Nije, po mom mišljenju, rasizam u poznatom navodu iz najnovije knjige Dobrice Ćosića nešto što bi bilo koga trebalo da zaprepasti. Etnički nacionalizam je jedan vid rasizma. Taj je rasizam veoma rasprostranjen, samo što uljudnost u mnogim društvima zahteva jedan ili drugi vid samokontrole. No, ima li nekoga ko se iznenadi kada se on u Srbiji otvoreno izražava? Pa čitava se javna rasprava, gotovo o bilo čemu, zasniva na etničkom nacionalizmu, već nekoliko decenija. U njoj Ćosić ima istaknuto mesto, a značajan su doprinos dali toliki intelektualci. To je naprosto deo svakodnevne javne i svake druge komunikacije.

Rasizam je shvatanje o moralnoj hijerarhiji ljudi različitog etničkog porekla. Tamo gde se etničnost određuje biološki, ili kvazibilološki, moralni je rasizam najčistiji. Druge vrste rasizma polaze od moralne superiornosti kulture, civilizacije, načina života, verske pripadnosti, jezika čak, ili već nekog drugog svojstva po kojem se definiše kolektivni identitet ili identitet pojedinaca kao pripadnika, članova jednog naroda. Taj se etnički identitet shvata kao kolektivno moralno svojstvo i podložan je uspostavljanju moralne hijerarhije. Rasizam, dakle, koji se ovim navodom izražava, nije ništa neobično, zapravo je banalan.

Zapanjuje, međutim, koliko besmislenosti može da sadrži jedna jedina rečenica. Piše dakle: „Taj socijalni, politički i moralni talog tribalnog, varvarskog Balkana, uzima za saveznika Ameriku i Evropsku uniju u borbi protiv najdemokratskijeg, najcivilizovanijeg, najprosvećenijeg balkanskog naroda – srpskog naroda.“

Šta je to „moralni talog“? A isto pitanje važi i za „socijalni i politički talog“. Nije nemoguće da se želi reći da postoje više ili manje moralni narodi, s tim da je talog, moglo bi se pretpostaviti, narod koji je najmanje moralan. Trebalo bi, u stvari, razumeti da je reč o nemoralnom narodu, ali to se verovatno doima kao nedovoljno ekspresivno; moralni talog izražava potrebnu emociju autora: on se gnuša nad moralom, zapravo nemoralom toga naroda. Jedino što se dodatno želi reći da je to nešto što je tom narodu svojstveno, što se nekako u njemu nataložilo, kao moral toga naroda, što je naravno dodatno za osudu, zapravo za moralnu diskvalifikaciju. I to jednu pogrešnu tvrdnju, da je neki narod nemoralan, da neki narod uopšte može da bude nemoralan jer mu je to etnička karakteristika, to jednu pogrešnu tvrdnju čini besmislenom, jer se zapravo tvrdi da je nemoral tome narodu, po tome što ga čini narodom, zapravo, njegov moral. Jer se čini da se inače ne bi izrekla dovoljno jaka osuda etničkih svojstava toga naroda.

Isto se može reći i za „socijalni i politički talog“. „Socijalni talog“ se ne može razumeti ni da znači suprotno od onoga što se kaže, kao u slučaju moralnog, što će reći nemoralnog taloga. Jer nema smisla govoriti o nesocijalnom narodu. Ili o nepolitičkom narodu. Mogla bi se možda naći neka slična karakterizacija radničke klase kod Karla Marksa, a i kod drugih socijalnih pisaca, koji su na taj način hteli da ukažu na neljudske uslove u kojima se mogu naći siromašni, neobrazovani, razvlašćeni i obespravljeni. Ljudska stoka, kako se to ponekad u tom kontekstu govorilo. Tu, međutim, nije bila reč o moralnoj ili društvenoj osudi tih ljudi, već onih drugih koji su predstavljali socijalnu i političku (a pre svega bogatu) elitu. U ovom se navodu, pak, ne govori o siromašnima i obespravljenima, već se osuđuje narod za socijalnu i političku niskost. Izriče se zgražavanje nad time kako on socijalno i politički živi. Što je bez sumnje uvredljivo, ali na neki besmislen način, jer je potpuno nejasno šta se zaista želi reći, konstatovati, a još manje objasniti? Naprosto zato što se moral ne taloži i ne sadrži talog, ni bukvalno niti metaforički, a još se manje to može reći za društvo i za politiku. Moralni je talog metafora, ali besmislena, dok su socijalni i politički talozi naprosto nemetaforične, neposredne besmislice.

Besmisleno je i ono što se kaže o srpskom narodu. To je najlakše videti u tome što se on karakteriše kao superiorniji od svih balkanskih naroda, po demokratičnosti, prosvećenosti i civilizovanosti. Koji su to balkanski narodi? Recimo da su to oni koji žive na balkanskom poluostrvu, recimo grčki, bugarski, crnogorski, albanski, makedonski. Kada je reč o moralnom i drugom talogu, budući da je reč o nečemu što ne može imati smisla, nije ni potrebno pitati se koje su mu karakteristike. No, kada je reč o demokratičnosti, prosvećenosti i civilizovanosti, to su empirijske karakteristike, te je prirodno očekivati da se one svakako mogu relativno precizno odrediti i porediti. Na primer, po čemu je srpski narod demokratičniji, prosvećeniji i civilizovaniji od grčkog? Bilo bi zanimljivo znati na koje pokazatelje ovih svojstava se misli i kako je izvršeno poređenje. Namerno uzimam za primer grčki narod, jer ako bih, recimo, pitao po čemu je srpski narod ispred bugarskog naroda, mnogi bi čitaoci mogli automatski da reaguju u smislu da je to jasno samo po sebi, da to uopšte nije potrebno dokazivati. No, slutim da tako nije u slučaju grčkog naroda. Naravno, ne bi imalo smisla pitati zašto su makedonski i crnogorski narodi gori od srpskog po navedenim kriterijima, jer bi to moglo čak da izazove podsmeh, jer je to jasno kao beli dan – prvo nisu narodi, a potom su takvi narodi… O albanskom, pak, govori dovoljno sama navedena rečenica.

Ne pominjem druge balkanske narode, kao što su rumunski, hrvatski i slovenački, jer oni i nisu samo balkanski, po političkoj geografiji. Kao što to nije ni srpski narod. To su, jednim delom, i srednjoevropski narodi. Naravno, ako bismo hteli da uzmemo u obzir i sve druge moguće odrednice iz političke geografije, balkanski su narodi i mediteranski i crnomorski i, naravno, evropski. Tako da je i ta odrednica balkanskih naroda prilično besmislena, sve dok se precizno ne odredi. No, kako god da se odredi, ne može se izgubiti iz vida da je srpski narod heterogen, bar u tom smislu da je balkanski i srednjoevropski. Tako da je teško videti kako bi se on uopšte mogao upoređivati sa balkanskim narodima, a o tome koji bi bio ishod tih poređenja i da ne govorimo.

Kada bi se ta empirijska poređenja vršila, šta bi se tačno poredilo? Može se, naime, postaviti pitanje na koga se tačno misli kada se kaže da je neki, recimo srpski, narod, na primer, prosvećen ili civilizovan ili demokratičan? Ovo je važno, jer bi se time odredili podaci koje valja prikupiti da bi se željeno poređenje izvršilo. Je li reč o savremenoj generaciji ili čak o trenutnom stanju stvari, ili se misli na celokupnu istoriju ili možda samo na noviju istoriju ili, konačno, samo na vreme kada su narodi koji se žele porediti imali državu? Još važnije od toga, trebalo bi odrediti šta je ono što se može pripisati samom narodu, a šta nekim drugim uticajima. Ovde bi se postavila daleko najveća prepreka: šta se naime podrazumeva pod narodom i njegovim istorijskim kontinuitetom, istorijskim u tom smislu da je on akter te istorije? Šta, međutim, ako tog aktera nema i ako se zbog toga ne moze ustanoviti postojanje istorijskog kontinuiteta (koji i inače ne mora da postoji)? Jer jedno je narod kao lik, recimo glavni lik, u nekom literarnom delu, a drugo je narod kao akter u naučnoj istoriji. Ovo pogotovo može da bude problem ako se tom akteru pripisuju svojstva koja podrazumevaju značajan stepen homogenosti. Recimo, da pripadnici naroda imaju identitet samo ukoliko su pripadnici naroda, jer je on taj koji svoj identitet prenosi na svoje članove. Kolektivni se identitet može definisati na više načina, ali etnička definicija obično u središte stavlja neku moralnu specifičnost i homogenost. Tako da, na primer, Boris Tadić, koji je veliki pobornik postojanja srpskog kolektivnog, etničkog identiteta, ne bi imao identitet ukoliko narod kome pripada ne bi imao identitet. Što je, naravno, besmisleno, čak i da ideja etničkog identiteta nije lišena smisla, kao što jeste. Jer niti se može naći ta moralna specifičnost, niti je reč o homogenom svojstvu koje se ne menja iz generacije u generaciju i isto je svuda gde jedan narod živi – recimo na Balkanu ili u srednjoj Evropi.

Ne bi, takođe, trebalo prevideti kako se određuje sam Balkan, u socijalnom i kulturnom smislu. Naime, ni onaj balkanski narod koji je najprosvećeniji, najcivilizovaniji i najdemokratskiji nije baš visoko na etničkim i rasnim lestvicama, jer pripada tribalnom, varvarskom Balkanu. U opštem besmislu ove rečenice, nije čudno da i ovo o tribalnom i varvarskom Balkanu nije najjasnije napisano. Budući da je reč o moralnom i drugom talogu, jasno je da je tribalizam i varvarizam značajna karakteristika balkanskih naroda. Među njima je srpski narod najprosvećeniji, najdemokratskiji i najcivilizovaniji. Što se može shvatiti da je on to, zato što to, u stvari, nije. Tako da je zbrka kompletna.

Na kraju, ima smisla videti kako bi trebalo razumeti onaj deo rečenice koji je naizgled sasvim nedvosmislen. Naime, kaže se da je „moralni talog“ uzeo „za saveznika Ameriku i Evropsku uniju u borbi protiv“ moralno i na svaki drugi način daleko superiornijeg srpskog naroda. Šta se time tačno kaže? Da je to neprirodno savezništvo. Ali ostaje potpuno nejasno kako je ono sklopljeno? Kako je to moralni talog mogao da uzme za saveznika Ameriku i Evropsku uniju? Želi li se reći da su i oni socijalni, politički i moralni talog? To bi bilo logično, ali nije jasno zašto se onda superiornost srpskog naroda ograničava na tribalni i varvarski Balkan? Moglo bi da se razume da je srpski narod moralno superioran svakom narodu, pa i američkom i narodima Evropske unije, ali je po prosvećenosti, demokratičnosti i civilizovanosti superioran samo na triblanom i varvarskom Balkanu. Ali to nema smisla, jer bi to podrazumevalo da su američki i narodi Evropske unije prosvećeniji, civilizovaniji i demokratičniji, a to su sve veoma pozitivna svojstva, ali su u moralnom smislu talog. Što je besmisleno, ali što ne znači da tako ne misli popriličan broj ljudi, pa i intelektualaca.

Eto, sve to u jednoj jedinoj rečenici.

Peščanik.net, 16.04.2009.

ODLAZAK DOBRICE ĆOSIĆA (1921-2014)

The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija