Nasiha Nuhanović, rođena Mehinagić, od oca Nezira i majke Enise. Rođena u Zvorniku 1947. Posljednje prebivalište: Vlasenica. Posljednji put je viđena živa 13. jula 1995., kada je izbačena iz UN-ove baze u Potočarima. O njenoj sudbini se ništa nije znalo, sve dok njenom sinu Hasanu nije uručen poziv da dođe u Tuzlu i da potvrdi identifikaciju posmrtnih ostataka svoje majke.
Nad medicinskim crtežom ljudskog skeleta, na kojem su pojedine kosti označene crnom bojom, naginju se dva čovjeka, svaki sa svoje strane stola. Prvi je četrdesetih godina, mada izgleda znatno mlađe, strogog i ozbiljnog lica, visok, mršav, tamnokos, gotovo mrk. Drugi je, reklo bi se, bliži petoj deceniji; bijeli mantil je, poput bolničara u provincijskim domovima zdravlja, navukao preko raskopčane košulje; u držanju ima nečeg poslovnog – na izvjestan je način autoritativan, iako govori snebivajući se i skrećući pogled sa sagovornika. Njegova autoritativnost, vidi se, utemeljena je u dokumentima složenim u fasciklu na stolu. Njegov sugovornik ga je jednom oslovio s “doktore”, na šta je ovaj požurio da učtivo ispravi: “Nisam ja doktor, ja sam ovdje pomoćno osoblje”, a onda je u zaglavlju dokumenta ubilježio ime ozbiljnog, smrknutog čovjeka koji je ušao u kancelariju tuzlanskog Instituta za traženje nestalih i koji je sad sjedio prekoputa: Hasan Nuhanović.
– Ne brinite za detalje oko papira, dogovorit ćemo se kasnije. Možete mi to poslati iza praznika. Hasane, Vaša majka je pronađena u Vlasenici, na lokalitetu Jarovlje. Nađeno je više izmiješanih tijela. Po našim informacijama, u toj su masovnoj grobnici trebali biti posmrtni ostaci šest osoba, no identifikacijski nalazi pokazuju da ih je bilo pet. Za sada. Uglavnom, tijela su izmiješana i ovdje su urađene antropološka obrada i autopsija. Reasocijacija, odnosno sastavljanje tijela, nije završena jer je poslato preko 30 uzoraka na analizu, ali nam se vratilo tek petnaestak. Tijelo Vaše majke nije kompletirano. To ne znači da je konačno, moguće je da se to promijeni…
– Ukopa neće biti do jula sljedeće godine?
– Ukopa neće bit dok god Vi ne kažete.
– Nadam se da će do jula naredne godine već biti sve gotovo. Ima sasvim dovoljno vremena…
– Pokazat ću Vam skicu skeleta. Ono što nedostaje označeno je crnom bojom. Tako, vidite, kosti nogu su nađene, dijelovi natkoljenice su pronađeni, kao i dijelovi kičme. Nađena je i lubanja, koja je polomljena…
– Je li ustanovljeno kako je polomljena? – Hasan je govorio glasom koji nije bio njegov, s mirnoćom koja nije bila njegova.
– Ovdje nije ustanovljen uzrok smrti. Ove su kosti, znate, nemojte me pogrešno… ja samo čitam s papira – nakašlja se službenik, namještajući okvir naočala kao da će mu to pomoći da pročita podatak s papira – Kosti su, ovaj, nagorjele. Tijela su najvjerovatije bila spaljena. Ovdje je nađen dio odjeće, ja sad ne znam je li to pripadalo njoj ili nekome od njih… Govoreći to, pred Hasana spusti fotografiju na kojoj se vidjelo nešto što liči na radnički tamnoplavi kombinezon, dobro oprljen vatrom i načet memlom. Pored toga se nalazila i tek hrpica nagorjelih kostiju.
– Ja se sad ne mogu sjetiti, ova mi slika ne znači ništa – govori Hasan gledajući u fotografiju – ovoga plavog kombinezona, šta li je, ne sjećam se.
– Uglavnom, vidi se da je nagorjelo – tehničar je staloženo vrškom hemijske olovke pokazivao komade kostiju, kao da će time još preciznije pokazati gdje su kosti tačno nagorjele.
– Imao sam informaciju da je spaljena, pa čak i ko je to uradio. Ne mogu tvrditi sto posto, ali imam informaciju.
– Mi se nadamo da je spaljena nakon smrti. Upravo to nam otežava proces identifikacije. Teško je izvući DNK materijal iz spaljenih kostiju. Imamo podudarnost DNK od 99,98 posto. Ovdje se radi o ženskoj osobi, a mali broj žena je nestao na tom terenu u tom periodu, pa nema nikakve sumnje da je to upravo Vaša majka.
Tišinu u sobi nastalu nakon posljednjih riječi narušava jedino škripa hemijske olovke po papiru, dok tehničar, bilježeći podatke, miče usnama kao da ih ponovo iščitava, da slučajno ne bi pogrešno popunio formular. “Posmrtni ostaci su pokupljeni 2007. u petom mjesecu”, reče, više za sebe.
– Za sada imamo tu pet imena. Što se tiče nas, možemo zaključiti identifikaciju, a doktor Vam savjetuje da ne žurite s ukopom, ne bismo li pronašli još kostiju i što više kompletirali tijelo. Bolje je sačekati. Nije isključeno da će se naći.
– Je li to bilo ispod smeća?
– Ne znam, ja nisam bio na toj grobnici… Za zube Vam ne mogu reći punu informaciju. Vilice su polomljene, nađen je samo donji dio desne vilice. Sedmica je bila popravljana, bila je tu i osmica i izvađena šestica…
– Toga se sad ne mogu sjetiti, postoje, odnosno morali bi postojati kartoni u Vlasenici.
– Da, pa će se i s tim provjeriti. Ništa, ja bih sad da zaključimo: identifikacija ne znači da je završena pretraga za ostatkom tijela, ali Vi možete dobiti potvrdu o smrti. U slučaju novih detalja, ovo će nam biti prioritet.
Tehničar je zapisivao: Nasiha Nuhanović, rođena Mehinagić, od oca Nezira i majke Enise. Rođena u Zvorniku. Posljednje prebivalište: Vlasenica.
– Srebrenica, ali je u Vlasenici bila zadnja prijava. – ispravi ga Hasan – Ne sjećam se tamošnje adrese, mislim da je bio Put bratstva i jedinstva.
– Recite mi, sad živite u Sarajevu?
– Da.
– A dženaza će biti u Potočarima?
– Da.
– Otac je Ibro, jel’ tako?
– Ibro. Ali, on je već ukopan.
– Za brata sam provjeravao, nije bilo novih informacija. Jedino da vidim u ovom najnovijem izvještaju, da nije šta bilo, pa ću Vam javiti.
– Za brata bi mi bilo najteže. Za majku sam, opet, nekako i znao, ali za njega bi mi bilo najteže.
– On je otišao preko šume?
– Nije, on je ostao u Potočarima.
– I, koja Vam je tačno adresa?
– Teheranski trg br…
– Ovo je Vaš broj telefona? O. K., samo mi javite ako budete mijenjali broj.
– Neću ga mijenjati.
– Dobro, možete ga izgubiti, nije važno.
– Da.
– Vi ste majku zadnji put vidjeli 17. jula?
– 13. jula.
– U Potočarima?
– Da.
***
Vijest da je Nasiha Nuhanović ubijena do njenog starijeg sina Hasana doprla je još u prvoj poslijeratnoj godini. Radio je kao prevodilac u IPTF–u, pri međunarodnim policijskim snagama u Bosni i Hercegovini. Dobrovoljno se javljao za zadatke kad je trebalo prelaziti na “srpsku stranu”. Početkom januara 1996. zatekao se u Zvorniku, kao prevodilačka pratnja četvorice IPTF–ovaca. Potajno se nadao da će sresti nekoga ko bi mu mogao reći šta se dogodilo s njegovima. Zvornik je bio njegovo rodno mjesto, ali nije bio onaj grad kojeg se Hasan sjećao. No, mogla su se sresti poznata lica.
Vlasnik jedne kafane u centru grada mu je obećao da će se raspitati o Nasihinoj sudbini. Sutradan je mehandžija rekao da je Nasiha mrtva. Ne ubijena. Mrtva. Hasan mu je bio zahvalan na iskrenosti.
I nakon toga se sretao s bivšim komšijama. Kako je prikupljao informacije, tako je tužilaštvu u Sarajevu dostavljao imena ljudi s kojima je kontaktirao. Mnogi od njih će se kasnije i pojaviti kao svjedoci na Sudu BiH.
Jednog je sreo godinu dana kasnije. Bio je prijatelj Hasanovog brata Muhameda, mada je bio puno stariji. Rekao je da je Hasanovu majku vidio mrtvu. Bilo je očigledno da je znao puno više, ali nije otkrio niti jedan detalj. Ponavljao je: “Bilo je strašno.”
Hasan nije smio ništa pitati. Iskustvo ga je poučilo da se svjedoci bombardirani pitanjima lako uplaše, da postanu nervozni i da napokon naprosto prestanu govoriti. Ipak, smogao je snage i prevalio: “Molim te, je li bio metak ili nož?”
Nije bilo odgovora. Umjesto toga, dobio je savjet da bi bolje bilo da se prestane dalje raspitivati.
***
Jedna za drugom stizale su informacije o Nasihinoj sudbini. Hasanov život se pretvorio u svakodnevno skupljanje glasina, lažnih i pravih svjedočenja, tlapnji i ozbiljnih podataka. Bezbrojne bilježnice, pune imena potencijalnih svjedoka, punile su kredenac u kojem se u međuvremenu nakupila golema arhiva dokumenata, audio i video materijala, fotografija, mapa, planova, vezanih za Srebrenicu.
Prošlo je sedam godina od kraja rata, a novih informacija o Nasihinoj sudbini nije bilo. Mjeseci su se redali jedan za drugim, a svakodnevna potraga nije obećavala da će uroditi plodom. Kao i svakog drugog dana, krenuo je na posao. Pred ulazom u zgradu UN–a u Sarajevu stajao je nepoznat čovjek. Komšija iz Vlasenice. Srbin. Predstavio se imenom i prezimenom, tvrdeći da je poznavao Hasanove roditelje.
“Došao sam da ti kažem da je tvoja majka umrla kao heroj”, ponavljao je.
Začas su bili na putu prema Hasanovom stanu. U samoposluzi ispred zgrade Hasan je kupio pivo i meze, ne bi li čuo još koju dragocjenu informaciju. Tada je prvi put čuo detaljnu priču o sudbini svoje majke. Dok je potezao iz flaše i mezio suhi sir, susjed je govorio. Prema njegovoj verziji, Nasiha Nuhanović je bila zatočena u zatvoru u centru Vlasenice, iza zgrade Suda. Jedne je večeri u zatvor ušla grupa od pet ili šest srpskih vojnika, uzvikujući: “Gdje je ta Turkinja?”
Imali su ključ od ćelije. Začulo se razbijanje stakla.
“Ona je najvjerovatnije isjekla vene na rukama. Vidio sam da je ona odnesena u pravcu bolnice”, rekao je. Priču komšije Srbina je saslušao i istražitelj u Tužilaštvu BiH. Nakon svjedočenja, telefonom se javio Hasanu: “Zamisli, pizda im materina, svjedočio sam danas, a isplatili su mi samo 30 maraka za putne troškove!”
***
Žene koje su 13. jula u Potočarima odvojene od muških članova svojih porodica svjedočile su da je Nasiha Nuhanović bila u jednom od autobusa kojim su izbjeglice, preko Kravice i Vlasenice, dovožene nadomak Kladnja. Svašta se pričalo – vidjeli su je kad su je u Potočarima četnici bukvalno ugurali u autobus. Njen Ibro i Muhamed, njen mlađi sin, otrgnuti su joj iz ruku koji trenutak ranije. Tada nije mogla znati hoće li njen stariji sin Hasan, koji nije istjeran iz baze UN–ovih mirovnjaka, biti ubijen.
Tako su pričale – taj se autobus zaustavio u Kravici. Ušao je neki četnik koji je zaprijetio da će ih, ako mu ne daju pare, sve pobiti.
Hasan je za posljednje dvije godine opsade Srebrenice uspio sakupiti šest hiljada maraka. Mogao je to jer je radio “za strance”, kao prevodilac za UNPROFOR. Imali su porodični dogovor: ako se razdvoje, da svako uzme četvrtinu tih para, ne bi li se makar neko spasio. Nasiha je imala kod sebe taj novac, oko hiljadu i po njemačkih maraka. Jedna svjedokinja je još 1995. ispričala da je Nasiha bila s njom u autobusu, da su ih iz autobusa iskrcali prije Kladnja, prema kojem su u tom trenutku išle hiljade ljudi. Ali, ispričala je i da se Nasiha, odmah po izlasku iz autobusa, okrenula natrag i pošla prema Vlasenici. Da li je mislila da može saznati šta joj se dogodilo s mužem i sinovima, ili jednostavno nije htjela da se spasi?
***
Pričali su i neki Srbi iz Vlasenice, kad bi se dovoljno okuražili, da je Nasiha držana pet–šest dana u jednoj kući u Vlasenici. Izvori su o mjestu Nasihinog zatvora bili neodređeni, ali se jesu slagali u jednom: Predrag Bastah zvani Car, kojem se sad na Sudu BiH sudi zbog zločina koje je počinio 1992. u Vlasenici, optuženi koljač i silovatelj, hvalio se po gradu kako je posjetio Nasihu u zatvoru i kako je od nje uzeo nekoliko hiljada maraka. Hasan zna da je ona sigurno kod sebe imala hiljadu i po maraka.
Jedan je ispričao i da je bio tu kad je Bastah Nasihi rekao: “Eto, sad si mi dala pare, a ja ću srediti sad da te puste i razmijene.”
“Znam ja da od toga nema ništa, sutra sam mrtva”, odgovorila mu je.
Prema istim izvorima, sutradan su je zaista strpali u kamionet, u kojem je bilo i nekoliko muškaraca, najvjerovatnije zarobljenih u brdima u proboju, i kojim su odvedeni izvan grada, prema Rašića Gaju.
Mnogi Srbi koji su tvrdili da znaju šta se dogodilo, tražili su pare za svoja svjedočenja. Tokom jedne ekshumacije 2007., nedaleko od Vlasenice, Muratu Hurtiću, šefu regionalnog odjela Komisije za traženje nestalih, prišao je čovjek tvrdeći da zna ko je ubio Nasihu Nuhanović i da je voljan da tu informaciju proslijedi njenom sinu. Uz nadoknadu ili ne, nije precizirao.
Hasan je njega znao otprije. Bio je to srpski izbjeglica koji je radio u jednoj općinskoj službi. Tvrdio je da su ga “njegovi” izolirali pošto se, eto, nije slagao s politikom. Kad ga je Hasan nazvao i predložio mu susret, nije propustio da kaže da “nema ni za cigare”. Sastanak je bio zakazan u jednom hotelu u Vlasenici.
“Bolan, našli su ti majku, kad su ono kopali gore! Ono što ti je Murat pokupio, to je tvoja majka. Tu je i ubijena. Doveli su ih tu, nju i još petoricu, otvorili vrata od kamiona i sve ih pobili. Tvoju majku su ubili pištoljem, iz blizine u glavu. Ostale su pokosili rafalom. Onda je Predrag Bastah polio njihova tijela benzinom i zapalio ih”, glasila je informacija.
Uzeo je ponuđenih sto maraka, s licem s kojeg se moglo pročitati samosažaljenje i gađenje.
Još je rekao: “Ja sam ogorčen na Predraga Bastaha i srpske ekstremiste koji i dan–danas terorišu po Vlasenici, samo što sad više nema muslimana, pa terorišu Srbe.”
***
Nije htio da se vrati u Vlasenicu. Smatrao je nemoralnim da se, dok ne zna gdje su mu roditelji i brat, ide baktati papirologijom i, još gore, s ljudima koji su mu zauzeli stan. Živio je sa ženom u Tuzli, kćerka je već imala tri godine, bili su podstanari. Tada su odlučili da stan u Vlasenici nekako zamijene za stan u Federaciji. Odlučili su da se dosele u Sarajevo. Povratak u Vlasenicu nije dolazio u obzir.
Tih godina se stanovima i imovini u Republici Srpskoj išlo “u posjetu”. Prava zagarantirana Aneksom 7 Dejtonskog mirovnog sporazuma. Hasan je prvi put otišao pet godina nakon rata, a sa sobom je, zlu ne trebalo, poveo dvojicu kolega s posla, pripadnika međunarodne policije.
U Ibrin stan se uselio predsjednik vlaseničkog SDS–a Milenko Stanić, koji je bio i predsjednik Kriznog štaba i predsjednik Općine. U trenutku kad je Nasiha ubijena, njegov brat Radenko bio je komandir policije. Radenko Stanić je danas zaposlen u Ministarstvu sigurnosti, može se provjeriti na zvaničnoj stranici Parlamenta BiH, kao šef Odjela za materijalno–finansijsko poslovanje Ministarstva sigurnosti BiH.
Milenko Stanić je u njihov stan dolazio u osvit samog rata. Ibro Nuhanović, koji je bio direktor u Šipad–Biraču, nije htio da napusti fabriku ni 500 radnika za koje je bio odgovoran čak ni kada je postalo savršeno jasno da će biti rata i krvoprolića. Porodicu je s prvim danima aprila prebacio u Sarajevo, a sam je ostao u stanu u Vlasenici, kupljenom bukvalno mjesec dana pred početak rata. Pozvao je Milenka Stanića, u očajničkoj namjeri da postigne sporazum kojim bi zaštitio brojne uposlenike Šipada koji nisu napustili Vlasenicu. I tada je Milenko, pored obećanja da se neće ništa desiti, nonšalantno primijetio: “Baš mi se sviđa ovaj tvoj stan!”
Prva poslijeratna posjeta stanu pokazala je da je Milenko Stanić bio ozbiljan u namjerama da zadrži stan koji mu se toliko sviđao. Hasana je na vratima dočekala gospođa Stanić. Znali su se. Bila je to Vesna, kolegica s fakulteta, koju je poznavao još od prije rata, kad su oboje stanovali u studentskom domu u Nedžarićima. Histerično je reagirala.
“Ne dolazi više na ova vrata nikada!”, vrisnula je. Prije nego što je zalupila vratima, između kletvi, čuo je da joj je otac ubijen u Kladnju. Nije se ničemu boljem ni nadao. Kasnije će zakonskim putem povratiti stan. I prodati ga.
***
Prije dvije–tri godine, našao ga je predratni drug D., s kojim je zajedno svirao u bendu Charlie. Hasan je bio jedini musliman u bendu, pa su ga iz zajebancije zvali Hus, pošto je Husein Hasanefendić bio jedini musliman u Parnom valjku. D. mu nije rekao ništa o majci, ali mu je ispričao da su dvije žene, koje su živjele u jednom periodu u njegovom stanu u Vlasenici, odnijele sve preostale fotografije. Ispostavit će se da su one sačuvale ne samo sve fotografije, nego i sve đačke knjižice, sve Hasanove značke, pa čak i diplomu karate–kluba kad je dobio žuti pojas. Radna knjižica njegovog oca, ona u kojoj se izjasnio kao Srbin po nacionalnosti… Sve lične stvari je dobio, umjesto informacije o tome šta se zbilo.
***
Hasan nije bio spreman na ono što su hiljade drugih uradili. Svoje mrtve nikad nije proglasio šehidima. Neposredno nakon rata još se nadao da je neko od njih preživio. Proglasiti nekoga šehidom teoretski moglo je značiti sahranjivanje žive osobe, mislio je. Majke koje su ostale bez igdje ikoga i bez igdje ičega svoje su sinove, muževe i braću proglašavale šehidima, pošto je to bio uslov za dobijanje šehidske penzije. Tako su hiljade ljudi proglašeni šehidima, iako nisu poginuli u borbi, nego kao civili. Hasanu se gadila mogućnost vraćanja imovine, prije nego što sazna jesu li mu roditelji živi ili mrtvi. No, život u izbjeglištvu, i rođenje djeteta natjeralo ga je da vrati stan koji je njegov otac u Vlasenici kupio mjesec uoči rata.
Da bi stekao pravo na povrat imovine, Hasan je morao roditelje i brata proglasiti mrtvima. Dvije svjedokinje – Hajra Ćatić i Šehida Abdurahmanović – posvjedočile su da su Ibru, Muhameda i Nasihu Nuhanović posljednji put vidjele žive u Potočarima 13. jula 1995.
“Iz iskaza saslušanih svjedoka proizilazi da se uslijed izbijanja ratnih dejstava, 13. 7. 1995. godine odvijala jaka ofanziva na području opštine Srebrenica, u kojoj je nestala Nuhanović Nasiha i od tada joj se gubi svaki trag…”, piše u Rješenju o proglašenju smrti koje je potpisao sudija Dragan Golijan. Pri kraju dokumenta, na još jednom mjestu, spominje se da “lice vjerovatno nije preživjelo uslijed izbijanja ratnih dejstava i odvijanja jakih ofanziva.”
Ko je dejstvovao i čija je ofanziva bila – u dokumentu ne piše.
***
Dva dana nakon pada Srebrenice, pet hiljada izbjeglica u UN–ovoj bazi u Potočarima još uvijek su se nadali da su sigurni unutar žice, među plavim šljemovima. Hasan je bio ljut na svoju majku što je, kad su krenuli bježati, ponijela sa sobom porodične fotografije. Istrgao joj ih je sve iz ruku, odnio u jedan ugao baze i spalio. Nije se odvajao od njih dok nisu potpuno izgorjele. Kasnije se zbog toga gorko kajao. Nije mu ostala nijedna bratovljeva slika iz rata. U trenucima užasa i očaja, kad je napokon shvatio da nema nade da sačuva porodicu unutar baze, mislio je da im fotografije, ako padnu četnicima u ruke, nekako mogu naškoditi.
Ostanak u bazi značio je tog 13. jula život, a izlazak iz nje… Četnici su već izdali nalog da će ubiti svakoga koga njihova kontrola zatekne unutar baze, čije se ime ne nalazi na UN–ovom spisku. Hasanu je ostanak garantirala iskaznica UN–a. Svi Hasanovi pokušaji da Bracu – a to je bio Muhamedov nadimak – zadrži u bazi, propali su.
– Nemoj ih više moliti za mene, jebeš im mater – rekao je Braco u jednom trenutku.
Hasan se sjeća svakog trenutka i poznaje svaki pedalj unutrašnjosti baze, što će i opisati u svojoj knjizi “Pod zastavom UN–a”, kojom će pokušati dokazati krivičnu odgovornost Dutchbata za genocid u Srebrenici, ali će mu naum biti osujećen na holandskom sudu. Sjeća se kad je major Robert Franken prišao i rekao da prevede ocu ono što će mu reći, budući da je Ibro bio na jednom od pregovora sa srpskom vojskom.
– Prevedi ocu da može ostati u bazi ako želi.
– A, moj drugi sin i žena? – pitao je otac, gledajući Frankena.
– Reci ocu, ako ne želi da ostane, to je njegov izbor.
U očajničkom pokušaju da mlađeg brata zadrži unutar ograde, dao mu je svoju staru, isteklu akreditaciju i s njega strgnuo kožnu jaknu, koju je ovaj, kao zakleti panker, nabavio usred rata. Zamolio je lokalnog šustera da mu od dva poderana kožna mantila sastavi jednu “motorku”, s nitnama. Unutar baze s njima su bili major Joseph Kinkory iz Kenije, David Tetteh iz Nigerije i Holanđanin kapetan Andre de Haan. Hasan je mislio da će Braco biti manje upadljiv ako bude obukao njegovu jaknu od džinsa. Uspio mu je u tom trenutku spustiti poljubac na obraz. Otac se okrenuo prema Hasanu.
– Ti ostaješ ovdje! – naredio je Braco.
U tom trenutku Hasan nije vidio nikakvu razliku između Srba i Holanđana. Bošnjacima je sudbina već bila zapečaćena i morali su se povinovati. To je bilo posljednji put da vidi brata, oca i majku žive. Šta se s njima dogodilo, nije mu želio reći ni major Franken, kojega je malo kasnije sreo. Zapravo, rekao je, glasom sasvim nonšalantnim:
– Stajao sam napolju. Bio sam tu kad su ti otac i brat odvojeni od majke. Tvoj otac mi je prišao i poljubio me je. Bilo je to prvi put u životu da me poljubi muškarac. Franken nije shvatio da je Ibro poljupcem očajnički pokušao četnicima staviti do znanja da je “dobar” s holandskim oficirom.
Mnogo kasnije, nakon rata, Hasan je sreo prijateljicu iz Srebrenice, koja je tog dana, 13. jula, izašla iz baze u Potočarima i zajedno s konvojem žena stigla u Tuzlu. Ona mu je ispričala da je hodala s Bracom u koloni, dok nisu razdvojili muškarce od žena.
– Pitao me jesam li se prepala. Rekla sa mu da jesam. I on je meni rekao da se plaši.
Kada je ekshumirana sekundarna masovna grobnica Čančari 5, u njoj je, pored skeleta starijeg muškarca, pronađena kartica na čijoj je poleđini pisalo na engleskom, na ćirilici i na latinici: “Nosilac ove kartice je pod zaštitom snaga UN–a…” To je Komisija za traženje nestalih evidentirala kao dokazni materijal CRO5–187B. Rezultatima uporedne analize Hasanove DNK ispostavilo se, s preko 97 posto preciznosti, da pronađeni skelet pripada Ibri Nuhanoviću, Hasanovom ocu.
***
Izvještaj druge Komisije za istraživanje događaja u i oko Srebrenice, koju je osnovala Vlada Republike Srpske, bio je sastavljen od velikog broja obavještajnih dokumenata, nalaza, svjedočenja, ekspertiza… Na visokopozicioniranog predstavnika međunarodne zajednice stigao je 13. maja 2004. dokument pod brojem 01–012–42/04, koji je bio sastavnim dijelom Izvještaja Komisije za Srebrenicu. Isti dokument se našao i na stolu tadašnjeg predsjednika RS–a Dragana Čavića. Prema tom nalazu, na području opštine Vlasenica na lokalitetu Luke, pripadnici VRS–a, predvođeni Milenkom Komlenovićem, oficirom bezbjednosti Vlaseničke brigade VRS–a, i Radetom Garićem, komandirom Interventne jedinice iz sastava VBVRS–a, “ustanovili su kontrolni punkt, gdje je vršena kontrola bošnjačkih civila, koji su od ovog lokaliteta upućivani u pravcu teritorije pod kontrolom ARBiH”.
“Prema raspoloživim podacima, na tom području nije bilo slučajeva egzekucije i većeg zlostavljanja Bošnjaka, a utvrđeno je da je starija ženska osoba, izvjesna Nuhanović (majka prevodioca komandanta holandskog bataljona UN–a, Nuhanović Hasana), nakon pokušaja bjekstva iz kamiona kojim je vršen prevoz grupe civila, na lokalitetu sela Dragasevac, Vlasenica, zarobljena i pritvorena u vojni zatvor Sušica, gdje je isto veče i pogubljena od strane NN lica. Imenovana je sahranjena u rejonu sela Sušica”, navodi se u izvještaju. Osim očigledne neistine da je “sahranjena u rejonu Sušice” i očigledne namjere da se ovaj zločin nikada ne rasvijetli, budući da su ga “počinila NN lica”, ovo je bio najprecizniji podatak o sudbini Nasihe Nuhanović. Sve dok prije mjesec dana nije iz tuzlanskog ICMP–a Hasanu Nuhanoviću uručen poziv da dođe u Tuzlu i da potvrdi identifikaciju posmrtnih ostataka svoje majke.
Tek će se u Tužilaštvu BiH otkriti: čovjek koji je od Hasana naplatio informaciju o lokaciji masovne grobnice bio je Milenko Komlenović, oficir koji je, prema Izvještaju Vlade RS–a, rukovodio egzekucijom Nasihe Nuhanović i pet srebreničkih civila.
***
Septembar 2009.
Nad medicinskim crtežom ljudskog skeleta, na kojem su pojedine kosti označene crnom bojom, naginju se dva čovjeka, svaki sa svoje strane stola – s jedne strane Hasan, a s druge tehničar tuzlanskog ICMP–a.
– Evo, ja ću još jednom pogledati zašto nema uzroka smrti. Najgore je što su izmiješane kosti, to nam otežava dodatno. Bit će teško utvrditi, vidi se da je mnogo kostiju polomljeno, pa zapaljeno, vjerovatno u želji da se sakriju i unište dokazi. Ali, vidite, ne može se baš sve uništiti. Ne može se istina sakriti.
– Hoću li dobiti kakav papir?
– Nećete dok ne pošaljete sve podatke koji nam nedostaju. Onda ćete dobiti sve, uključujući i kopiju ovog zapisnika.
BH Dani, 09.10.2009.
Kontrapress, 11.07.2013.
Peščanik.net, 12.07.2013.
SREBRENICA