Osnovna škola u Foči, u koju sam išla, više ne postoji. Na njenom mjestu se pravi pravoslavni hram Svetog Save za koji kažu da će biti najveći na Balkanu. Ulica u kojoj sam stanovala danas se zove Svetosavska. Kada je 1992. Foča napadnuta protjerani su svi Bošnjaci. Nakon toga su spaljene skoro sve bošnjačke kuće, sve džamije i uništeno sve ono što bi na bilo koji način ukazivalo na to da su Bošnjaci nekada živjeli u tom gradu. Djeca koja danas žive u Foči i ne znaju da su u tom gradu nekada živjeli muslimani – u Foči 20 godina nije rođeno nijedno bošnjačko dijete. Historija u udžbenicima ne spominje narod koji je nekad tu živio. Aveti praznih kuća i napuštenih imanja jedini su svjedoci da su u tom gradu nekad živjeli muslimani, od kojih su oni koji su imali sreću da prežive danas raseljeni širom svijeta.
***
Zbog organiziranog i sistematskog silovanja u Foči u Haškom tribunalu su po prvi put izrečene presude za silovanje kao ratni zločin. Osuđeni su pojedinci i zbog drugih ratnih zločina počinjenih te ’92. godine u Foči. Čitajući optužnicu protiv Ratka Mladića, ratnog komandanta Vojske Republike Srpske, tužitelj Haškog tužiteljstva Dermot Groome je iznoseći neke dokaze protiv Mladića rekao i da je on pratio etničko čišćenje u Foči, potvrđujući to izvještajem Miroslava Stanića, tadašnjeg predsjednika ratnog predsjedništva, koji je poslao Mladiću, a u kome navodi da je u Foči do tada živjelo 49 posto Srba, a sada 99 posto. Više od 20.000 muslimana je protjerano i ubijeno. Preživjeli se nikad nisu vratili u svoj grad koji danas pripada teritoriji Republike Srpske.
Prof. dr. David Pettigrew sa Southern CT State University (SAD), koji godinama proučava ono što se desilo u BiH tokom rata, smatra da “sam naziv Republike Srpske implicira da je to teritorij za srpski narod u kojem nesrbi nisu dobrodošli. To je jezičko nasilje jer je taj teritorij RS-a bio nametnut i u područjima gdje su živjeli Bošnjaci i gdje su, u mnogim slučajevima, bili neosporna većina. Kada je proglašena Republika Srpska 1992, deklaracija o osnivanju u sebi je sadržavala i jezičko i konceptualno nasilje koje će uskoro postati fizičko, kao i nasilje u cilju isključenja ili protjerivanja Bošnjaka sa tog područja. Kao što je dokumentirano, fizičko nasilje sastojalo se od progona, istrebljenja, ubistava, deportacije, nehumanih djela i drugih zločina. Od Foče do Višegrada, od Srebrenice do Zvornika, od Bijeljine do Prijedora, Republika Srpska je stvorena na temeljima ratnih zločina, uključujući genocid i zločine protiv čovječnosti. Više od 350 masovnih grobnica otkriveno je na području Republike Srpske, a ljudski ostaci bošnjačkih žrtava još se identificiraju. Nije nam promaklo da su svi lideri-osnivači Republike Srpske optuženi, suđeni i osuđeni za ratne zločine.”
Upravo zbog ovih činjenica Pettigrewu je sporno ono što se kasnije desilo u Daytonu, gdje je RS priznat i gdje je dobio legitimitet: “Iako je Dejtonski sporazum okončao genocidnu agresiju, priznavanje RS-a može se tumačiti i kritizirati kao nagrada za uspješan genocid. Otuda, potrebno pitanje za međunarodnu diplomatsku zajednicu će biti sljedeće: u našem vremenu, nakon Auschwitza i Treblinke, i uz postojanje Konvencije o genocidu, kako je moguće da genocidna agresija bude nagrađena na ovaj način? Nakon priznavanja u Daytonu vlasti u RS-u su sistematski ustrajavale na aktivnom isključivanju bošnjačke kulture. Legitimacija RS-a i njegova genocidna ostavština, kao i njegova politička kultura ekskluziviteta koja djeluje i danas su prepreke pomirenju i pravdi.”
Raphael Lemkin, poznati poljsko-jevrejski pravnik, tvorac je termina genocid i među najzaslužnijima je za njegovo unošenje u međunarodno pravo kao najteži zločin protiv čovječnosti. Po Lemkinu genocid ima dvije faze: “Jedna je uništavanje nacionalne strukture potlačene skupine, a druga nametanje nacionalne strukture tlačitelja.”
Uništavanje nedužnih ljudi
Na osnovu brojnih dokaza kojima su raspolagali, haški tužitelji su Ratka Mladića i Radovana Karadžića optužili da su, pred ostalog, odgovorni za zločin genocida počinjen u Srebrenici, Bratuncu, Ključu, Prijedoru, Sanskom Mostu, Vlasenici, Zvorniku i Foči.
Ton Zwaan iz Holandske akademije nauka (Centar za proučavanje holokausta i genocida) uradio je izvještaj pod nazivom O etiologiji i genezi genocida i drugih masovnih zločina uperenih protiv određenih grupa. Autor navodi: “Tužiteljstvo je od mene tražilo da isključim svako spominjanje Bosne. Iz Tužiteljstva su mi stavili do znanja da će to omogućiti (sudskom) Vijeću da uzme u obzir saznanja koja postoje u vezi sa genocidom i odluči o tome kako da ta saznanja primjeni na činjenice vezane za ovaj slučaj (haški proces protiv Slobodana Miloševića, prim. aut.).”
Već na početku svog izvještaja Zwaan piše da su Ujedinjene nacije 9. 12. 1948. Usvojile Konvenciju o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida. Kasnije su vođene brojne stručne rasprave o prednostima i manama definicije genocida koju je dao UN. Leo Kuper, pravnik i sociolog, tvrdio je da je Konvencija o genocidu iz 1948. godine stvorena u prilično snažno ispolitiziranoj atmosferi, u trenutku kad su počeli da se pomaljaju prvi obrisi hladnog rata. Zwaan dalje piše da su “vladala dosta oprečna mišljenja koja su se ticala suštinske prirode tog zločina, grupa koje bi trebalo zaštiti, pitanja umišljaja, uključivanja kulturnog genocida u ovaj pojam, problema provođenja zakona i kažnjavanja, kao i toga koji stepen uništenja bi mogao da se smatra genocidom.”
Ono oko čega se stručnjaci za ovu oblast slažu jeste da je to masovno ubijanje i uništavanje nedužnih ljudi. Uz to, Zwaan navodi da je pojam “genocida” daleko od neutralnog, jer u sebi zapravo sadrži jako mnogo značenja i to u ljudskom, moralnom, političkom i pravnom smislu: “Genocid je svakako i zločin, koji je kažnjiv po međunarodnom pravu, a mnogi čak smatraju da je to najteži i najgnusniji oblik zločina u historiji čovečanstva. Iz tog razloga je počiniocima genocida na svim nivoima odgovornosti obično jako stalo da se genocid zataška, da se drži u tajnosti, da se poriče, dok, s druge strane, žrtve imaju svako pravo na ostvarenje pravde, a preživeli s pravom zahtijevaju da se njihova sudbina i njihovi gubici priznaju, tako da očekuju neku vrstu zadovoljenja i pravde.”
Zwaan dalje objašnjava: “Sistemi kolektivnih nacionalističkih uverenja mogu da pobude mržnjom ispunjene kolektivne fantazije, koje lukavi političari mogu da kanališu u različite oblike kolektivnog delovanja, kao i u politike koje su uperene protiv onih od kojih im, navodno, prijeti opasnost, bez obzira na to o kome se radi i na koji način su oni pojmovno obilježeni. Upravo u tome se i nalazi veza između takve radikalne nacionalističke ideologije, politike genocida i zločina genocida.”
Dehumanizacija žrtava
U svom izvještaju Zwaan citira Kupera: “Ideološka dehumanizacija žrtava predstavlja nepromjenjivo obilježje, a kroz masovni pokolj (nad njima), poriče se da su i oni ljudska bića. To se ispoljava i u načinu na koji se postupa sa žrtvama, u odlaganju njihovih tela, u opscenom skrnavljenju leševa. Često postoje ’rituali ponižavanja’, kojima se, uz brutalan prezir, namjerno odbacuju najdublje ljudske vrednosti, kao i najdublja osećanja ljudske privrženosti. Tako se mučenje muškaraca vrši pred očima njihovih supruga i djece, višestruko silovanje žena vrši se u prisustvu članova njihovih porodica, ubijaju se djeca u naručju svojih majki, a potencijalne žrtve pod prisilom moraju da ubijaju druge žrtve, svoje sapatnike, i to na najstrašnije moguće načine.” Nažalost, Kuperova teorija dokumentirana je u mnogim zločinima počinjenim tokom rata u BiH. Svoj izvještaj Zwaan završava: “Kako se u procesu proučavanja, procjenjivanja i donošenja suda o genocidu ne bi izgubila najvažnija nit, čini se da je najbolje da se sudbina žrtava, kao bitan orjentir, nikako ne gubi iz vida.”
Ovaj izvještaj je, kako smo rekli, korišten na suđenju protiv Slobodana Miloševića protiv koga je Tužiteljstvo priložilo i brojne druge dokaze. Kada je u junu 2004., nakon što je završen dokazni postupak Tužiteljstva, Milošević zatražio da bude oslobođen optužbi za genocid u BiH Vijeće, kojim je predsjedavao Patrick Robinson, donijelo je međupresudu prema kojoj je dokazano da je “postojao udruženi zločinački poduhvat s ciljem da se počini genocid”, a prema dokazima, zaključilo je Vijeće, učesnici tog poduhvata su genocid počinili u Brčkom, Prijedoru, Sanskom Mostu, Srebrenici, Bijeljini, Ključu i Bosanskom Novom. No, član Vijeća, sudija O-Gon Kwon izdvojio je svoje mišljenje: “U vezi sa tačkom genocida u okviru prve kategorije udruženog zločinačkog poduhvata, ne slažem se sa većinom da postoji dovoljno dokaza na osnovu kojih pretresno vijeće može van razumne sumnje da zaključi da je optuženi imao potreban dolus specialis za genocid, odnosno, namjeru da djelomično ili u cjelini uništi bosanske Muslimane kao grupu.”
Sudija Kwon predsjedava Vijećem koje je Radovana Karadžića međupresudom oslobodilo optužbi za genocid počinjen 1992. u sedam bh. općina. Otkud ovakva odluka na pola sudskog postupka? Kwon tvrdi da Tužiteljstvo nije iznjelo dovoljno dokaza. Treba li podsjećati na polemike koje su vođene kada je ovo isto vijeće zatražilo od Tužiteljstva da skrati optužnicu protiv Karadžića, odnosno broj dokaza i svjedočenja, ali i tačaka optužnice kako bi se proces ubrzao? Je li ova odluka direktna posljedica odluke koju je Vijeće donijelo još tada, prije početka suđenja? Uz to, ova međupresuda postavlja veliki znak pitanja i na suđenje Ratku Mladiću koje još nije ni počelo, ali čija optužnica se (kao i dokazi) u mnogo čemu poklapa sa Karadžićevom? Je li odluka politički motivirana?
Uporište za međupresudu Karadžiću Vijeće ima u pravilu 98bis Pravilnika o radu Haškog tribunala. Prilikom donošenja međupresude Miloševiću sudija Robinson je dao svoje mišljenje u kome je između ostalog naveo: “Kada je 1994. donijet Pravilnik, on nije sadržao odredbu o prijedlogu za donošenje oslobađajuće presude poslije završetka izvođenja dokaza Tužiteljstva. Ta odredba je donijeta 1998. Značajno je da Pravilnik o postupku i dokazima stalnog Međunarodnog krivičnog suda ne predviđa postupak ekvivalentan pravilu 98bis. U svakom slučaju, došlo je vrijeme da se ocijeni djelovanje pravila 98bis i utvrdi da li ga je potrebno izmjeniti kako bi postalo korisniji instrument u radu Međunarodnog suda. Da bi se lakše utvrdili slučajevi gdje nema dokaza koji potkrepljuju neku optužbu, od Tužiteljstva, po završetku izvođenja njegovih dokaza, treba tražiti da sastavi spisak navoda u optužnici za koje nisu izvedeni dokazi; optuženi može da komentariše taj spisak ili dostavi svoj spisak; ako postoji spor oko toga da li ima dokaza koji potkrepljuju neku optužbu, to pitanje treba, u načelu, tretirati kao argument da su dokazi nedovoljni, pa ih treba ostaviti da se razmotre u fazi donošenja presude.”
Nesretni sukob
No, Pravilnik nikad nije promijenjen, a Kwon, i sam svjestan da je donešena odluka presedan, rekao je kako ona nije donešena ni na osnovu presude ICJ-a, niti ranijih presuda ICTY-ja, već je donešena – nezavisno. Jedino što je “nezavisno” u ovoj odluci jeste da je “nezavisni” sudija Kwon ovom odlukom samo potvrdio svoj stav koji je imao i prilikom izricanja međupresude Miloševiću s tim što je ovaj put, nažalost, svoje mišljenje uspio nametnuti i drugim članovima vijeća.
Nije Kwon propustio naglasiti da je Karadžiću dokazano sve drugo – četiri zločinačka poduhvata, istrebljenje, progoni, etničko čišćenje… s ciljem kako bi Srbi ostvarili pravo koje su polagali na teritorije koje su smatrali svojima. “Samo” nije dokazan genocid. E to, što “samo” nije dokazan genocid bilo je Dodiku sasvim dovoljno da odmah ustvrdi: “Sudska odluka apsolutno potvrđuje naše tvrdnje da se ovdje nije desio genocid i demantuje sve one koji su na olak, politički način, političkim i medijskim pritiskom htjeli da to nakaleme Srbima i srpskom narodu.” Dodikova poruka je jasna: nije bilo genocida, nije bilo zločina. Naravno, ni riječi o onim zločinima za koje je iznešeno dovoljno dokaza. No, upravo ova Dodikova reakcija pokazuje dimenzije Kwonove odluke.
Iza istine da je nad Jevrejima u Drugom svjetskom ratu počinjen genocid stajali su saveznici: Amerika, SSR, Britanija. Iza istine o onome što je urađeno bošnjačkom narodu u BiH – niko. U Dejtonskom sporazumu stoji da se radilo o “nesretnom sukobu”, ali zbog masovnosti ratnih zločina počinjenih u BiH, zahvaljujući najviše stranim novinarima koji su o tome izvještavali, UN su, kako bi oprale svoju savjest, formirale Haški tribunal, nikad sa stvarnom željom da se zaista utvrdi ono što se tokom rata zaista dešavalo u BiH i kakva je uloga Srbije bila u svemu tome. Očito je da je ICTY zahvaljujući pojedincima (i sudijama i tužiteljima) koji su krajnje ozbiljno shvatili svoj posao uspio presuditi puno više no što se od njega očekivalo kad je osnovan. Sasvim je druga stvar zašto te presude nisu imale utjecaj na političare u regionu ili zašto nikad nije provedena presuda ICJ-a po kojoj je Srbija kriva za nekažnjavanje genocida u BiH.
Nažalost, u najvećim slučajevima pred ICTY-jem, koji su trebali napokon dokazati šta se dešavalo u BiH, karakter rata i uloga Srbije, stiče se dojam da sudije svojim presudama ne žele izlaziti izvan okvira onoga što je utvrđeno Dejtonskim sporazumom i presudom ICJ-a u procesu BiH protiv Srbije. U prilog tome govori presuda protiv Perišića, nekadašnjeg načelnika Generalštaba Vojske Jugoslavije, prema kojoj je on bio odgovoran za ono što je počinila Vojska Srpske Krajine u Hrvatskoj, ali nije imao nadležnost nad Vojskom Republike Srpske u BiH.
Motivi sudija
“Najveća misterija je zašto je sada donesena ovakva odluka u slučaju Karadžić. Ne znamo prave motive sudija, ali znamo šta su oni u konačnici odlučili. Odluka Haškog tribunala bi se mogla protumačiti i kao politički motivirana, ali opet nismo baš najsigurniji šta su bili stvarni motivi iza ovakve odluke. Zašto je Haški tribunal uopće osnovan i šta je njegova primarna funkcija? Ako je cilj suda samo da dokaže krivicu pojedinaca, onda se Sud udaljava od stvarne uloge koja mu je namijenjena. Prošlo je skoro 20 godina od osnivanja suda. Mislite li da je sud osnovan samo da utvrdi pojedinačnu krivnju za počinjene zločine u BiH?”, komentirao je odluku Vijeća Roy Gutman, ugledni američki novinar koji je u ratu izvještavo o zločinima počinjenim u BiH.
Žrtve su ogorčene i tvrde: “Međunarodna zajednica i Haški tribunal, kukavički su poklekli pred najvećem krvnikom Balkana Radovanom Karadžićem. Njihova odluka je vjetar u leđa itekako živućoj kontinuiranoj velikosrpskoj politici skovanoj u Beogradu, širenoj po BiH i izgleda, prećutno odobrenoj u međunarodnim krugovima. Ista ta međunarodna zajednica nije spriječila genocid i agresiju ’92., pustila je da nad nesrpskim stanovništvom posebno bošnjačkim izvrše genocid i sada su ga i legalizirali. Ovakvom odlukom, porodice žrtava i svi koji su preživjeli golgotu i strahote zločina genocida tokom 1992. godine, izdane su po drugi put, ali, ovoga puta zauvijek. Tribunal u Haagu i svi predstavnici međunarodne zajednice itekako dobro znaju da je genocid u Srebrenici u julu 1995. godine bio samo veliko krvavo finale već viđenog i izvršenog genocida u Višegradu, Foči, Prijedoru, Zvorniku, Brčkom, Vlasenici, Sanskom Mostu i drugim mjestima, koja su potpuno etnički očišćena progonom i masovnim ubistvima.”
Koliko politika utiče na pravo i pravdu čak i u međunarodnim okvirima pa čak i kad se radi o najstrašnijim zločinima protiv čovječnosti i najgrubljim kršenjima osnovnih ljudskih prava?
U maju 1945. George Orwell, poznati engleski pisac, u svom eseju Crtice o nacionalizmu: Ravnodušnost prema objektivnoj istini, piše o nacionalizmu engleske inteligencije kako unutar zemlje tako i na međunarodnom planu te između ostalog navodi: “Ako se čovjek osvrne na zadnjih četvrt stoljeća vidjet će da nije bilo gotovo niti jedne jedine godine da priče o zvjerstvima nisu stizale iz nekog dijela svijeta: pa ipak, niti u jednom pojedinačnom slučaju – Španjolska, Rusija, Kina, Mađarska, Meksiko, Amritsar, Smirna – engleska inteligencija kao cjelina nije povjerovala u postojanje tih zvjerstava i osudila ih. Da li su ta djela bila za osudu, ili da li su se čak i dogodila, o tome se uvijek odlučivalo u skladu sa političkim okolnostima. (…) Britanski torijevac će braniti pravo na samoopredjeljenje u Europi i protiviti mu se u Indiji, a da ne osjeća nekonzistentnost. Djela se smatraju dobrima ili lošima, ne na osnovu vlastite meritornosti već na osnovu toga ko ih je počinio, i gotovo da nema tog zlodjela – mučenja, uzimanja talaca, prisilnog rada, masovnih deportacija, zatvaranja bez suđenja, krivotvorenja, atentata, bombardiranja civila – koje ne mijenja svoju moralnu boju kada ga počini ’naša’ strana.
Centri moći
Ključne činjenice se potiskuju, datumi mijenjaju, citati se vade iz konteksta i prepravljaju tako da im se promijeni značenje. Događaji za koje se drži da se nisu trebali dogoditi se ne pominju i na kraju poriču. Čang-Kai-Šek je 1927. žive skuhao na stotine komunista, pa ipak je kroz deset godina postao jedan od heroja ljevice. Pomjeranja u svjetskoj politici su ga dovela u antifašistički tabor, pa se stoga smatralo da se kuhanje komunista ’ne računa’, ili da se možda nije niti dogodilo. (…) Čovjek mora pripadati inteligenciji da bi vjerovao u takve stvari: niti jedan običan čovjek ne bi mogao biti takva budala.”
Washington i Bruxelles (dva sadašnja centra svjetske političke moći) na Balkanu su u Srbiji prepoznali partnera – čemu su, naravno, doprinijeli i bh. političari koji se nikad nisu uspjeli nametnuti kao relevantni i ozbiljni sugovornici na međunarodnoj političkoj sceni. Treba li podsjećati koliko je ustupaka proteklih godina urađeno prema Srbiji: dok su se Mladić i Karadžić godinama skrivali u Beogradu Srbija je prije BiH dobila bezvizni status i otvorena su joj vrata na putu ka Evropskoj uniji. Kada su napokon uhapšeni Karadžić, a potom i Mladić iz Bruxellesa su od strane visokih zvaničnika stizale riječi zahvalnosti i poruke kako Srbiji treba potpuno otvoriti vrata u Evropu!? Preko noći je zaboravljeno da je upravo politika Beograda dovela do rata u BiH.
Mogu li sudije Haškog tribunala, koliko god bile profesionalne, nezavisne i nepristrasne ignorirati politiku ili neka druga dešavanja na međunarodnoj sceni? Sudija O-Gon Kwon je Koreanac. U nekim kuloarskim razgovorima je, navodno, iznosio čuđenje zašto Bošnjaci nisu zadovoljni presudama i zašto insistiraju na genocidu kad, recimo, Japanci nikad nisu odgovarali za zločine koje su počinili nad njegovim narodom tokom dugogodišnje okupacije?! Japanci te stravične zločine i danas relativiziraju i u njihovim historijskim knjigama su označeni tek kao – incidenti. S druge strane nakon Drugog svjetskog rata, kako se velesile SSSR i SAD nisu mogle dogovoriti, jednostavno su podijelile Koreju. Koreanski narod niko ništa nije pitao.
Odluka Vijeća da se Karadžić oslobodi optužbi za genocid usred procesa izazvala je u BiH reakcije prije svega žrtava, a onda i nekih političkih stranaka. No, šta BiH realno može učiniti? Bojkotirati Haški tribunal i prekinuti suradnju sa njim odbacujući sve ono što je urađeno u proteklih 17 godina? Žrtve trebaju odbiti svjedočenja u procesu protiv Mladića? Sigurno je da će Karadžić i Mladić ostati u zatvoru. Dokaza protiv njih ima više nego dovoljno. No, oni su ostvarili sve svoje ciljeve: Republika Srpska, etnički očišćena, priznata je u Daytonu. Nacionalne podjele su duboko usađene među građane.
Tužitelj Groome, u uvodnoj riječi na suđenju Mladiću istakao je da je Bosna bila jedinstvena u odnosu na druge republike jer su u njoj sve etničke skupine bile izmiješane: “Tri naroda u Bosni su jednostavno bila nerazdvojiva. Mladić je to dobro znao”, kao i Karadžić. Groome je ustvrdio: “Kako bi promijenili stvarnost na terenu rukovodioci bosanskih Srba odlučili su da prisilno isele nesrpsko stanovništvo i dali Mladiću odriješene ruke”, a on sam je na jednoj sjednici Skupštine RS-a rekao da je to genocid koji teško da će se opravdati pred svijetom. Međunarodni tužitelji u Haagu godinama dokazuju da je u BiH počinjen genocid. Mladić je znao da se ono što on radi po međunarodnom pravu smatra genocidom. Zašto haške sudije imaju problem da to presude? Ili im za to treba politička odluka međunarodne zajednice?
Presuda prije presude
Sudija O-Gon Kwon je kao predsjednik Vijeća u postupku protiv Karadžića od Tužiteljstva još 2009., dakle, prije početka suđenja, na statusnoj konferenciji zatražio da optužnica protiv Karadžića bude skraćena maksimalno zbog, kako je rekao, “efikasnijeg vođenja postupka koji bi trebao biti završen u roku do tri godine”. Kwon je tada Tužiteljstvu sugerirao da iz optužbi bude izbačen zločin počinjen na pijaci Markale u Sarajevu jer “postoje kontroverze o tome koja je strana odgovorna za granatiranje Markala”, te da smanji dokazivanje etničkog čišćenja po općinama, a tadašnja optužnica ih je obuhvatala čak 27. Mnogi su bili zaprepašteni Kwonovim objašnjenjima jer su u Haškom tribunalu već tada postojale dvije presude za Markale i to u slučajevima generala Stanislava Galića i Miloševića i tačno je utvrđeno odakle je ta granata ispaljena: sa položaja Vojske Republike Srpske!
Kwon je smatrao da će suđenje biti efikasnije i ako se smanji broj svjedoka – tako je predviđeno vrijeme od 490 sati smanjio na 293 sata za ispitivanje svjedoka?! Naglasio je i da suđenje ni u najgorem scenariju ne smije trajati više od tri godine, a kao dodatne probleme naveo je nedostatak sudnica u Tribunalu, te obaveze sudija u drugim procesima?! Amir Ahmić, bošnjački oficir za vezu u Tribunalu, tada je upozoravao: “Bilo koje daljnje smanjenje optužnice dovodi u opasnost i samu presudu. Historijska je odgovornost na glavnom tužiocu ICTY-ja da se odupre zahtjevima sudija, koje je već duže vrijeme zahvatila opšta birokratska neosjetljivost.”
Pišući tada o Kwonovoj odluci da se smanji optužnica protiv Karadžića, pitali smo: da li s ovim bahati i birokratizirani sudija Kwon najavljuje i smanjenje odgovornosti Radovana Karadžića za sve zločine koji su se u proteklom ratu desili u BiH u vrijeme kad je on bio predsjednik Srpske Republike? Nažalost, odgovor smo dobili u izrečenoj međupresudi kojom se Karadžić oslobađa optužbi za genocid, osim u slučaju Srebrenice.
BH Dani, 06.07.2012.
Peščanik.net, 06.07.2012.
SREBRENICA