U doba protesta, plesa milijarde žena na planeti, obavljenog 14. februara i definisanog kao ustanak protiv nasilja – i konačno nepodnošljive količine valentinovskih srca svih veličina i sastava – osećam jaku potrebu da se vratim jednoj knjizi, manje poznatoj knjizi, koju nisam dovoljno detaljno čitala ranije: ukratko, da za sebe nađem mali prostor sreće, pre nego što me prilike ponovo isteraju na ulicu. I eto knjige koja raspravlja upravo o čovekovoj sreći: Aristotelov učenik Eudem ju je sastavio na osnovu profesorovih predavanja, zato se zove Eudemova etika; nije sačuvana u celini, i u velikoj meri se poklapa sa Nikomahovom etikom, mnogo poznatijom, ali možda mlađom raspravom. Aristotel tu raspravlja o sreći kao cilju i rezultatu čovekovog ponašanja – što je jako površan opis dela. No upravo u tome spisu pominje termin kalokagathia, koji na grčkom označava sklad ponašanja i razmišljanja, i koji su na najrazličitije načine, uključno sa plemićkim i klasnim, tumačili u moderno doba.

Aristotel počinje time što većina ljudi opredeljuje sreću kao tri mogućna načina života – politički, filozofski, i život uživanja. Reč je, naravno, o slobodnim muškim građanima, da ne zaboravimo. Koncept rada, zarade i ekonomske moći nije uključen, već je podrazumevan, a sam Aristotel je dobro znao da prodaje svoje znanje. Odlepimo se, dakle, od sveta krize i razmišljajmo o sreći kao cilju u razmišljanju najkompetentnijih. Sokrat je mislio, kaže Aristotel, da su sve vrline (koje su cilj čovekovog života i traženja sreće) oblici znanja. Znati pravdu znači biti pravedan, kao što oni koji se nauče geometrije i arhitekture postanu geometri i arhitekti. Tu Aristotel pravi izuzetno zanimljivu razliku među naukama – za razliku od teorijskih, koje za cilj imaju saznanje o stvarima koje su predmet tih nauka (astronomija, geometrija, prirodne nauke), medicina i politička nauka se razlikuju od naučnog znanja tog tipa, jer njihovo znanje traži nešto više. Cilj čoveka naime nije da zna šta je hrabrost, nego da bude hrabar, ne da zna šta je pravda nego da bude pravedan, i da bude u dobrom telesnom stanju više nego da zna šta je dobro telesno stanje. Sa jedne strane, malo se zamrznemo pred Aristotelovom surovošću, pred ogoljenošću argumenta o opstanku čoveka; no sa druge, potpuno drugačije razumevanje onoga što danas zovemo humanistika zaista uzima dah. Ukoliko nema toga znanja, ništa od onih prethodno pomenutih nauka nema smisla – bez obzira koliko pazimo na različiti kontekst, definisanje nauka, i očigledne razlike koje su posledica širenja znanja u poslednjih dvadeset i pet vekova. Mogli bismo Aristotela čitati i ovako: “teorijske” odnosno prirodne nauke ne mogu napredovati, ukoliko one druge nauke, neodvojive od čoveka, ne postave pitanja – koja proizlaze iz posebnog, samo čovekovog iskustva. Aristotel to naravno govori kao neko ko se isprobao u svim naukama svoga doba. I onda na primeru političke prakse pokazuje kako Sokrat nije uspeo da dokaže neposrednu povezanost znanja i vrline: postoje ljudi koji uspešno – ne da bi ih drugi otkrili – nude argumente koji nemaju veze sa temom o kojoj se raspravlja, i to čine iz neznanja ili želje za prevarom, a posledica je da pridobijaju i ljude sa iskustvom i sposobnostima. Zašto? – samo zbog nedostatka obrazovanja, jer ne uspevaju da razumeju da je premisa, upisana u inače dobro izveden argument – neistinita. Mogli bismo se osloniti samo na logiku i njeno poznavanje – a Aristotel je prvi evropski mislilac logike – a mogli bismo pasti i u neki mutni popularni misleni koktel današnjice (sa emotivnom inteligencijom, samosaznanjem i sl.), da bismo razumeli nešto ovako jednostavno. Obrazovanje ovde znači naprosto znanje, koje nije odvojeno od iskustva. Znanje, koje povezuje tri mogućna načina života – politički, filozofski, i život uživanja: niko ne može biti srećan ni u jednom od njih, bez znanja.

Vratimo se na one koji, pošto su nenamerno ili zlonamerno zgrešili premisu, pridobivaju ljude bez znanja. Odgovornost za njihov uspeh, odnosno za štetu koju nanose drugim građanima, treba tražiti pre svega među onima koji zbog neodstatka znanja prihvataju njihovo razmišljanje. Tu sklapam knjigu, jer mi je razmišljanje o skladu ponašanja i razmišljanja građanina još daleko. Pred očima su mi, prisutni i oglašavani posvuda, oni što čine štetu. Prethodno, premda u relativno kratkome vremenu, uspeli su da unište sve osnove znanja potrebnog za minimum vrline: poremetili su odnos između nauka o čoveku i onih drugih, proglasili jedne korisnim a druge nekorisnim, ugušili slobodne, dogovorno institucionalizovane izvore znanja – i još ih guše – dali mogućnosti svojim sekundarnim prevarantima da dalje pervertiraju znanje. Kako je mogućno da se ne boje razmišljanja? Jer misle da su dovoljno daleko odmakli od premise, i da su priče, šarlatanske predstave i džungla laži sakrili sve tragove. Pa nisu: neistinita, neupotrebljiva, pogrešna premisa je u skoro svakoj knjizi prosečne školske biblioteke, na internetu, svuda oko nas. Uistinu, za razliku od Aristotelovog vremena, svi nemaju isti pristup glasu (medija), i čak i ako tačno vide gde je pogrešna premisa, to ne mogu nigde da kažu. No Sokrat je u nečemu ipak imao pravo, čak i ako su ga njegovi učenici preneli u loše izvedenom argumentu: jasno je da je Sokrat bio građanin, i da je svoju građansku ulogu video pre svega kao traženje znanja, koje je, bar u njegovom slučaju, izvesno značilo i vrlinu istovremeno. Da bi stekao što više znanja odnosno vrline, Sokrat je iskorišćavao i one prostore grada-države koji nisu bili predviđeni za razmišljanje i razgovaranje o demokratiji: zato je, na kraju krajeva, platio glavom, a njegovi učenici su, sem profesionalnih učitelja i trgovaca znanjem, postali i surovi tirani i protivnici demokratije. Sudbina učitelja, rekli bismo, i danas je srećemo. No upravo Sokratova dopuna demokratije i traženje znanja tamo gde nije predviđeno da se traži jeste znanje koje smo uveliko “aktivirali” iz kolektivnog sećanja, na ulicama ove zime. Sem jedinstvene i jedine mogućnosti da se kaže gde je uzrok laži, već samo zauzimanje gradova kao demokratskoga prostora je ključni izvor novih znanja. Iz te tačke gledanja je sve ubrzanije i neusklađenije laganje i varanje zapravo nevažno. Nije više čak ni bitno koliko ih građana bez znanja sluša, nevažno je koliko mogućnosti imaju da govore svoje laži, jedino je još važno koliko dugo. Znamo da je sreća, ako je to zaista sklad ponašanja i razmišljanja, na našoj strani. Za one koji se možda ne sećaju Sokrata, postoje drugi primeri toga šta se može desiti onima koji otkrivaju uzrok laži. Recimo, devojčica Malala, koja je pravim čudom preživela hice u glavu, i nastavlja da razmišlja o uzrocima laži. I tu se vraćam Aristotelu u Eudemovoj etici: premda nije posebno istaknuto, jer je zapravo argumentacijski banalno – mogućni srećnik koji je postigao sklad razmišljanja i ponašanja ne može nikako biti usamljen, niti je sreća unutarnja: on je srećan, jer je sugrađanima omogućio i sa njima podelio znanje. Sokrat i Malala su postigli sreću, okruženi onima sa kojima su delili znanje. Uzmimo za takvu sreću još jedino što nam nedostaje – vreme.

Peščanik.net, 19.02.2013.


The following two tabs change content below.
Svetlana Slapšak, rođena u Beogradu 1948, gde je završila klasičnu gimnaziju i doktorirala na Odeljenju za antičke studije na Filozofskom fakultetu. Pasoš joj je bio oduzet 1968-73, 1975-76. i 1988-89. Zaposlena u Institutu za književnost i umetnost 1972-88. Predsednica Odbora za slobodu izražavanja UKS 1986-89, sastavila i izdala preko 50 peticija, među njima i za oslobađanje Adema Demaćija. Bila članica UJDI-ja. Preselila se u Ljubljanu 1991, gde je redovna profesorka za antropologiju antičkih svetova, studije roda i balkanologiju (2002-14), koordinatorka studijskih programa i dekanka na ISH (2004-14). Glavna urednica časopisa ProFemina od 1994. Umetnička direktorka Srpskog kulturnoga centra Danilo Kiš i direktorka Instituta za balkanske i sredozemne studije i kulturu u Ljubljani. Predložena, u grupi Hiljadu žena za mir, za Nobelovu nagradu za mir 2005. Napisala je i uredila preko 100 knjiga i zbornika, oko 500 studija, preko 3.000 eseja, nekoliko romana, libreto, putopise, drame; prevodi sa grčkog, novogrčkog, latinskog, francuskog, engleskog i slovenačkog. Neke od novijih knjiga: sa Jasenkom Kodrnja, Svenkom Savić, Kultura, žene, drugi (ur, 2011); Franc Kavčič in antika: pogled iz antropologije antičnih svetov (2011); Mikra theatrika (2011); sa Biljanom Kašić i Jelenom Petrović, Feminist critical interventions [thinking heritage, decolonising, crossings] (ur, 2013); Antička miturgija: žene (2013); Zelje in spolnost (2013); Leon i Leonina, roman (e-izdanje, 2014); Leteći pilav (2014); Kuhinja z razgledom (2015); sa Natašom Kandić, ur. Zbornik: Tranziciona pravda i pomirenje u postjugoslovenskim zemljama (2015); Ravnoteža, roman (2016); Preživeti i uživati: iz antropologije hrane. Eseji i recepti (2016); Kupusara. Ogledi iz istorijske antropologije hrane i seksualnosti (2016); Škola za delikatne ljubavnike, roman (2018); Muške ikone antičkog sveta (2018); Libreto za kamernu operu Julka i Janez, Opera SNG Ljubljana, premijerno izvedena 19.1.2017; Antična miturgija (2017); Muške ikone antičkog sveta (2018); sa Marinom Matešić, Rod i Balkan (2018); Mikra theatrika II: antropološki pogled na antično in sodobno gledališče (2018); Volna in telo: študija iz zgodovinske antropologije (2019); Moj mačkoljubivi život (2021); sa Aleksandrom Hemonom, Mladost (2021); Feminističke inscenacije (2021); Osvetnice, roman (2022); Grožnja in strah: razraščanje sovražnega govora kot orodja oblasti v Sloveniji (2022). Romani su objavljeni na slovenačkom i makedonskom. Dobitnica nagrada Miloš Crnjanski za knjigu eseja 1990, American PEN Award 1993, Helsinki Watch Award 2000, Helen Award, Montreal 2001, nagrade Mirko Kovač za knjigu eseja 2015, nagrade Mira ženskog odbora PEN-a Slovenije 2016, Vitalove nagrade Zlatni suncokret 2017.

Latest posts by Svetlana Slapšak (see all)