Stevan Filipović je s dobrim razlogom zabrinut zbog političke situacije u Srbiji. U najboljoj volji i u aktivističkom poletu pozvao nas je na dogovor. Usput nam je podelio i par moralnih ćuški. Zaličili smo mu na njega i njegove drugare koji su u školskim danima razbijali dokolicu igrajući se nacional-fašizma. Odrastao sam u drugim prilikima, i takva razbibriga mi je strana. Razumeti ono što ne poznajemo tako što ćemo ga svesti na sopstveno iskustvo jedan je od najčešćih interpretativnih postupaka. I jedan od najpogrešnijih. Ali, nećemo ovde o hermeneutici. Hajde da se dogovaramo.

U svom kratkom osvrtu na predsedničke izbore, zapitao sam se zašto se Tomislav Nikolić u drugom krugu ponaša kao imbecil. Dva su moguća odgovora. Prvi: Tomislav Nikolić jeste imbecil. Drugi: Tomislav Nikolić ne želi da pobedi. Odbacio sam prvi odgovor i za to ponudio neke razloge. Pošto sam prihvatio drugi odgovor, zapitao sam se šta to znači. Pretpostavio sam da su Nikolić i Tadić u dogovoru. Odatle sam izvukao zaključak o opštoj političkoj situaciji u Srbiji, i predložio šta da se radi: da se glasa za Nikolića jer se time ruši pretpostavljeni dogovor.

Ko god bi sad da razgovara i dogovara se sa mnom, treba da pokaže sledeće: ili da je pitanje od koga sam pošao pogrešno, ili da je irelevantno. I da za to ponudi dobre razloge. Ako pitanje, pak, ima nekog smisla, onda treba pokazati da su moji odgovori na to pitanje pogrešni ili irelevantni, i opet ponuditi razloge za to. Ako je i odgovor u redu, onda treba osporiti ili moj zaključak ili ponuđeno rešenje. Recimo, založiti se za bele listiće. Takav razgovor i dogovor imaju smisla.

U opravdanom strahu od srpskog nacional-fašizma, Stevan Filipović je pomislio da se ja možda šalim i time prekinuo razgovor i pre nego što je pozvao da se dogovaramo. Ne šalim se. U proteklih osam godina Boris Tadić je otvorio sve institucionalne puteve za srpski nacional-fašizam.  Umesto da mu bude brana, Tadić je srpskom nacional-fašizmu poslužio kao ovan (mislim na srednjovekovno oruđe koje se koristilo prilikom osvajanja utvrđenih gradova) za razbijanje svih ustava (ovde u smislu brana, ali može i u smislu ustava kao najvišeg političkog akta koji bi po definiciji morao biti oličenje najviših univerzalnih vrednosti). Nekoliko primera: novi Ustav Srbije; Milorad Dodik i Republika Srpska; Kosovo i Vuk Jeremić.

Povrh toga, Tadić je i štit tom nacional-fašizmu, jer, prvo, kada kritikujete Tadića – koji se deklarativno izjašnjava kao demokrata – srpski nacional-fašizam ostaje pošteđen. I drugo, Boris Tadić sprečava Srbiju da se suoči sa svojim nakaznim licem: s Tadićem na čelu, Srbija sebe vidi kao manje-više pristojnu demokratsku državu, što ona u stvari nije. S druge strane, Nikolić je oličenje srpskog nacional-fašizma, i s njim ne bi bilo zabune. Srbija mora da plati za svoje nacističko divljanje. Hajde da platimo što pre. Boris Tadić odlaže naplatu i dramatično uvećava cenu. Iako izgleda kao da se šali.

Peščanik.net, 18.05.2012.


The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)