Negdje u Bosni niknuo iz suhe trave golemi betonski hangar neostakljenih prozora, u njemu velika dvorana hladnih zidova, na podu dvorane šareni ćilimi, a na ćilimima razbacana ljudska tijela.

U dugačkom redu ulaze u hangar drugi, jedva hodaju, pomažu se štakama ili oslanjaju jedni na druge, bojažljivo preskaču trupla na tlu i pokorno staju u red ispred čovjeka u neobičnoj zelenoj odori: kako koji stane pred njega, ovaj mu nešto šapne i nesretnik padne kao pokošen. Padaju tako jedan po jedan po ćilimima, sve dok se domalo cijela velika dvorana ne napuni beživotnim tjelesima. Onda onaj u zelenoj togi pucne prstima i trupla ožive. Ne bi čovjek vjerovao da nije svojim očima to pročitao u novinama.

Tako nekako, naime, izgleda seminar duhovne obnove u crkvi Presvetog srca Isusova u selu Šurkovac, kraj Prijedora, nevelikom katoličkom otoku u Potkozarju što su ga još prije rata zvali Mali Vatikan. Fra Ive Pavić stigao ovdje prije otprilike godinu dana i župa preko noći postala poznata kao mjesto duhovnog, ali i vrlo fizičkog iscjeljenja. Pročulo se za nju bogami sve do Splita, pa svakog vikenda odlazi u Šurkovac pun autobus Splićana, koji su čuli da fra Ive Pavić ima čudesne moći liječenja. Gore, u samostanu Tolisi, gdje je prije službovao, stoje – kažu – stotine štaka, što svojim vlasnicima nakon posjete fra Ivi više nisu bile potrebne. Sakupio fra Ive tih štaka, ne zna gdje će s njima. Rado bi ih poklonio, ali nema više kome.

Sve u svemu, seminar duhovne obnove u šurkovačkoj crkvi Presvetog srca Isusova dođe nešto između mađioničarskog showa i ortopedije. Čuli ste, uostalom, već takve priče, nije fra Ive prvi, tisuće i hiljade svećenika, hodža i ostalih posvećenih glava svojim dodirom liječi i najteže bolesti, teološki fakulteti zapravo su studiji medicine: fra Ivo Pavić, recimo, specijalizirao ortopediju.

Nemam ja, kako biste mogli pomisliti, nikakav problem s tim, svakojaka čuda čovjekova je vjera u stanju uraditi. Mene, naime, muči druga jedna teološka dilema.

Istog dana kad je u Slobodnoj Dalmaciji objavljena priča o neobičnom fratru što u jednom selu kraj Prijedora liječi lomove, osteoporozu i ravne tabane, naslovne stranice zauzeli su hrvatski nogometni reprezentativci, koji su pred početak kvalifikacija za Europsko prvenstvo pohodili Kaptol, pa osobno od kardinala Josipa Bozanića dobili blagoslov i čudotvorne medaljone Majke Božje Bistričke. Svoj blagoslov i medaljon primio je tako i Luka Modrić, srce i duša Bilićeva sastava, koji je nedavno u nekakvoj bezveznoj pripremnoj utakmici njegova Tottenhama ozlijedio zadnju ložu.

Gledam tako u čudu Luku Modrića, velikog vjernika, kao što su uostalom svi hrvatski nogometaši veliki vjernici, najveći u cjelokupnoj povijesti kršćanstva. Luki Modriću, naime, baš kao nijednom iz tog društva nakićenog zlatnim i drvenim križićima, krunicama, medaljonima i tetovažama – s kojima izgledaju kao hodajuće ilustrirane Biblije za mlade – nikad nije palo na pamet da s ozljedom zadnje lože, prepona ili skočnog zgloba sjednu u autobus i odu u nadaleko poznatu šurkovačku ortopediju. Iz nekog razloga, eto, Luka Modrić i njegovo malo katehetsko društvo više vjeruju razvikanim medicinskim klinikama u inozemstvu, skupim doktorima sa diplomama kojekakvih ateističkih sveučilišta. Oni i njihovi klubovi plaćaju pri tome masne pare, umjesto da odu u Šurkovac i stanu pred fra Ivu. Još k tomu džabe.

Dugo sam o tome razmišljao. Poznata je stvar da su ti nogometaši veliki glumci i foliranti, nema fragilnijih ljudskih organizama od tijela profesionalnog nogometaša. Gurne lijevo krilo loptu daleko u for i prođe pored neprijateljskog beka kao pored turskog groblja, onako odoka između njih brat bratu dva metra, kad odjednom krilo pade kao da ga je s vrha tribine pogodio snajper. Valja se krilo po travi, plače, zapomaže i priziva na samrti majku, strah je kamermanu i zumirati nesretnika da se ne bi valjda vidio otvoreni prijelom noge. Dvanaest kamera snima utakmicu, svatko pri zdravim očima vidi usporeni snimak iz dvanaest kutova, jasno se vidi da ga bek nije ni dotaknuo – zapelo hitro krilo o listić djeteline što se službi održavanja stadiona potkrao u pokošenoj travi – a oko njega svejedno maser, svećenik i advokat. Dok siromah diktira svoj testament, inspektor bijelom kredom crta oko njega na travi obris tijela, a policajci trakama ograđuju mjesto zločina.

Takvi su, eto, glumci ti nogometaši da mene uopće ne bi čudilo kako je njih zapravo strah da ih fra Ivo ne provali. Stane Luka Modrić pred njega, napravi mu fra Ivo prstom križ na čelu i nešto promrmlja, a kapetan hrvatske nogometne reprezentacije ništa ne osjeti, stoji i dalje čvrsto na nogama. U dvorani žamor, komentiraju znatiželjnici da nije Modriću ništa, da folira, vidi i Luka da će ga provaliti, pa se već crveni u obrazima. Fra Ive ga gleda sumnjičavo, pa krene ponoviti postupak. I tek što je podigao ruku prema našem reprezentativcu, ovaj pade kao strijeljan. Previja se Luka Modrić po ćilimu, kuka i leleče, a fra Ive se okreće prema pastvi i nemoćno širi ruke: “Tak’o ga nisam!”

To je jedno od mogućih objašnjenja zašto hrvatski nogometaši, umjesto u šurkovačku ortopediju, radije idu u engleske i njemačke privatne ortopedske klinike. Drugo bi objašnjenje bilo da oni jadni misle kako je fra Ivina župa, nesretno izabranog naziva Presveto srce Isusovo, zapravo kardiologija. Treće bi bilo, naravno, da su oni u stvari izliječeni na Kaptolu.

Imaju, naime, oni na kaptolskoj ortopediji nekakve čudotvorne medaljone, nosiš jedan takav uza se par dana i zadnja loža kao nova. Ne bi bilo mudro sumnjati u to, jer prema metodama jednog seoskog fratra blagoslov zagrebačkog nadbiskupa i medaljon Majke Božje Bistričke dođu kao posljednje čudo medicine. Vidjet ćemo, uostalom, vrlo brzo. Zaigra li Luka Modrić u utakmici sa Latvijom, ili nekoliko dana kasnije sa Grčkom, značit će da je zagrebački nadortoped napravio dobar posao. Što bi zatvorilo moje teološke dileme, ali otvorilo neke etičke.

Ako je to, naime, tako, znači li da je i crkveni zdravstveni sustav ustanovljen kao i civilni? Bogati luksuznim limuzinama na Kaptol, tamo ih prima kardinal lično, nema čekanja, nema nerviranja; a klinika, što da vam pričam, sva u zlatu i mramoru, čista, blistava i ugodno klimatizirana, osoblje ljubazno, hrana vrhunska, kao u hotelu. Sa druge strane, sirotinja s običnim zdravstvenim osiguranjem u autobuse, cijeli dan do Šurkovca, pa još nekoliko sati čekaj na plus četrdeset dok dođeš na red; a odjel bože sačuvaj, bez prozora i vrata, zidovi neožbukani, ljudi leže po podu, na prljavim ćilimima, a hrana – u kafani preko puta.

Sad, kad spomenuh tu kafanu, ponudili neki skeptici i četvrto objašnjenje, ali najmanje vjerojatno, jedva da je i vrijedno ozbiljnog razmatranja. Po toj teoriji, naime, vozio jednom prilikom autobus iz Splita za Prijedor, gotovo potpuno prazan, samo dvojica ljudi u njemu. Stali oni u Kupresu na jaretinu, pridružio im se i vozač, pa zapodjenuli priču o recesiji. Žali se vozač da mu posao ne ide, prazan mu autobus, žali se jedan putnik da je prazna i njegova gostionica u Šurkovcu. A drugi putnik samo šuti, pa pita gdje mu je ta gostionica. Malo-malo, shvatili oni da je kafana točno preko puta crkve. Ispalo, naime, da je onaj drugi zapravo svećenik u toj crkvi. A ona, pogađate, prazna ko prazan autobus pred praznom gostionicom. Ubi ih recesija svu trojicu.

Kakve veze to ima sa cijelom ovom pričom, nemam pojma – rekao sam vam odmah da je teorija bezvezna – ali koji dan kasnije počeli ljudi dolaziti u Šurkovac. Pun autobus, puna crkva, puna gostionica preko puta. Svima lijepo krenulo, čak je i samostan u Tolisi s Hrvatskim nogometnim savezom sklopio unosan ugovor o nabavi ortopedskih pomagala.

Kažem ja, svakojaka čuda čovjekova je vjera u stanju uraditi. Ni recesija joj ništa ne može.

Nezavisne novine, 01.09.2010.

Peščanik.net, 02.09.2010.