Welcome home

Probudio sam se sedeći u pretovarenom kamionu koji je jurio kroz pustinju Nevade i ugledao znak na kome je pisalo: Welcome to Nowhere.

Stresao sam se i pokušao da pronađem tragove euforije u sebi, kada nam je u kadar ušetao Elvis koji je stajao pored zvona okačenog na drveno postolje i pozvao nas da izađemo iz automobila. Gomila Elvisa i golih ljudi stajala je raspoređeno na desetak ulaza u Black Rock City i nasmejano dočekivala kolonu automobila koja se slivala u grad.

Taman kada me je obuzimala jeza od nagog čoveka koji je razdragano išao ka nama, jedan od Elvisa nas je čvrsto zagrlio i rekao: „Dobrodošli kući“, a zatim zatražio od nas da pospemo odeću šakom peska.

„I dalje ste mnogo čistiji nego što ćete biti u sledećih sedam dana“, rekao je misteriozno, a zatim nas zamolio da prođemo kroz ritual za debitante.

Udarali smo nazimenično čekićem u veliko masivno zvono i vrištali na sav glas: „I’m not a Burning Man virgin anymore!“

Zatim smo seli u auto i krenuli uzanom, ograđenom stazom prema centru tog sumanutog grada.

Kilometrima duž puta nizali su se znaci ispisanim crnim printom na belom papiru. Zurili smo kao hipnotisani u te table sa iseckanim rečenicama iza kojih se prostirala pustinja, koja je treperela od prženja izlazećeg sunca. … America is great because she is good If America ceases to be good America will cease to be great. … America is only nation in history which miraculously has gone directly from barbarism to degeneration without the usual interval of civilization … It’s a part of American character to consider nothing as desperate to surmount every difficulty by resolution and conspiracy … Nakon pola sata vožnje dovezli smo se poluintuitivno do mesta za koje smo procenili da je naš kamp. Nekako smo poispadali iz auta ošamućeni noćnom vožnjom. Odlučili smo da se nastanimo na slobodnoj parceli. Temperatura je dramatično rasla svakog minuta i morali smo da postavimo šator pre nego što se istopimo. Negde u tom trenutku shvatio sam koliko smo se amaterski pripremili za ceo događaj. Najvažnija stvar za „normalan život“ u pustinji je shade structure koju mi naravno nismo imali. Ali zato smo imali dečiji bazen na naduvavanje koji se već prvog dana pod naletima vetra pretvorio u blatnjavo, plastično đubre o koje sam se spoticao.

Pored toga imali smo 40 pakovanja instant nudli koje smo u danima pred nama pili umesto jutranje kafe, desetak kilograma grickalica koje nismo ni pipnuli i generalno gomilu stvari koje nam nisu bile potrebne.

Srećom, imali smo dovoljno vode i vitamina. Gledao sam bespomoćno kako moji prijatelji postavljaju šator i pokušavao da nekako budem koristan. U jednom trenutku našom ulicom je prošla cisterna koja je izbacivala vodu sa zadnje strane. Gomila ljudi je odjednom istrčala iz svojih šatora, poskidala odeću sa sebe i trčkarala iza kamiona. To je dosta efikasan način tuširanja u pustinji i vrlo brzo sam se navikao na tu čudnu scenu. U celom naselju iznenada bi se pojavio kamion i gomila golih, nasmejanih ljudi bi se odmah stvorila iza njega trčeći i sapunjajući se istovremeno. Čim sam ugledao kamion potrčao sam ošamućen i obučen za njim ali sam se, iste sekunde kada sam zgazio na vlažan pesak, okliznuo i pao celom površinom tela. Bio sam mokar i blatnjav istovremeno na 50 stepeni u sred pustinje. Prokleti Elvis je bio u pravu.

Go with…

Jednom godišnje, poslednje nedelje avgusta 50.000 ljudi se okupi na Burning Man festivalu u sred Black Rock putinje i izgradi najveći grad u Nevadi. U centru grada se nalazi veliki totem u formi umetničke instalacije. U odnosu na totem grad je podeljen po sunčanom satu. U prečniku od tri milje oko totema je prazan prostor koji se naziva Playa. Playa ima 4 ogromne ulice osvetljene vatrom koje spajaju 3, 6, 9 i 12 časova. Naselja se nalaze na određenoj poziciji na sunčanom satu i podeljena su po ulicama koje se zovu A, B, C, D, F, G, H. Svako naselje ima stotine tematskih kampova koji odražavaju različite stilove života. Ilustracije radi, naša adresa je bila: Deep End na 9:10h, u ulici D, s leve strane.

Nema novca i nema reklamiranja na festivalu i to velikim delom utiče na prvobitnu deinhibiciju posetilaca. U Centralnom kampu, koji ima funkciju navikavanja na kulturu poklanjanja, može se kupiti kafa, čaj, led i vitaminski napici. Centralni kamp je zapravo ogroman šator za par hiljada ljudi koji izgleda kao kafana na kraju vaseljene. Moj prvi susret sa tim mestom izgledao je kao da sam upao u neku psihodeličnu Dilanovu pesmu. Sjahao sam sa bickla ispred šatora kao neki anksiozni kauboj, stresao pesak sa odeće, popio gutalj vode i uleteo pravo u drugu dimenziju. Na jednoj pozornici čovek obučen u zelenu žensku haljinu sa belim tufnama i šeširom na glavi svirao je minijaturnu gitaru i u maniru freak folk pevača pevao svoj hit: And the Good Smoke Hash.

Na sceni na drugom kraju šatora smenjivali su se politički angažovani slam poetry i beatbox izvođači. Svuda unaokolo hodali su neopisivi frikovi pomešani sa golim telima. Ljudi su se masirali, mazili, istezali, pevali i ko zna šta još, na svakom koraku. Svako je nešto poklanjao i davao. Video sam velikog belog zeku kako fotografiše transvestita odmah kraj tipa koji je portretisao dve nage devojke. Zagledan u tu scenu nisam ni primetio dva metra visoku crnu tkaninu koja mi se prošunjala sa leve strane.

Tako prestravljen bacio sam se na tipa sa natpisom Free Hugs i izgrlio ga kao najboljeg prijatelja, iako mu ideja i nije bila previše originalna. U sredini šatora stotinak ljudi je plesalo uz zvuke bubnjeva. Američke zastave vijorile su se svuda naokolo.

I tako sam, raznežen opažajima, ostao sledeća tri sata u Centralnom Kampu i uspeo da u potrošačkom tiku popijem 10 dolara što je ekvivalentno sumi od 1.000 dolara u stvarnom svetu. Izašao sam egzaltiran napolje i krenuo ka biciklu kada sam odjednom naleteo na grupu ljudi koji su mahali zastavama i tražili da im se priključim u nekoj borbi. Bio je to trenutak u kome sam shvatio da nema poente da se dalje odupirem, plašim i posmatram. Preuzeo sam jebenu zastavu i skliznuo u taj flow u kome sam ostao sledećih par dana.

…The flow

Generalnu atmosferu na festivalu najbolje je objasnio jedan prijatelj rečima: „Tamo su svi blago ošašavljeni“. Činjenica da se kultura poklanjanja, deljenja, ljubavi i razumevanja razvija na 45-50 stepeni, usred pustinje ima, psihodelične posledice na percepciju i ponašanje. Institucija komšija dobija u tom gradu sasvim novu dimenziju. Naše prve komšije bile su na primer dve Japanke koje su živele sa jednim parom u kamp prikolici i šatoru. Jedna od Japanki bila je obučena kao manga medicinska sestra i delila je unaokolo suši koji je sama pravila. Gledao sam je prestravljen kako pijana skače u naručije muškarcima i mislim da sam izračunao da se ljubila sa najmanje trojicom tipova za pola sata koliko sam posmatrao šta se dešava. Takva nekontrolisana euforija obično se završi opasnim poniranjem koje je u njenom slučaju izgledalo kao histerično plakanje i unezvereno mumlanje poslednjeg dana: „Aj fel in lav end he sej hi dont vont mi“. Naše komšije sa desne strane su prvog dana još i bile u stanju da razgovaraju, a zatim sam posmatrao kako im se umovi polako pretvaraju u fade out-ovani vatromet. Tu je bio par lezbejki od kojih se jedna zvala Feniks i imala je pametne oči.

Ostatak ekipe činili su živopisni karakteri predvođeni šarmantnim kraljem raspada, Kevinom, kome je trećeg dana trebalo 45 minuta da obuje patiku. Tu je još bio i disco šerif Adam koji u stvarnom životu radi kao novinar dok se u pustinji transformiše u unezverenog pandu. Valjda zato što je bio jedan od retkih iz te ekipe koji je bio u stanju da govori, sa njim sam najviše upražnjavao nešto što bi se moglo nazvati razgovorom. Evo kako je to izgledalo:

„Hey Adam, what are u gonna do tonight. Can you give some hints?“

„You want some Hit? Sure. I think I can give you one…“

Onda se sagao i iz kamiona iskopao celofan iz kojeg je izvadio parče esida koje mi je potom ljubazno pružio. Objasnio sam mu zabunu i onda smo se dugo smejali.

Trebalo mi je čitav jedan dan da se izvučem iz tog rejverskog kampa i prepustim se beskrajno zabavnijem sadržaju svuda u okolini. Grubom greškom i logističkim neiskustvom mi smo zapravo prvog dana zalutali u ovaj kamp i tu na kraju i ostali. Ime kampa je Deep End i njemu je ovo, bogu hvala, bila poslednja godina. Pretpostavljam da je jedan od razloga taj što kamp u sebi generiše ozbiljnu količinu drogiranih ljudi koji igraju preko dana uz jeftinu i neinventivnu elektronsku muziku za loženje. DJ vole brejkove i zabava se pretvara u nepodnošljivo repetitivne trajbal pusi haus prelaze praćene brodskom sirenom koja doprinosi ekstazi i koja me je izluđivala. Muzika i nekontrolisano drogiranje zapravo su najlošiji segment čitavog festivala, ali ni to ne narušava atmosferu ljubavi i miroljubivosti na svakom koraku. Muzika u čitavom tom događaju igra na žalost sporednu ulogu. Burning man je festival radikalno-slobodnog izražavanja. To je eksperimentalna društvena zajednica koja je zasnovana na deset osnovnih principa, teško prevodivih na srpski jezik, koji se mogu naći ovde. Radi se zapravo o jednom mutiranom obliku kontrakulture koja se razvijala u San Francisku sredinom šezdesetih, a koja je svoju kulminaciju doživela u „Summer of Love 1967“, održanom u čuvenom kraju Haight & Ashbury.

Burning Man u sebi sublimira ogroman broj elementa od aktivizma, ekologije i čitavog seta hipi principa. Umetnost predstavlja poseban i verovatno najznačajniji aspekt ovog festivala.

Celokupan sadržaj na festivalu kreiraju sami korisnici. Organizaciono, Burning Man je oživljena struktura You Tube-a.

U praksi to rezultira životom koji je daleko od konvencionalne realnosti na koju smo navikli. Svuda unaokolo ljudi spremaju, poklanjaju i ugađaju jedni drugima na najverovatnije načine, od kuvanja kafe za ceo kraj do nečega što se zove Human Car Wash i što je zapravo šator u kome se 400 nagih ljudi u sred pustinje uzajamno trlja sunđerom. Prospekt u kome se navodi koje sve besplatne usluge možete dobiti na festivalu štampan je na 80 strana. Mogućnosti su nezamislive.

Bicikli su osnovno i neophodno prevozno sredstvo. Osećaj voženja bicikla sa hiljadama ljudi kroz suv i vreo pesak sa maramom koja prekriva lice je iskustvo od milion dolara. Druga prevozna sredstva koja su dozvoljena u gradu su „mutant vozila“. Njih takođe ima na hiljade i njihova moć dolazi do izražaja noću. Noć u Black Rock City-je sasvim sigurno najsumanutija žurka na planeti.

Uhvatio sam sebe kako sa nekom ekipom iz San Francisca koju sam tek upoznao jurim svetlećim biciklima od jednog do drugog šatora dok oko nas prolaze zmajevi koji bljuju vatru, packman-i, veliki kasetofon. Zastao sam na trenutak i pogledao desetine zapaljenih padobranaca na nebu koje je presecala ogromna laserska projekcija kvadrata. Kilometrima unaokolo gorele su vatre i prolazili nezamislivi objekti i ljudi. Na pola puta između Mad Maxa i Blade Runnera, Black Rock City je izgledao kao vanbračno dete Vilijema Gibsona i Timoti Lirija. Bio sam na drugoj planeti. Potpuno strejt.

Pored mene odjednom prolazi dvadeset ljudi obučenih u belo sa svetlećim rogom na čelu. Trčkaraju u nekoj formaciji i međusobno se došaptavaju. Pojavljuje se nindža koji se baca po pesku sa drugim nindžom i potom obojica nestaju u mraku.

Uleteo sam u neki autobus koji je sa spoljne strane bio obložen belom imiticajom krzna.

Na vrhu autobusa koji kruži pustinjom ljudi plešu kao da sutra ne postoji. Autobus kao da kotrlja talas euforije dok prolazi pored ljudi. Gledam tipa kako skače sa bicikla i poklanja se autobusu.

U donjem delu neka ekipa se krivi od koke i ekstazija. Izgledaju loše ali srećno. Bar neko vreme… Žurka ne prestaje.

Searching for Serbian dream

Art tema ovogodišnjeg festivala bila je „American Dream“ i centralni totem bio je izgrađen u obliku pedesetak metara visoke kule sa svim zastavama sveta.

Moja inicijalna ideja bila je da srpsku zastavu koju sam kupio u nedavno privatizovanoj manufaktiri Radna Žena u Beogradu predam u ruke organizatora koji bi je potom stavili na totem koji se spaljuje. Srećom, to nije bilo tako lako. Trebalo mi je tri sata kombinovanog jahanja bicikle i hodanja kroz pustinju dok nisam stigao do devojke koja je bila odgovorna za moj zahtev. Objasnila mi je da je najbolje da odem i da zakačim zastavu sam tamo, a zatim me čvrsto zagrlila i tako držala par minuta zahvaljujući mi se zbog svega što sam uradio. Osećao sam se pomalo neprijatno. Kotrljao sam se po pustinji dok nisam došao do šatora iz kojeg je išao radio program. Neki tip, jedan od osnivača festivala, je govorio o tome kako ga je sa 14 godina pokupio Ken Kesey i kako je provodio puno vremena u njegovom autobusu. Rekao je da je jedna od poruka Burning Mana zapravo transparent koji je Keasy imao na na svom autobusu, a koji je glasio: „Further“. Složio sam se i otkotrljao se do sledećeg šatora.

Tu sam nekako i došao na ideju da čitav jedan dan provedem u obilasku grada i slikanju prolaznika sa srpskom zastavom. I evo me kako jurim kroz pustinju frikova sa zastavom koja se vijori sa bicikla. Da me samo vidi Vuk Jeremić… Svima sam objasnio suštinu projekta i niko me nije odbio. Niko osim ljubičastog tipa koji je gledao kroz mene i uneo mi neki neobjašnjivi strah. Osećao sam se kao pijana roda koja svraća od šatora do šatora i sve se teže pomera dalje. Razgovarao sam sa puno neverovatnih ljudi. Malo ja njima o Srbiji malo oni meni o sebi.

U Centralnom kampu video sam tipa koji je sedeo sa nekom azijatkinjom i krenuo da im objašnjavam šta radim. Sledio sam se kada me je tip naglo prekinuo crnogorskim akcentom i rekao: „Pričaj srpski, brate“. Ispostavilo se da je iz Budve i da se već par godina muva po Americi. Malo smo pričali a onda me je upitao:

„A na čemu si ti?“

„Strejt sam. Pijem i duvam pomalo.“

„Moraš da uzmeš esid“, kratko je rekao.

„Misliš“, upitao sam ga dramatično.

„Znam“, rekao je samouvereno.

„Sve je ovo jedan veliki esid“, teatralno sam se poklonio i nestao u gomili. Azijatkinja se smejala sve vreme.

Leave no trace…

Peščana oluja počela je pretposlednjeg dana u trenutku dok sam posmatrao dve gole komšinice Japanke kako se zajedno kupaju ispred mene. Koristile su neki portabl tuš koji je stajao zakačen za vrh njihovog kamiona. Ta čudna scena trajala je pola sata i svoju kulminaciju je imala u vetru i pesku koji je za tili čas prekrio blatom njihova mala tela. Japanke su otrčale u šator uz kikotanje a ja sam skočio iz stolice i odjurio po masku i naočare. Prvih pola sata smo mirno sedeli, a zatim smo odlučili da odemo do Deep End Saluna.

Tamo žurka nije ni prestajala. Bilo je popodne, ljudi su skakali i igrali dodatno ošašavljeni olujom. Barovi nisu prestajali da rade i kokteli su deljeni bez prestanka. U naletima vetra ljudi bi podizali maske i naočare, a zatim ih spuštali i nastavljali da piju i pričaju. Povremeno bi se kroz vetar i pesak pojavljivalo sunce koje je pržilo. Bilo je nestvarno.

Proveli smo dva sata tu, a potom otišli do našeg šatora sa Francuskinjom koju smo upoznali i njenim prijateljem koji je nabadao hrvatski jezik. Francuskinja je sela na bicikl i donela nam iz svog kampa razne sireve, paradajiz i tost. I onda smo u sred te oluje imali piknik.

Kako je dan odmicao, oluja je postajala sve napornija, pa smo odlučili da negde, bilo gde, krenemo biciklima. Nismo imali pojma kuda se krećemo, a vidljivost je bila svedena na metar ispred nas. U jednom trenutku pored nas je prošlo neko vozilo praćeno sa dva motora. Imali su gusarsku zastavu, stajali su uspravno polunagi i zgodni dok su im duge kose vijorile na vetru. Izgledali su kao da su odrasli u peščanoj oluji. Kratke sličice su se pojavljivale i nestajale u vrtlogu peska. Začuo sam tipa sa leve strane kako nas poziva da svratimo i odmorimo se. U velikom šatoru neki mladić je prao noge svima koji su prošli. Insistirao je da mi opere jebene noge i ja sam seo. Naprskao me je nekim tečnostima i dao mi papir da se obrišem. Potom mi je prišao neki strariji čovek i poveo me u mali šator na sredini velikog u kojem smo se nalazili. Unutra je ležao goli par koji je upravo završio vođenje ljubavi. Seo sam na neki vodeni krevet sa spravama za sex i pokušao da izračunam koliko slojevito je sumanuta scena kojoj prisustvujem. Čitav festival je izuzetno seksualno eksplicitan i otvoren, ali je meni u tom znoju, pesku i vrućini seks bio vrlo nisko na listi prioriteta. Pokupio sam se odatle i nastavio dalje sa prijateljima. Čuo sam onog tipa kako mi dobacije: „Šta misliš, da li će ti prijatelji verovati kada ima budeš pričao?“ Pokušao sam da mu odgovorim ali sam se nagutao prašine.

Odvezli smo se do kampa u kome su bili Francuskinja i njena ekipa. Gomila ljudi potpuno belih od peska je đuskala i pričala. Odmah ispred neki ljudi su se boćali.

Gledao sam devojku kako iz zaleta od deset metara skače nogama oko struka golom tipu sa Korteze kapicom. Postajalo je sve bizarnije. Krenuo sam da ćaskam sa slatkom devojkom koja je radila kao Javni pravobranilac u San Francisku. Imala je velika, lepa i zauzeta usta. Duvala je sve vreme neke balone i ponudila mi je jedan. Pitao sam je nepoverljivo šta je unutra a ona mi je rekla da je to anestetik koji koriste zubari i da bi trebalo da probam. „Zna valjda koleginica, pravnica“, pomislio sam i udahnuo sadžaj balona. Sledećih tridesetak sekundi pokreti, glasovi i oluja su nekako lepo usporili da bi potom nastavili da teku svojom uobičajnom brzinom. Nije mi se dopao anestetik.

Prijatelji sa kojima sam došao i ja odlučili smo da se odmah nakon spaljivanja totema evakuišemo sa festivala. Oluja je trajala već desetak sati i opasno je smarala bez obzira na divne trenutke koje je donela. Slično kao i kod postavljanja kampa gledao sam omamljen prijatelje kako se ponašaju kao da znaju šta rade dok su skupljali stvari. Krajičkom oka opazio sam Feniks kako usred oluje sedi u svojoj baštenskoj stolici i čita knjigu. Malo dalje, neka devojka spavala je otvorenih usta u sedećem položaju. Lepota i bizarnost čitave te scene potpuno mi je blokirala motoriku i verovatno nikad ne bih uspeo da sam spakujem šator da sam kojim slučajem to morao. Posebno čudna bila je ekološka svest mojih prijatelja koji su u svom tom haosu odlučili da razvrstavaju đubre za reciklažu na staklo, aluminijum i plastiku. To me je dotuklo. U skladu sa principom da nema ostavljanja tragova, svako je odgovoran za odnošenje svog đubreta 130 milja daleko do prvog grada. Amerikanci generalno imaju određeni issue sa otpadom koji je u pustinji samo pojačan.

Sa dolaskom noći prestala je oluja i nebo iznad Playe je osvetlila raketa koja je označila početak ceremonije spaljivanja. Hiljade ljudi hodalo je nekako dostojanstveno iz svih krajeva kruga ka Totemu. Ceo grad je bio tu. Spaljivanje totetema nije katarzično. Katraza na Burning Man-u dolazi polako, kroz individualni proces suočavanja sa strahovima i prepuštanja dominatnoj energiji ljubavi i razumevanja.

Bez obzira na slobodu, nezamislivu konvencionalno puritanskoj kulturi belog čoveka, na festivalu nema agresije i mržnje. U tom smislu, eksperiment je u potpunosti uspeo. Budala koje koncept ne kapiraju oduvek je bilo, ali Burning Man je uspeo da pronađe način da ih kroz participaciju u sadržaju pripitomi i pacifikuje. Čitav grad izgleda kao post apokaliptično naselje sreće.

Po završetku spaljivanja predao sam koleginici, pravnici zastavu uz molbu da je spali zajedno sa hramom i mojom odećom sledećeg dana.

Dva sata kasnije jurili smo kamionom kroz pustinju što dalje od prašine. Prvih par sati vozio je prijatelj dok sam ja imao zadatak da ga držim budnim. Propadao sam u san od 15 sekundi sve vreme i panično skakako i gledao u njega. Stali smo na nekom odmaralištu u rezervatu gde mi je Navaho Indijanac napravio sendvič za deset dolara i poklonio dve cigarete bez filtera. Potom smo se zaustavili na pumpi, pedeset milja dalje da bi sipali gorivo. Svuda unaokolo bili su prašnjavi ljudi sa čudnim sjajem u očima. Pumpa kao da je sve odjednom zaslepela i zabolela. Realnost.

U Rinu, mini verziji Las Vegasa, smo ostavili đubre, vozači su se zamenili, a ja sam se onesvestio. Sećam se da nas je prijatelj parkirao ispred nekog objekta i zaspao. Sledeće čega se sećam je da je dan i da prijatelji izlaze da doručkuju u restoran ispred koga smo prespavali. Ja ostajem da spavam u autu i budim se u devet ujutru ispred istog restorana. Ulazim prašnjav unutra i gledam dobro očuvane bakice i deke koji dolaze svakoga jutra automobilima da doručkuju „Kod Done“. U Kaliforniji smo. Tu smo se svi umili i malo doveli u red, ali je neobjašnjivo koliko je i dalje svaka stvar koju smo poneli u pustinju bila prljava i prašnjava uključujući i nekoliko sanimetara prašine na i unutar automobila.

Nakon dva sata vožnje stajali smo ispod Bay Bridge-a i gledali preko zaliva u San Francisko, u nebodere North Bitch-a gde je na kraju krajeva sve ovo i počelo…

Kroz tri dana bio sam u New York-u, ali to je već posebna priča.

Foto: Marko Medenica i Vladimir Milovanović

Peščanik.net, 08.10.2008.