Izbeglički dizajn, Slaviša Savić

Izbeglički dizajn, Slaviša Savić

„Mislim da smo trebali biti kao Mađari i ograditi se bodljikavom žicom. Treba zaštiti svoj suverenitet i sigurnost. U ova dva i pol mjeseca Vlada je postupila neodgovorno, nisu mislili što su izbjeglice telefonom javljali svojim prijateljima u Turskoj, a govorili su im samo dođite, tu nas nahrane, pobrinu se za nas.“

I još: „Mi imamo milijune ljudi koji žele doći u Evropu i ne razmišljamo o tome da su ti ljudi biološki jači od Evropljana jer imaju puno djece. Njihova djeca su jednako vrijedna, ali nisu ista, trebamo se zapitati želimo li mi u Hrvatskoj milijun Muslimana. Oni imaju drukčiji mentalitet, to će promijeniti kulturu. Velika je razlika između Hrvata i Muslimana, u radnim navikama, u odnosu na život, idealima. Mi smo različiti, jednako smo vrijedni, ali različiti. Multikulturalnost je mrtva i države moraju razmišljati o svojem identitetu“.

Ovo je samo dio manifesta stanovitog Ladislava Ilčića, do jučer nepoznatog svirača u Simfonijskom orkestru Hrvatske televizije, odnedavno parlamentarnog zastupnika s liste Domoljubne koalicije, to jest nacionalističke skupine oko Hrvatske demokratske zajednice. Sve to i još mnogo drugih ideja o obrani ugrožene Hrvatske gospodin Ilčić iznio je u brojnim medijima, ali ponajviše u emisijama svoje matične kuće – Hrvatske televizije. Čiji su urednici vrlo spremno omogućili prostor njegovu diskriminatornom nauku koji svakako stvara podlogu i za mogući nasilni tretman ljudi druge vjere, u ovom slučaju Muslimana.

A zašto je jedan minorni, nepoznati mrzitelj odjednom dobio toliki medijski prostor? I radi li se tu o eklatantnom govoru mržnje koji bi mogao podlijegati i nekim zakonskim sankcijama? Naravno, odgovorom na drugo pitanje niko se od relevantnih institucija ne namjerava baviti, imaju tobože važnijeg posla, jer je Hrvatska i mjesec dana nakon izbora još u pat poziciji, izložena stalnim ucjenama takozvanog Mosta koji s 15 parlamentarnih mandata uporno koči formiranje vlade, inzistirajući na svojim nemogućim, neprovedivim zahtjevima. A odgovor na pitanje o iznenadnoj važnosti toga Ilčića leži u činjenici da je postao partner nacionalističke Domoljubne koalicije i s osvojenih dvije tisuće glasova ozbiljan je pretendent na mjesto ministra obrazovanja, ukoliko se Most, a što je vrlo vjerojatno, konačno prikloni svom prirodnom savezniku, Hrvatskoj demokratskoj zajednici i njenim desničarskim satelitima.

Budući ministar obrazovanja, inače pobornik čiste rase, vjere u „našeg“ boga, oštar protivnik građanskog odgoja u školama, pobačaja i ljudskih prava uopće, mogao bi tako dobiti priliku vratiti Hrvatskoj davno izgubljeno identitetsko dostojanstvo. Ono što ga je imala četrdesetih godina prošlog stoljeća kada su umjesto Muslimana na meti bili Židovi, u istom smislu i s tragičnim posljedicama, kada su se Hrvati u svojoj maloj fašističkoj tvorevini, Nezavisnoj državi Hrvatskoj, pitali treba li nam toliko Židova koji su „drukčiji od nas“, imaju velike noseve, pokvareni su… Ili, treba li nam toliko Roma, komunista, pravoslavaca, koji se razlikuju od nas, imaju drukčiji mentalitet. Pa je stoga u vrijeme NDH i Trećeg Reicha, sve po vulgarnoj ideologiji tadašnjih ilčića, stotine tisuća ljudi „drukčijeg mentaliteta“ skončalo u koncentracijskim logorima.

No kakav je uopće identitet zajednice kojega bi netko mogao dodatno ugroziti? Od koga to treba braniti etnički čistu državu, ogrezlu u korupciji, klijentelizmu, predrasudama prema ljudima druge vjere ili nacionalnosti? Državu u kojoj se upravo razvaljuju postulati parlamentarne demokracije, pristajanjem političkih elita na ucjene i prijetnje šačice bezveznjaka iz toga Mosta koji su tobože postali treća politička snaga i sada paraliziraju sustav države čije vrijednosti i identitet također žele braniti. Baš kao taj Ilčić, predsjednik Pokreta za uspješnu Hrvatsku, koji bi, samo da ga nije izmislio Tomislav Karamarko, šef nacionalističke Domoljubne koalicije, bio i dalje politički anonimus, u užem društvu poznat po vjeri u superiornost bijele rase i kršćanski fundamentalizam.

Zato ga njegov novi šef i nije izbacio iz koalicije, nego je jedva nešto promrljao o ksenofobnim istupima svoga partnera, zato jer ono što Ilčić govori, Karamarko i njegovi misle, pa je i bilo moguće da iz političkog marginalca dotični preraste u aktera visoke politike. Čak možda i ministra obrazovanja. Koji će onda s pozicije moći educirati Hrvate o razlici u mentalitetu između nas i, recimo, bosanskih Muslimana, o etničkoj superiornosti Zagreba u odnosu na Sarajevo, o potrebi stavljanja žilet-žice na granicu s Bosnom i Hercegovinom… Takva briga za nacionalnu sigurnost, iskazana vrijeđanjem svih Muslimana, pa tako i bosanskih, uz otvoreno provociranje tamošnjih ekstremista, proizvod je bolesnog mozga koji funkcionira isključivo na matrici mržnje prema svima koji se ne uklapaju u etnoklerikalne dogme katoličke većine. Utoliko gospodin Ilčić nije društveno izopćen, nego ga eno na postizbornim konzultacijama kod predsjednice države. Kao utjelovljenje prostačkog identiteta hrvatskog malograđanina.

Mladina, 18.12.2015.

Peščanik.net, 19.12.2015.

TEMA: MIGRANTI – LJUDI KOJI HODAJU