Foto: Vedran Bukarica
Foto: Vedran Bukarica

Prestali smo da budemo društvo. Ovo što je postalo od nas još nije poznato i ne podleže definiciji. Kolektivni sram pred saznanjem kakva se sablast ovde predstavlja kao predsednik, postao je znak građanske nemoći.

Njegova javna obraćanja dolaze iz neispitane iracionalne sfere. Uvek postoje očekivanja da je konačno dostigao onaj stepenik odvratnog prostaštva posle koga nije moguće napredovati dalje.

Ali, uvek smo u krivu. Ako nečega ima u toj neobjašnjivoj pojavi, to je dar da izaziva nepojmljive količine kolektivnog besa. Besni smo na nas same. Naprosto, ne znamo šta da radimo i kako da se odupremo takvoj vrsti torture.

Još se prepričavaju detalji sa njegovog gostovanja na RTS-u posle Zaječara i Kosjerića. Bio je neotesan, primitivan, neprijatan, lažljiv, samoljubiv i agresivan. Bio i ostao takav. Dobro, zar sve to nismo znali? Zašto takva mahnita iskliznuća uopšte pratimo, osim ako nismo željni novih doza mučenja? To je već mazohizam masovnih razmera, a tupan nas svakodnevno zlostavlja i uči kako da živimo.

Posle izliva mržnje prema svima i uvreda na svačiji račun, zapretio je da sledi zavođenje reda u državi. Država je trpela, trpela, kaže on, ali više neće. Država će da odredi čas kada će da odsvira kraj. Država koja svira, to je valjda on lično.

Kraj je sviran više puta, bilo je tamo gde se duva raznih instrumenata i nismo razaznali koji je pravi. Ali, kraja nema i ne zna se šta dolazi umesto toga.

Neki vrlo ozbiljni i zabrinuti ljudi javljaju se posle nedeljnog orgijanja na RTS-u: ovo se više ne može trpeti.

Ne znam šta da im kažem, osim da nikada nije ni moglo. Ali vreme je da se traži spas od socijalnog umiranja koje nas već dugo drži u agoniji. Naravno, to vreme je davno isteklo a metastaza ide svojim putevima. Misli se da ovde nikakvi izbori ne pomažu, uzalud se nadamo boljim uslovima. Neće biti boljih uslova. Sve dok dahija ne padne.

To su već jednačine na granici apsurda, koji je ovde deo nastrane ali delotvorne logike i vrednosnih parametara.

On će pasti na ulici! To je odjek koji demokratsku nemoć preimenuje u revolucionarnu romansu. Pobeda nad sredstvima masovnog nasilja bez krvi i znoja. I to tako što bi se Dačićeve trupe raspale i otišle među narod. To je sasvim naivna ideja a narod je samo fikcija. Policija je dresirana na sirovom državnom mesu, i ona ne vidi ništa izvan vizira, niti misli o bilo čemu izvan naredbe. Ideja o narodnoj policiji i vojsci je utopija. Ne dao bog, oni se ne bi uzdržavali.

Ulicu smo već imali. U dva navrata, ukupno je bilo preko 600.000 ljudi na trgovima Beograda. Dvostruko više nego 5. oktobra 2000. godine. Pa ništa. Ljudi su se jednostavno razišli jer dobre ideje za akciju kritične mase nije bilo a nasilnik je optužio građane za sopstveno nasilje, pucajući iz topa.

Misli se da je sada slab i očajan. Ali iz njegovog govornog otvora izlazi samo otrov i nepodnošljivi jed. Još nema dovoljno snage, pameti ni puta da njegov politički hropac bude realizovan kao pobeda. Ljudi ne znaju kako, bojeći se moguće slobode. Ne znaju šta bi s njom. Opozicija izdaje salonska saopštenja o zlom diktatoru. To je početak i kraj svake akcije.

Jedan od mogućih izlaza je spontano urušavanje režima u otpadnu jamu koju je sam iskopao. I svedržac je okopnio i oronuo, njegove frustracije su izazvane i saznanjem o sopstvenom lošem stanju i progresivnom gašenju. Takav slom treba da se dočeka u nedostatku boljih ideja. Njegova govornička tortura jednoga dana biće oproštajna.

Peščanik.net, 13.06.2025.

NADSTREŠNICA

The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)