Narodna skupština izražava duboki pijetet prema nevinim žrtvama bošnjačke nacionalnosti i saosećanje njihovim porodicama povodom godišnjice njihovog stradanja u Srebrenici, navodi se u saopštenju koji je kolegijum skupštine Srbije objavio 11. jula.

U tekstu koji je, kako se navodi, usvojen većinom glasova, ističe se da će Srbija i njen parlament uvek biti opredeljeni da čuvaju sećanje na žrtve surovih oružanih sukoba u bivšoj Jugoslaviji devedesetih godina dvadesetog veka.

Čak ni naredni iskaz kolegijuma skupštine koji je ovom prilikom našao za potrebno da, „na istovetan način”, izrazi žaljenje i saučešće porodicama nevinih civilnih žrtava srpske nacionalnosti u sukobima u Bosni i Hercegovini i drugim državama bivše Jugoslavije – čime je tek potvrđen kontinuitet sa Tadićevom i Koštuničinom politikom relativizacije – ne spori činjenicu da je reč o prvom protokolarnom gestu ove vrste u postmiloševićevskoj Srbiji.

Formalni osnov saopštenja kolegijuma nalazi se u deklaraciji o Srebrenici usvojenoj pre tri godine tankom parlamentarnom većinom i uz bojkot naprednjaka, u kojoj je reč „genocid” izostavljena iz presude Međunarodnog suda pravde na koju se deklaracija oslanja u delu u kom je tribunal Srbiju ukorio što nije učinila sve da ga spreči. Ovu tragediju, to jest.

Iznenađujuće smiren ton u kom je s ove strane Drine protekla 18. godišnjica pada Srebrenice u ruke beogradskih plaćenika, bez sumnje je još jedan znak iznenadnog ulaska srbijanske političke elite u postideološku eru, gde se živci štede za pragmatične probleme i funkcionalna rešenja a političke rasprave depolitizuju. Mediji su, uključujući i notorne tabloide, jučerašnju komemoraciju događaja kao po komandi obradili uz pomoć agencijskih vesti i prigodnih izjava smeštenih u vesti iz sveta odnosno regiona.

Terminološko cepidlačenje pomereno je na margine javnosti, tamo gde se već po običaju zamajavaju razne ekstremne grupe – one koje misle da je srebrenički pokolj čin genocida u kojem je Srbija odigrala presudnu ulogu i one koje ga smatraju pomalo preteranim delom vojne odmazde za ranije zločine nad Srbima.

Još nije vreme za inicijativu Žena u crnom da se 11. juli proglasi danom sećanja, kao ni za predlog vojvođanske Lige da skupštinska deklaracija o Srebrenici, čak i takva kakva je, uđe u školske udžbenike. Lideri se trenutno bave daleko važnijim stvarima; ometanje Srbije na putu u budućnost, Evropu i pomireni region postalo je krajnje nepopularno.

Stav deklaracije kojim se najoštrije osuđuju „društveni i politički procesi i pojave koji su doveli do formiranja svesti da se ostvarenje sopstvenih nacionalnih ciljeva može postići upotrebom oružane sile i fizičkim nasiljem nad pripadnicima drugih naroda i religija”, u svetlu istorijskog sporazuma sa Kosovom zvuči već pomalo suvišno.

Ali zločinci su i dalje u Srbiji.

Pripremila Milica Jovanović

Peščanik.net, 12.07.2013.

SREBRENICA