„To je zagonetka umotana u tajnu, a unutra je enigma“. U novije vreme je ova Čerčilova  dosetka o Rusiji provejavala kroz mnoge analize. Vladimir Putin – bivši ruski predsednik i sadašnji premijer, čovek koji očigledno i dalje drži sve ruske uzde u svojim rukama – predstavlja posebno veliku zagonetku.

Šta on hoće, zašto se prema daleko slabijem susedu, Gruziji, poneo sa tolikom agresivnošću, zašto se čini da je toliko ljut na Zapad – sve su to pitanja na koja je skoro nemoguće odgovoriti.

Činjenica je, međutim, da Putina nije tako teško razumeti: savršeno dobro smo znali ko je on još kada ga je 1999. godine Boris Jeljcin imenovao za predsednika vlade. Konačno, zar poseta Ljubjanki, nekadašnjoj centrali KGB i ozloglašenom zatvoru, a danas sedištu FSB, ruske službe unutrašnje bezbednosti, nije bila jedan od njegovih prvih koraka posle preuzimanja dužnosti premijera?

Tada je – obeležavajući 82. godišnjicu osnivanja Čeke, Lenjinove tajne policije – otkrio plaketu postavljenu u spomen na Jurija Andropova.

Andropov je dugi niz godina bio predsednik KGB, pre nego što je 1982. na kratko postao generalni sekretar Komunističke partije. Unutar Rusije, međutim, njega najbolje pamte kao tvorca teorije o načinu reformisanja Sovjetskog saveza: grubo rečeno, on je verovao da „red i disciplina“ nametnuti metodima KGB – dakle, hapšenjem disidenata, zatvaranjem korumpiranih zvaničnika, kultivisanjem straha – mogu dovesti do oporavka posustale sovjetske privrede.

Nije bilo ozbiljnije priče ni o „perestrojki“ i „glasnosti“, a kamoli o priključivanju zapadnim institucijama. Sve se to jako dojmilo Putina, bivšeg tajnog agenta koji je još kao nejaki petnaestogodišnjak prvi put pokušao da uđe u Andropovljev KGB.

Ovo ne znači da je Putin Staljin, čak ni Andropov, niti da Putin želi da obnovi Sovjetski savez. Ali ostaje činjenica da je Putin, kao i većina onih koji ga okružuju, izdanak starog KGB.

On duboko veruje u moć države kao instrumenta kontrole nad životom nacije: događajima se ne sme dopustiti da se tek tako dese, njih treba kontrolisati i manipulisati.

On gaji duboko, profesionalno zaziranje od onih koji misle drugačije: on je najdublje uveren da ruski građani – ukoliko bi im se dopustilo da samostalno donose političke ili ekonomske odluke – ne bi napravili dobar izbor.

To praktično znači da on ne veruje da tržište može ili treba da bude istinski slobodno. On ne veruje u nepredvidive izbore.

On ne veruje da savremeni pandani nekadašnjih disidenata iz Andropovljeve ere – šačica novinara i aktivista koji se suprotstavljaju centralističkoj vlasti Kremlja – imaju išta važno da kažu – naprotiv: on, kao i njegovi prethodnici iz KGB, polazi od uverenja da je strani špijun svako ko glasno ne podržava režim.

Govoreći na jednom zboru 2007. godine, obznanio je: „Nažalost, u našoj zemlji još uvek ima onih koji se kao šakali šetaju po stranim ambasadama… koji računaju na podršku stranih prijatelja i stranih vlada, ali ne i na podršku sopstvenog naroda.“

To je bilo direktno upozorenje preostaloj nekolicini boraca za ljudska prava i sindikalnih aktivista u Rusiji, i oni su ga dobro razumeli. On i dalje veruje – kao što su verovali sovjetski tajni agenti pre njega – da sve važne odluke u Moskvi treba da donosi mala grupa ljudi koji su došli na svoje položaje bez izbora i znaju kako da se odupru svakojakim zaverama iz inostranstva.

Imajući u vidu takav pogled na svet, ne iznenađuje otvoreno neprijateljstvo koje Putin i njegova svita gaje ne samo prema Gruziji, nego i prema Ukrajini i Estoniji, post-sovjetskim zemljama koje oličavaju drastičan kontrast u odnosu na njegovu predstavu o Rusiji.

To su, konačno, zemlje u kojima su – ponekad uz pomoć uličnih demonstracija – održani slobodni izbori i u kojima nije moguće da na vlast dođu ljudi koje svojom rukom bira i postavlja vladajuća oligarhija.

U nekim slučajevima one su odmakle znatno dalje putem istinskih ekonomskih reformi i bar nameravaju da stvore stvarnu tržišnu privredu u kojoj ljudi koje svojom rukom ne bira vladajuća oligarhija mogu zasnovati biznis i zarađivati novac.

Nije samo puki nacionalizam ono šta lidere kao što su gruzijski predsednik Mihael Saakašvili i ukrajinski predsednik Viktor Juščenko dovodi do pokušaja da izmaknu ispod političkog uticaja Rusije i približe se Zapadu; radi se i o želji da njihove zemlje budu otvorenije, liberalnije i autentičnije demokratije.

U tom smislu je rat između Gruzije i Rusije ideološkog, a ne samo nacionalističkog porekla. Rusija se, naravno, i dalje rukovodi instinktom „velike sile“ i deo prezira s kojim se ruski mediji odnose prema Saakašviliju treba pripisati preziru velike zemlje prema izazovu koji dolazi od male. Odbojan odnos ruskog vođstva prema Gruziji, međutim, odražava i mržnju – ali i strah – koju ono oseća prema demokratiji koju su Gruzini izabrali.

Gruzijska „revolucija ruža“, kao i ukrajinska „narandžasta  revolucija“ predstvaljaju upravo vrstu narodnog bunta prema kojem ruska elita oseća najdublji strah. Putinova paranoja u vezi sa Gruzijom je – ma koliko to neverovatno zvučalo – u osnovi paranoja koju on oseća u odnosu na ono što se može dogoditi u Rusiji.

To, naravno, znači da će bilo koji znak zapadne podrške gruzijskoj stvari samo pothranjivati rusku paranoju. S druge strane, međutim, ni mi nemamo izbora, jer se radi o kredibilnosti Zapada.

Svako prepuštanje Gruzije putinističkoj dominaciji će se – ne samo u post-sovjetskom svetu, nego i širom sveta – shvatiti kao ostavljanje na cedilu ideološkog saveznika, zemlje koja se, po visoku cenu, odlučila da se pridruži Zapadu.

To znači da ulazimo ako ne u novi hladni rat, onda u neizbežnu, verovatno dugotrajnu ideološku bitku sa Rusijom, bitku koje će prevazići i zaseniti normalnu političku i ekonomsku utakmicu.

Neophodno je da ponovo počnemo da razmišljamo o tome šta znači biti „Zapad“, šta zapadne institucije – ne samo NATO, nego i Svetski servis BBC ili Britanski savet – mogu uneti u 21. vek, ne samo u suprotstavljanju terorizmu, nego i u obnovljenom zalaganju za zapadni sistem vrednosti.

 
Daily Telegraph,15.08.2008.

Preveo Dušan Bogdanović

Peščanik.net,  30.08.2008.