Foto: Neda Radulović-Viswanatha
Foto: Neda Radulović-Viswanatha

Jedna od najboljih i društveno najkorisnijih historiografsko-publicističkih knjiga koja je u Hrvatskoj, ali i u Srbiji, objavljena u posljednjih trideset i pet godina, otkad živimo nacionalističku stvarnost, svakako je knjiga Slavka Goldsteina, „1941.: Godina koja se vraća“. U toj sjajnoj knjizi, koju je Goldstein proročanski objavio 2010. godine, jasno vidjevši novi dolazak ekstremističke desnice, nekoliko godina prije nego će on postat vidljiv svima u društvu, vratio se u dane uspostave NDH, pa putem vlastitih sjećanja i dokumenata jasno ispričao priču o planiranom zločinu, o osveti kao reakciji na taj zločin i o tome do čega dovodi ekstremistička državna politika, ali i šutnja o prošlosti. Goldstein je napravio koliko je mogao, kao što je čitavog života radio, knjiga je doživjela nekoliko izdanja, objavljena je i u SAD-u, dobila je čitav niz domaćih i međunarodnih priznanja, vrlo zapažen društveni pa i politički prijem. Ali, nije pomoglo. Duh 1941. se opet vratio i sve ono što je Goldstein tada pokušao prevenirati, a to je, između ostalog i negacija stvarnosti jasenovačkog logora smrti, sada se pojavljuje u puno opasnijem obliku, s institucionalnom podrškom iza sebe. Jer dok je tada ekstremistična proustaška desnica, sa svojim kvazipovjesničarima poput Igora Vukića, i raznim revizionističkim udrugama, vodila kampanju protiv javno dostupnog popisa žrtava Spomen-područja Jasenovac, objavljivala knjige u kojima je tvrdila da je tamo ubijeno tek par tisuća neprijatelja ustaškog režima, a da je puno veći i užasniji logor postojao u socijalističkoj Jugoslaviji, pa su se onda s tim tezama pojavljivali po Hrvatskoj televiziji, postojao je ozbiljan društveni otpor svemu tome. Vukićev dolazak na HRT proizveo je ozbiljan skandal, vodstvo i istraživači iz jasenovačke javne ustanove su reagirali i branili stručnost i istinitost popisa žrtava i postalo je jasno da postoji neka granica koju negatori ustaških zločina ipak ne mogu preći, na način na koji su je prelazili devedesetih godina.

Od tada je, međutim prošlo desetljeće i pol, ekstremistička desnica je prvi put ušla u Vladu, pa se onda po tom pitanju raslojila, sam HDZ je prestao glumiti europske vrijednosti i potpuno je preuzeo kontrolu nad javnom ustanovom u Jasenovcu, natjeravši prošle godine njenog direktora Ivu Pejakovića, jednog od ozbiljnijih povjesničara u zemlji, na podnošenje ostavke uslijed političkih i revizionističkih pritisaka koji su zapravo imali prešutnu potporu vladajućeg HDZ-a. I na koncu je sve to dovelo do toga da ekstremistička desnica organizira u Hrvatskom Saboru okrugli stol pod ciničnim nazivom „Znanstveni pristup istraživanju žrtava Jasenovca“, s kompletnom plejadom govornika koji otvoreno lažu i negiraju ustaške zločine i stvarnost Jasenovca, da predsjednik Sabora odbija reagirati, sve uz mantru o dvije radikalne struje u politici kojima odgovara iscrpljivanje ovih tema, dok Vlada gleda u budućnost, a da se reakcija javnosti svela na prosvjed „Documente“ i predsjednika SDP-a. I to je zasad to. Vjerovatno će se sljedećih dana javiti još par intelektualaca i novinara, moguće i stranka Možemo, ali okrugli stol će se održati i dobit ćemo, da budem sasvim otvoren, proustaški revizionistički skup pod okriljem najvažnije zakonodavne institucije u zemlji. Što je činjenica koju se više neće moći relativizirati.

Sve ovo jasno govori da se Plenkovićeva Hrvatska, koja će u boravku na vlasti nadmašiti Tuđmanovu, u potpunosti vratila na vlastite temelje iz Tuđmanovog doba i da su sve one demokratske promjene od 2000. do danas, zapravo poražene. I sasvim je nebitno ovdje otvarati priču o tome kakav je odnos prema pitanju Jasenovca u Srbiji, jer je to tema koja se ne bi trebala odnositi na hrvatsko društvo i na državnu politiku. Odnos prema Jasenovcu i ustaštvu je pitanje humanizma, povijesnih činjenica i prema pitanju u kakvoj društvenoj atmosferi i vrijednostima želimo živjeti.

I jedini način da se ovaj društveni i politički trend preokrene jeste promjena vlasti na sljedećim izborima, kao minimalni preduvjet za početak bilo kakvih promjena u društvu.

Peščanik.net, 28.10.2025.

REVIZIJA ISTORIJE

The following two tabs change content below.
Dragan Markovina (Mostar, 1981) je istoričar, publicista i pisac. Od 2004. do 2014. godine radio je na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Splitu, i u tom periodu stekao titulu doktora istorijskih nauka. Redovni je kolumnista portala Telegram, sarajevskog Oslobođenja, portala Peščanik i portala Velike priče te autor emisije „U kontru sa Draganom Markovinom“ na sarajevskom O kanalu. Utemeljitelj je ljetnje škole „Korčula after Party“. Autor je knjiga Između crvenog i crnog. Split i Mostar u kulturi sjećanja (2014), Tišina poraženog grada. Eseji, priče, kolumne (2015), Povijest poraženih (2015), Jugoslavenstvo poslije svega (2015), Doba kontrarevolucije (2017), Usamljena djeca juga (2018) Jugoslavija u Hrvatskoj (1918-2018): od euforije do tabua (2018), Libanon na Neretvi. Kultura sjećanja, kultura zaborava (2019), Neum, Casablanka (2021), Povijest, politika, popularna kultura (2022), Partizani prohodu (2022), 14 februar 1945 (2023), Programirani zaborav. Podijeljeni gradovi i neželjena sjećanja (2024), Maršal na Poljudu (2024).

Latest posts by Dragan Markovina (see all)