na svoju stranu. Bilo je razočaranih na sve strane, dali su sebi oduška. Naredni sastav skupštine biće šaren, za dobru godinu sastavljanja vlade. Neki su u panici već skočili kroz prozor pa u Pink, kao opskurni Pokret za uvođenje kraljevstva. No, dobro, izveli su lepog konja na jednom od pohoda. Ali mora li uvek kraj da bude u lomparanju?

Okrenimo se vrednima okretanja. Sedam-osam meseci, i neznano a slućeno koliko još vremena pre toga, građanke i građani pohađali su kurs građanstva i državljanstva. Položili su svi, bilo im je lepo, smejali su se do suza i plakali od sreće, puni su novih ideja, emocija i osećaju se bolje u svojim nesumnjivo umornim telima. Novo znanje i novo iskustvo morali bi biti dovoljni da se uspe u onom zadnjem, skoro formalnom koraku, u kojem nema mržnje ni nerviranja, u kojem se izvodi jedino moguće čišćenje bez osećanja pobede, koliko da se što pre počne sa novim, no sigurno ne „sa Vidovdanom, u kojem se steklo začeće…“ – zamislite sami kako se steklo začeće, i ko je koga čime i kada. Tako se uostalom rodila pobeda u Kosovskom boju!

Vidovdanski rastanak bio je neminovan. Studenti su završili svoj semestar predavanja i vežbi u narodu, sada je pitanje odgovornosti svakoga da vidi šta će sa svim tim svojim novim znanjima i osećanjima. Opozicija, u ovom slučaju vanredni studenti, imaju istu tu odgovornost, i ako je uprljaju koristoljubljem, biće brže prepoznati i ostavljeni pored puta. Ulogu predavača više ne mogu da preuzmu, možda asistenta na vežbama. Pokret je voljni deo naroda pretvorio u univerzitet, zato su bitange toliko ljute na univerzitet, jer znaju da je tamo izvor znanja, a bogme i prakse. Zaštita univerziteta sigurno je jedan od prvih zadataka svih pomenutih u vreme koje počinje posle Vidovdana i u kojem lomparanje ozbiljno preti, pre svega baš univerzitetu. Do sada, svaka pobuna i svaka promena koja je trpela lomparanje završila je pod onima koji kolju po kućama.

Ne, nije mi žao. Pokazalo se da je jedino škola sposobna da ogoli (oguli?) muljavu vladavinu laži, bezumlja i podizanja naočara jednim prstom. Idi lepo sedi i piši onu knjigu što će postati svetski hit, ako se autori dobro potrude, ako ih pre toga uspeš naći i platiti… Škola, bezmerno narasli neprijatelj i, kao i uvek, jedina spasiteljka. A kako tek ume da se sveti! Posle burne vidovdanske noći, posle koje će možda neke kraljice otkriti da su ljubile magarce, u kojoj su se posle bluđenja našli pravi ljubavnici, a obućari, krojači i zidari shvatili da umetnost pripada njima kao i svima drugima, nastavak sledi ujutro – nebo mi već bledi u uglu između dve zgrade – ili prekosutra, ili na početku nove školske godine. Ništa ne može da izmeni ono što se dogodilo između 1. novembra, po starom kalendaru na dan Kozme i Damjana, bezsrebrenih vračeva (lekara) i 28. juna, na Vidovdan. To je poruka onima što se pozdravljaju terajući boga da im pomogne, a kad se malo udalje teraju jedni druge na jednu drugu adresu.

I niko, na strani razuma, ne misli da je zaslužio školski raspust. Samo će čitanja biti više.

Peščanik.net, 01.07.2025.

NADSTREŠNICA
VIDOVDAN

The following two tabs change content below.
Svetlana Slapšak, rođena u Beogradu 1948, gde je završila klasičnu gimnaziju i doktorirala na Odeljenju za antičke studije na Filozofskom fakultetu. Pasoš joj je bio oduzet 1968-73, 1975-76. i 1988-89. Zaposlena u Institutu za književnost i umetnost 1972-88. Predsednica Odbora za slobodu izražavanja UKS 1986-89, sastavila i izdala preko 50 peticija, među njima i za oslobađanje Adema Demaćija. Bila članica UJDI-ja. Preselila se u Ljubljanu 1991, gde je redovna profesorka za antropologiju antičkih svetova, studije roda i balkanologiju (2002-14), koordinatorka studijskih programa i dekanka na ISH (2004-14). Glavna urednica časopisa ProFemina od 1994. Umetnička direktorka Srpskog kulturnoga centra Danilo Kiš i direktorka Instituta za balkanske i sredozemne studije i kulturu u Ljubljani. Predložena, u grupi Hiljadu žena za mir, za Nobelovu nagradu za mir 2005. Napisala je i uredila preko 100 knjiga i zbornika, oko 500 studija, preko 3.000 eseja, nekoliko romana, libreto, putopise, drame; prevodi sa grčkog, novogrčkog, latinskog, francuskog, engleskog i slovenačkog. Neke od novijih knjiga: sa Jasenkom Kodrnja, Svenkom Savić, Kultura, žene, drugi (ur, 2011); Franc Kavčič in antika: pogled iz antropologije antičnih svetov (2011); Mikra theatrika (2011); sa Biljanom Kašić i Jelenom Petrović, Feminist critical interventions [thinking heritage, decolonising, crossings] (ur, 2013); Antička miturgija: žene (2013); Zelje in spolnost (2013); Leon i Leonina, roman (e-izdanje, 2014); Leteći pilav (2014); Kuhinja z razgledom (2015); sa Natašom Kandić, ur. Zbornik: Tranziciona pravda i pomirenje u postjugoslovenskim zemljama (2015); Ravnoteža, roman (2016); Preživeti i uživati: iz antropologije hrane. Eseji i recepti (2016); Kupusara. Ogledi iz istorijske antropologije hrane i seksualnosti (2016); Škola za delikatne ljubavnike, roman (2018); Muške ikone antičkog sveta (2018); Libreto za kamernu operu Julka i Janez, Opera SNG Ljubljana, premijerno izvedena 19.1.2017; Antična miturgija (2017); Muške ikone antičkog sveta (2018); sa Marinom Matešić, Rod i Balkan (2018); Mikra theatrika II: antropološki pogled na antično in sodobno gledališče (2018); Volna in telo: študija iz zgodovinske antropologije (2019); Moj mačkoljubivi život (2021); sa Aleksandrom Hemonom, Mladost (2021); Feminističke inscenacije (2021); Osvetnice, roman (2022); Grožnja in strah: razraščanje sovražnega govora kot orodja oblasti v Sloveniji (2022). Romani su objavljeni na slovenačkom i makedonskom. Dobitnica nagrada Miloš Crnjanski za knjigu eseja 1990, American PEN Award 1993, Helsinki Watch Award 2000, Helen Award, Montreal 2001, nagrade Mirko Kovač za knjigu eseja 2015, nagrade Mira ženskog odbora PEN-a Slovenije 2016, Vitalove nagrade Zlatni suncokret 2017.

Latest posts by Svetlana Slapšak (see all)