EU nije odmrzla primenu Prelaznog sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (SSP), ali je sugerisala Srbiji da počne sa jednostranom primenom tog dokumenta. Ovaj predlog izazvao je brojne, uglavnom negativne reakcije.

EU je klub koji podrazumeva određena pravila koja svaka članica mora da poštuje. Uslovi pridruživanja nisu bili isti za sve članice, ali je uvek postojao minimum zahteva. Za Srbiju je taj minimum saradnja sa Haškim tribunalom. Ta saradnja se odvija uz velike otpore i zatezanja, kao i brojne akrobacije Beograda kako bi se izbegla suštinska saradnja. Ponašanje Beograda se svodi na očekivanja da će EU pristati na njegove uslove. I gotovo da je tako. EU od početka gleda kroz prste Srbiji, ne bi li je što više privukla evropskoj opciji.

Sva istraživanja ukazuju na to da građani podržavaju evropsku orjentaciju (70 odsto). To su pokazali i rezultati prevremenih parlamentarnih izbora u maju, što znači da su sami građani promenili svoje prioritete. Koalicija za Evropu je dobila izbore zato što je Tadić potpisao SSP i od njega se očekuje da ispuni preostale uslove kako bi Sporazum počeo da se realizuje. Teško je poverovati da je Ratko Mladić veći problem od Radovana Karadžića.

O čemu se radi? Reč je o veoma intenzivnom delovanju antihaškog i antizapadnog lobija, čiji je izbor neutralna Srbija sa osloncem na Rusiju. Neizručivanje Mladića je u funkciji sprečavanja bržeg približavanja EU. Tužilac Vladimir Vukčević je jasno rekao da se Mladić krije u Srbiji, da nije promenio identitet i da ga čuvaju neki “opaki ljudi”. Odmah nakon toga dobio je pretnju preko lista Pravda, koji kontrolišu radikali i konzervativni blok. Istovremeno se usporavaju i reforme u vojsci kako bi se sprečilo pristupanje Srbije NATO. Govori se o povećanju vojske za 2000 hiljade vojnika, dok sve zemlje u regionu smanjuju svoju vojsku u skladu sa NATO kriterijumima. Konzervativni blok smatra da Srbija treba da bude najjači vojni akter na Balkanu, a sada to može samo povećanjem broja vojnika. Pritisak na Zdravka Ponoša i Dragana Šutanovca je u porastu, što je rezultiralo usporavanjem reformi. Nije slučajno što je Dragan Šutanovac, ministar odbrane, izjavio da je Srbija opredeljena za evropske integracije, ali da “ni za milimetar” ne odustaje od svoje teritorije i da je Srbiji potrebna jaka vojska kao garant mirnog rešavanja problema na Kosovu.

Usporavanje evroatlanskih integracija je promišljena taktika, jer ulazak u EU i NATO znači kraj državnog pitanja, odnosno njegovo zatvaranje. To i jeste glavni razlog odbijanja Srbije da donosi strateške odluke. Takvim ponašanjem ona ide na ruku Rusiji. Rusija doduše tvrdi da nema ništa protiv toga da Srbija uđe u EU, ali da ne bi bila sretna ako Srbija postane članica NATO. Nakon zahteva Crne Gore da što pre pristupi NATO, sledila je pretnja o povlačenju ruskog kapitala iz Crne Gore. A Bosna je blokirana preko RS, koja se ekonomski sve više vezuje za Srbiju. Rusija je preko svoje ekonomske strategije prema Balkanu uspela da, bar privremeno, opstruiše proces bržeg integrisanja Balkana u Evropu. Srbija i Kosovo su sada taoci ruske politike. Teško je očekivati da će se Rusija odreći Kosova kao argumenta u nadigravanju sa EU i SAD.

Generalna skupština UN je prihvatila da u dnevni red zasedanja uključi zahtev Srbije da Međunarodni sud pravde oceni legalnost proglašenja nezavisnosti Kosova. Taj zahtev je u funkciji srpskog državnog pitanja. Srbija ovim potezom ne želi da vrati Kosovo, jer ga već trideset godina tera iz Srbije, već je to pokušaj da se kroz pregovore dođe do podele Kosova.

Istovremeno, Vojislav Koštunica sugeriše da se Međunarodnom sudu tuže sve zemlje koje su priznale Kosovo.Taj zahtev je takođe deo strategije usporavanja procesa približavanja EU. Tadićeva vlada je sada u ulozi realizatora politike koju je Koštunica formulisao u poslednje tri godine. Vlada je razočarana ponašanjem EU, dok na drugoj strani čini ustupke antievropskom bloku. Zemlje EU, a većina njih je priznala Kosovo, sigurno nisu presrećne zbog ovakvih akcija Beograda, bez obzira na njihov ishod.

Postavlja se pitanje, otkud Srbiji pravo da očekuje punu materijalnu podršku od EU, a da istovremeno podriva svoje odnose sa njom. Ogromna pomoć iz evropskih fondova, koja je u poslednjih devet godina stizala u Srbiju i od koje Srbija živi, nikada nije imala medijsku afirmaciju, za razliku od pomoći iz Rusije (uglavnom simbolične) koja se glorifikuje u svim medijima.

Zato je važno da građani Srbije shvate manevre koji su na delu, u kojima učestvuje i vlada, uglavnom pod pritiskom. Blok o kome je ovde reč, nije zadovoljan Borisom Tadićem i zato je “prerušavanje” radikala u prihvatljivu desnicu pokušaj da se demokrate još više neutrališu. Samo aktivno delovanje građana Srbije može obavezati vladu na ispunjenje njihove volje iskazane na prošlim izborima, što bi neutralisalo ekspanziju konzervativnog antievropskog bloka.

 
Peščanik.net, 25.09.2008.