Tu sam pričicu, anegdotu takoreći, čuo od dragog mi znanca, danas pokojnog, Radovana Marušića, onomad direktora zeničkog Bosanskog narodnog pozorišta, nedugo nakon rata, devedeset i osme, recimo, a sam događaj (odnosno iz Marušićeve perspektive – doživljaj) zbio se pet godina ranije, dakle, 1993. Išli su, znači, Radovan Marušić te prijatelj mu i kolega, danas također pokojni, Slobodan Stojanović, režiser, kolima iz Zenice prema Tuzli, poslom nekim valjda teatarskim (kod nas, je li, ni za ratnog vremena muze nisu šutjele), pa ih nasred ceste, u nekoj nedođiji zaustavili i legitimisali pripadnici Armije BiH. Gleda onaj jedan lične karte, pa gleda nas, pa opet zagleda lične karte, pa blene u nas, pričao je Marušić kroz smijeh, a onda doziva svoje saborce i veli: Evo Radovana i Slobodana! Bilo im je čudno, objašnjavao je Marušić, da su zaustavili imenjaka Karadžićevog i imenjaka Miloševićevog, pitali su nas gdje i zašto idemo te su nas pustili da prođemo, nismo imali nekih posebnih neugodnosti. Pričica je bila intonirana humorno, kazivana je u dobrom raspoloženju, pa je za stolom izmamila i smijeh. A opet, podtekst joj u nekom gogoljevskom smislu nije bio lišen tuge i tragike.
Biti suočen sa “sumnjivošću” vlastitog imena, usred rata u kojem se glava zbog “pogrešnog” imena gubila lako i skoro rutinski, nije situacija iz jeftinog vica, pa čak ni kad se sve dobro završi. U ono doba mi je u glavi još bio sasvim svjež doživljaj tek pročitane knjige Petera Maasa “Ljubi bližnjeg svoga”, u kojoj stoji da je osobi sa muslimanskim imenom Banja Luka 1992. godine bila “najgori od svih mogućih svjetova”. Godinu kasnije, očito, za ljude sa nemuslimanskim imenima Zenica definitivno nije bila lajbnicovski “najbolji od svih mogućih svjetova”.
Sjetio sam se Radovana Marušića, Slobodana Stojanovića i njihovog navedenog ratnog doživljaja nakon što sam prošle sedmice u Oslobođenju u nastavcima iščitavao priču o doktoru Veljku Sladojeviću. Doktor Sladojević je bio ugledni zenički oftalmolog, osnivač Službe za očne bolesti u zeničkoj bolnici, dobitnik nagrade grada Zenice, koji je usprkos ratu ostao u svom gradu. Rat ga je razdvojio od porodice. 25. juna 1993. godine, trojica pripadnika Armije BiH odvode doktora Sladojevića iz njegovog stana u nepoznatom pravcu. Više od sedamnaest godina kasnije identificirani su njegovi posmrtni ostaci; forenzičari su zaključili da je ubijen s tri metka iz vatrenog oružja, a lobanja mu je bila smrskana (prelom obje sljepoočne kosti). Već se sedamnaest godina, sa velikom izvjesnošću, znalo da je doktor Sladojević mrtav, da je mučki ubijen samo zato jer se “pogrešno” zvao, samo zato jer je bio Srbin. Motiv za zločin nije bio koristoljublje; sestra ubijenog je posvjedočila da je poslije odvođenja njezinog brata u stanu pronašla njegov novac.
Sarajevski mediji i bošnjačka akademska elita ispisali su mnoštvo članaka i zaradili pregršt magistarskih i doktorskih titula pišući o elitocidu, o sistematskom ubijanju uglednih Bošnjaka, prvenstveno liječnika, poduzetnika i intelektualaca u krajiškim i istočnobosanskim gradovima. Nije problem dokazati da je na području današnje Republike Srpske, u Karadžićevoj paradržavi, ubijeno mnogo više bošnjačkih i hrvatskih civila, pa i liječnika, nego što je Srba-civila ubijeno od strane Armije BiH; poznati su slučajevi doktora Kelave iz Glamoča, doktora Sadikovića iz Prijedora i još cijelog niza doktora koji su u Prijedoru, Foči i drugim gradovima ubijeni samo zato jer nisu bili Srbi. Pogrešno je ovdje, međutim, insistirati isključivo na brojevima. Ironično je da se u ovakvim slučajevima brojevima uglavnom “gađaju” oni koji su inače skloni citirati kuransku poruku o tome da onaj koji ubije samo jednog nevinog čovjeka kao da je cijeli svijet uništio. U haškim presudama protiv ratnih zločinaca po komandnoj odgovornosti refrenski se ponavlja fraza kako taj-i-taj nije spriječio zločine, odnosno nije, nakon što je zločini već napravljeni, kaznio počinitelje. Kad sarajevska javnost, pa čak i onaj njezin, kao, samokritičniji dio definiše razliku između “njih” i “nas”, obično kaže kako su “njihovi” zločini bili dio sistema, kako je zločin zapravo bio i smisao postojanja takvog sistema, dok su rijetke zločine u “naše” ime počinili mudžahedini ili “mangupi koji su se oteli kontroli”. Takva diferencijacija ima smisla jedino u slučaju da su se mudžahedinsko-mangupski zločini hitno i drastično procesuirali i kažnjavali. Slučaj pokojnog doktora Sladojevića pokazuje da ne samo da nije bilo suđenja i kažnjavanja nego i da se zločin nedopustivo dugo gurao pod tepih.
Proljetos se, o godišnjici slučaja Dobrovoljačka i u vrijeme Ganićevog hapšenja, digla čitava medijsko-patriotska silesija da brani “dignitet odbrambenog rata”; narodski rečeno – branili su obraz. Važna je stvar obraz i treba ga, da parafraziramo druga Tita, čuvati kao z(j)enicu oka svoga, samo što se obraz ne čuva šupljom retorikom, demagogijom i bjesomučnim bildanjem fantazme o vlastitoj bezgrešnosti. Čuva se istinom i čuva se pravdom, a istina je jedna i pravda je jedna. Poručuje nam to i Danilo Kiš, u drami “Mehanički lavovi” (napisanoj, po vlastitom Kišovom priznanju, upravo na poticaj Radovana Marušića!). Zločinac Fedjukin u “Mehaničkim lavovima” prezire one koji se “drže slepe istine zasnovane na činjenicama”, one za koje postoje samo činjenice “obuhvaćene meridijanom tvrde lobanje”. Svi “fedjukini”, svi oni koji su spremni na svakojake sofisterije u opravdavanju vlastitih zločina, o “meridijanu tvrde lobanje” govore ionako isključivo ironično. Oni znaju, kao ubice ili kao saučesnici, kako se lako lome lobanje; kao lobanja doktora Veljka Sladojevića.
Oslobođenje, 26.10.2010.
Peščanik.net, 26.10.2010.