Erik Johansson

Erik Johansson

U ovom poglavlju biće razmotreni istorijski odgovori na zločinačka nasleđa, kao i uloga koju ima istorijska odgovornost u liberalnoj tranziciji. Pokazuje se da tranzicije – gotovo po definiciji – podrazumevaju periode istorijskih prekida. Ratovi, revolucije i represivna vladavina prave pukotinu u životu države i ta pukotina narušava istorijski kontinuitet. Postavljaju se sledeća pitanja: u deskriptivnom smislu, kako se društva odnose prema tim periodima očiglednog istorijskog iskakanja? U kojoj meri je odgovor na prošlu zlu vladavinu istorijski? I u kom smislu je, normativno gledano, istorijska odgovornost korektiv koji najavljuje liberalizaciju?

Među političkim analitičarima rašireno je gledište da su istorijsko ispitivanje i izveštaj koji prikazuje zlu prošlost neophodni za obnovu datog kolektiva u periodima radikalne političke promene. Tvrdi se da utvrđivanje „istine“ o prošlim zlodelima države, jednako kao i novi ustavi ili suđenja, može pomoći da se postave temelji za novi politički poredak:

“[Nove] vlade imaju obavezu da istraže i utvrde činjenice tako da istina bude spoznata i postane deo nacionalne istorije… Treba imati i znanje i priznanje: događaje treba zvanično priznati i obelodaniti. Iznošenjem istine… odgovara se na zahtev za pravdu za žrtve i omogućuje se nacionalno pomirenje.”1

Kao normativne tvrdnje u prilog donošenju ustava i suđenjima u tranziciji, normativna tvrdnja u prilog zvaničnom istorijskom izveštaju kaže da takav izveštaj omogućuje prelazak ka liberalnijem poretku. Smatra se da kolektivno pisanje istorije o represivnoj prošlosti polaže neophodne temelje za novi demokratski poredak. Tvrdi se da je taj proces od suštinskog značaja za liberalizujuću tranziciju: tranziciona istorija usmerena ka boljoj budućnosti predstavlja jedan dijalektički, progresivni proces. U duhu jednog ranijeg razdoblja, to nas vraća na prosvetiteljski pogled na istoriju – pogled Immanuela Kanta ili Karla Marxa – prema kojem je istorija sama po sebi uopštavajuća i iskupljujuća. Istorija se tako shvata kao učiteljica i sudija, a istorijska istina je sama po sebi pravda.

Upravo je to shvatanje liberalizujućih potencijala istorije nadahnulo rašireni savremeni argument o istorijskoj odgovornosti u tranzicijama. Ipak, pretpostavka da su „istina“ i „istorija“ jedno te isto2 otkriva veru u mogućnost autonomne objektivne istorije prošlosti i prenebregava značaj sadašnjeg političkog konteksta u oblikovanju istorijskog ispitivanja. Međutim, moderna teorijska misao o istorijskom znanju u znatnoj meri osporava tu koncepciju.3 Otkada je istorija napravila „interpretativni zaokret“,4 umesto samo jednog, jasnog i konačnog razumevanja ili „pouke“ koju treba izvući iz prošlosti, reč je o utvrđivanju mere u kojoj istorijsko razumevanje zavisi od političkog i društvenog sticaja okolnosti.

Nameću se sledeća pitanja: šta je konkretna uloga istorijskog ispitivanja i prikaza u tranziciji? Šta je tranziciona istorija? Povrh toga, šta je liberalizujuća tranziciona istorija? Šta bi mogle otkriti prakse tranzicionih društava o normativnim zahtevima u vezi s ulogom istorijskog ispitivanja u pospešivanju liberalizacije? Ako je to uopšte slučaj, kako bavljenje kolektivnom prošlošću doprinosi liberalnijoj budućnosti?

Ono od čega se sastoji istorija u takvim periodima, kako će se ovde dalje sugerisati, ne zavisi samo od istorijskih i političkih nasleđa regiona već i od konteksta koji je svojstven tranziciji. Pogled koji idealizuje tranzicione istorije kao „temelj“, to jest kao početak, zanemaruje već postojeće istorijske izveštaje. Istorijski pregledi koji nastaju u tranzicionim vremenima nisu ni na koji način autonomni, oni se oslanjaju na prethodne nacionalne narative. Osnova trajne kolektivne memorije definiše društvo. Stoga su tranzicione istine društveno konstruisane kao deo procesa kolektivnog sećanja. Kako to pokazuju društvene prakse iz tih perioda, istorijski pregledi su manje utemeljujući nego što su tranzicioni.

Tranzicije su upečatljivi primeri svesne istorijske produkcije. U tim vremenima reč je o istorijskoj produkciji koja se rukovodi političkim svrhama u uzavrelom političkom kontekstu. Politika ima svoje epistemičke implikacije. Prisna veza između uspostavljanja vlasti i nadzora nad znanjem dobro je analizirana u delima Friedricha Nietzschea i Michela Foucaulta.5 Pa ipak, čak se i moderne intuicije opiru eksplicitno politizovanom istorijskom ispitivanju, pošto je to izazov za idealizujući pogled filozofije istorije koja se opisuje kao uglavnom nezavisna od političkih interesa. Zato istorijska ispitivanja u tranzicionim periodima predstavljaju veliki izazov. Politizovana priroda istorije, koja se često povezuje s represivnom vladavinom, razotkriva se i u tranzicionim odgovorima. Iako su se konkretni istorijski prikazi uvek dovodili u vezu s određenim političkim režimima, upotrebu znanja u politici uvek su zamagljivali oni na vlasti. Istorijski narativi su uvek prisutni; svi režimi su povezani s nekim režimom „istine“ i počivaju na njemu.6 Prema tome, promene u političkim režimima povlače sa sobom i promene u režimima istine.

Kolektivno sećanje je proces rekonstruisanja i predstavljanja prošlosti u svetlu sadašnjosti.7 Ali, proces rekonstrukcije ima drugačiji oblik u periodima tranzicije. U transformativnim periodima, konstruisanje kolektivne istorije je povezano s politikom i ujedno odvojeno od nje. Jer, konstruisanje istorije u periodima političke transformacije treba da povuče liniju prekida, i pored toga što se pridržava nekih istorijskih i političkih kontinuiteta. Tranzicione istorije imaju svoje narative, ali i prisvajaju i nadovezuju se na niti dužih istorija države. Traženje ravnoteže između diskontinuiteta i kontinuiteta, kako ćemo videti, definiše praksu pisanja tranzicione istorije, i zadaje joj delikatan zadatak, kao što joj uliva i realnu transformativnu snagu.

Razumevanje uticaja liberalizujuće politike na konstrukciju istorije u momentima supstancijalne političke transformacije može na kraju doprineti boljem shvatanju uloge istorije u običnim vremenima. Pitanje istorijskih prikaza u periodima radikalnih političkih previranja deo je jednog opštijeg pitanja o tome kako društva konstruišu zajedničke istine. Za epistemički konsenzus u društvu obično se misli da ga stvaraju mehanizmi kulturne transmisije; značenje istine u društvima zahteva temeljna zajednička razumevanja.8 Ali, u tranzicijama su ta temeljna razumevanja često krhka ili ih uopšte nema. Šta se događa kada se raspadne politička zajednica, kako to biva u periodima represivne vladavine? Gde je autoritet u tranziciji? U periodima radikalne političke promene, problem je u tome što nedostaju uobičajena ponašanja koja se tiču donošenja zajedničkog suda. To su periodi u kojima uglavnom nedostaju zajedničke predstave o političkoj istini i istoriji. U tranziciji se očekuje da se središnje tačke zajedničkog rasuđivanja što stvaraju osnovu za novi društveni konsenzus pojave posredstvom istorijskih prikaza.

Kako društva konstruišu svoju prošlost na način koji se kolektivno shvata kao zajednički i istinit? Kako utvrđuju šta se dogodilo tokom veoma spornih perioda državne istorije koji često uključuju i masivne državne zločine? Nadalje će se ispitivati procesi od kojih se sastoji konstruisanje tranzicione istorije. Dok savremena teorijska misao naglašava povezanost interpretativnih principa s njihovim političkim i društvenim kontekstom, tranzicione istorije osvetljavaju povezanost istorijskih prikaza s pravnim oblicima i praksama. Tranziciona istorijska odgovornost sastoji se od onoga što stvaraju forme i prakse pravnog sistema. Tranzicione istorije otkrivaju kako su određene pravne norme i prakse omogućile istorijsku produkciju i transformaciju istine, i tako bacaju novo svetlo na naše intuicije o ulozi istorije u liberalizujućoj političkoj promeni.

U ovom poglavlju, na osnovu primera iz raznih zemalja koji pokazuju raznolikost istorijske odgovornosti, govori se o tome na koji se način društva nose s pitanjima kako konstruisati kolektivni istorijski izveštaj u radikalnoj političkoj promeni, na koje načine tranziciona društva stvaraju javne istorije i kakva je uloga prava u tim konstrukcijama. Kolektivno sećanje se stvara duž izvesnih okosnica i pomoću simbola i rituala. U tranziciji, te su uobičajene zajedničke okosnice – političke, verske, društvene – narušene; zbog toga u velikoj meri pravo, pravna okosnica i postupci, oblikuju kolektivno sećanje. U tranzicijama ključnu ulogu u oblikovanju društvenog sećanja ima pravo. Tranzicioni istorijski narativi proizvode se raznim pravnim merama, kao što su suđenja starom režimu, osnivanja birokratskih tela koja će se baviti bliskom prošlošću, te neki drugi pravni odgovori koji podrazumevaju uvođenje reda u osnovne činjenice. Ali, na koncu, neki nezavisni pregledi nastaju i ličnom inicijativom novinara i istoričara, premda se čak i oni često oslanjaju na pravo kako bi stekli autoritet i primeren okvir.

Istorijski prikazi u periodima političke transformacije imaju razne oblike. Variraju izvori i oblici kojima se služi tranziciona istina: suđenja, komisije za istinu, zvanične istorije. Ova analiza osvetljava ono što je gotovo uvek tu, ali se naročito ističe u periodima tranzicije: „Svako društvo ima svoj režim istine, svoju ’opštu politiku’ istine; to su tipovi diskursa koje ono prihvata i čini da deluju kao istina.“9 Raznolikost režima istine, zavisnost istine od sticaja okolnosti, sve to se dramatično ispoljava u tranzicionom kontekstu. Supstanca režima tranzicione istine zavisi od prirode režima istine prethodnika i od mere kritičke transformacije koja se preduzima. Legitimizacijske episteme tranzicionih istorija definišu pravac političke transformacije. Ta rekonstrukcija se odvija duž okosnice prava, te u jeziku, procedurama i vokabularu pravde. Nadalje se razmatraju primeri konstruisanja kolektivnog sećanja u tranziciji.

Istorija prava: istorijska pravda i krivični postupak

Suđenja već dugo imaju ključnu ulogu u pisanju tranzicione istorije. Istorija deluje kao „sudija“ u procesima krivične pravde. U tekućim debatama o tranzicionoj pravdi pitanje istorije često se postavlja kao izbor između kazne i amnestije. Kažnjavanje se poistovećuje s kolektivnim sećanjem, a odustajanje od kazne s kolektivnom amnezijom.10

Razmotrimo ulogu kazne u zadovoljavanju istorijske pravde. Suđenja već dugo predstavljaju ceremonijalne oblike stvaranja kolektivne istorije. No, povrh toga, suđenja su osnovni način da se pristupi događajima oko kojih postoje kontroverze.11 Obični krivični postupci služe da se utvrdi individualna odgovornost i istina o nekom spornom događaju. Iako važnost utvrđivanja istine kada je reč o krivičnim postupcima varira od jednog pravnog sistema do drugog i od jedne kulture do druge,12 u tranzicijama se ne može poreći bitna uloga suđenja u otklanjanju istorijskih kontroverzi. Pošto su tranzicije razdoblja političkih, pa tako i istorijskih sukoba, posle promene režima sukcesori obično pribegavaju suđenjima kao osnovnom sredstvu za utvrđivanje mere istorijske pravde. Suđenja sukcesora se u političkim tranzicijama takođe često koriste za sastavljanje istorijskih prikaza; naravno, često je to njihova osnovna svrha. Suđenja pružaju potrazi za istorijskom istinom okosnicu odgovornosti i težnje ka pravdi. U nekom smislu, upotreba suđenja u istorijskom ispitivanju događaja oko kojih postoje kontroverze sledi naše intuicije o epistemičkoj funkciji kazne. Ipak, putem krivičnih postupaka tranzicione istorije idu s one strane naših intuicija o uobičajenoj ulozi suđenja u uspostavljanju krivične odgovornosti, iako ih strukturira gledište koje se formira putem suđenja. U tom kontekstu, prikazivanje prošlosti konstruiše i utiče na drugačije shvatanje istorijske pravde. Tranziciona istorija neminovno oblikuje konkretno objašnjenje kontroverzne prošlosti države.

U istorijskom objašnjenju koje daje krivični postupak, istina se proizvodi zajedno s pravdom i tako igra ulogu u procesu delegitimizacije prethodnog režima i, shodno tome, u uspostavljanju legitimnosti režima sukcesora. Iako se vojni ili politički kolaps mogu okončati zbacivanjem s vlasti represivnog rukovodstva, ako je represivni režim samo poražen a ne i javno diskreditovan, njegova politička ideologija može nastaviti da traje. Thomas Paine je u debatama iz 18. veka o tome da li treba kralja Louisa XVI izvesti pred sud zastupao stav da je to prilika da se utvrdi „istina“ o zlu monarhističke vladavine: „Kada pogledamo kralja… kao čoveka koji je optužen i čije suđenje može voditi do toga da svi narodi na svetu vide i prezru užasni sistem monarhije, i zavere i intrige na kraljevskim dvorovima, njemu se mora suditi.“13 Najpoznatija suđenja sukcesora, bilo da se sudilo glavnim ratnim zločincima u Nirnbergu ili vojnoj hunti u Argentini, danas se uglavnom pamte ne zbog osuda konkretnih pojedinaca, nego, naprotiv, zbog uloge tih suđenja u stvaranju trajnog svedočanstva o državnoj tiraniji.

Krivični procesi sukcesora omogućuju raznovrsne istorijske prikaze prošlih zločinačkih nasleđa. Suđenja omogućuju upečatljiva predstavljanja kolektivne prošlosti oživljavanjem i dramatizovanjem zločinačke prošlosti u sudskim postupcima. Nadalje, taj istorijski izveštaj uglavnom se čuva u obliku zapisnika, koji se često objavljuju. Danas su se mogućnosti predstavljanja dramatično uvećale zahvaljujući masovnim medijima i tv prenosima suđenja, kojima se hrani popularna kultura. Suđenja i presude sačuvani u pisanom ili nekom drugom obliku jesu trajni izveštaji.

Kako krivični postupak gradi istinu?14 Ne postoji jedan odgovor na to pitanje, pošto razni aspekti proizvodnje istine proizlaze iz raznih svojstava krivičnog procesa. Na primer, krivični sudski postupak omogućuje utvrđivanje istorijskog izveštaja koji ispunjava najviše pravne standarde pouzdanosti; u angloameričkoj pravnoj praksi, reč je o „istini izvan razložne sumnje“.15 Najbolji primer i dalje su suđenja i presude iz Nirnberga. Činjenice koje su u vezi sa zločinima iznesene u Nirnbergu, uglavnom su izvučene iz nemačkih dosijea, a obuhvataju deset hiljada dokumenata o donošenju odluka. Postojala je posebna sklonost ka dokumentaciji kao dokazu, jer su se svedočenja shvatala kao politička. Rečima glavnog tužioca Roberta Jacksona: „Nećemo tražiti od vas da osudite ove ljude na osnovu svedočenja njihovih neprijatelja.“ Suđenja za ratne zločine pred vojnim sudovima u Nirnbergu predstavljaju trajno svedočanstvo o nacističkoj politici progona, na koje se i danas oslanjaju istoričari i drugi.16

U jednom novijem primeru, suđenje argentinskoj vojnoj hunti iz 1983. omogućilo je javno preispitivanje prošlosti zemlje. Pošto argentinski pravni sistem sledi uglavnom inkvizitorski, iz evropskog modela izvedeni sistem krivičnih postupaka koji nisu javni, suđenja vojnoj hunti bila su prva suđenja u istoriji zemlje koja su bila otvorena za javnost. Na suđenjima hunti, prvi put od kolapsa vojne vladavine, užasni događaji vojne represije bili su izloženi javnosti i u medijima tokom jednog dužeg perioda. Istina o tome šta se dogodilo utvrđena je na osnovu svedočenja žrtava i potkrepljena dokazima koje su pružile međunarodne nevladine organizacije, grupe za zaštitu ljudskih prava i strane vlade – a sve to je potvrđivalo brutalnost prethodnog režima.17

Jedno drugo suđenje sukcesora, ono centralnoafričkom vladaru Jean-Bedelu Bokassi, takođe je bilo upečatljivo po svom predstavljanju prošle diktature. Posle decenije represivne vladavine, Bokassu su Francuzi zbacili s vlasti i izveli ga pred sud za zločine koji obuhvataju političke masakre i čak kanibalizam. Preko televizijskih i radio izveštaja koji su se prenosili širom zemlje, suđenje Bokasi, koje se odužilo, stvorilo je upečatljiv usmeni narativ o brutalnosti njegove diktature.18 Na kraju, uprkos amnestiji koja je usledila, izveštavanje sa sudskog procesa koje je pokrivalo čitavu zemlju trebalo je da obezbedi da zločini Bokassinog režima ne budu prepušteni zaboravu. Snaga s kojom suđenja oblikuju kolektivno sećanje vidi se u meri u kojoj ti izveštaji uokviruju dugotrajno društveno formiranje znanja o tim periodima.

Snažan uticaj krivične pravde na sastavljanje istorije možda se najbolje vidi u povezanosti krivičnih postupaka koji se tiču 2. svetskog rata sa istorijskim prikazima tog perioda. Posleratna istoriografija skreće pažnju na to kako se istorijska tumačenja i dalje osmišljavaju i održavaju crpeći građu iz važnih suđenja. Snažan uticaj pravnih prikaza na konstruisanje akademskih i popularnih istorijskih tumačenja ratnih zločina jasno se opaža i u promenama istorijskih razumevanja koje se s vremenom događaju. Pravna i istorijska razumevanja prirode progona razvijaju se u sličnom pravcu, što ukazuje na snažan uticaj prava na pisanje istorije u tranzicionim periodima. Prva istorijska tumačenja nacističkih progona poklapaju se s pravnim razumevanjima odgovornosti koja su se izgradila u posleratnim suđenjima. Ta razumevanja odgovornosti za progone za vreme rata polaze od skretanja pažnje na pojedince u najvišim ešalonima vlasti. (A potom bi pažnju trebalo usmeriti na shvatanje odgovornosti koja je raspršenija i sveprožimajuća.)

Shodno tome, u Nirnbergu se za najveći zločin uzimalo vođenje „agresivnog rata“; oni koji su izvedeni pred sud bili su vojne vođe tog rata. Kao što su mete prvih suđenja bile iz najvišeg nemačkog vojnog ešalona, shvatanje odgovornosti za progone za vreme rata koja se rasprostire od vrha prema naniže bilo je karakteristično za istorijsku školu koja je u to vreme bila raširena. „Intencionalistička“ škola tumačila je nacističku politiku kao politiku kojom je dominirao Hitler; stoga je odgovornost za ratne zločine pripisana najvišem nacističkom ešalonu.

S vremenom je došlo do istančanijeg pravnog razumevanja odgovornosti, što je išlo ruku podruku s promenama u istorijskom razumevanju. Posle Nirnberga, na suđenjima koja su pokrenuta na osnovu Zakona br. 10 Savezničkog nadzornog veća konstruisana je odgovornost koja je pomerila teret odgovornosti za ratne zločine s najvišeg vojnog ranga na nemačku građansku elitu. Istorijska tumačenja iz tog perioda pomerila su se od „intencionalističke škole“, koja je videla odgovornost kao koncentrisanu (uglavnom u jednoj osobi), ka „funkcionalističkoj školi“, koja je odgovornost videla kao sveprožimajuću i raspršenu na sve sektore nemačkog društva, kao i na druge zemlje.19 Suđenja pripadnicima nižih rangova korespondiraju s promenom razumevanja odgovornosti.

Započinjanje suđenja Eichmannu poklopilo se s objavljivanjem knjige Raula Hilberga The Destruction of the European Jews [Uništavanje evropskih Jevreja] (1961). U narednim decenijama, mreža krivičnih gonjenja raširila se da obuhvati saradnike kao i osobe iz nižih ešalona vlasti. Saradnicima iz vremena rata sudilo se u zemljama koje su bile deo okupirane Evrope, posebno u Holandiji i Francuskoj. Glavni primeri takvih krivičnih gonjenja u Francuskoj jesu suđenja Klausu Barbieu iz 1987, te Paulu Touvieru i Mauriceu Paponu u devedesetim. Pravni postupci koji su se vodili u Sjedinjenim Državama, Engleskoj, Škotskoj i Australiji proizašli su iz činjenice da su ove zemlje na kraju rata jemčile sigurno utočište za progonitelje.20

Iako se za suđenja često mislilo da ne daju prikladnu građu za adekvatno istorijsko predstavljanje jer krivična pravda pruža usko shvatanje individualne odgovornosti,21 a objašnjavanje modernog progona očito transcendira pojedinačne slučajeve, savremena tranziciona pravda otklanja antinomije između individualnog i kolektivnog zahvaljujući pravnim konstruktima motiva i politike. U tim slučajevima, interakcija pravnih i istorijskih shvatanja odgovornosti podupire složeno shvatanje nedela koja su počinili pojedinci u izmenjenim društvima.

Taj pravni razvoj poklapa se s bujanjem teorijske misli o sve čvršćim obavezama da se humanitarno interveniše, što na kraju opet nameće pitanje o moralnoj i pravnoj odgovornosti za zločine. Bilo da je tu reč o pravu koje oblikuje istoriju ili o istoriji koja oblikuje pravo, očito se radi o sveobuhvatnoj dinamici – pravnička i istorijska razumevanja kreću se s vremnom u sličnim pravcima. Na kraju veka, naraslo je osećanje da odgovornost za moderni progon proizlazi iz pojedinačnih postupaka koji se oslanjaju na sistemsku politiku u pozadini. Istorijsko razumevanje i dalje se menja duž današnjih okosnica. Istorijsko nasleđe posleratnih suđenja i njihov precedentni smisao takođe se neprestano menjaju. Shvatanje da je nemačkim suđenjima trebalo utvrditi individualnu odgovornost za ratne zločine povuklo se pred složenijim razumevanjem kršenja ljudskih prava.

U modernoj državi koja počiva na vladavini prava, suđenja su tradicionalne ceremonije koje predstavljaju ritual za javno kontekstualizovanje i deljenje znanja o prošlosti zločinjenja. U tranzicijama suđenja imaju još važniju ulogu jer su podesna za predstavljanje prošlih događaja oko kojih postoje kontroverze, što je obično slučaj u periodima radikalnih previranja. Ali, ti rituali koji obuhvataju suparničke istorije o konkretnom događaju često se raspadaju kada se suoče s masivnim sistemskim zločinima koji su karakteristični za represije modernih država.

Dilema oko političke pravde

Primeri suđenja sukcesora pokazuju da u svom tranzicionom obliku suđenja mogu osmisliti opšta razumevanja odgovornosti. Iako se za suđenja obično misli da naglasak stavljaju na pojedinca koji vrši nedelo, tranziciona suđenja nude objašnjenja koja posreduju između razumevanja individualne i kolektivne odgovornosti. Uprkos obećanju da će se suđenjima sukcesora ustanoviti istorijski izveštaj o zlom nasleđu države, upotreba suđenja za takve svrhe takođe predstavlja i izazov za vladavinu prava. Uznemirujuće dileme javljaju se kad god se politika kažnjavanja primenjuje uglavnom zarad pravljenja istorijskog izveštaja, kad god osnovne svrhe tranzicionog kažnjavanja nisu one koje se uobičajeno povezuju sa sistemom krivične pravde.

Noviji primeri za to su upotrebe postkomunističkih suđenja, kao što su ona koja se tiču 1956. godine u Mađarskoj, da bi se bacilo svetlo na prethodno slabo osvetljene istorijske tačke preokreta. Ta suđenja izlažu se riziku da budu shvaćena kao politička pravda. Javno pravljenje istorije putem krivičnog prava može izazvati strah da će individualna prava biti žrtvovana društvenom interesu da se ustanovi istorijski izveštaj. Takve otvorene upotrebe suđenja za političke svrhe mogu se jednostavno ispostaviti kao „montirani procesi“. Kada demokratije u povoju pribegavaju suđenjima zarad istorijske pravde, rizikuju da ona bude politizovana – kao i da se stekne utisak da se ništa nije promenilo.

Čak i kada je namera da se suđenjima pospeši liberalizacija i kada ona skrupulozno poštuju obavezni postupak, kada se jednom pokrenu, njihov učinak često nije lako kontrolisati. Smer istorijskog tumačenja na osnovu suđenja ne može se unapred znati, pošto barem u akuzatorskim pravnim sistemima postupci podrazumevaju eksplicitno suprotstavljena istorijska viđenja: istorijska suđenja mogu imati neželjene posledice i umesto da izraze normativnu poruku liberalizacije, mogu na kraju ugroziti svoju svrhu koja se tiče izgradnje demokratije.

Ozloglašeni primer za to je slučaj Adolfa Eichmanna u Jerusalimu. Izvođenjem Eichmanna pred sud 1961, izraelska vlada htela je da upečatljivo prikaže istoriju Holokausta prvoj generaciji ljudi rođenih u Izraelu. Uprkos pokušaju države da stvori upečatljiv istorijski prikaz Eichmannove odgovornosti, suđenje nije moglo a da ne izazove drugačije, kontroverznije istorijske interpretacije, kao što je ona o navodnoj odgovornosti kolaboratora koja se može pripisati nekim delovima organizovanih jevrejskih zajednica: tu je interpretaciju izložila Hannah Arendt u knjizi Eichmann in Jerusalem: A Report on the Banality of Evil.22

Slično tome, kada je Francuska 1988. izvela Klausa Barbiea, „Kasapina iz Liona“, pred sud, javnost je očekivala da će suđenje omogućiti preispitivanje okupacione prošlosti Francuske. I naravno, dobar deo suđenja jeste omogućio dramatizaciju ratne istorije. Privatne stranke, uključujući više od trideset žrtava kao i grupe pripadnika pokreta otpora i komunista, pridružile su se krivičnom gonjenju i iskoristile suđenje da ispričaju svoju verziju okupacije. Takozvani glavni svedoci nisu svedočili o konkretnim incidentima oko kojih je postojao spor, kao što bi se desilo na običnom suđenju, nego su, naprotiv, iznosili svoje interpretacije ratne prošlosti, što je stvorilo utisak da je namera suđenja pre svega da pomogne ujedinjavanje francuskog raspolućenog političkog identiteta.

Na kraju, suđenje jeste uticalo na francusko istorijsko razumevanje ratnog perioda, ali, kao u slučaju suđenja Eichmannu, to nije nužno bio uticaj kojem se težilo. Odbrana Barbiea od optužnice za zločine protiv čovečnosti bile su kontraoptužbe protiv Francuske za ratne zločine u Alžiru, što je neke navelo da kažu da se ono što je počelo kao suđenje za kolaboraciju u nacističkom progonu završilo u najgoroj vrsti upoređivanja genocida. Čini se da su čak i svedočenja privatnih stranaka podupirala uopštavajući pogled na progone za vreme rata koji je u vreme suđenja bio raširen među francuskom levicom. Naposletku, istorijski izveštaj koji je izrađen u suđenju Barbieu kao da je ugrozio šire političke svrhe države u korist uže poruke jedne strane.23

Ovi primeri otkrivaju potencijal za politizaciju koji sa sobom nosi upotreba suđenja za izgradnju tranzicionog istorijskog razumevanja. Problem je u odgovoru na zločine koji su izvršeni u političkom kontekstu, ako se na njih odgovara pravnim sredstvima koja su eksplicitno osmišljena za uspostavljanje jednog zvaničnog prikaza u moru suparničkih istorija. To ograničenje ide protiv upotrebe suđenja za proizvodnju istorije. Kako se o tome ovde već govorilo, tipičan odgovor treba da bude donekle limitirani krivični proces koji ne uspeva da sasvim individualizuje odgovornost, ali ipak ustanovljuje javni izveštaj.

„Limitirana“ krivična sankcija doprinosi istražnim i dokumentacionim svrhama, jer podrazumeva formalnu krivičnu istragu koju vodi po pretpostavci neutralno sudstvo poštujući najviše pravne standarde u dokaznom postupku. Čak i kada ima malo ili nimalo utvrđivanja individualne odgovornosti, limitirana sankcija ipak može doprineti istorijskom izveštaju i izgradnji javnog znanja o prošloj represiji koje bi svi mogli da dele. Limitirana sankcija doprinosi epistemičkim svrhama krivičnog prava. Povrh toga, kada je izgrađeno u pravosudnom kontekstu, znanje može biti oslobađajuće: kada suđenja simbolično izoluju nedela, šire društvo je iskupljeno.

Prikazivanje nestanaka

Represivni periodi obično se vide kao procepi u istorijskom vremenu države; osećanje takvog prekida bilo je snažno izraženo u Latinskoj Americi posle vojne vladavine i politike nestanaka koja se vodila širom kontinenta. Tranzicije u Amerikama usledile su posle više decenija vojnih diktatura i brutalne represije, koja podrazumeva otmice, utamničenja, torture i nestanke, što se sve radilo u ime „nacionalne bezbednosti“ i u potpunoj tajnosti. Otkrića o prošlosti koja su se pojavila u tranziciji bacila su svetlo na dubinu državnog zločinstva čije je obeležje bila „nekažnjivost“.

Iako se čini da su latinoamerički nestanci redefinisali nekažnjivost, politike nestanaka – na primer, ona argentinska – izgrađene su po uzoru na fašističku politiku „noći i magle“ iz 2. svetskog rata, koja se sastojala u utamničenjima i tajnim uklanjanjima žrtava „bez traga“, koju su sprovodili nacionalsocijalisti da bi uništili svoje političke neprijatelje i uterali strah u stanovništvo.

Razmotrimo šta to znači ako telo žrtve zločina nestane – možda to da se zločin nije ni dogodio? Nestanci su značili da nedostaje konačni dokaz zločina – telo žrtve.24 Michel Foucault je video telo kao „neposredno uključeno i u oblast politike; [telo] odmah biva zarobljeno u odnose moći: oni ga osvajaju, žigošu, dresiraju, muče“.25 Nadovezujući se na te oblike društvene kontrole, represija u Latinskoj Americi sedamdesetih otkrila je jednu državnu moć koja je na poseban način prisilna – moć da učini da telo nestane, da građani ispare, pretvorivši ih u desaparecidos.

Za vreme vojne vladavine u Argentini, više od deset hiljada osoba je oteto, utamničeno i mučeno, da bi nestalo bez traga. Kao i tajnost otmice i utamničenja, konačni nestanak žrtve je endemski za „nekažnjivi zločin“. Svaki korak vojnog procesa – kidnapovanje, utamničenje i tortura, koja kulminira ubistvom – poreknut je nestankom. Sve dok se građani vode kao nestali, vojska trijumfuje i drži se čvrsto na vlasti. Nestanak građanina je manifestacija izopačeno okrutnog i apsolutnog suvereniteta.

Kada se vratila sloboda, u jednom izuzetnom postupku tranzicionog raščišćavanja, nestale žrtve postale su simbol diktature. Nestali su bili uboge žrtve; nestali su takođe bili političko telo koje je naizgled isparilo u stegama vojne represije; nestali su bili i država koja je prestala da postoji. U prirodi nestanka bilo je to da je zločin neutvrdiv. Ako država ne uspe da razjasni sudbinu žrtava i gde se one nalaze, da li zlo potencijalno i dalje traje i nema kraja? Tako su upravo nestanci neposredno suočili režim sukcesora s pitanjem trajne odgovornosti.

Radilo se o jednom teškom izboru između pravde i nekažnjivosti, između kažnjavanja vojske ili naizgled večitog vraćanja iste prošlosti. Da li krhka ravnoteža moći i nemogućnost kažnjavanja podrazumevaju da su žrtve i preživeli lišeni bilo kakve krivične istrage o njihovim slučajevima? Da li je izostanak kazne ravan tome da se čak ni ne zna ništa o nedelima koja su izvršena pod prethodnim režimom te da je država i dalje umešana u sprovođenje politike nestanaka?

Kako se nositi s istorijskim procepom što nastaje zbog nekažnjivosti države koja je karakteristična za represivne vladavine u modernim vremenima – to je izuzetno bolno pitanje s kojim se suočavaju zemlje koje se izvlače iz brutalnih vladavina. Kako odgovoriti na procep koji je napravila politika nestanaka? Kako utvrditi šta se dogodilo ogromnom broju nestalih i mrtvih koji je karakterističan za ubistva nad kojima administrira država a sprovodi ih moderni bezbednosni aparat, i kako izvestiti o takvim zločinima? Limitirana upotreba suđenja sugeriše da se samom svojom veličinom nedela opiru kapacitetu sistema krivične pravde. Ali, isto tako, rašireni odgovor na nestanke ukazuje na razvoj jednog novog oblika: birokratski odgovor na birokratsko ubistvo.

Kako utvrditi zločin „nekažnjivosti“? Kako dokazati šta se dogodilo pod represivnom vladavinom, kada nestanci znače da su žrtve isparile, svedoci zastrašeni, a čitava vlast zaštićena od istrage? Problem s dokazima vodi ka takozvanim komisijama za istinu.26 Opseg istraga koje vode komisije za istinu omogućuje utvrđivanje činjenica o birokratskim masovnim ubistvima uz ogromnu meru nasilja, o incidentima kojih često ima na desetine hiljada. Komisija za ispitivanje se pojavljuje kao osnovni mehanizam koji je osmišljen tako da može da se nosi sa zlom moderne represivne države, pošto birokratsko ubistvo zahteva svoj institucionalni pandan, odgovor koji može da obuhvati masivnu i sistematsku politiku progona.

Kada su preživeli i predstavnici nestalih zahtevali da režim sukcesora objavi istinu o tome šta se dogodilo pod vladavinom hunte, njihov zahtev podstakao je formiranje komisije za ispitivanje. Mandat Nacionalne komisije za nestale (CONADEP) sastojao se u utvrđivanju istine o sudbini nestalih i o represiji, ostavljajući otvoreno pitanje o pravnim merama koje bi se mogle primeniti u vezi s tim. Iako su grupe žrtava peticijom tražile vladinu komisiju, CONADEP je bio politički kompromis, i kao takav tek poludržavna komisija.

Bez krivičnopravnih ovlašćenja, komisija se više bavila otkrivanjem činjenica nego što je bila istražno telo; ona je dobila mandat da sastavi izveštaj o tome šta se dogodilo pod vojnom vladavinom. Posle devet meseci, u obimnom izveštaju identifikovani su nestali, za koje se pretpostavilo da su mrtvi, i dokumentovana je sistematska priroda represije hunte. Iako se u izveštaju imenuju nestali, začudo su izostala imena počinilaca. Međutim, odgovornost je pripisana raznim ograncima vojne hunte, i to utvrđivanje odgovornosti je kasnije bilo osnova za krivične postupke pokrenute protiv vojnih komandanata.27

Komisije za istinu kao odgovor na prošle vojne progone brzo su se raširile na druge zemlje. Gde god su države pravile delikatnu tranziciju iz brutalne vojne vladavine i izbegavale kažnjavanje prethodnog režima, goruće je bilo pitanje da li prošla nedela treba naprosto zaboraviti. Komisije za istinu pojavile su se kao protivotrov za nekažnjivost i bile su analogne amnestiji. Širom Amerika – u Argentini, Čileu, Salvadoru, Hondurasu, na Haitiju, i u Gvatemali – gde god je nasilje bilo masivno u odnosu na stanovništvo, pa je zato mogućnost krivične retribucije bila neizvesna, komisija za istinu postala je glavni mehanizam političke tranzicije.28

Pošto je težio da sprovede političku liberalizaciju u Čileu, režim sukcesora odgovorio je na pređašnju represivnu vojnu vladavinu istorijskim ispitivanjem Nacionalne komisije za istinu i pomirenje.29 U istraživanju, koje se ograničilo na utvrđivanje činjenica o osobama koje su se izgubile u primeni vojne politike nestanaka, došlo se do zaključka da su tom politikom bile pogođenje hiljade građana. Kada se posle desetak godina završio krvavi građanski rat u Salvadoru, u kom je ubijeno sedamdeset pet hiljada osoba a na hiljade njih je raseljeno, konačni mirovni sporazum je nalagao formiranje međunarodne „komisije za istinu“ koja će istražiti prošle zloupotrebe. Nastala posle dugotrajnog sukoba kao rezultat mirovnog sporazuma, komisija je imala mandat da dokumentuje „teške zloupotrebe“ koje su počinile i vladine i protivvladine snage tokom dugog građanskog rata.30

Prvi put od tranzicija posle 2. svetskog rata, nepristrasnu istragu o zloupotrebama unutar jedne nacije trebalo je da preduzme jedno inostrano, međunarodno telo. Slično tome, primirje u Gvatemali, koje je usledilo posle tridesetšestogodišnjeg rata, za vreme koga su usmrćene i nestale stotine hiljada ljudi, bilo je postignuto pod uslovom da se utvrdi istina.31 Komisija za istorijsko objašnjenje otkrila je da su se rasni progoni, pa čak i genocid, odvijali bez prekida. Posle više od decenije nestanaka, u Hondurasu je 1992. formirana Komisija za zaštitu ljudskih prava da istraži nestanke. Izveštaj te komisije iz 1994. izneo je otkrića o gotovo dve stotine slučajeva nestanaka i imenovao nekoliko pripadnika visoke komande vojske kao počinioce.32 Na Haitiju je Nacionalna komisija za istinu i pravdu formirana 1995. da utvrdi istinu o najozbiljnijim kršenjima ljudskih prava počinjenim između 1991. i 1994. u zemlji i van nje, i da pomogne pomirenje svih Haićana.33

Kao u Amerikama, posle represivne vladavine u Africi, u kontekstu krhkih demokratija u povoju, komisije su formirane u Ugandi, Čadu i u Južnoj Africi, posle aparthejda.34 Uganda je 1986. napravila istražnu komisiju, posle više od dve decenije brutalnosti pod despotskim režimima Idija Amina i Miltona Obote, koji su lišili života gotovo milion ljudi. Sličnosti između istorijske i krivične odgovornosti vide se u podrobnim istragama koje vode komisije za istinu, njihovom davanju podrobnih podataka o spornim incidentima, kao i u meri u kojoj izveštaji utvrđuju individualnu odgovornost.

Pošto je 1990. zbačen Habréov režim, u Čadu je, po savetu međunarodnih organizacija, osnovana komsija za ispitivanje koja će istražiti zločine izvršene za vreme prethodne vlasti i izvestiti o njima. Komisija je zaključila da je Habréov bezbednosni aparat mučio i pogubio oko četrdeset hiljada ljudi. Dokumentovani izveštaj imao je učinak koji je bio po svemu nalik na učinak dokumentovanja i stigmatizacije koji ima krivična sankcija: individualni izvršioci krivičnih dela bili su identifikovani, a u izveštaju su se čak našle i fotografije počinilaca.35

Davanje prednosti administrativnim ispitivanjima umesto kažnjavanju principijelno je važilo i u Južnoj Africi, posle aparthejda. Ispitivanja o režimu aparthejda južnoafričke Komisije za istinu i pomirenje bila su stvar dogovora koji je poštovao rešenost da se sprovede politika koja nije retributivna. Amnestije su davane u zamenu za saradnju u procesima komisije za istinu.36 Višetomni izveštaj Komisije za istinu i pomirenje bavi se „izvršenjima teških kršenja ljudskih prava od strane svih učesnika u konfliktu“, kao i širom istorijom te institucionalnim i društvenim strukturama sistema aparthejda. U izuzetno podeljenom društvu, istina je trebalo da uspostavi osnovu za pomirenje.

Kada je izostala politička volja za jednu zvaničnu istragu, izgradnje kolektivnog sećanja te istraživanja i dokumentovanja prošlih represija poduhvatile su se nevladine organizacije civilnog društva, kao što su crkve. Zajednica Maja u Gvatemali žrtva je verovatno najvećeg broj nerešenih slučajeva nestanaka na kontinentu. Pre nego što se završio tri decenije dug rata, zadatka da se istraže nestanci poduhvatila se crkvena organizacija REHMI Oficina de Derechos Humanos del Arzobispado (Nadbiskupova kancelarija za ljudska prava ili ODHA). Sa mandatom da „obnovi istorijsko sećanje“ na osnovu iskaza žrtava, komisija je sačinila nezvanični izveštaj koji je trebalo da bude uključen u zvanični izveštaj za koji se verovalo da će proisteći iz dogovora o prekidu rata.37 Ta nezvanična otkrića o rasnim progonima uzdrmaće zemlju, da bi ih tek kasnije potvrdio zvanični izveštaj „Sećanje na muk“.

Slično tome, drugde na kontinentu, u zemljama gde se vojna vladavina završila bez jasne političke tranzicije, kao u Brazilu, ili se završila posle teških pregovora, kao u Urugvaju, zvanične istrage nisu dolazile u obzir. U Brazilu je istraživanje prošlih nedela prepušteno hrabrim članovima sveštenstva, koji su napisali izveštaj pod naslovom Nikad više, na osnovu dokumenata do kojih su došli krišom, mimo znanja vojske. Do danas je izveštaj sveštenika ostao redak zapis o vojnoj represiji u Brazilu sedamdesetih godina 20. veka, i raspačava se širom zemlje.38 Iako su iznošenja istine u Brazilu i Urugvaju bila nezvanična, ona su jednako važna kao i zvanični izveštaji drugde na kontinentu, poput argentinskog izveštaja, na primer, i šalju poruku da će se čak i privatni izveštaj prihvatiti kao istina o društvu sve dok se pridržava autoritativnog tranzicionog oblika. I brazilski i urugvajski izveštaj imaju odlike zvaničnog državnog izveštaja. Pod naslovom Nunca Más, ili Nikad više, oba izveštaja izričito slede formu argentinskog, koji je prvi takav izveštaj: naslovom, organizacijom, opsegom mandata koji se sastoji u istragama onoga što se dogodilo pod prethodnom vlašću, te izvorima podataka, koji su bili povezani sa zvaničnim državnim izvorima. Zbog toga se i za nezvanične izveštaje može reći da grade jednu „zvaničnu“ istinu.

Brazilski izveštaj je sve podatke izvukao upravo iz državnih dosijea, te iako nije bio sudski izveštaj, on izrasta u de facto priznanje o državnim nedelima, naravno, priznanje koje su izmamili glavni pripadnici brazilskog sveštenstva. Pošto su urugvajsku represiju obeležila nezakonita utamničenja i torture (a ne pogubljenja), bilo je preživelih, tako da su bivši zatvorenici mogli da svedoče a ta svedočenja mogla su da budu direktni dokazi u istorijskom izveštaju.39 Samim svojim imenom – Nunca Más na španskom, ili Nikad više – latinoamerički izveštaji o tome šta se dogodilo daju obećanje koje se tiče odvraćanja od potencijalnih zločinačkih nedela, koja su obično kažnjiva.40 Odvraćanje od potencijalnog zločinstva je obično osnovno opravdanje za kaznu; ali, u tranzicijama se smatra da se takvi interesi vladavine prava zadovoljavaju alternativnim sredstvima – administrativnim ispitivanjima. Popularnost takvih istraživanja u zemljama koje se ustežu da sprovedu krivičnu pravdu ukazuje na kontinuitete između krivičnih i administrativnih oblika u tranziciji.

Naručena istina: epistemologija zvanične istine

Razmotrimo šta nam tranziciona ispitivanja mogu reći o tome kako se proizvodi zvanična istina. Pojava komisija za istinu – dakle ne sasvim tradicionalnog suđenja, već kvazizvaničnog istraživanja – predstavlja izazov za naše intuicije o prirodi i obliku istorijske pravde. Kako će se videti dalje u tekstu, epistemologija tranzicione istine usko je vezana za administrativnu strukturu, ovlašćenja i procese komisije za istinu. U promišljenim procesima predstavljanja javno znanje o prošlosti proizvode počinioci, žrtve i šire društvo, utemeljujući tako istorijsko ispitivanje i polažući osnovu za društveni konsenzus. Reč je o istini do koje se javno stiže i koja se javno legitimizira u inkvizitorskim procesima koji povezuju istorijski sud s mogućim konsenzusom. Mandati komisija za istinu jesu rezultat principijelnih kompromisa koji se tiču tranzicione dileme – „kazna ili nekažnjivost“. Slično krivičnom gonjenju, poludržavne komisije dobijaju moć od izvršne vlasti, koja je obično izvor moći tužilaštva. Iako neke komisije za istinu imaju šira istražna ovlašćenja, kao što je pravo da nekome upute poziv da se pojavi na sudu – to pravo, na primer, imala je južnoafrička Komisija za istinu i pomirenje – nijedna nije imala sva sudska ovlašćenja.

Izgradnja verodostojne javne istine zavisi od drugih ratifikujućih procesa koji su izvan delokruga vlade a potiču od naroda. Tranziciona istina koja je društveno prihvatljiva proizvodi se unutar nove demokratske strukture a oslanja se na dve vrste naratora: narod i reprezentativnu elitu. Članovi komisija za istinu obično su ugledni građani koji su izabrani zbog njihovog integriteta, dakle moralna elita. Povrh toga, od komisije kao tela očekuje se i da bude politički uravnotežena i neutralna. Pitanje neutralnosti posebno je važno u tranzicijama posle građanskog rata; na primer, problem političke neutralnosti koji je iskrsao u Salvadoru posle građanskog rata doveo je do toga da komisiju čine osobe koje nisu iz Salvadora, dakle stranci izvan podeljene države. Uglavnom isto važi i za Komisiju za istorijsko objašnjenje u Gvatemali. Tu se iznova javlja slika o istini koja treba da je nekako nepreistrasna, pa zato spoljašnja.41

Od čega se sastoji „zvanična priča“? Ako članovi komisije daju moralni autoritet zbog toga što su politički nepristrasni i neutralni, žrtve naprotiv daju moralni autoritet zbog svoje gorljivosti koja priliči onima koji su neposredno postradali od državnog terora. Žrtve pređašnje represije su glavni izvor podataka u istorijskom ispitivanju, one su zadužene za novootkrivenu istoriju nacije. Komisije za istinu zavise od svedočenja žrtava, a tim svedočenjima upadljivo nedostaje suprotstavljeno mišljenje ili unakrsno ispitivanje, što nije slučaj na suđenjima. Osobe koje su prethodno najviše postradale u rukama države, postaju njeni najverodostojniji svedoci i najautoritativniji glasovi. Kada ono o čemu su svedočile žrtve ispripovedaju članovi komisije u svojstvu kvazidržavnih autora, to postaje istina koja se može podeliti, nacionalna priča, te osnova za tranzicioni konsenzus.

Društveno znanje o prošlosti izgrađuje se u javnim procesima. Ti postupci generišu demokratizujuću istinu koja pomaže da se izgradi osećaj društvenog konsenzusa. Ti procesi su i performativni: oni se oslanjaju na estetiku koja je duboko kritička i transformativna – ritual koji izvrće pređašnju politiku znanja represivnog režima. Dok je nekažnjivost dominirala pod represivnom vladavinom a vojni režimi bili poznati po svojim zataškavanjima, režimi sukcesora su, naprotiv, poznati po svom pravovaljanom procesu. Pravo da se bude saslušan, tradicionalni deo državnih administrativnih postupaka, javno potvrđuje pravo na političku participaciju i lični dignitet. Administrativno ispitivanje zavisi od učešća građana – koje država ohrabruje jakim podsticajima, kao što su reparacije za žrtve i imunitet za počinioce.

U Južnoj Africi imali smo primer strukture podsticaja koju je implicirala administrativna zavisnost komisije od svedočenja i priznanja kojima su bile uslovljene reparacije i amnestije. Nadalje, pored tih podsticaja, sam proces svedočenja trebalo je da bude katarzičan. Ako je pređašnji režim propustio da zaštiti svoje građane od ugrožavanja njihove sigurnosti, prilika da se pod liberalizujućom vladavinom bude administrativno saslušan unekoliko obnavlja jedan mali deo prethodno povređenog digniteta. Učinak svedočenja žrtava pojačava se kada se saslušanja pred komisijom za istinu održavaju na javnim mestima prethodnog progona.

Taj javni proces takođe unekoliko legitimizuje novi režim. Osobe koje su ranije mučene i ućutkivane sada otvoreno govore o svojim doživljajima pod represijom.42 Priče preživelih se upoređuju i otkrivaju se obrasci sistematskih zloupotreba. Zajedno s drugim činjenicama, te priče čine zvaničnu istinu. Članovi komisije umešno rekonstruišu svedočenja žrtava i drugih svedoka u celovitu priču o državnoj represiji. Zvanični izveštaji o istini predstavljaju narativ izuzetnog oblika, pa ne iznenađuje što su predsedavajući komisija za istinu često poznati pisci, kao Ernesto Sábato, predsedavajući širom poznatog argentinskog CONADEP-a.

Tranziciona ispitivanja u potrazi za istinom dobila su mandat da utvrde „šta se dogodilo“ pod pređašnjom zlom vladavinom. Prakse komisija za istinu svedoče o poštovanju principa dokumentovanja. Izveštaji o tome šta se dogodilo pisani su u stilu zvaničnih dokumenata. Razmotrimo prema kojim standardima pouzdanosti se došlo do „zvanične istine“. Američko pravo naglašava standarde dokaza kao određujuću karakteristiku po kojoj se krivično utvrđivanje činjenica razlikuje od građanskog. Ali, ta predstava o različitim standardima dokaza i objašnjenja izgleda čudno ako se gleda iz ugla istine u drugim pravnim kulturama.

U kontinentalnim sistemima, istina je, naprotiv, uglavnom celovito razumevanje koje transcendira konkretan pravni postupak.43 Hibrid civilnog i krivičnog ispitivanja koji primenjuju tranzicione komisije jeste pokušaj da se stvori sličan celovit pristup „istini“. Većina komisija prelazi preko pitanja primerenih standarda dokazivanja. Kada se susrela s tim pitanjem, salvadorska komisija za istinu oslonila se na pravilo o dva izvora, što je dokazni standard koji mahom primenjuju istoričari i novinari. Minimalni dokazni standard, „dovoljan dokaz“, korespondirao je sa težinom dokaza, nalažući više od jednog izvora.44

Izveštaji o istini nisu uopštena objašnjenja; to su detaljni, dokumentovani izveštaji. Ti izveštaji su more detalja: oni dokumentuju nestanke tako što navode ulicu u kojoj se dogodila otmica, naziv mesta utamničenja, nadimke mučitelja, imena drugih utamničenih osoba, i imena svedoka koji su dali iskaz.45 Svaki detalj izložen je kao suva činjenica, bez književnih sloboda. U suvom jeziku činjenica, neverovatno postaje verodostojno. Što je detalj teži, to je jača protivteža pređašnjem muku države. Što je dokumentovanje preciznije, to je manje prostora za tumačenje ili poricanje. U svim tranzicionim istorijama nailazimo na to da se do zvanične istine mora doći preciznošću. Znati tačno znači zatvoriti pukotinu u prošlim događajima koji bi inače delovali neverovatno i bili zaboravljeni zbog svoje jezovitosi i činjenice da je država stajala iza njih. Zato istina o državnim zločinima mora da se ustanovi podrobnim dokumentovanjem, a paradigma zvaničnog prikaza državnog zločina jeste suvi izveštaj. Rituali odgovornosti izvrću prakse nestanaka, razgoneći politiku „noći i magle“. Suvi izveštaj odgovara na mogućnost suprotstavljenih narativa i limitara je. „Izveštaj“ je postao glavni način da se evidentiraju kršenja ljudskih prava i zločini. Njihov stil bi najbolje bilo opisati kao pravni.46

Politike sećanja: povezivanje istorijskih režima sa političkim režimima

Moji snovi su vaša bdenja.
Jorge Luis Borges, Lična antologija

Da bi istina postala „zvanična“ potrebna je jedna mera demokratskog konsenzusa; ali, u tranziciji demokratski procesi često nisu do kraja konsolidovani, što utiče na autoritet i legitimnost tranzicione produkcije znanja. Shodno tome, u tranzicionom iznošenju istine imamo usaglašeni pokušaj da se istorijska i politička odgovornost podudare. Tranzicioni režimi istine nisu autonomni; naprotiv, oni su nerazmrsivo povezani s konkretnim procesima stvaranja znanja, kao i s prethodnim istorijskim narativima. Konsenzus oko proizvedene istorije zasniva se na širenju istine i njenom prihvatanju u javnoj sferi.

Odakle zvanična istina crpi svoju snagu? Pravni procesi iznošenja i ratifikacije pokazuju suštinu autoriteta i njegove legitimizacije u tek demokratizovanim procesima. Kada su gotovi, izveštaji o istini predstavljaju se državnom telu koje je na komisiju prenelo svoju moć, a to je uglavnom izvršna vlast date zemlje.47 Tim redom išlo je raspačavanje u Čileu, na primer: pošto ga je Rettigova komisija predstavila predsedniku, izveštaj je predstavljen zemlji.48 Slično tome, salvadorska međunarodna komisija predstavila je svoj izveštaj Ujedinjenim nacijama.49

Javni rituali odgovornosti često idu zajedno s državnim izvinjenjem. U Čileu, na primer, posle vojne vladavine, na velikom sportskom stadionu, predsednik je zemlji javno predstavio ključne nalaze iz izveštaja komisije za istinu. Na istom tom stadionu držani su i mučeni ljudi koje je država uhapsila, pa je to još jedna ilustracija inverzije koju rade kritički rituali – kooptiranje rituala represije prethodnog režima, u koje je novim izvođenjem ubrizgano novo značenje. U tom predstavljanju, predsednik Patricio Aylwin je proglasio nestanke „egzekucijama“ koje su izvršili „službenici države“, formalno priznao državnu odgovornost i zatražio da se društvo izvini.50 Predsednik Aylwin „pošao je od toga da predstavlja naciju kako bi, u ime nacije, priznao odgovornost pred rodbinom žrtava“.51

Tranziciono izvinjenje javno rehabilituje žrtve, čija je reputacija bila na udaru pod prethodnim režimom, koji ih je oklevetao kao „neprijatelje države“. Takve predstave o ljudima imaju društvene posledice koje su mnogo ozbiljnije od posledica koje se povezuju s običnom klevetom, što ističe sličnosti između istorijske i reparacijske pravde. Iako je svoje izvinjenje u svojstvu izvršne vlasti predsednik zasnovao na odgovornosti koju ima kao predstavnik nacije u čije se ime izvinio žrtvama, on je takođe istakao potrebu za „gestovima priznanja stradanja“ širom nacije.

Javno iznošenje istine, putem njenog predstavljanja od strane izvršne vlasti, jeste istančan izraz tranzicione političke odgovornosti i upečatljiva ilustracija dileme oko odgovornosti sukcesora u tranziciji. Kada se predstavi novi režim istine a predstavnici režima sukcesora izvine se ljudima u ime nacije za dela počinjena pod prethodnim režimom, pod tim se podrazumeva određeni kontinuitet države i vladavine prava. Tranziciono izvinjenje dopušta kontinuitet državne odgovornosti i ujedno pravi diskontinuitet – puštajući prošlost da prođe. Naravno, zvanična izvinjenja imaju ulogu u priznavanju nedela države. Izvinjenja izvršne vlasti omogućuju formalno državno priznanje nedela, posebno u sferi međunarodnih odnosa.52 Iako je to bila uobičajena praksa na nivou država, tranziciona iskustva pokazuju proširenje tih praksi unutar same države između vlade sukcesora i njenih građana. Kao kulminacija iznošenja istine, tranziciona izvinjenja rade i dodatni posao, u vezi sa izvođenjem promene političkog režima.

Ako komisije za istinu imaju mandat da ustanove šta se dogodilo tokom prethodne vladavine, ispunjavanje tog mandata prevazilazi gomilanje činjenica. Jer se tu radi o spornoj nacionalnoj istoriji. Shodno tome, komisije za istinu, kao i sukcesorska suđenja, jesu forum za javnu istorijsku odgovornost koja se tiče spornih traumatičnih događaja, pošto tranzicije podrazumevaju izmeštanje ili zamenu režima istine. Pri izlasku iz autoritarne vladavine, glavna sporna istina tiče se same karakterizacije nasilja prethodne vlasti. U standardnom vojnom prikazu, počinjeno nasilje je „rat“, nestale osobe su „gerilci“, a represija se opravdava kao „rat protiv podrivanja države“.

Tranzicioni izveštaji o istini eksplicitno odgovaraju upravo na te opise, zamenjujući prikaze prethodnih režima istinom sukcesora.53 Transformisanje prikaza o državnom ponašanju koje je dao prethodni režim omogućeno je postupcima koji bi se mogli nazvati „kategorizacija“ i „umetanje“ unutar novih sukcesorskih narativa. Kategorizacija i umetanje jesu postupci koji se koriste u tranzicionim narativima da bi se preoblikovale i restrukturirale državne legitimizacijske priče koje opravdavaju njenu prošlost. Predstavljanje prošlih postupaka države kao nelegitimnih zahteva iznošenje činjenica na način koji ističe relevantne razlike, putem upotrebe paralelnih ili naizmenično poređanih kategorija, u kontekstu i na pozadini konteksta prošle represivne vladavine.

Na primer, čileanski izveštaj strukturiraju kategorije državnog postupanja, a identifikuju se žrtve „političkog nasilja“ i žrtve „kršenja ljudskih prava“.54 Opisi statusa i postupaka počinilaca i žrtava predstavljaju elemente za rekonstruisanje prethodnih prikaza nedela. Ono što se dogodilo pod prethodnom vladavinom predstavlja se pomoću izmenjenih kategorija nasilja. Pored novootkrivenih činjenica, imamo i pregovore o jeziku kojim će se prikaziti političko nasilje: „oružani sukob“, „pobuna“, „politički terorizam“, „zločini protiv čovečnosti“ i „genocid“. Istorijska transformacija događa se putem eksplicitnog preoblikovanja, što obuhvata prekategorizaciju spornih činjenica – konkretno, prirode i opravdanja političkog nasilja prethodnika. Na primer, u tranzicijama iz vojne vladavine, kritička je ona istina koja pogađa u središte službe nacionalne bezbednosti i njene doktrine. Izveštaji sukcesora daju kritičke odgovore na trvrdnje prethodnog vojnog režima tako što utvrđuju da državna brutalnost nije bila opravdana doktrinom nacionalne bezbednosti u takozvanim ratovima protiv podrivanja države, da su ubijene osobe bile obični građani, a ne teroristi, i da nestanci nisu bili opravdani razlozima bezbednosti. Kada se u argentinskom izveštaju Nunca Más trezvenim pregledom zaključilo da su čitavu petinu nestalih osoba činili studenti,55 žrtve koje su kategorizovane kao „nenaoružani civili“, taj je prikaz predstavljao kritički revizionizam koji je nalagao promenu, ili tranziciju, iz jednog u drugi režim istine.

Takvi prikazi pogađaju u središte opravdanja za političko nasilje prethodnog režima. Iz tog razloga, sukcesorski izveštaji su uglavnom posvećeni sistematičnom identifikovanju i kategorizaciji žrtava, sa teškim posledicama po pređašnji režim. Kada se utvrdi da su žrtve bili nenaoružani civili, a ne borci, to pobija režim istine prethodnika koji se sastojao u tvrdnjama vojske o ratu protiv terorizma i, shodno tome, ustanovljuje da je ono što se dogodilo pod prethodnom vladavinom bio sistematičan progon iza koga je stajala država.

Ali, pokušaj da se iznova definiše šta je opravdano političko nasilje jeste delikatan posao, rizici politizacije su mnogi, a linija razgraničenja poprilično tanka, pogotovo kada se pravi razlika između kršenja političkih i ljudskih prava, kada putem jukstapozicije unutar istog ispitivanja i izveštaja taj pokušaj nosi sa sobom rizik pravosudnog i moralnog izjednačavanja. Režim istine koji podupire mir, vladavinu prava i političke ciljeve sukcesora nije uvek istorijski pravedan i stoga može biti nestabilan i kratkog veka. To je istina u službi konkretne politike.

Tenzija koju podrazumeva odbrana istorijske tranzicije, dok podiže bedem oko transformisanog razumevanja prošlog nasilja, vidljiva je u tranzicijama posle građanskog rata, u kojima istorijska odgovornost poprima poseban oblik: posle građanskih sukoba koji liče na rat, sporazumi o kojima se pregovara oslanjaju se na istorijska objašnjenja da bi se pospešile dogovorene političke svrhe pomirenja. Okončanje tih sukoba često zavisi od izričite privrženosti bilateralnom istorijskom istraživanju, što uključuje dvostranačko predstavljanje nasilja. Shodno tome, komisije koje se formiraju posle građanskog rata često dobijaju mandat da naprave celoviti istorijski izveštaj koji zajedno predstavlja obe strane u građanskom ratu. Politički sporazum odnosi se na istorijski prikaz zajedničke odgovornosti, iako je uloga države dominantna. Upravo ti izveštaji čine najvidljivijom vezu s političkim režimom koju podnosi režim istine.

Brojni su primeri nedavno postignutih sporazuma kojima su okončani sukobi širom Srednje Amerike i Afrike. Građanski ratovi u Salvadoru i Gvatemali završili su se dogovorom da se ispita režimsko i opoziciono nasilje, i da se sačini celovit izveštaj56 Posle građanskog rata, pomiriteljske svrhe komisije za istinu imaju središnji značaj za tranziciju. U današnjim tranzicijama posle građanskog rata, dvostruki zvanični izveštaji proizašli iz ispitivanja, koji obuhvataju i vojno i opoziciono nasilje, predstavljaju jedan oblik istorijski zasnovanog pomirenja. Salvadorski izveštaj o istini prikazuje građanski rat kao „teška dela nasilja“ koja su formalno strukturirana u paralelne sekcije pod naslovima: „Nasilje protiv oponenata od strane državnih službi“ i „Nasilje protiv oponenata od strane Frente Farabundo Marti para La Liberación Nacional [Nacionalni oslobodilački front Farabunda Martija]“.

Uravnotežavanje državnog i opozicionog nasilja postignuto je upotrebom paradigme ili egzemplarnih slučajeva. Izveštaj gvatemalske Komisije za istorijsko objašnjenje referiše na prošlost zemlje kao na „bratsku konfrontaciju“ u kojoj su učestvovale državne službe bezbednosti i pobunjenici.57 S obzirom na cenu građanskih ratova u zemljama kao što su Salvador i Gvatemala, mandat komisija za istinu za pomirenje zavisio je od limitiranih istraga egzemplarnih slučajeva – na obe strane. Dve vrste nasilja, državno i opoziciono, ređaju se naizmenično u paralelnim kategorijama, pod paralelnim naslovima, isticanjem egzemplarnih slučajeva, a sve to unutar jednog izveštaja o istini.58 Ispričana je uravnotežena istorija, narativ koji je naručen da bi se potkrepio politički sporazum.

Sličan sporazum postao je zakon u Južnoj Africi. Pod natkriljujućom rubrikom aparthejda, južnoafrička komisija za istinu dobila je mandat da istraži krivična dela prethodnog režima zajedno sa delima nedržavnih aktera.59 Pitanje moralnog izjednačavanja pokrenuo je Izveštaj južnoafričke Komisije za istinu i pomirenje. U žiži drugog toma su počinioci. Izveštaj počinje izlaganjem o ulozi države, a odmah potom sledi diskusija o „Oslobodilačkim pokretima“ i njihovoj ulozi u nasilju. Povrh toga, jedno još složenije izjednačavanje događa se u procesima istine. Počinioci i žrtve se u načelu karakterišu kao jednaki; počinioci se porede sa žrtvama i tako im se daje jednak status:

“I krivi i nevini su često bili žrtve… Porodice onih osoba koje su bile nezakonito mučene, sakaćene ili traumatizovane dobile su više prava da saznaju istinu, a počinioci su stavljeni pred mogućnost da se oslobode tereta krivice. Zemlja je započela dug i neophodan proces vidanja rana prošlosti…”60

Na primere za etičke i političke implikacije tranzicionih narativa ove vrste nailazimo u „Izveštaju“ Hannah Arendt sa suđenja jednom od glavnih nacista u Izraelu.61 Njen takozvani izveštaj sa suđenja jeste primer nemilosrdnog normativnog argumenta u kome se naizmenično ređaju, na najupadljiviji način, odgovornost Adolfa Eichmanna kao počinioca i odgovornost njegovih žrtava. Naravno, upravo se za tu jukstapoziciju Eichmannove birokratske uloge i uloge njegovih žrtava unutar istog izveštaja smatra da podupire središnju tvrdnju H. Arendt o „banalnosti“ zla.

Rizik politizacije tranzicione istorijske pravde ilustruju i tranzicioni izveštaji o istini. Kad god mirovni sporazumi obavezuju na zajedničku istragu o državnom nasilju zajedno s drugim nasiljem, čini se da pristanak komisije na partikularni izveštaj podleže riziku da bude istorijska verzija „montiranog“ suđenja. Tu se javlja pitanje: u kojoj meri postignuti politički sporazum ograničava nezavisnost istorijskog ispitivanja i čak ga predodređuje? Politički prikazi kreću se duž spektra kontinuiteta i diskontinuiteta, i tako utiču na percepciju mogućnosti liberalizacije. Kada se dve vrste nasilja postave zajedno, to je prikaz kontinuiteta, koji izgleda kao relativizacija državnih nedela, kao izjednačavanje zvaničnog aparata represije sa političkom opozicijom.

Zajednički proces istrage i izveštavanja o dvojnom nasilju vlade i opozicije vodi ka jukstapoziciji koja se sastoji od dela države i nedržavnih aktera svrstanih u paralelne kategorije i predstavlja kontroverzno poređenje: apozicija obe vrste nasilja u jednom dokumentu, koja se sastoji od paralelnih kategorija i egzemplarnih slučajeva, očevidno gradi simetrične prikaze i ujedno izjednačuje dva zla, uspostavljajući moralnu ekvivalenciju.

Tranzicioni narativi mogu biti strukturirani ili „sklopljeni“ na razne načine kako bi ispričali višestruke priče. Na primer, pitanje se delom tiče istorijskih sočiva: koliko široka ona treba da budu da bi se obavilo relevantno ispitivanje. Na pozadini šireg istorijskog konteksta, a ne onog trenutnog, ispričaće se priča o cikličnom nasilju. Kada se istorijski prikaz organizuje tako da obnovi već postojeće istorijske kategorije i zaključke, priroda i uzroci nasilja pokazuju se kao unapred određeni i ne dozvoljavaju mogućnost promene.62

Tranzicione komisije mogu takođe predstavljati drugačije normativne režime istine koji su radikalno transformativni. Kada izveštaj sukcesorskog režima o istini predstavlja pređašnju represiju u kategorijama koje eksplicitno odgovaraju na objašnjenja koja je dao pređašnji režim, taj prikaz pospešuje „kritički“ odgovor. Transformativni protivizveštaji sukcesora zavise od upotrebe pravnih kategorija koje odgovaraju na kategorije režima istine prethodnika. Odgovor na objašnjenje represije koje je dao prethodni režim i njegovo pobijanje predstavljaju jedan oblik istorijske odgovornosti. Takvu istorijsku odgovornost omogućuju principi dokumentovanja, prikazivanja i odbrane izveštaja sukcesora.

Transformisanjem prethodnih kategorizacija, izveštaji teže da razotkriju prirodu državnih nedela. Marljivim dokumentovanjem komisije za istinu stižu – uprkos svemu – do autoritativnog protivizveštaja. Pojavljuju se sličnosti između istorijske i krivične pravde: kao što se suđenje završava utvrđivanjem istinitosti jedne verzije spornog događaja, tako se i tranziciona traganja za istinom završavaju sličnim zaključkom.

Ovo je prvi deo Trećeg poglavlja knjige Ruti Teitel Tranziciona pravda, koju uskoro objavljuje Fabrika knjiga.

S engleskog preveo Dejan Ilić

Peščanik.net, 02.01.2014.

Srodni link: Ruti Teitel – Istorijska pravda (2)

REVIZIJA ISTORIJE

________________

  1. Alice H. Henkin, “Conference Report”, u State Crimes: Punishment or Pardon, ur. Alice H. Henkin (Queenstown, Md.: Aspen Institute, 1989), 4–5. U diplomatskim krugovima i u zajednici aktivista za ljudska prava ima mnogo zagovornika ovog gledišta. Vidi, na primer, Margaret Popkin i Naomi Roht-Arriaza, “Truth as Justice: Investigatory Commissions in Latin America”, Law and Social Inquiry 20 (Winter 1995): 79. Vidi takođe José Zalaquett, “Balancing Ethical Imperatives and Political Constraints: The Dilemma of New Democracies Confronting Past Human Rights Violations”, Hastings Law Journal 43 (1992): 1425; Timothy Garton Ash, The File: A Personal History (New York: Random House, 1997) [Timoti Garton Eš, Dosje. Lična istorija, prev. Branka Robertson (Beograd: B92, 1998) – Prim. prev.].
  2. Vidi R. G. Collingwood, The Idea of History (New York: Oxford University Press, 1994) [Robin Dž. Kolingvud, Ideja istorije, prev. Risto Tubić i Aleksandar Gordić (Beograd: Službeni list SCG, 2003) – Prim. prev.].
  3. Vidi Peter Novick, That Noble Dream: The “Objectivity Question” and the American Historical Profession (Cambridge: Cambridge University Press, 1988). Što se istorijskih narativa tiče, vidi Hayden White, The Content of the Form: Narrative Discourse and Historical Representation (Baltimore: Johns Hopkins University Press, 1987), 13.
  4. Vidi H. G. Gadamer, Truth and Method (New York: Crossroad, 1989) [Hans Georg Gadamer, Istina i metoda. Osnovi filozofske heremeneutike, prev. Slobodan Novakov (Sarajevo: Veselin Masleša, 1978) – Prim. prev.].
  5. Za načelniju raspravu o važnosti uloge sećanja u izgradnji društva, vidi Friedrich Nietzsche, On the Genealogy of Morals, prev. Walter Kaufmann i R. J. Hollingdale (New York: Vintage Books, 1967) [Fridrih Vilhelm Niče, Genealogija morala. Polemički spis, prev. Božidar Zec (Beograd: Grafos, 1990) – Prim. prev.]; Michel Foucault, Power/Knowledge: Selected Interviews and Other Writings, 1972–1977, prev. Colin Gordon et al. (New York: Pantheon Books, 1980) [Mišel Fuko, Moć/znanje. Odabrani spisi i razgovori, prev. Olja Petronić (Novi Sad: Mediterran Publishing, 2012) – Prim. prev.].
  6. Vidi Foucault, Power/Knowledge.
  7. Za začetnički rad o izgradnji kolektivnog sećanja, vidi Maurice Halbwachs, On Collective Memory, prev. Lewis A. Coser (Chicago: University of Chicago Press, 1992). Za sociološku perspektivu, vidi Iwona Irwin-Zarecka, Frames of Remembrance: The Dynamics of Collective Memory (New Brunswick, N. J.: Transaction Publishers, 1994) (s anotiranom bibliografijom); Natalie Zeman Davis i Randolph Stern, ur., “Memory and Countermemory”, Representations 26 (1985); Jonathan Boyarin, ur., Remapping Memory: The Politics of Timespace (Minneapolis: University of Minnesota Press, 1994); Susan A. Crane, “Writing the Individual Back into Collective Memory”, American Historical Review 20 (1997): 1372. Za istorijsko-antropološku perspektivu, vidi Gerald Sider i Gavin Smith, ur., Between History and Histories: The Making of Silences and Commemorations (Toronto: University of Toronto Press, 1997).
  8. Za razradu ovog stava, vidi Steven Shapin, A Social History of Truth (Chicago: University of Chicago Press, 1994).
  9. Foucault, Power/Knowledge, 131.
  10. Za kritiku upotrebe krivičnog gonjenja u svrhe kolektivnog sećanja, vidi Mark J. Osiel, “Ever Again: Legal Remembrance of Administrative Massacre”, University of Pennsylvania Law Review 144 (1995): 463.
  11. O ulozi suđenja kao ceremonija društvenog sećanja, vidi Paul Connerton, How Societies Remember (Cambridge: Cambridge University Press, 1989). [Pol Konerton, Kako društva pamte, prev. Slavica Miletić (Beograd: Edicija Reč, 2002) – Prim. prev.]
  12. Uporedi Mirjan Damaska, “Evidentiary Barriers to Conviction and Two Models of Criminal Procedure: A Comparative Study”, University of Pennsylvania Law Review 121 (1973): 506, 578–86 (gde se tvrdi da je traganje za istinom obuhvatnije u kontinentalnom sistemu), sa John H. Langbein, “The German Advantage in Civil Procedure”, University of Chicago Law Review 52 (1985): 823.
  13. Michael Walzer, ur., i Marian Rothstein, prev., Regicide and Revolution: Speeches at the Trial of Louis XVI (New York: Cambridge University Press, 1974), 129.
  14. Za razmatranje odnosa između krivičnog postupka i istine, vidi napomenu 12. Za diskusiju o „ekspresivnoj“ teoriji o krivičnom postupku, vidi Ruti Teitel, “Persecution and Inquisition: A Case Study”, u Transition to Democracy in Latin America: The Role of the Judiciary, ur. Irwin P. Stotzky (Boulder: Westview Press, 1993).
  15. In re Winship, 397 US 358, 364 (1970); vidi John Calvin Jeffries, Jr., i Paul B. Stephan III, “Defenses, Presumptions, and Burden of Proof in the Criminal Law”, Yale Law Journal 88 (1979): 1325, 1327.
  16. Vidi Norman E. Tutorow, ur., War Crimes, War Criminals, and War Crimes Trials: An Annotated Bibliography and Source Book (New York: Greenwood Press, 1986), 18.
  17. Vidi Human Rights Watch, An Americas Watch Report: Truth and Partial Justice in Argentina, Dopunjen izveštaj (New York: Human Rights Watch, 1991). [Izveštaj organizacije Americas Watch, Istina i delimična pravda u Argentini. Dopunjen izveštaj, april 1991, prev. Vanja Savić (Beograd: B92, 2001) – Prim. prev.]
  18. Vidi Alex Shoumatoff, African Madness (New York: Random House, 1988), 93–127.
  19. Vidi Michael R. Marrus, The Holocaust in History (Hanover, N.H.: University Press of New England, 1987), 36–51 (za istorijski izveštaj koji prati promenu od intencionalizma ka funkcionalizmu, ali to ne povezuje s pravnim razvojem); Lawrence Douglas, “The Memory of Judgment: The Law, the Holocaust, and Denial”, History and Memory (Fall-Winter 1996): 100. O promeni u istorijskim razumevanjima krivične odgovornosti, vidi Raul Hilberg, Perpetrators, Victims, and Bystanders (New York: Aaron Asher Books, 1992) [Raul Hilberg, Zločinci, žrtve, posmatrači. Jevrejska katastrofa 1933-1945, prev. Gordana Vučićević (Beograd: B92, 2001) – Prim. prev.].
  20. Vidi napomenu 44 u Drugom poglavlju. Vidi takođe Public Prosecutor v Menten (Holland, Proceedings from December 1977–January 1981), prevedeno i objavljeno u Netherlands Yearbook of International Law, vol. 12 (Alphen aan den Rijn, Netherlands: Sijthoff and Noordhoff, 1981). Za podrobniju raspravu o ovim suđenjima, vidi Drugo poglavlje o krivičnoj pravdi. Za prikaz ovih pravnih razrada, vidi Ronnie Edelman et al., “Prosecuting World War II Persecutors: Efforts at an Era’s End”, Boston College Third World Law Journal 12 (1991): 199.
  21. Vidi Robert Gordon, “Undoing Historical Injustice”, u Justice and Injustice in Law and Legal Theory, ur. Austin Sarat i Thomas R. Kearny (Ann Arbor: University of Michigan Press, 1994).
  22. Vidi Hannah Arendt, Eichmann in Jerusalem: A Report on the Banality of Evil (New York: Penguin Books, 1964), 135–150 [Hannah Arendt, Eichman u Jerusalimu. Izveštaj o banalnosti zla, prev. Ranko Mastilović (Beograd: B92, 2000) – Prim. prev.].
  23. Vidi Alain Finkielkraut, Remembering in Vain: The Klaus Barbie Trial and Crimes against Humanity, prev. Roxanne Lapidus i Sima Godfrey (New York: Columbia University Press, 1992). Vidi takođe Richard J. Golson, ur., Memory, the Holocaust, and French Justice: The Bousquet and Touvier Affairs (Hanover, N.H.: University Press of New England, 1996) (za druga posleratna suđenja); Guyora Binder, “Representing Nazism: Advocacy and Identity at the Trial of Klaus Barbie”, Yale Law Journal 98 (1989): 1321.
  24. Za detalnjiji opis praksi nestajanja, vidi Nunca Más: Report of the Argentine National Commission on the Disappeared (nadalje CONADEP Izveštaj), englesko izdanje (New York: Farrar, Straus, Giroux, 1986), 447. CONADEP Izveštaj zaključuje da su mnoga tela bila uništena da bi se sprečila identifikacija.
  25. Michel Foucault, Discipline and Punish: The Birth of the Prison, trans. Alan Sheridan (New York: Vintage Books, 1979), 25. [Ovde citirano prema Mišel Fuko, Nadzirati i kažnjavati. Rođenje zatvora, prev. Ana A. Jovanović (Beograd: Prosveta, 1997), str. 32. – Prim. prev.]
  26. Za listu primera, vidi Priscilla Hayner, “Fifteen Truth Commissions –– 1974 to 1994, A Comparative Study”, Human Rights Quarterly 16 (1994): 597. [Razrađeni prikaz istih primera dostupan je na srpskom u knjizi iste autorke; vidi Prisila B. Hejner, Neizrecive istine, prev. Gordana Vučićević (Beograd: B92, 2003) – Prim. prev.]
  27. Vidi Human Rights Watch, An Americas Watch Report: 13–17.
  28. Dogovor o osnivanju gvatemalske „Komisije za istorijsko objašnjenje prošlosti“ postignut je u Oslu, u Norveškoj, 23. juna 1997. Vidi takođe i Accord on the Establishment of the Commission for Historical Clarification of Human Rights Violations and Acts of Violence Which Have Inflicted Suffering upon the Guatemalan Population (Gvatemala, 1997), Popkin i Roht-Arriaza, “Truth as Justice”, 79–116.
  29. Dekretom No. 355 osnovana je čileanska Komisija za istinu. „Samo na osnovu istine biće moguće zadovoljiti osnovne zahteve za pravdu i stvoriti neophodne uslove za postizanje nacionalnog pomirenja“ (25. april 1990). Vidi Jose Zalaquett, Uvod u Informe de la Comisíon Nacional de Verdad y Reconciliacíon (Report of the Chilean National Commission on Truth and Reconciliation), prev. Phillip E. Berryman, 2 toma (Notre Dame: University of Notre Dame Press, 1993), xxiii–xxxiii.
  30. Vidi United Nations Observer Mission in El Salvador, El Salvador Agreements: The Path to Peace (1992), 16–17 (gde se daje sinopsis sporazuma koji su postigli vlada Salvadora i Frente Farabundo Marti para la Liberacíon Nacional (FMLN) pod pokroviteljstvom Generalnog sekretara Ujedinjenih nacija).
  31. Vidi Robert F. Lutz, “Essay: A Piece of the Peace: The Human Rights Accord and the Guatemalan Peace Process”, Southwestern Journal of Trade and Law in the Americas 2 (1995): 183.
  32. Vidi Human Rights Watch, The Preliminary Report on Disappearance of the National Commissioner for the Protection of Human Rights in Honduras: The Facts Speak for Themselves (New York: Human Rights Watch, 1994).
  33. Ukazom (Arréte) od 28. marta 1995. osnovana je “Commission Nacional de Verité et de Justice”.
  34. Vidi Lynn Berat i Yossi Shain, “Retribution or Truth-Telling in South Africa? Legacies of the Transitional Phase”, Law and Social Inquiry 20 (1995): 163; Reconciliation through Truth: A Reckoning of Apartheid’s Criminal Governance, ur. Kader Asmal, Louise Asmal i Ronald Suresh Roberts (New York: St. Martin’s, 1997).
  35. Za opis komisija u Čadu i Ugandi, vidi Jamal Benomar, “Coming to Terms with the Past: How Emerging Democracies Cope with a History of Human Rights Violations” (rad predstavljen na Carter Center of Emory University, Human Rights Program, July 1992), 11–14.
  36. Vidi Promotion of National Unity and Reconciliation Act 34 of 1995, Juta’s statutes of the Republic of South Africa, 1. tom  (1997), 801.
  37. Vidi Rigoberta Menchú, I, Rigoberta Menchú: An Indian Woman in Guatemala, ur. Elizabeth Burgos-Debrany, prev. Ann Wright (London: Verso, 1984).
  38. Za prikaz, vidi Lawrence Weschler, A Miracle, A Universe: Settling Accounts with Torturers (New York: Penguin Books, 1991).
  39. Vidi Servicio Paz y Justicia, Uruguay, Nunca Más: Human Rights Violations, 1972–1985, prev. Elizabeth Hampsten, sa uvodom Lawrencea Weschlera (Philadelphia: Temple University Press, 1992), xxv.
  40. Nunca Más je naslov argentinskog izveštaja i urugvajskog izveštaja; Nunca Mais (Brazil).
  41. Za srodne ideje, vidi Michel Foucault, The Birth of the Clinic, prev. A. M. Sheridan Smith (New York: Vintage Books, 1994).
  42. Vidi, na primer, Report of the Commission on the Truth for El Salvador (nadalje Izveštaj salvadorske Komisije za istinu) (april 1993), 229. Vidi takođe CONADEP Izveštaj, 5.
  43. O istini u kontinentalnom sistemu, vidi Damaska, “Evidentiary Barriers”, 580.
  44. Vidi Izveštaj salvadorske Komisije za istinu, 24.
  45. CONADEP Izveštaj, 49–51. Za opis jedne sesije mučenja, koju opisuju žrtve do jezivih detalja, vidi urugvajski Nunca Más, 102–103.
  46. Vidi, na primer, Human Rights Watch, Annual Report (New York: Human Rights Watch, 1997).
  47. Iako je u Južnoj Africi ovlašćenja preneo Parlament, izveštaj je bio predstavljen Nelsonu Mandeli.
  48. Vidi Informe Rettig, Informe de la Comisíon Nacional de Verdad y Reconciliacíon (February 1991) (nadalje Rettigov Izveštaj), xxxii.
  49. Vidi Julia Preston, “2,000 Salvadoreans Helped UN Build Atrocities Case”, Washington Post, 16. mart 1993.
  50. Govor predsednika Patricija Aylwina čileanskom narodu, koji je preneo British Broadcasting Corporation, 5. marta 1991.
  51. El Murano, 5. mart 1991.
  52. Uopšteno o značaju izvinjenja iz sociološke perspektive, vidi Nicholas Tavuchis, Mea Culpa: A Sociology of Apology and Reconciliation (Stanford: Stanford University Press, 1991).
  53. Vidi CONADEP Izveštaj, 448–449.
  54. Vidi Rettigov Izveštaj, 39–40.
  55. CONADEP Izveštaj, 448.
  56. Vidi “Guatemalan Foes Agree to Set up Rights Panel”, New York Times, 24. jun 1994, međunarodna rubrika.
  57. Gvatemalski izveštaj “Memory of Silence”: Report of the Commission for Historical Clarification (Conclusions), 1, dostupno na http://hrdata.aaas.org/ceh/report/english/conc.l.html. Vidi Report of the Truth and Reconciliation Commission (“Summary and Guide to Contents”) 9–11, dostupno na http://www.truth.org.za/final/execsum.html. Komisija za istorijsko objašnjenje osnovana je prema Sporazumu iz Osla 23.06.1997.
  58. Izveštaj salvadorske Komisije za istinu, 6–7. Vidi Mark Danner, “The Truth of El Mozote”, New Yorker, 6. decembar 1993, str. 6–7.
  59. Vidi Promotion of National Unity and Reconciliation Act 34 of 1995 (gde se govori o cilju „uspostavljanja što potpunije slike… o teškim kršenjima ljudskih prava… uključujući… perspektive žrtava i motive i perspektive osoba koje su odgovorne za naređivanje tih dela“), 801; Alex Boraine et al. ur., Dealing with the Past: Truth and Reconciliation in South Africa (Cape Town: Idasa, 1994) [Aleks Borejn et al., prir., Suočavanje s prošlošću. Istina i pomirenje u Južnoj Africi, prev. Goran Dimitrijević (Beograd: B92, 2000) – Prim. prev.]. Vidi takođe Emily H. McCarthy, “South Africa’s Amnesty Process: A Viable Route toward Truth and Reconciliation”, Michigan Journal of Race and Law 3 (Fall 1997): 183.
  60. Azanian Peoples Organisation (AZAPO) and Others v. President of the Republic of South Africa 1996 (4) SALR 671, 683–84 (CC).
  61. Arendt, Eichmann in Jerusalem.
  62. Vidi gvatemalski izveštaj “Memory of Silence”: Report of the Commission for Historical Clarification (“Conclusions and Recommendations”).