Da nije tragična i znakovita, stvar bi bila bizarna. Naime, nakon što je Zoran Milanović konačno smogao hrabrosti, u situaciji kad mu to više nije moglo politički štetiti, pa je u duhu svoje vizije Tuđmanove svehrvatske pomirbe, na predsjedničku inauguraciju pozvao Vjeru Andrijić, vjerovatno posljednju živuću partizanku, krenula je lavina. Nju je pokrenuo jedan od prvaka desničarskog revizionizma, Igor Peternel, iskopavši snimku iz nedavnog podcasta na kojoj ta stara splitska partizanka govori o događajima na Širokom Brijegu 1945. i ubojstvu tamošnjih fratara. Na to su se nadovezali u bosanskohercegovačkom izdanju Večernjeg lista koji su na naslovnoj stranici objavili tu temu kao skandaloznu i zatražili da se konačno istraži partizanski zločin. Potom je skočio nekadašnji predsjednik HDZ-a, Tomislav Karamarko, poznat po strašnom antitalentu za politiku i po tome da je poslao specijalce da uhapse tada devedesetčetverogodišnjeg starca Josipa Boljkovca, s istom namjerom slanja političke poruke i navodne želje da se istraže zločini iz 1945. godine te osvijetli povijesna istina. A onda je nakon Karamarka nastupilo Državno odvjetništvo Republike Hrvatske koje je ženu od 101 godine odlučilo pozvati na informativni razgovor o događajima na Širokom Brijegu, dok je sam Peternel počeo zazivati smrtnu kaznu na društvenim mrežama.
Ako se pitate gdje je nestao Zoran Milanović, dok desnica i država organizirano maltretiraju staru partizanku isključivo zbog toga što je bila na njegovoj inauguraciji, on sam po sebi ne bi niti reagirao, ali jeste odgovorio na novinarsko pitanje o tome, malo ironizirajući reakciju države, malo govoreći o tragičnom dobu Drugog svjetskog rata, malo govoreći o važnosti partizana, a na koncu i o tome da je Vjera Andrijić trebala iskazati pijetet prema ubijenim fratrima u intervjuu.
I u čitavom tom galimatijasu od odgovora mogla bi se i pronaći konzistentnost i logika, kad ne bismo znali pravu bit ovoga što se događa. Nikoga tu zapravo, kako na desnici, tako i u državnim institucijama, ne zanima stvarna istraga ratnih zločina, niti oni bilo što relevantno mogu saznati od bolničarke koja je tada bila na Širokom Brijegu, niti je uostalom Republika Hrvatska nadležna za nešto što se dogodilo u drugoj državi i to svi znamo. Riječ je jednostavno o političkom nastojanju da se partizani kao takvi proglase isključivo zločincima i da se čitav antifašistički pokret proglasi antihrvatskim, pa da se posredno na taj način rehabilitira NDH. Gledamo to već trideset i pet godina, s tom razlikom što je posljednjih par mjeseci, na valu svjetskog uspona desnice proces eskalirao. Pa se tako zabranjuju dolasci zbora iz Crne Gore koji pjeva partizanske pjesme, pa se Hrvoju Klasiću zabranjuje dolazak na promociju knjige o partizanima iz Vodica, da bi se došlo do poziva na smrtnu kaznu za partizanku.
Ukratko, politička logika crkvenih i hadezeovskih krugova iz Hercegovine koja dosljedno priču o oslobođenju Mostara i zapadne Hercegovine od fašizma svodi isključivo na ubojstva fratara u Širokom Brijegu i Mostaru 1945. i ni na što drugo, koja suštinski odobrava vandalsko rušenje mostarskog Partizanskog groblja, paralelno gradeći tzv. groblje mira iznad Mostara, koje je, da se ne lažemo, zapravo spomenik ustaškoj vojsci i koje Republika Hrvatska sufinancira sada je potpuno prihvaćena i na desnici, pa i među vlastima u Hrvatskoj.
Oslobodilačka 1945. bila je iznimno brutalna u Hercegovini, u februaru te godine. Posebno su bile krvave borbe za oslobođenje Čapljine, koja je prelazila iz vlasti jedne vojske u ruke druge vojske u par dana, također i za Široki Brijeg, kao i za Mostar. Bile su posebno krvave i zato što je lokalno hrvatsko stanovništvo, skoro u potpunosti, s izuzetkom Mostara, u tim krajevima doživljavalo partizane kao neprijateljsku vojsku.
I jesu tada po neposrednom završetku borbi ubijeni fratri, kako u Širokom Brijegu, tako i u Mostaru. To jeste ratni zločin po pravnim uzusima današnjeg doba, ali je isto tako jasno da je do njega došlo u takvoj atmosferi lošeg pamćenja i nakon takvih žestokih borbi i iz osvete pa i ideološke netrpeljivosti. Jednako kao što je činjenica da nije samo taj februar 1945. bio brutalan i pun zločina u tim krajevima, nego su takve bile sve ratne godine, a posebno 1941. Uostalom, u čapljinskom kraju kraju su Prebilovci, a o čitavom tom kontekstu, iako na prostoru jugoistočne Hercegovine Lordan Zafranović je snimio film po scenariju Mirka Kovača, „Večernja zvona“.
Problem koji postoji od tada do danas jeste što iz crkve i s desnice, s izuzetkom vrijedne knjige mostarskog povjesničara Ivice Šarca koji je detaljno opisao i događaje na Širokom Brijegu iz februara 1945. te ubojstvo tamošnjih fratara, ali je u knjizi koju je objavio prije te knjige o 1945. godini, pisao o ustaškim zločinima iz 1941., nitko nikad zapravo nije želio problematizirati čitav taj rat i odnos crkve prema NDH, stvarnost te države i njenog terora, a kamo li priznati da su partizani bili oslobodioci i na ispravnoj strani povijesti, odnosno da su bili išta drugo, nego zločinci i mrzitelji Hrvata. Ovo potonje na kraju uvijek padne u vodu pred činjenicom da su te krajeve umnogome oslobodili dalmatinski partizani, ali činjenice tu zapravo nikad nisu bile bitne.
U suštini gledamo nastavak rata za kulturu sjećanja, u kojem desnica trenutačno pobjeđuje, ali tu pobjedu nikada neće uspjeti pretvoriti u potpunu.
Peščanik.net, 26.02.2025.
Srodni link: Heni Erceg – Duga ruka pravde
REVIZIJA ISTORIJE
- Biografija
- Latest Posts
Latest posts by Dragan Markovina (see all)
- Schmidtov odlazak i BiH sama sa sobom - 12/05/2026
- Kakve veze imaju Mandela i Mladić - 25/04/2026
- Tri puta o Jasenovcu kako ne treba - 23/04/2026
