• A A A
  • |
     

    Naš čovjek u Chicagu

    | 24/05/2012

     
    Nakon što je Tomislav Nikolić izabran za predsjednika Republike Srbije, a Tomislav Karamarko za vođu Hrvatske demokratske zajednice, društvena scena u takozvanoj Regiji je, nakon kraćeg zatišja, iznova zagušena ekspanzijom četnika i ustaša. U Hrvatskoj, doduše, smatraju kako Karamarko nije toliki ustaša koliki je Nikolić četnik, dok u Srbiji, s druge strane, drže da je Nikolić mnogo manje četnik nego što je Karamarko ustaša. Ali prosjek je svakako uznemirujući. Prosjek uravnoteženo jebe jedne i druge.

    I dok doboši odjekuju, oblaci najavljuju dugotrajnu kišu, izbrijane glave krstare ulicama, strah se uvlači pod kožu, a dežurni mediji serviraju dnevne porcije strepnji, vrijedi se sjetiti kratke analize čuvenoga Georgija Viktorova, koji je – kao i svaki uzoran marksist – znao isticati da najveći dio problema obično leži u rješenju problema. Nesreća je, veli on, što se kao alternativa ustašama i četnicima nisu nametnuli partizani, nego trula buržoazija.

    Hrvatski premijer Zoran Milanović u takvim je okolnostima odlučio osloniti se na savezničke snage. Po završetku samita NATO saveza u Chicagu, gdje je nazočio kao ponosni predstavnik svoje domovine, bio je ushićen poput seoske mlade. Pred novinarima je cvao od zadovoljstva, pa su ga samo bolji običaji i nešto diplomatskog iskustva priječili da pusti suze radosnice i hitne buket u masu. „Još jednom se pokazalo da je dobro biti u ovom društvu“, rekao je, „jer je to društvo, po svemu sudeći, najbolje na svijetu.“ One more time: „… jer je to društvo, po svemu sudeći, najbolje na svijetu“!

    Čuvši za tu izjavu Barack Obama je navodno panično zbrisao u pravcu Camp Davida, skupa s Michelle i psićem, da ne bi snosio fizičke reperkusije ljubavi koju emitira hrvatski delegat. Takvoga straha, srećom, nije imao Fogh Rasumussen, glavni tajnik Saveza, koji je, očito dirnut njegovim nastupom, Zoranu Milanoviću prišao, potapšao ga po ramenu i službeno mu priopćio: „Dečko, još jedan sok od brusnica za mene i malo pivo za gospođu Merkel.“

    U trenutku dok je predsjednik hrvatske vlade objašnjavao novinarima kako je NATO – ili samo njegova vrhuška? – „najbolje društvo na svijetu“, policija je na ulicama Chicaga dovršavala dvodnevni obračun s više tisuća prosvjednika, i to uz respektabilan saldo: preko stotinu ljudi je uhapšeno, njih 25 su od posljedica teških batina završili u bolnici, a petorica dvadesetogodišnjaka strpani su u samice zbog „urote radi počinjenja terorističkog čina“, te im je sud – iako za kazneno djelo „u namjeri“ nisu pribavljeni nikakvi suvisli dokazi – odredio jamčevine od preko milijun dolara.

    Prosvjednici, kao i sav pristojan dio čovječanstva, vjerojatno drže da je Sjevernoatlantski savez odurni međunarodni ratni stroj, militarni mastodont s neskrivenim profašističkim nagnućima, globalni policajac pod američkim patronatom koji služi za okupaciju egzotičnih zemalja i brine o svjetskome miru šaljući iz zraka tone eksplozivnih sredstava tamošnjemu civilnom stanovništvu. Normalno je da se Zoran Milanović s njima ne slaže, jer inače ne bi ni bio premijer ponosne i samostalne Hrvatske, no – ipak – zbog čega smatra da je, „po svemu sudeći“, baš hipertrofirana vojna sila, koja svoju moć temelji na gomilanju i kohabitaciji bojevih i državničkih glava, „najbolje društvo na svijetu“?

    Kakvi su kriteriji u igri? U odnosu na koja to druga „društva“, ako već Varšavski pakt odavno ne postoji, NATO može biti „najbolje društvo na svijetu“? Je li to „najbolje društvo na svijetu“ uzimajući u obzir sva društva što se mogu zapaziti, oformiti ili zamisliti? Ili je pak riječ o „najboljem društvu na svijetu“ upravo zbog toga jer je jedino u svojoj „branši“, jer samo ono ima međunarodnu licencu da vojnim terorom širi demokratske stečevine? Koja ga to svojstva čine toliko superiornim da se Zoran Milanović pred novinarima topi od sreće i cijedi kao sladoled od vanilije s čokoladnim proljevom?

    Dio odgovora možda treba tražiti u onome što hrvatski premijer nije htio reći. Pitanje o tome što se zbivalo na sastanku iza zatvorenih vrata ponukalo ga je da prisutnima očita korisnu političku lekciju:

    „Proveo sam sat vremena s američkim i drugim predsjednicima članica NATO-a, razgovarali smo, ali bilo bi indiskretno od mene da o tome govorim. Što da vam govorim, o torbama, o čemu? Ne možemo trivijalizirati te susrete. Bilo je dvadesetak ljudi u jednom prostoru i razmijenili smo mišljenja, ali postoji elementarna državnička diskrecija i o tome se ne govori.“

    Iz toga ispada da je NATO „najbolje društvo na svijetu“ ponajprije zato jer se o njegovoj aktivnosti, a pogotovo o načinu donošenja odluka, ništa ne smije znati. Njegov „društveni“ značaj i veličinu osigurava upravo „elementarna državnička diskrecija“ i odlučnost da se „o tome ne govori“, pošto bi otvaranje prema javnosti „trivijaliziralo“ rad organizacije.

    Izgleda da je Zoran Milanović impresioniran činjenicom da vrh NATO-a djeluje kao tajno društvo i neka vrsta mozga oružane masonerije, gdje novi članovi prolaze strogi obred inicijacije, pobožno formiraju krug oko simbola s ukrštenim mačevima i polažu zakletvu Vrhovnome seronji. Dosta je blesavo što nas pritom želi uvjeriti kako je njegova uloga na čikaškom samitu bila išta značajnija od crvene torbe njegove prethodnice na koju posprdno aludira.

    S praktičnog stajališta, doduše, djeluje razumno konstatacija kako je „dobro biti u ovom društvu“ dok policija samo stotinjak metara dalje, iza neprobojnog stakla i kordona zaštitara, bez milosti umlaćuje pristojne građane Chicaga, braneći „najbolje društvo na svijetu“ od nesnosne civilne napasti.

    Oficijelno, od premijera smo doznali da je „ovo bio važan sastanak za Hrvatsku“, jer „sudjelovali smo u razmišljanjima što će biti s Afganistanom nakon 2014.“, poslije čega je odlučeno da će premijerova domovina, uz pomoć u ljudstvu, s barem pola milijuna dolara pridonijeti financiranju „reforme afganistanskih oružanih i sigurnosnih snaga“, a zapravo konačnom pretvaranju te zemlje u američku vojnu bazu. „Tamo smo skoro deset godina i, da kucnem u drvo, žrtava nije bilo“, rekao je.

    Kada kuca u drvo i naglašava kako „žrtava nije bilo“, Zoran Milanović, razumije se, misli na Hrvate, a ne na lokalno stanovništvo. Samo u zadnjih šest godina, naime, „najbolje društvo na svijetu“ u Afganistanu je organiziralo smrt za oko trinaest tisuća civila. Prema statistikama, lani su NATO snage ubile četiri posto manje civila nego 2010., što je značajan napredak, mada ne toliko važan kao porast BDP-a u ekonomijama država saveznica. Jedno od svetih načela „najboljeg društva na svijetu“ je da se u žrtve ne ubrajaju oni čija se sigurnost nominalno štiti. Oni su tek podoban ljudski resurs za realizaciju vojno-političkog cinizma i primjenu suptilnih strategija humanitarne bezočnosti: treba ih spasiti po cijenu njihovih života!

    Sve u svemu, ne isplati se iz poruka hrvatskoga premijera iščitavati osobite mudrosti. Njegov je čikaški nastup prizvao u sjećanje onaj razgaljeni osmijeh što se razvukao preko lica predsjednika države Ive Josipovića kada je lani u Slunju salutirao pred nekim američkim pukovnikom, bivšim zemljoradnikom iz Alabame ili Minnesote, pa onda prisustvovao zajedničkoj vojnoj vježbi pod nazivom „Immediate Response 11“, promatrao s dvogledom kako teška artiljerija rovari okolna brda i spaljuje stoljetne šume, a hrvatski i američki vojnici naganjaju preko proplanaka „teroriste“ odjevene u tradicionalne arapske nošnje, da bi nakon svega, nakon što su „Arapi“ uspješno svladani, državnik svečano izjavio kako je „zadovoljan onim što je vidio“.

    Jedan je reporter pedantno opisao atmosferu za vrijeme noćnoga dijela vježbe, pa ne možemo odoljeti napasti da se ovdje poslužimo citatom:

    „’Kako je mračno, ne vidi se prst pred nosom’, jadao se Ivo Josipović uzaludno zureći kroz dvogled. ‘Bez brige, predsjedniče, sve je pod kontrolom’, hrabrio ga je ministar obrane. ‘A gdje smo uopće? Mogu li usprkos ovako gustom mraku izjaviti da sam zadovoljan onim što vidim?’ ‘Možete, predsjedniče, zašli smo duboko u američko dupe…’“

    Tu istu tmicu i prateći žamor Zoran Milanović, eto, doživljava kao „najbolje društvo na svijetu“. Svojim speleološkim ushitom nastavlja slavnu nacionalnu tradiciju žudnje za vazalstvom i riješenosti Hrvata da, umjesto korisnika, postanu statisti svoje državne samostalnosti, a naposljetku – „po svemu sudeći“ – i njene žrtve.

    Osim toga, ne može se bez savezničkih snaga opstati u Regiji, jer tamo, kao što ovih dana svjedočimo, haraju četnici i ustaše, naročito četnici, pošto s ustašama ponekad umijemo i sami izaći na kraj, tako da preuzmemo njihove manire ili im prepustimo vlast. Hrvatski premijer naprosto je bio ljudski iskren: Bolje je biti u NATO-u nego doma!

     
    UVREDE & PODMETANJA

    Novosti, 26.05.2012.

    Peščanik.net, 24.05.2012.

     
    Ver peliculas online