Dvoje državnih službenika koji spadaju u pomoćno osoblje okrutno su kažnjeni za jedan neopravdan izostanak sa posla i za štetu koja ne bih rekao da nadmašuje stotinu evra. Neka bude i sto pedeset. Sekretarička dnevnica neka bude kao majstorska, trideset evra, šoferska neka bude dvadeset, za benzin su potrošili još pedeset evra, putarinu su verujem sami platili jer bi se iz potvrde videlo da su negde išli, a nije nigde trebalo da idu, dodaj ulje (dolij ulje, pripadniče sedme sile!), izračunaj amortizaciju pretpostavljam audija, opet je ispod sto pedeset evra, a vozač je izgubio posao, sa njim je raskinut radni odnos, što su novinari baš i zahtevali. Pošto nisu javili da je čovek ponudio ostavku ili dao otkaz, rekao bih da je najuren, iako verujem da nema dosije o sličnim ekskurzijama: kako bi to u tako bezgrešnoj ustanovi ikome moglo da pređe u naviku?!

Njegova saučesnica u arčenju narodne imovine prošla je još gore: četiri godine neće moći da napreduje u službi, a nada u unapređenje je ono što daje snagu svakom ubogom činovniku da istrpi jednoličnost posla, narav nadređenih, kletu oskudicu i sve što uz nju ide. Pa ne bi u carskoj Rusiji bilo onoliko razreda za činovništvo (Červjakov beše činovnik četrnaeste klase?) da ne treba obodriti i poslednjeg pisara: na tvoj rad se motri, Akakije Akakijeviču, i samo od tebe zavisi koliko ćeš brzo na viši položaj! Da ne smeš zakasniti to se samo po sebi razume, nego vodi računa, brajko moj, o gramatici, usitni rukopis, prored neka ti bude pljuškinovski stisnut kako bi trošio što manje mastila i hartije! I samodržac je znao da tek pogled naviše, na stepenaste rajske zaravni uliva svakom piskaralu snagu da istraje, pa ako se i ne bude mogao po dobru istaći neka samo nešto krupno ne zabrlja – viši čin neće izostati.

Skupštinski odbor za ćudoređe mogao je sekretaricu da novčano jednokratno oglobi, mogao je da joj smanji platu šest meseci, ali se odlučio – eto ko ima srca da zaustavi progres! – da državnu nameštenicu i dojuče dragu koleginicu liši razvoja, napretka, da ju tako reći živu zazida u jednu od skupštinskih lavri.

To međutim nije sve! Kažnjenica neće više biti što je bila, neće više biti desna ruka predsednice Skupštine, te je tako za jedan isti delikt dobila dve kazne, što mislim da se protivi rimskom pravu a možda i najboljoj knjizi Beogradskog sajma mislim 2006. autora V. Koštunice!

A sve to da bi se pokazalo kako u vrhu države rade bezgrešna i bogobojažljiva stvorenja. Koja kad god se negde njima ide nabave fino putni nalog, pa dobiju shodno Zakonu o radu dnevnice, i nijedna komisija ne može naći zamerku njihovom putovanju koje je samim tim službeno i neizrecivo korisno za zajednicu!

Predsuretljivi kako ih je Bog stvorio, novinari su ponudili kamenjem nekolicinu funkcionera: “Hvala, uzeću dva, za slučaj da Branu prvi put promašim”, reče predsednik Administrativnog odbora i zamahnu: na šta to liči, da državna dobra uzima, koristi i troši kako se kome ćefne… Iako je prvim kamenom metu potrefio, administrator zavitla i drugi: zašto onda imamo veleuredbu vlade koja tačno kaže ko sme, ko mora i ko ne sme nikad da se vozika o narodnom trošku! Predvodnica koalicije za evropsku Srbiju gospa Kolunžija zadovoljila se jednim oblutkom – ako je suđeno po Pravilniku onda Pravilnik ne valja, opa, Vlajku Seniću je zbog teške zloupotrebe i takoreći pohare državnih dobara preseo molitveni doručak: kad bi neki poslanik tako nešto uradio njegova bi karijera bila završena, izjavio je Vlajče. A ti što si nedostajao Srbiji toliko dana! Jeste tvoj izostanak opravdan, ali nema ovde nikoga ko bi te dostojno odmenio!

Peščanik.net, 15.02.2010.