Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Stara istina – ukoliko se ljudi više odvajaju od objektivne stvarnosti, od društva i njegovog života i muka njegovih, utoliko im se njihov sopstveni svijet čini objektivnim svijetom, a njihovi interesi, shvatanja i moral – postajući sve apstraktnijim – jedinim interesima društva, apsolutnim istinama i apsolutnim moralom. Milovan Đilas

Krajem 19. veka irski seljaci, radnici i zanatlije izopštili su Čarlsa Bojkota jer ih je nakon propasti letine i izbijanja gladi isterao sa poseda engleskog lorda u zapadnoj Irskoj kojim je upravljao. Nisu hteli čak ni pismo da isporuče ni kafu da prodaju ovom engleskom okupatoru, izvršitelju i slugi latifundiste i kapitaliste, kako su ga videli. Otad se bojkot kao oblik političkog protesta raširio po svetu i našao svoju primenu u najrazličitijim okruženjima i pitanjima, od bojkota proizvoda kapitalističkih preduzeća na zapadu, do nenasilnog otpora Britancima u Indiji. Imajući sve ovo u vidu, debata o bojkotu predstojećih izbora u Srbiji često odzvanja dvostrukom prazninom – prvo, jer je lišena maštovitosti tehničke izvedbe; drugo, što ćemo ovde elaborirati, jer je uglavnom lišena programske supstance. Drugim rečima, ne priča se uopšte o tome za kakvo društvo se borimo, kome će biti bolje, kome će možda biti gore, a ko će možda morati da pričeka da mu svane i zašto. Odsustvo programske debate zasnivam na tezi da su formalni elementi morala, poput dobrote i ispravnosti, zamenjeni faktičkim – gramzivošću i licemerjem.

Prvo, gramzivost počiva na tome što je novac postao primarna društvena deviza, potisnuvši brigu za drugog (na dno liste). Gramzivo se prisvajaju tuđi resursi i tuđi identiteti. Jaz između najbogatijih i najsiromašnijih je najveći u Evropi, a verovatno je još veći jer bogati često ne prijavljuju sve što poseduju. Živimo u jeku onoga što je Nebojša Popov opisao kao srpski kapitalizam – mešavina neoliberalizma i nacionalizma. U toj kaši lepo plivaju i građanske i narodnjačke elite, kao braća blizanci od majke političke klase. To je ono kad se milioneri poput Babića i Čede slučajno sretnu na Hvaru i zajedno popuše tompus. Ili kad se SPC i CPC otimaju o relikvije sa znakom Mercedesa. Zajednički im je socijalni darvinizam, tj. prezir prema svim kategorijama isključenih (iako se javno deklarišu kao njihovi zaštitnici) – jer oni su slabi, neodlučni, lenji, debeli, kljakavi, crnpurasti, glupi, netalentovani, a svakako previše prosečni. Nisu vešti. Što se žališ na proizvodnoj traci kad nisi učio škole? Kako je primetio još Šopenhauer, u građanskom društvu na mesto prava jačega stupilo je pravo pametnijega. Brže, jače, bolje je krilatica koja savršeno odražava tu ideologiju koju bez stida može da preuzme većina opozicionih aktera. Vozilo koje će vas odvesti gde god poželite, jer sve je dozvoljeno (Vučićevi leteći automobili). Ljuštura bez vrednosti u kojoj svako može da se nastani (Viki Miljković u epizodi „Kako sam uspela da unesem đakuzi u svoj treći stan u Beogradu na vodi“). Deus ex machina koja na kraju drame uvek spasava moćne (dok treća klasa ostaje zaključana na brodu koji tone). Zbog toga su autori nedavnog apela levičara sa bivših jugoslovenskih prostora akterima krize u Crnoj Gori ispravno spočitali suštinsku istovetnost. I, ne samo to – zajedničke agende, po njima, deli većina vladajućih balkanskih garnitura koje režiraju i glume u zajedničkom „teatru parlamentarne politike“. To uključuje i granične slučajeve, poput Zorana Milanovića koji je prošle godine ustvrdio kako radnici više ne postoje i kako su sada najednom svi samo građani. Time je prekršio i standarde EU i međunarodne standarde, kao i hrvatski zakon o radu koji u članu 4. radnika (zaposlenika, uposlenika, djelatnika, namještenika, službenika i slično) definiše kao fizičku osobu koja u radnom odnosu obavlja određene poslove za poslodavca. Istom podlom lingvističkom strategijom se koristi i Uber kada o svojim radnicima govori kao o „partnerima“, ne bi li do besomučnosti isisao svu snagu iz njihovih tela i svo vreme iz njihovih života.

Drugo, endemsko licemerje, kao osnov novog morala, uzrok je aktuelne epidemije političke i situacione paranoje. U pitanju je tihi rascep ličnosti elite koja je uvučena u laž kao modus operandi do te mere da više ne zna koga vidi kada se pogleda u ogledalo. Svi su uvučeni u sitnu trgovinu, odliku duha palanke da trguje duhovnim elementima kao robom. Svedočimo „fingiranim političkim borbama buržoaskih magnata“, kako su to ispravno formulisali autori pomenutog apela. Treba se setiti reči Miloša Perovića, pesnika-romantičara koga Konstantinović navodi kao svetli primer smelosti da se prihvati protivrečnost čoveka kao njegova suštinska odlika, „da se otme podlosti duha palanke i da prihvati egzistenciju“. Perović je pred smrt 1918. napisao: „Teturajući na svojim štakama često dođem u opasnost da padnem da ne bih zgazio mrava; ali sam u stanju da mirne duše streljam četu neprijateljskih vojnika“. Tako sada, svi ogrnuti u demokratske i evropejske odore, a zapravo palančani, glumataju vrednosti, dok iza kulisa dogovaraju dilove. Nema hrabrosti, čak ni autentične potrebe za iskrenošću. Zbog toga tragikomični skečevi poput Belog deluju lekovito, jer je publika željna istine, makar i u šali. U takvoj situaciji skoro svi smo zatvorenici, samo je pitanje kod koga je trenutno ključ zatvorske ćelije. Svi pristajemo da igramo na slot mašinama koje gotovo sav novac zadržavaju za sebe. Društveni odnosi i perspektiva razvoja društva kao celine svedeni su na dobro poznate principe teorije igara. Ko će koga nadmudriti, da se ništa ne bi promenilo. Čini se da i Vučićev i Đilasov tabor (sa ostatkom opozicije u proširenom sastavu) imaju stručnjake za teoriju igara, kao što ih imaju za propagandu, ali ne i za osmišljavanje vizije razvoja Srbije. Ako već nisu, neka se upoznaju sa jednim od najpoznatijih modela u okviru teorije igara koji je osmislio matematičar Albert Taker na Univerzitetu Stenford 1950. Nosi prigodan naziv – „zatvorenikova dilema“ (prisoners’s dilemma). Niz modela zatvorenikove dileme razrađen je tokom godina i matematičari, statističari, psiholozi i naučnici u drugim oblastima su putem njih došli do brojnih zaključaka o društvenom ponašanju aktera. Na primer, da saradnja može biti ostvarena ukoliko akteri biraju partnere sa kojima su u interakciji i da komunikacija povećava šanse za saradnju. Ili da pojedinci često zasnivaju očekivanja od drugih na osnovu saznanja o sopstvenom ponašanju. Pozivam pomenute tabore da prouče sve ovo kako bi odigrali što zanimljivu partiju do kraja. Nema dileme ko će na kraju ostati zatvorenik.

Autor je saradnik Fondacije Centar za demokratiju.

Peščanik.net, 22.01.2020.