Big laundry day, Erik Johansson

Big laundry day, Erik Johansson

Istina ili pravda: istina kao uvod za pravdu?

Razmotrimo ulogu istorijskih narativa koji su proizvedeni u periodima političke transformacije. U kojoj su meri tranziciona iznošenja istine jedna vrsta pravde? Ili su ona samo uvod za pravdu ili neka alternativa pravdi? U kojoj je meri istorijska odgovornost u tranziciji cilj sama po sebi, a ne sredstvo za postizanje nekog drugog cilja? U kojoj je meri izgradnja istine performativna, a u kojoj meri instrumentalna? Ključna performativna uloga konstrukcije tranzicione istine je prikazivanje „pomirenja“, pošto komisija za istinu saslušava zajedno i žrtve i počinioce koji svojim svedočenjima učestvuju u državnim procesima. Pored svedočenja žrtava, komisije se oslanjaju na priznanja počinilaca. Naravno, to je pogotovo tako kada je cilj pomirenje. Dovodeći počinioce i žrtve da jedni pored drugih govore o svojim iskustvima, saslušavanja komisija za istinu predstavljaju oživljavanje i zajedničko svedočanstvo o prošlosti. Kada žrtve i počinioci svedoče tu je reč o samopročišćenju i mogućnosti lične promene u odnosu na prošlo iskustvo. Međutim, uprkos katarzičnoj funkciji ovih procesa, postoji latentna mogućnost sukoba između potreba žrtvi i počinilaca, s jedne, i interesa države, s druge strane. U svim tranzicijama, žrtve su se protivile zakonima o amnestiji zarad veće kontrole i zaštite svog „prava“ da znaju. Glavni primeri su Majke sa Plaza de Mayo iz Argentine i porodica Biko iz Južne Afrike.1

Pored tog potencijalnog konflikta, istina izaziva i druge posledice. Promene u interpretaciji opravdavaju druge političke promene. Kada se jednom uspostavi novi režim istine, to ima dalje posledice jer se time postavlja standard za definisanje drugih zahteva. Shodno tome, istorijska odgovornost je izvor dinamike u tranziciji. Tamo gde imamo novi odgovor, taj odgovor menja politički i pravni krajolik. Stoga „istina“ nije autonomni odgovor; rekonstruisanje bitnih činjenica neraspletivo je povezano s drugim društvenim praksama. Kada „istina“ postane poznata, kada je određeno kritičko znanje javno priznato, zajedničko znanje često pokreće druge pravne odgovore, kao što su sankcije protiv počinilaca, reparacije za žrtve i institucionalne promene.

Istraživanje prošlosti u nekim zemljama počelo je s mandatom da se izvede ispitivanje bez unapred određenog cilja. Jedni vide utvrđivanje istine kao pripremnu fazu koja će voditi ka drugim pravnim procesima, kao što je sudsko gonjenje, dok drugi vide ispitivanja istine kao sasvim nezavisnu alternativu drugim odgovorima. Na primer, argentinski izveštaj Nunca Más bio je samo prva faza u suočavanju zemlje s prošlošću. Iako „komisije za istinu“ obično ne otkrivaju imena izvršilaca krivičnih dela,2 u Argentini je komisija, gde god bi posumnjala da je izvršeno nedelo, svoj spisak s imenima predavala sudovima, i te sumnje su otvorile put ka suđenjima pojedincima. Otkrića o prošlim nedelima imaju dalje posledice tako što vode do osuda. Tranziciona uloga zvaničnih istraga kao prvog koraka koji je osnova za druge pravne lekove analogna je njihovoj ulozi u običnim vremenima. Na primer, u Kanadi i Australiji istorijska ispitivanja koja su se bavila ulogama država u Drugom svetskom ratu dovela su na kraju do krivičnih gonjenja. Posle tih ispitivanja, događaji retko ostaju isti. Ako ispitivanje istine nije od početka kontrolisano, ono vodi u raznim pravcima, do suđenja, drugih sankcija, odštete žrtvama i strukturnih promena.

Istina ili pravda? Da ponovim, ispitivanja istine u nekim zemljama vide se ne kao uvod u kažnjavanje, već kao alternativa kažnjavanju.3 U kontekstima u kojima kažnjavanje nije moguće ili nije politički preporučljivo, procesi istorijskih istraživanja savetuju se kao alternative kažnjavanju. Na primer, u Čileu, Salvadoru, Gvatemali i Južnoj Africi, gde se odustalo od retributivne pravde, ta strogo kontrolisana ispitivanja, od početka ograničena svrhama koje je propisala država, očito su poslužila za neke javno oglašene interese države u vezi sa pseudokažnjavanjem. Rečima čileanskog Izveštaja za istinu i pomirenje, istina sama po sebi predstavlja „moralnu osudu“.

Često se misli da postoji neki kompromis između istine i pravde. Međutim, kako je pokazala prethodna rasprava o krivičnoj pravdi, izgradnja javnog znanja o represivnoj prošlosti poprima razne oblike, tako da se ispostavlja da izbori između krivičnih i istorijskih ispitivanja teško mogu biti izbori između istine i pravde. Umesto toga, postavlja se pitanje: koja „vrsta“ istine?

Glavna odlika režima istine u tranziciji tiče se mere tolerancije sukcesorskog društva prema višestrukim predstavljanjima „istine“. Kada se tranzicija gradi na obećanju o budućem pomirenju podeljenog društva, javljaju se pokušaji da se društvo okupi oko zajedničkog istorijskog prikaza. Istorijski konsenzus se onda čvrsto vezuje za izgradnju političkog konsenzusa. Stoga često imamo pokušaj da se ograniče drugi, suparnički istorijski prikazi, a žrtvama i počiniocima se daju podsticaji da učestvuju u zvaničnim istorijskim procesima. Ponuđena izvinjenja i obećane amnestije koriste se za kontrolu suparničkih prikaza koji bi mogli podriti zvanični prikaz, za šta je primer današnje ispitivanje u Južnoj Africi. Ograničenja koja važe za alternativne prikaze prošlosti predstavljaju neku vrstu „zabrane govora“.4 Druge vrste zabrane govora u vezi sa spornom prošlošću države javljaju se u tranzicionim ustavima iz tih perioda, o čemu će biti reči dalje u ovom poglavlju.

Istina nije sinonim za pravdu; niti je nezavisna od pravde. Naprotiv, bolje je razumeti istinu kao vrlinu pravde. Stoga postoje sličnosti između istorijske odgovornosti i drugih tranzicionih vrsta odgovornosti, koje sve grade raznovrsna kolektivna znanja o prošlosti. Tranzicione istorije doprinose epistemičkim i ekspresivnim svrhama koje se povezuju s krivičnim sankcijama. Još jedna sličnost između istorijske i krivične odgovornosti je to što obe utvrđuju individualnu odgovornost za prošla nedela. Te sličnosti jasno su se videle u radu južnoafričke Komisije za istinu i pomirenje posle aparthejda, gde su istorijski procesi svedočenja bili uslov za pojedinačne amnestije u svakom slučaju ponaosob. Kao u krivičnoj šemi, individualna priznanja nose obeležja kazne, pošto se radilo o individualnim ispitivanjima kojima se utvrđivalo nedelo, a otkrića su javno obelodanjivana putem formalnih ritualizovanih procesa. Obelodanjivanje krivičnih dela počinilaca samo po sebi je jedna neformalna vrsta kazne – „posramljivanje“ – što počinioce izlaže društvenoj osudi i ostrakizmu. Sankcije te vrste podložne su riziku od mogućnosti večite osude, što u krajnjem slučaju ugrožava vladavinu prava.5

Druga veza izmeđa istorijske i drugih vrsta pravde jeste to što utvrđivanje prošlih nedela daje neku vrstu nadoknade žrtvama, a povlači i liniju razdvajanja između režima. To što žrtve pričaju svoju priču „izravnava“ račune u vezi s pređašnjim lažnim optužbama za politički kriminal, kao na primer u latinoameričkim režimima, gde su mnoge od nestalih osoba prvo bile optužene za subverziju. Slična rehabilitacija ugleda imala je važnu ulogu u Istočnoj Evropi i Rusiji. Rehabilitacije političkih zatvorenika iz Staljinove ere, kojih je bilo na hiljade, i dalje su važan zadatak tamošnjih organizacija za zaštitu ljudskih prava koje se time još bave, pre svih Memorijala, organizacije koja je osnovana kasnih osamdesetih godina 20. veka da bi javno ukazala na političku represiju. Izravnavanje računa prema žrtavama odvija se na više načina: odbacivanjem individualnih osuda, donošenjem zakona, predstavljanjem izveštaja o istini uz izvinjenje, objavljivanjem drugačijih prikaza prošlosti. Tu se vidi sveprožimajuća korektivna svrha kojom se odlikuje tranziciona istorijska pravda. Svrha istine u tim slučajevima jeste sastavljanje jedne priče kojoj će se društvo stalno vraćati, bilo zbog isceljenja žrtava ili obnove mira i pomirenja u podeljenom društvu.

Zbog svog cilja koji je u suštini korektivan, vrline istorijske pravde pokazuju sličnosti sa vrlinama drugih vrsta tranzicione pravde u liberalizaciji. Taj cilj jasno se vidi u mnogim izveštajima u kojima se daju strukturne preporuke. Na primer, pošto je salvadorska komisija za istinu izvestila da odgovornost za teška kršenja ljudskih prava pada na vojni vrh zemlje, ona je preporučila čistku u tom telu.6 Pošto se represivna vladavina u mnogim latinoameričkim izveštajima objašnjava nepostojanjem nezavisnog sudstva, ti izveštaji često preporučuju snažne sudske ustanove, kao i duboke promene pravne kulture, posebno u vezi s ljudskim pravima.7 Tranziciono utvrđivanje odgovornosti često se pretvara u trajnije institucije; na primer, u Ugandi je komisija za istinu prerasla u stalnu kancelariju za ljudska prava što istražuje zloupotrebe koje vrše slobodno izabrani sukcesorski režimi.8 Nešto slično dogodilo se u Čileu, čija je Komisija za istinu i pomirenje dovela do osnivanja Čileanske nacionalne korporacije za reparacije i pomirenje, koja se takođe bavi i novim slučajevima.9

Konačno, raspačavanja izveštaja o istini u sukcesorskim društvima nastoje da transformišu javno mnjenje u vezi s državnom tiranijom. Izveštaji o istini obično otkrivaju visok stepen društvenog prihvatanja državnog terora. Društveno pristajanje, pogotovo među elitom, pokazuje da su kršenja prava bila prihvatljiva cena za povećanu kontrolu nad opozicijom; i delom je upravo taj stav omogućio represivnu vojnu vlast u regionu.10 Ako kažnjavanje pokazuje koje ponašanje društvo nije spremno da toleriše, onda u mnogim postmilitarnim društvima ne postoji konsenzus o neprihatljivom i, preciznije, o zločinačkom ponašanju diktature. Kritička interpretacija prethodnog režima u izveštajima o istini može, kao i sudska gonjenja, da prekine muk koji je bio karakterističan za pređašnju represivnu vladavinu. Društvena tolerancija prema državnoj represiji može s vremenom da slabi.

Ako pođemo od uloge komisija za istinu i njihovih izveštaja u transformisanju društvenih stavova prema državnoj represiji, kako ta transformacija omogućuje istorijsku pravdu u smislu odgovornosti? Kako narativni stil zvaničnih izveštaja gradi osećaj istorijske odgovornosti? U kom smislu je to istorijska pravda? Iako se tranzicioni izveštaji o istini u načelu ograđuju od uloge u donošenju suda,11 takve ograde se mogu odnositi isključivo na usko shvatanje suđenja. Jer ta vrsta ispitivanja istine i izveštavanja o njoj, formalni rituali sa svojim detaljnim optužbama, imaju određene sličnosti s krivičnim tužbama. Za izveštaje se može reći da na neki način presuđuju, pošto za svoj prikaz prošlosti koriste jezik prava kao odgovor na prošla individualna kršenja prava. Istorijsko objašnjenje dato je pravnim jezikom, u smislu statusa, prava, nedela, obaveza, tvrdnji i ovlašćenja.

Kada počinioci nisu individualizovani, kao što je često slučaj u izveštajima o istini, predmet suda u izveštaju je čitavo društvo. Ta vrsta objašnjavanja je obuhvatnija od one koju imamo u sistemu krivične pravde. U najmanju ruku, takva iznošenja istine daju širok smisao istorijskoj pravdi, ako ne u smislu utvrđivanja odgovornosti počinilaca, onda u smislu rehabilitacije i odbrane nevinosti žrtava. U krivičnoj pravdi, radi se jedan po jedan slučaj, a tako se donose i sudske odluke, dok administrativna ispitivanja imaju prednost jer je žiža njihovih istorijskih sočiva šira, tako da bolje obuhvataju istorijsko nasleđe države, društvene strukture i politike, što je sve u vezi s pitanjem odgovornosti za nedela. U širem istorijskom ispitivanju, počinioci i žrtve ponovo su povezani u ispitivanju državne politike progona.

Procesi komisija za istinu bacaju svetlo na istorijske odgovore na izrazito represivnu vladavinu i, konkretnije, na vezu između istorijskih i političkih režima. Dajući kritičke odgovore na istorijske, pravne i političke prikaze prošle represije od strane prethodnog režima, zvanični izveštaji o istini stvaraju neku vrstu odgovornosti u tranziciji i ograničavaju i odgovaraju na tvrdnju da je sve bilo stvar politike. U procesima komisija za istinu, dolazi se do obuhvatne političke istine, što pokazuje kako promena režima istine korespondira s promenom političkih režima. Hitna priroda tranzicionih istorijskih formi i procesa otkriva često instrumentalnu i znatno politizovanu prirodu tih mera; politizovanu u tom smislu što je relevantna istina ono javno znanje koje je potrebno da se pospeši konkretna društvena transformacija. U tim verovatno najhitnijim tranzicionim odgovorima, ubrzano se proizvodi nova okosnica priče; „istina“ je očigledno i izričito politička konstrukcija koja određuje pravac tranzicije.

Vratimo se na pitanje koje je otvorilo ovo poglavlje: kakva je priroda i uloga istorije u tranziciji? Tranzicije bacaju svetlo na društvene okosnice istorijskih ispitivanja. Iako je opšteprihvaćeno da postojeće društvene i političke okosnice utiču na izgradnju kolektivnog sećanja,12 uobičajena veza ne opstaje u tranziciji. Izgradnja kolektivnog sećanja u vremenima radikalne transformacije izdvaja se po tome što je relevantna okosnica te izgradnje tranziciona. Zvanični procesi dolaženja do istine, kao što su naručene državne istorije, izričito su osmišljeni da podrže više demokratsku budućnost. Tu se jasno vidi transformativna svrha istorije, njena ka budućnosti okrenuta politička uloga u nacionalnom pomirenju i liberalizaciji. Proizvedena istina predstavlja prošlost koja je „upotrebljiva“ za drugačiju budućnost. Tranzicione istorije imaju dve srodne funkcije, one treba da nadoknade i da prihvate ono što je bilo potisnuto čak do tačke brisanja pod prethodnom vladavinom. Ono što ostaje je performativni narativ liberalizacije. To je liberalizujuća priča u kontekstu političkih nasleđa države.

Istorijska pravda i nasleđe totalitarizma

Postojanje jednog centra iz kog se oblikuje sva istina i raspolaže svom vlašću, institucionalizovana „suština istorije“, temeljni je stub današnjeg totalitarnog sistema… U posttotalitarnom sistemu, istina u najširem smislu te reči ima veoma poseban značaj, koji nije poznat u drugim kontekstima. U tom sistemu istina ima daleko veću (i, povrh svega, znatno drugačiju) ulogu kao faktor vlasti, ili kao otvorena politička sila. Kako deluje vlast istine? Kako deluje istina kao faktor vlasti? Kako se njena vlast – kao vlast – može realizovati?
Václav Havel, Otvorena pisma: Izabrani spisi, 1965-1990 (Open Letters: Selected Writings, 1965-1990)

Hegel primjećuje negdje da se sve velike svetskoistorijske činjenice i ličnosti pojavljuju takoreći dva puta. On je zaboravio dodati: jedanput kao tragedija, drugi put kao farsa.
Karl Marks, Osamnaesti brimer Luja Bonaparta13

Borba čovjeka protiv vlasti je borba pamćenja protiv zaborava.
Milan Kundera, Knjiga smijeha i zaborava14

„Živeti u istini“, to je bio slogan najvećeg dela opozicije koja se suprotstavila komunističkom režimu.15 Međutim, posle političke promene, šta to tačno treba da znači „živeti u istini“? Kako se preseliti iz „života u laži“ u otvoreno društvo? Tradicionalne diktature, kao što su vojne diktature u Latinskoj Americi, nastoje da vrše vlast pomoću tajnih službi, nestanaka i nekažnjivosti, da vladaju izvan istorije. Ako je to bio odnos koji je pređašnji režim uspostavio između znanja i vlasti, tranzicioni odgovor treba upravo da izgradi kolektivni istorijski izveštaj o tom periodu. Posle komunizma, naprotiv, zvanično iznošenje istine nije bilo uobičajeni odgovor. To iznošenje istine pokazalo se kao sasvim pogrešan odgovor u kontekstu tranzicije iz totalitarne vladavine, u kojoj su zvanične državne evidencije imale integralnu ulogu u represiji. Marksistička ideologija progresivne istorije davala je razloge u prilog totalitarnoj državi. Pored Berlinskog zida, najveći simbol totalitarne represije bio je aparat državne bezbednosti i njegovi metodi nadgledanja. Totalitarizam je posebnim činila totalnost državne vlasti, uključujući i totalizujući pokušaj kontrole kulture i istorije. U totalitarno nasleđe ulazi i neskrivena politička upotreba državne evidencije.16 Stoga je bolno pitanje bilo šta da se radi s nagomilanim državnim evidencijama starog režima.

Reč arhiv sama po sebi upućuje na svoje značenje: „arhi“ znači „početak“, kao i „upravljanje“. Nigde nije arhivska spona između vlasti i njenog normativnog početka tako očigledna kao u tranziciji.17 Iako se pokazuje da posle diktature imamo konsenzus o vrednosti obelodanjivanja istorije o nedavnoj prošlosti, u postkomunističkim tranzicijama takvog konsenzusa nema. S kolapsom režima, postavlja se pitanje šta raditi s nasleđem tih zvaničnih državnih evidencija. Posle komunizma, činilo se da je shvatanje da su zvanična objašnjenja neophodna za uspešnu tranziciju sasvim pogrešno. Pri nasleđu represivne totalitarne vladavine, šta bi mogla da znači zvanična tranziciona istina? Zbog nasleđa totalitarnih političkih upotreba zvanične istorije, tranzicije iz komunizma u načelu zaobilaze pravljenje zvaničnih istorija o prošloj represiji.

Izlaske iz totalitarnih vladavina nisu pratila masivna istorijska istraživanja koja se povezuju s političkim izlascima iz vojnih diktatura. Pokazalo se da je smisao tranzicione istorijske pravde uslovljen okolnostima, te da je on poseban za režime koji dolaze posle komunističkih vladavina. Dok je represija pod diktaturama u Latinskoj Americi i drugde značila nestanke i neizvesnost, pod komunističkom vladavinom represija je poprimila drugačiji, materijalniji oblik, u smislu totaliteta državne kontrole nad konstruisanjem istorijskih događaja. To nasleđe utiče na istorijski odgovor u tranziciji. U obespokojavajućoj sveprisutnosti dokumentacije totalitarnog režima, u kojem istorija, kao i praktično svaka druga oblast, pripada državi, šta je mogla značiti sloboda? U kom smislu je poznavanje istorije bilo oslobađajuće? Čije istorije? Koje znanje?

I dok ima malo interesa da se preuredi zvanična istorija perioda koji se otegao pod komunističkom vladavinom, tranzicioni odgovor okrenuo se, umesto toga, ka obelodanjivanju istine o kritičnim političkim momentima iz prethodne represije i ka oslobađanju pristupa ranije potisnutoj istoriji. Posttotalitarna istorijska ispitivanja fokusiraju se na objašnjavanje nametanja represivne vladavine. Upravo je to znanje antitotalizujuće: kao i postmilitarne istorije sukcesora, postkomunistička ispitivanja hoće da se suprotstave prikazima prethodnika o kontroverznim istorijskim momentima. Smisao tranzicione istorijske pravde definisan je u kontekstu prethodnih državnih istorijskih prikaza. U meri u kojoj odgovaraju na pređašnje državne opise, tranzicioni prikazi daju neku vrstu kritičkog suda.

Istorijsko polaganje računa vraća se na politički presudne momente države kada je povučena linija između slobode i represije. U Rusiji, otvaranje arhiva KGB-a i partije biće i dalje izuzetno politizovano. Ta otvaranja imala su ulogu u suđenju o ustavnosti Komunističke partije, gde je pristup dosijeima omogućio utvrđivanje nezakonitog ponašanja partije tokom godina.18 Žestoka politizacija arhiva u Rusiji vidi se i u izostanku legislature: pristupi se kontrolišu predsedničkim dekretima po kojima se materijali iz arhiva partije i KGB-a prenose u državne arhive.19

Za istočnoevropske države koje izvode tranziciju iz totalitarne vladavine središnje pitanje istorijske pravde glasi: čija represija? Taj period represije bi se s s pravom mogao razumeti ili kao strana okupacija ili kao iznutra nametnuta represija. Istorijsko pitanje ima dalekosežne političke i pravne posledice. Širom regiona traje pokušaj da se popune bitne istorijske praznine iz tog perioda i rekonstruišu tačke političkih preokreta koji su se dogodili pri nametanju represivne komunističke vladavine: za Mađarsku, to je gušenje ustanka iz 1956; za Čehoslovačku, to su 1968. i 1989. godina; a za Poljsku 1981. Istorijsko ispitivanje treba da baci svetlo na mračne promene tokom Hladnog rata.

U bivšoj Čehoslovačkoj dogodila su se bar dva takva presudna momenta: jedan od njih je gušenje praškog proleća. Puna istorijska istina o invaziji postala je predmet Čehoslovačke komisije za istraživanje događaja u periodu 1967-1970, a to je bilo moguće zbog kolapsa sovjetske kontrole u regionu, što je oslobodilo državne dosijee u zemljama koje su učestvovale u invaziji iz avgusta 1968. Osnovana 1989, komisija je završila svoj rad krajem 1992, i predala svoju dokumentaciju Institutu za modernu istoriju. Druga nedoumica ticala se takozvane Plišane revolucije iz 1989. Istraživanje o tome bavilo se događajima od 17. novembra 1989, i pokušajem državnog nasilja. Pokrenuta je posebna državna istraga koju je vodila parlamentarna „Komisija 17. novembar“, a sve se završilo izveštajem o događajima iz 1989, koji je objavljen na posebnom zasedanju Savezne skupštine koje je prenosila televizija. Izveštaj komisije pročitan je pred Saveznom skupštinom 22. marta 1991. Ta izuzetno javna i politizovana vrsta obelodanjivanja dovela je do „lustracije“20 i pokazala kako se znanje o prošlosti može upotrebiti za čistke, što je politika o kojoj će biti reči u petom poglavlju.

U Varšavi je bila ugašena nada u političku promenu 13. decembra 1981. Tog dana, tadašnji poljski lider general Wojciech Jaruzelski uveo je vanredno stanje i tako slomio opozicioni pokret Solidarnost. Posle 1989, taj istorijski trenutak postao je predmet posebno sazvane parlamentarne Komisije za ustavnu odgovornost.21 Poljska je u velikoj meri zaobišla politiku retribucije, pa je parlamentarna istraga o događajima iz decembra 1981. bila retko osvrtanje unazad. Goruće pitanje koje je pokretalo istorijsku istragu glasilo je: ko je bio odgovoran za represivni period koji je poznat kao „interna invazija“ na Poljsku, „mi“ ili „oni“? U kojoj meri represija u zemlji može ići na račun domaće ili strane odgovornosti? Bilo da je reč o stranoj odgovornosti ili ne, u kojoj se meri devetnaestomesečno slamanje Solidarnosti može opravdati kao izbegavanje sovjetske invazije? Je li ono opravdano nužnošću? Čak i bez dalje krivične istrage, režim Jaruzelskog smatraće se barem istorijski odgovornim.

Dan 31. oktobar 1956, kada je nasilno ugušen narodni ustanak protiv diktature, bio je prekretnica u Mađarskoj. Tranziciono ispitivanje pošlo je od pitanja ko je bio odgovoran za gušenje ustanka iz 1956. Prethodni režim ili Sovjeti? Mi ili oni? Nadu u nezavisnu istoriju o ustanku podgrejao je oslobođeni pristup sovjetskim dosijeima. Međutim, na kraju, pristup arhivima nije mnogo razjasnio a svakako nije ni odgovorio na pitanja istorijske odgovornosti, poput sledećeg: da li je 1956. upućen poziv da se zemlja okupira ili je to bila invazija u punom smislu?22 Ali dovoljno toga je ukazivalo na kooperaciju i dosluh između Sovjeta i domaćeg aparata Komunističke partije u gušenju ustanka iz 1956. Izveštaj je otkrio da su vođe Komunističke mađarske socijalističke radničke partije i vojni komandanti bili odgovorni za smrt hiljade učesnika u ustanku iz 1956.23 Iako je istraga o invaziji pošla od ispitivanja stranog okupatora („njih“), u skladu s eksternalizovanim konceptom odgovornosti, na kraju je dovela do više internalizovanog koncepta – i do pitanja: ko smo „mi“? Istorijsko ispitivanje može voditi do istrage o krivičnoj odgovornosti o kojoj je bilo reči u drugom poglavlju ove knjige.

U ujedinjenoj Nemačkoj, kao i drugde u regionu, istorijsko ispitivanje pošlo je od pitanja o nacionalnoj kolektivnoj odgovornosti. Tu je preduzeto istorijsko ispitivanje koje je bilo obuhvatnije nego bilo gde drugde u regionu. Eppelmanova parlamentarna komisija, koja je ime dobila po svom predsedavajućem, vodećem istočnonemačkom disidentu, imala je mandat, koji je bio mnogo širi od mandata drugih istočnoevropskih komisija, da istraži ne samo odgovornost za okupaciju nego i opštije uzroke represije.24 Komisija je dobila zadatak da istraži narodnu podršku režimu Partije socijalističkog jedinstva (SED), čak i ako za to treba da ide tako daleko da preispita ulogu Ostpolitik – zapadnonemačku politiku prilagođavanja koja je podupirala istočnonemačku diktaturu.25 U žiži istraživanja bilo je pripisivanje široke istorijske odgovornosti, a onda, kako se istraživanje razvijalo, otvorio se prostor za individualizovanije istrage o kolaboraciji i otporu. I češka Komisija 17. novembar i mađarsko ispitivanje 1956. podstakli su krivične istrage,26 a sve se završilo širokim administrativnim čistkama s političkih položaja.27 Istina o tome šta se dogodilo u zemlji na kraju je dovela do provera političke lojalnosti (ili suđenja za nju) – što bi se moglo shvatiti kao istina o njenim podanicima. Ti kontinuiteti istorijskih i administrativnih odgovora u tranzicijama širom regiona ukazuju na to da kritički pravni akti ili objave predstavljaju rekonstrukcije istine i obelodanjivanje kolektivnog znanja koji su neraskidivo povezani s političkom vlašću i obnovom političkog.

Istorijska pravda u senci komunizma

Ko kontroliše prošlost… kontroliše budućnost; ko kontroliše sadašnjost, kontroliše prošlost.
Džordž Orvel, 1984.28

U kojoj se meri u tranziciji treba oslanjati na arhive koji su napravljeni pod represivnom vladavinom kao da je reč o rutinskoj administraciji u stabilnim demokratijama? Arhivi se odnose i na državne zapise i na mesta gde se oni nalaze – sedišta vlasti. Tako se u tranziciji iz totalitarne vladavine kontrola nad državnom istorijom na kraju spaja s kontrolom političke vlasti. Istina pripada kontekstu prisilne ideološke kontrole. U tom kontekstu, šta je smisao normativne transformacije? To je središnje pitanje koje se tiče prošlosti državnih arhiva u regionu. Pitanje kako tretirati arhivsko istorijsko znanje duboko se uplelo u politiku tranzicije: tajne političke prošlosti neraskidivo su spojene s kontrolom političke budućnosti; istorijska ispitivanja brzo se povlače pred politikom obelodanjivanja.

Kako razrešiti dilemu oko nasleđa evidencija totalitarnih država? Najradikalnija mera bilo bi uništavanje dosijea, neka vrsta auto-da-fé.29 Spaljivanje dosijea značilo bi povlačenje blistave linije razdvajanja između režima. Istorija bi mogla ponovo da počne. Čini se da je spaljivanje dosijea opravdano osećajem da su oni u najmanju ruku jednim delom nepouzdani, a u najgorem slučaju da su krcati lažima. Zaštita starih državnih dosijea daje sukcesorskom režimu ogromnu moć da uništi individualne reputacije i tako na perverzan način nastavi totalitarnu tradiciju, dok izgleda da spaljivanje dosijea zauvek štiti od vraćanja istorije.

Ipak, spaljivanje dosijea se takođe čini isuviše radikalnim. Šta ako uništavanje dosijea ne dovede nužno do otklanjanja sumnji o prošloj kolaboraciji? Sumnje lako mogu opstati, podgrejane iz drugih izvora. Što se spaljivanja državnih arhiva tiče, više zabrinjava to što bi evidencija o jednom dugom periodu nacionalne istorije bila uništena. Administrativne promene u demokratijama obično pretpostavljaju nasleđivanje arhiva,30 upravo zato što su državni arhivi – kao i druga državna svojina – elementi nacionalnog identiteta. Analogija s uspešnim demokratijama govori u prilog kontinuitetu dosijea i otvaranju starih arhiva. Naravno, takav kontinuitet pokazuje se kao obeležje sistema koji počiva na vladavini prava. Ali, da li je analogija prikladna? Oprečni argumenti takođe zasnovani na vladavini prava, naprotiv, upućuju na diskontinuitet i raskid sa starim arhivima. Razmotrimo etiku sukcesorskog režima koji se oslanja na informacije koje su ranije bile prikupljane nasilno i krišom uz narušavanje privatnosti ili, još gore, uz teška kršenja prava. U stabilnim demokratijama postavljena su ograničenja za državno prikupljanje informacija, koja se delom odnose na zaštitu ugleda ličnosti i prava na dostojanstvo. U liberalnoj državi ne bi bilo mesta za arhive kao što su oni koji su nastali u zemljama koje su imale totalitarnu vladavinu. Da li povrede prava od strane prethodnog režima treba da budu važne za sukcesore? S razlogom su te brige manje bitne za režim sukcesora; međutim, činjenice su utvrđene pod prethodnim režimom koji je bio represivan, pa kada se osloni na podatke iz prethodnog režima, režim sukcesora se ponaša kao da je reč o običnoj administrativnoj promeni u kontinuitetu vladavine prava. Produžena upotreba dosijea starog režima otežava konsolidaciju liberalne vladavine.

Međutim, u isto vreme, kao što nasleđivanje dosijea predstavlja trajnu pretnju po legitimnost režima, otvaranje dosijea starog režima jeste upečatljiv simbol otvorenog društva. Breme od gotovo pola veka represivne državne bezbednosti nalagalo je potpuno slobodan pristup arhivima. Alternativa tome bila je „komisija za istinu“ u latinoameričkom stilu, koja bi preuzela kontrolu nad dosijeima. Ipak, posle komunističke vladavine, komisije za istinu koje su zaokupljale javnu imaginaciju u tranzicijama iz vojnih diktatura imale su malu ili nikakvu važnost.

Raznoliki tranzicioni odgovori ne mogu se dobro objasniti iz ugla raširenog realističkog stanovišta, jer se ne čini da različiti odgovori država polaze od jednostavnog računa o ravnoteži moći. Pitanje da li treba da bude javnih ispitivanja jedva da se može objasniti na osnovu uobičajenih razumevanja političke vlasti. U tranziciji su znanje i vlast neraspletivo povezani, i jedno drugo konstituišu. Pronalaženje mera u postkomunističkom bloku koje su drugačije od onih u drugim tranzicijama stoga se može bolje objasniti ako se pođe od društvenog značaja partije, ideologije i mesta kontrole istorije i istine u datoj zajednici. Konstruisanje tranzicionih istorija oblikovano je istorijskim i političkim nasleđima u regionu. Tačno je i obrnuto: trenutni politički kontekst i kultura utiču na selektivnu prirodu istorijske istrage, kao i na oblik procesa proizvodnje istine.

Bivši komunistički blok očajnički se borio da nađe svoj pristup užasnom nasleđu iz starih arhiva. Pitanje šta da se radi s državnim dosijeima pokrenulo je najveće javne debate u zemljama s najrepresivnijim bezbednosnim aparatima. To opet otkriva i dalje snažan uticaj nasleđa na osmišljavanje pravca tranzicionog odgovora. Ujedinjena Nemačka i biša Čehoslovačka posebno su se borile s različitim pristupima svojim nasleđima represivne državne bezbednosti. Obe zemlje eksperimentisale su s raznim nivoima otvaranja i pristupa arhivima starog režima. Na kraju, obe zemlje pribegle su kompromisu, koji nije bio ni uništavanje arhiva ni potpuno slobodan pristup njima.

Odmah iza Berlinskog zida, najveći simbol komunističke represije bili su kilometri dosijea istočnonemačke tajne policije („Stasi“). Za četrdeset godina, država je, preko svog ministra za bezbednost i pod okriljem Komunističke partije, nagomilala dokumentaciju o svojim građanima. Sami brojevi su zaprepašćujući: u zemlji od osamnaest miliona građana, više od trećine bilo je podvrgnuto državnom nadzoru.31 Govorilo se da ima „šest miliona“ dosijea, a to je ista brojka koja se navodi kada je reč o žrtvama Holokausta, što potpiruje istorijske analogije s represijom iz Drugog svetskog rata i potkrepljuje tvrdnju da će se ovaj put Nemačka „baviti“ svojom prošlošću.32

S političkom promenom, javilo se pitanje šta da se radi s državnim dosijeima. Ako je represija zavisila od tajnosti, pravda zavisi od obelodanjivanja. Od početka nemačkog ujedinjenja postojala je jaka društvena podrška za otvaranje dosijea. Zakon o podacima službe državne bezbednosti bivše Nemačke Demokratske Republike (Zakon o Stasijevim podacima) donet je da bi „svaki građanin dobio mogućnost da pristupi podacima koji su se čuvali o njemu, tako da može da shvati kakav je uticaj služba državne bezbednosti imala na njegov lični život“.33 Ipak, postalo je jasno da čak i za žrtve progona bivše države slobodan pristup informacijama nije u svakom slučaju poželjan. Otvaranje dosijea neke osobe moglo je voditi do otkrića da su tu osobu uhodili porodica ili prijatelji, do upropašćenih karijera, prijateljstava, čak i brakova.34 Povrh toga, od početka se otvaranje Stasijevih dosijea opiralo olakim očekivanjima, otkrivajući njihovu čudnu dvostrukost. Iako su po nazivu to bile mere koje štite prava žrtava, legislatura u vezi sa Stasijevim dosijeima nikada nije izmestila staranje o državnim dosijeima iz ruku države, dopuštajući čak i žrtvama samo ograničen pristup. Povrh toga, iako su dosijei posvedočili o žrtvama državnog nadzora, oni su pokazali i umešanost mnogih u rad bezbednosnog aparata. S obzirom na njihov dvostruki janusovski aspekt, za otvaranje dosijea jedva da se moglo reći da će naprosto odbraniti nevinost žrtava.

Druga svrha otvaranja bilo je to da se „osigura i promoviše nova istorijska, politička i sudska ocena službe državne bezbednosti“.35 Shodno tome, dosijei su iskorišćeni u čistkama u javnoj administraciji.36 Rad nezavisne komisije, koja je osnovana da reguliše pristup dosijeima Stasija, ubrzo je postao kanal za čistke kolaboracionista. Kada se ta politika jednom pokrenula, Zakon o Stasijevim podacima pokazao se kao neprimeren svom cilju. Na pitanje o tome šta je društveni interes u vezi s dosijeima jedva da se moglo odgovoriti na apstraktnom nivou; i bilo je pretvorno praviti se da postoji društveni konsenzus o otvaranju dosijea. Čak su i žrtve imale sukobljenje interese u vezi s dosijeima, a zakon koji se odnosio na dosijee nije dao smernice za pomirenje tih interesa. Kada su u tranziciji državni dosijei iskorišćeni još jednom da bi se osobe isključile iz javnog života, to je bila duga senka nasleđa represivne prošlosti.

Čiji arhivi i čija istina? Ko ima legitiman interes u vezi sa starim državnim evidencijama? U kojoj meri dosijei starog režima „pripadaju“ osobama čije ime nose?37 Ili bi pristup možda trebalo dati i trećoj strani, kao što su novinari, istoričari i drugi? Stari dosijei države pokreću sve vrste pitanja koja prevazilaze počinioce i žrtve. Za razrešavanje tih dilema potrebno je nekako prilagoditi društvene i individualne interese u vezi s objašnjavanjem prošlosti, ali i zaštiti druga privatna prava, kao i druge društvene interese u vezi s kontrolom pristupa. Javilo se pitanje da li politika koja reguliše pristup žrtava treba da reguliše i pristupe dosijeima u svrhe koje su manje dobroćudne. Privatizovanje starih državnih evidencija, kao u ujedinjenoj Nemačkoj, predstavljalo je kritički odgovor na prethodni režim. Ako su ranije informacije bile potpuno u rukama države, politika sukcesora bila je da se umesto toga dopusti da informacije odu u privatni domen.

Češki pristup pokazuje se kao oprečan, jer je režim sukcesora nastavio da vrši državnu kontrolu nad dosijeima. Kao i u Nemačkoj, u Češkoj Republici za stare državne dosijee je važilo pravilo da se oni, nominalno, otvore, što se vidi iz češke politike koja je poznata kao „lustracija“, od latinskog lustrare, „baciti svetlo“ na prošlost.38 Ipak, od samog početka tranzicije, bile su jasne svrhe lustracije i njeni rizici, jer je otvaranje dosijea državne bezbednosti moglo značiti rasvetljavanje prošlosti, uz koje su, pak, išle čistke, isključivanja komunista i njihovih saradnika iz učešća u političkom životu. Tako je, verovatno paradoksalno, veći pristup i dalje podrazumevao političko isključivanje. Na prva tri izbora, koji su se održali u senci dosijea, sami dosijei postali su glavna politička provera demokratije. Kada su dosijei bili iskorišćeni za ucenu političkih kandidata koje se želelo ubediti da se udalje iz političkog života ili da se upuste u „dobrovoljnu“ samodiskvalifikaciju, to je pratila ogromna politička kontroverza koju je okončalo donošenje zakona o korišćenju dosijea. Prema zakonu o lustraciji, pristup dosijeima ostao je direktno pod državnom kontrolom. Još je problematičnije to što je ista komisija koja je kontrolisala dosijee u svrhe lustracije takođe imala pravo da odluči da li „lustrirane“ osobe treba skloniti s njihovih položaja.39

Ovlašćenja da se ustanovi istina o prošlosti, kao i da se oblikuje sadašnji politički domen bila su koncentrisana u jednoj te istoj instituciji – upravo kao i pod komunizmom, u ministarstvu unutrašnjih poslova. To opstajanje prošlih nasleđa važi i za druge zemlje u regionu. Lustracija je jasno pokazala tanku liniju između politike sećanja i politike obelodanjivanja. Ista ona institucija koja je državnu dokumentaciju upotrebljavala kao oružje pod komunizmom, nastavlja da upotrebljava tu dokumentaciju i u tranziciji. Dok su u prošlosti dosijei dokumentovali optužbe za subverziju komunističke države, kao vlastiti odraz u ogledalu, oni danas dokumentuju optužbe za kolaboraciju. Tako su stari arhivi u Istočnoj Evropi nastavili da se upotrebljavaju za kontrolu nad politikom. Prošle državne evidencije nastavile su da služe za kažnjavanje, isključivanje i diskvalifikaciju. Bauk novih čistki koje polaze od starih državnih evidencija i prošlih čistki evocira marksističku viziju o ponavljanju istorije.

U mukotrpnim borbama širom regiona jasno se vidi da pitanje o propisu prema kome će se upravljati starim državnim evidencijama ne može da se odvoji od pitanja o njihovim potencijalnim tranzicionim upotrebama. U uzavrelim političkim prilikama, zadovoljavanje istorijske pravde u prvi plan ističe zavisnost od okolnosti onoga što smatramo očiglednim znanjem. Iako je posebno vidljiva u tranzicionim periodima, zavisnost načina na koji znamo ono što znamo takođe je prisutna i u stabilnim demokratijama i u pravnim sistemima u običnim vremenima. Stoga, pravni propis koji upravlja znanjem uvek zavisi od svrha i upotreba tog znanja; propis je u funkciji odnosa znanja prema njegovim potencijalnim zakonitim upotrebama. Važno pitanje za pravo glasi: znanje je osnova za definiciju i primenu kojih pravnih zahteva, prava ili obaveza? Pravni propisi strukturiraju odnos u koji znanje ulazi s vlastima. Na primer, kada istorijsko znanje služi kao osnova za krivičnu pravdu, američko pravo zahteva najviši standard za dokaze „izvan razložne sumnje“. Za druge javne svrhe, kao što su uslovi za učešće u javnoj sferi, odluka mora da počiva na „jasnim i uverljivim dokazima“. Konačno, istorijsko znanje koje je osnova za građanska prava ili obaveze mora biti ravno „pretežućim dokazima“, što je standard za istinu koga se slobodnije pridržavaju novinari i istoričari.

Prilikom provere ustavnosti lustracije, čehoslovački Ustavni sud je stao na stanovište da od pouzdanosti i potencijalnih upotreba dosijea zavisi koji će se propis o dokaznom postupku primeniti na njih. Iako je sud potvrdio ustavnost zakona o lustraciji, neki delovi dosijea smatrani su nepouzdanim te stoga ustavno nedopustivom osnovom za utvrđivanje političke nesposobnosti.40 Standard istorijskog znanja kao ustavno pitanje očituje se u vezi sa svrhama dosijea. U svom odlučivanju, sud je povukao tanku liniju diskontinuiteta između prošlog totalitarnog sistema i vladavine prava. O principu istorijske pravde nije se odlučivalo u apstraktnoj ravni; odluka o tom principu rukovodila se raznim dokaznim standardima koji su se odnosili na konkretne političke probleme. Pitanje o propisu koji će urediti pristup arhivima starog režima zavisi od potencijalne političke upotrebe tih arhiva. Tom pitanju se na kraju prišlo onako kako se tome prilazi u Americi, od slučaja do slučaja u vezi s državnim informacijama, obično uz izbegavanje opštih propisa.41

Duga senka evidencija totalitarne države može se videti u borbama koje još traju u regionu, borbama s baštinom nasleđenih državnih arhiva. Iako je posle decenija represije politička promena značila otvaranje arhiva starog režima, otvaranje dosijea stare države neće automatski stvoriti otvoreno društvo. Isticanje nove vladavine prava u vezi sa starim arhivima bilo je samo po sebi paradoksalno, jer je podrazumevalo održavanje fikcije o punom pravnom kontinuitetu sa pređašnjim režimom i istovremenu promenu propisa koji reguliše rad arhiva putem novih pravila o slobodnijem pristupu, što je predstavljalo neku vrstu liberalizujućeg diskontinuiteta. Arhivi starog režima imaju dalekosežnu simboličnu snagu – oni opet ukazuju na i dalje prisutno paradoksalno nasleđe totalitarizma: u isto vreme podsećaju na represivnu vladavinu i ulivaju nadu u vezi sa znanjem koje može transformisati javnu sferu.

Sloboda informacija: obezbeđivanje buduće dostupnosti

Režim istine koji se povezuje s totalitarnom bezbednosnom državom i dalje u tranziciji utiče na pristup državnim informacijama, kao što se to vidi u odgovorima kojima se pribegava u liberalizaciji, a koji su svojstveni nasleđima u regionu. Promena propisa koji se tiču pristupa građana informacijama jeste kritički odgovor na represivnu prošlost. Pod totalitarnom vladavinom, država je kontrolisala svoje arhive, a pristup arhivima regulisao se uglavnom arbitrarno.42 Pošto izgradnja demokratije zavisi od učešća građana koji treba da imaju slobodan pristup informacijama kojima raspolaže država, u tranziciji postoji politička težnja ka slobodnijem pristupu državnim arhivima.

Čak i u uspešnim demokratijama, odmeravanje koristi od pristupa informacijama naspram prava na privatnost predstavlja delikatno balansiranje. Slobodu informacija reguliše vladavina prava. Ona obuhvata prava na slobodu informisanja i izražavanja i druga individualna prava, kao i državne interese.43 U Sjedinjenim Državama, na primer, državna dokumentacija kontroliše se po zakonu koji štiti otvorenu državnu politiku informisanja, dok istovremeno takođe štiti i interese koji se tiču individualne privatnosti. Na primer, prema američkom zakonu, evidencije agencija koje nisu izuzete od obelodanjivanja iz razloga zaštite privatnosti ili državne bezbednosti u principu su otvorene za građane. Koji god spor da postoji, on se rešava testom odmeravanja: utvrđuje se da li pretežu individualna prava na privatnost ili javne koristi od obelodanjivanja.44 Privilegije „doušnika“ u Sjedinjenim Državama sasvim lako mogu biti analogne problemu kolaboracionista tajne policije u Istočnoj Evropi. Čak i kada se u Sjedinjenim Državama nekada poverljivi dosijei policije obelodane, vlada ima privilegiju da sačuva poverljivost svojih doušnika tako što zacrni njihova imena.45

Odgovor na socijalističko nasleđe prethodnika „kritičan“ je u tom smislu što predstavlja pokušaj režima sukcesora da iznova uspostavi nešto što je bilo obesmišljeno, da rekonstruiše javnu i privatnu sferu. Taj obnoviteljski posao uglavnom se odvija putem priznavanja ustavnih prava na privatnost i na slobodu informacija. Mnoge od novih ustavnih protekcija predstavljaju izričit odgovor na problem nepostojanja privatnosti pod prethodnim režimom tako što kontrolišu meru u kojoj postkomunističke države mogu prikupljati informacije o svojim građanima. Na primer, u ustavima Češke i Slovačke stoji: „Svako ima pravo na zaštitu od neovlašćenog prikupljanja, objavljivanja ili drugih zloupotreba ličnih podataka.“46 Slovenački Ustav zabranjuje „upotrebu ličnih podataka koji su u sukobu sa svrhom njihovog prikupljanja“.47 U mađarskom Ustavu stoji da svako „mora imati pravo na dobru reputaciju, na nenarušivost privatnosti svoga doma i korespondencije, i na zaštitu svojih ličnih podataka“.48 U hrvatskom Ustavu se kaže: „Bez privole ispitanika, osobni se podaci mogu prikupljati, obrađivati i koristiti samo uz uvjete određene zakonom.“49

Međutim, uprkos ovim odredbama, ako se ostane samo na njima, ti pokušaji konstitucionalizacije ograničenja državne kontrole nad dokumentima pokazuju se kao nesprovodivi, jer oni ne zabranjuju državi da prikuplja podatke niti postavljaju standard za upravljanje arhivima. Pokazuje se da ta ustavna ograničenja zahtevaju minimalni standard vladavine prava – da svako državno prikupljanje informacija treba da bude u skladu sa zakonom. Drugačija ustavna ograničenja za državne podatke limitiraće njihovo prikupljanje na osnovu standarda svojevoljnog pristanka. Novi ruski Ustav kaže da će biti „zabranjeno prikupljati, čuvati, koristiti i raspačavati informacije o privatnom životu bilo koje osobe bez njenog pristanka“.50 Estonski Ustav na sličan način zabranjuje „državnim ili lokalnim izvršnim vlastima ili njihovim zvaničnicima da prikupljaju ili čuvaju informacije o uverenjima bilo kog estonskog građanina ili građanke protiv njegove odnosno njene volje“.51 Kontrolisanje prikupljanja državnih podataka jeste jedan način na koji ustavi u regionu pokušavaju da transformišu prethodno nasleđe državnih evidencija. Ideja je da se ograniči nesputani pristup države pojedincu, i time povuče nova linija oko privatne sfere u povoju.

Dok teže da redefinišu uslove za nadzor nad pojedincima i njihovom privatnošću, tranzicioni ustavi u isto vreme učestvuju u kritičkoj transformaciji uslova pod kojima građani mogu da pristupe državi i proširuju tu slobodu. Na primer, ruski Ustav nalaže državi i lokalnim vlastima da „svakom građaninu ili građanki omogući pristup bilo kom dokumentu i materijalu koji se direktno tiču njegovih odnosno njenih prava i sloboda“.52 U slovenačkom Ustavu stoji da „sve osobe imaju pravo na uvid u lične podatke“.53 Estonski Ustav daje građanima pravo da dobiju informaciju o sebi „koju drže državne i lokalne izvršne vlasti“.54 Prema bugarskom Ustavu: „Građani imaju pravo da dobiju informaciju od državne vlasti ili ustanove o stvarima koje imaju legitiman značaj za njih, pod uslovom da takva informacija nije državna tajna i da ne narušava prava drugih.“55

Konstitucionalne promene do kojih je došlo posle komunizma ukazuju na pokušaje da se naprave nove granice koje limitiraju pristup države građanima i ujedno proširuju pristup građana državi. U posttotalitarnim tranzicijama, kritički transformativni odgovor na pređašnje zloupotrebe sastoji se u lišavanju države one moći koja je prethodno bila zloupotrebljena i u limitiranju mogućnosti za zloupotrebe putem konstitucionalizacije individualnih prava na privatnost i na pristup informacijama. Kritički odgovor koji se sastoji u izgradnji standarda slobode informacija predstavlja korak prema otvorenijem društvu.

Borba oko dosijea starog režima posle pada komunizma otkriva meru u kojoj smisao istorijske odgovornosti u tranziciji očigledno zavisi od prirode prethodnog nasleđa nepravde. Istorijska pravda posle komunističke vladavine, kao i posle pada represivnih režima druge vrste, teži većem obelodanjivanju dokumentacije o državnim zločinstvima o kojima se ćutalo pod prethodnom vladavinom. Pored toga, postoje i razlike. U postmilitarnim tranzicijama, tamo gde su postupci prethodne diktature bili potpuno nekažnjivi, i gde čak nije bilo ni priznanja činjenice da su nedela izvršena, istorijska pravda odnosila se na izgradnju državne istorije, na pravljenje dokumentacije, uglavnom na osnovu pojedinačnog svedočenja žrtava, činjenicu po činjenicu. U bivšem komunističkom bloku, takvi zvanični narativi mahom su izostali, jer je dokumentacije bilo u izobilju; istorijska pravda tu podrazumeva otvaranje nagomilane državne evidencije, dosije po dosije.

U postmilitarnim tranzicijama, institucionalne promene sukcesora uglavnom odgovaraju na neizvesnost koju je proizveo izostanak državne dokumentacije, i to tako što se nova moć sabira u institucijama koje su zadužene za istrage i dokumentovanje kršenja prava. Druge promene, koje su legislativne i regulatorne prirode, naročito one koje se tiču zakona o kleveti, teže da zaštite nedržavne aktere u njihovim istragama i obelodanjivanju informacija, pogotovo u političkom govoru, iako to može ići na uštrb drugih prava i interesa u tranziciji. U postkomunističkim tranzicijama, naprotiv, institucionalna promena usmerena je ka kontroli nad javnim istragama, zaštiti individualne privatnosti, i konstitucionalizaciji prava građana na pristup informacijama. Ti različiti odgovori otkrivaju da se sadržaj istorijske pravde oblikuje u kontekstu tranzicije i nasleđa represivne vladavine. Sam smisao istorijske pravde čvrsto je povezan s prošlim progonom i, pogotovo, s upotrebama evidencije i znanja od strane prethodnog režima.

Iskustva u periodima političke transformacije pokazuju, uprkos različitim pravnim kulturama, da države često pribegavaju nekoj vrsti istorijske odgovornosti. Postavlja se pitanje: kakva je veza između istorijske pravde u tranziciji i odgovornosti u stabilnim demokratijama? Veza je sledeća: pravni odgovori na tiraniju koji se oblikuju u retorti tranzicije bacaju svetlo na osnovne vrednosti na kojima u stabilnim demokratijama počiva upravljanje zvaničnom dokumentacijom i informacijama. Tranzicione dileme i s njima povezani pravni odgovori o kojima je bilo reči otkrivaju pitanja i rešenja koja često prevazilaze te vanredne periode. Na primer, u našem vremenu, granica između „javne“ i „privatne“ sfere često se pomera i otuda pitanja u javnoj debati. Istorijski odgovor ima dalekosežne implikacije koje prevazilaze direktno umešane osobe, i tiču se kolektiva ili nacije. Naravno, istorijski odgovor pomaže u izgradnji kolektivnog političkog identiteta. Odgovori na tranzicionu dilemu o kojima je bilo reči mogu pomoći u oblikovanju načina na koji društva misle o važnosti tih granica u vremenima koja nisu tranziciona.

Sud istorije

„Istorija će suditi“ – istina će odoleti vremenu. Uobičajene izreke odražavaju raširenu intuiciju o odnosu između istorijskog tumačenja i vremena, sugerišući da će sud istorije nekako evoluirati s vremenom. Na deskriptivnom nivou, to se svakako pokazuje kao tačno. Često prođe mnogo generacija, bilo posle rata ili posle represivne vladavine, pre nego što društva postanu sposobna da se suoče sa svojom prošlošću. Iako borba za istorijsku pravdu besni u tranzicionim periodima, njen smisao često se preispituje i podleže promeni. S vremenom, svi posredujući politički događaji i razvoji istoriografije imaju upliv u istorijsko tumačenje, što znači da takva tumačenja podležu promeni. Stoga protek vremena postavlja dilemu koja se tiče mogućnosti ostvarenja istorijske pravde. U kojoj meri tranziciona razumevanja istorijske pravde, bilo da su proizašla iz pojedinačnih suđenja, rada komisija, ili iz nekih drugih procesa, opstaju s vremenom? Da li čitanja koja se menjaju s vremenom postaju prepreka za mogućnost da se utvrdi bilo kakvo jedinstveno, fiksirano razumevanje prošlog represivnog nasleđa države? Da li to znači da je tranziciona istorijska pravda politička i kratkog veka?

„Rasprava istoričara“: svođenje računa o prošlosti

Tranziciona proizvodnja istorije o kojoj je do sada bilo reči ilustruje važnost i političkih nasleđa i savremenih političkih okosnica u oblikovanju kolektivne istorije i sećanja. Pa ipak, te konstrukcije takođe imaju svoja ograničenja. Debata o revizionizmu u istoriji o Drugom svetskom ratu primer je za ograničavanje dopustivih istorijskih prikaza.

Paradigma problema istorijske pravde posle proteka vremena jeste nedavni pokušaj u Nemačkoj da se prošlost Drugog svetskog rata te zemlje integriše u nacionalnu istoriju. U središtu nemačke debate, više od pola veka posle rata, bilo je pitanje da li postoji istorijsko razumevanje koje može izdržati test vremena. „Rasprava istoričara“, Historikerstreit, počela je 1985, objavljivanjem knjige Joachima Festa Sećanje opterećeno krivicom, u kojoj autor osporava rašireno razumevanje rata i brani stav da su pravi neprijatelji bili Sovjeti, a ne Nemci. Drugi istoričari uključili su se u debatu sa sličnim stavovima prema raširenom posleratnom objašnjenju odgovornosti nacista u Drugom svetskom ratu. U knjizi Prošlost koja neće proći, Ernst Nolte poredi zločine nacista sa sovjetskim ponašanjem u Gulagu, i tim poređenjem sugeriše da nije bilo ničeg posebnog u nacističkim progonima. Ako su Fest i Nolte pokušali da normalizuju rašireno istorijsko razumevanje nemačke odgovornosti u Drugom svetskom ratu, knjiga Andreasa Hillgrubera Dve vrste propasti: razaranje nemačkog Rajha i kraj evropskog jevrejstva još je silovitiji nasrtaj na utvrđeno razumevanje, jer Hillgruberov opis transformiše Nemačku od počinioca genocida u njegovu žrtvu.56 Izazov koji je stigao iz akademije poklopio se s političkim nastojanjima administracije Helmuta Kohla za koje se takođe činilo da nameravaju da preoblikuju rašireno razumevanje nemačke prošlosti. Naporednošću dve posete – koncentracionom logoru i vojnom groblju u Bitburgu – u okviru istog diplomatskog puta, koje su imale veliki publicitet, najviši ešaloni nemačke vlasti poslali su poruku o izjednačenosti nemačkih vojnih žrtava s nemačkim progonom civila.

Posle sovjetskog kolapsa, dobili smo i primer izveštaja o užasima Gulaga koji su se oslanjali na tek otvorene komunističke arhive: opisi fašističkog i komunističkog zla dati su naporedo kao „dve vrste totalitarizma“.57

O čemu se radi u ovim izazovima? Filozof Jürgen Habermas opisao je raspravu između istoričara kao „kampanju za reviziju nacističke prošlosti“.58 Postavilo se pitanje da li posle izvesnog vremena istorijski prikaz genocida nad Jevrejima iz Drugog svetskog rata treba da se sačuva kao zvanični izveštaj ili, s vremenom, taj prikaz može biti legitimno promenjen, verovatno u svetlu novijih kršenja ljudskih prava.59 Nove verzije progona za vreme rata išle su protiv utvrđenog prikaza iz više smerova: u vezi s prirodom nedela, statusom i odgovornošću počinilaca, i pravima žrtava. Važnost hermeneutičke debate o nacističkoj prošlosti sastoji se u njenim implikacijama po samorazumevanje države. Neki istoričari, poput Charlesa Maiera, sugerišu da značaj ovog istorijskog razvoja leži u otvaranju oblasti „uporednih genocida“. To je bio izazov za rašireno razumevanje nemačkog proračunatog sistematskog istrebljivanja ratnih neprijatelja kao sui generis. Poređenja sa sovjetskim progonom podrivaju utvrđeno shvatanje jedinstvenosti nemačke krivične odgovornosti. Drugi istoričari i filozofi, poput Habermasa i Martina Broszata,60 sugerišu da u stvari treba drugačije pristupiti istorijskoj pravdi: tu nije reč o njenoj povezanosti s tumačenjem odgovornosti počinilaca, nego je reč o dubokim posledicama u vezi s istorijskom naknadom za žrtve. Čak je i istorijska pravda potencijalno restorativna, s liberalnim potencijalom da žrtvama priušti dignitet, pa čak i krajnju korektivnu pravdu.

Da li je promena čitanja Holokausta i drugih progona neminovna posle izvesnog vremena? Može li istorijska pravda zaista biti fiksirana za sva vremena? Problem promenjenih čitanja rata proizlazi iz konteksta mnogo opštije akademske debate oko istorijskog tumačenja i predstavljanja. Novija teorijska misao o istoriji pretpostavlja neminovnost promena u tumačenju, pogotovo posle izvesnog vremena; naravno, rasprava istoričara predstavlja izazov u tom smislu promena u tumačenju. U skladu s tim, istorijsko tumačenje nikada se ne može smatrati neutralnim ili objektivnim, ono je uvek smešteno u konkretan politički kontekst.61 Pa ipak, pitanje o parametrima dopustivisti za opise progona iz Drugog svetskog rata koji nastaju posle izvesnog vremena, uokviruje ovu interpretativnu debatu u njenom najekstremnijem obliku. Kada se pitanje o tome da li postoje principi koji definišu granice dopustive istorizacije spustilo na nivo nacističkih zločina, u fokusu teorijske debate našlo se turobno pitanje: zar nema principa koji rukovode istorijskom istinom, čak ni onda kada je reč o istoriji čija istina se čini očiglednom? Zar ne treba da postoje limiti za parametre istorijskog tumačenja, relativizaciju, revizionizam, pa naposletku i za „poricanje“? Ako toga nema u slučaju genocida, gde će ga biti? Čak i za arhirelativiste, Aušvic postavlja granicu. Uprkos očiglednoj neminovnosti promene u istorijskom tumačenju koja dolazi s vremenom, postavlja se pitanje ima li bilo kakvih ograničenja za jednu vrstu narativa koji se mogu izložiti.

Opasnost od reinterpretacije kritičnih političkih događaja – što je bila srž debate između istoričara – ističe o čemu se radi u uspešnim tranzicijama iz represivnih nerpavednih sistema u liberalne demokratije: jer politička i društvena promena zasnivaju se na promeni interpretacije. Menja se način na koji osobe tumače događaje oko sebe. Ipak, rasprava istoričara pokazala je i to da linija razgraničenja između interpretacija, kako to biva, nije uvek jasna. Pokušaji da se kontroliše istorijsko tumačenje govore o važnosti očuvanja narativa liberalne države u okolnostima novih izazova koje upućuju rasizam i ksenofobija.

Čuvanje istorijske pravde pomoću prava

Iako se revizionističke interpretacije istorijskih izveštaja s vremena na vreme osporavaju, ograničavajući principi koji limitiraju dopustive istorijske interpretacije nisu stigli iz akademskih krugova; u pogođenim društvima u kojima u nekoj meri važe određeni limiti, to se postiglo primenom pravnih odredbi. Čak i kad je istorijska produkcija nezvanična, često se pribegava pravnim procesima kako bi se očuvao utvrđeni istorijski izveštaj. Ako bacimo pogled na te pravne odgovore, videćemo kako se oko istorijskih narativa podiže bedem.

Kako fiksirati trajni istorijski izveštaj o zloj prošlosti? Tranziciona društva obično pokušavaju da zaštite istorijske izveštaje o prošlim progonima, pa su – kako to pokazaju iskustva o kojima je bilo reči ovde – sama proizvodnja i očuvanje istorijskih izveštaja pravno regulisani. Najeksplicitniji primeri su suđenja i komisije za istinu, što se koriste za pravljenje zvaničnih izveštaja. Ti izveštaji sami po sebi limitiraju moguće oprečne izveštaje. Ali, i zakoni o amnestiji, svojim učinkom ućutkivanja, mogu da se upotrebe u zaštiti jednog istorijskog izveštaja. Očuvanje jednog nacionalnog narativa zavisi od stalne kontrole nad zvaničnom istorijom, kao i od alternativnih istorijskih izveštaja. Održavanje takve kontrole s vremenom postaje sve teže. Jedan primer za to je povratak pitanja o nestalima u Argentini više od deset godina posle tranzicije, i to kada je bivši mornarički kapetan priznao da je učestvovao u nestajanjima.62 Tako je uprkos konsenzusu koji je postignut u vreme tranzicije o ograničavanju suočavanja s prošlim zločinstvima, griža savesti jedne osobe ponovo otvorila to pitanje. Izazovi koji se javljaju s vremenom odražavaju nezadovoljstvo tranzicionim kompromisima, kao i spremnost da se razmotre drugi izveštaji.

Proces donošenja sudske odluke sa svojim dokaznim standardima takođe omogućava stvaranje i zaštitu jednog utvrđenog izveštaja. Principi donošenja pravne odluke, za svaki slučaj posebno, određuju parametre za istorijsku debatu. Jedna takva strategija jeste princip „notornosti“, po kome sudovi prihvataju istine o konkretnim činjenicama bez formalnog dokaza. „Notorne“ su one činjenice koje su opšte poznate u zajednici ili ih je moguće utvrditi na osnovu običnih izvora. Primeri primene ovog principa u vezi sa sudskim gonjenjima koja se tiču Drugog svetskog rata vraćaju nas sve do nirnberških suđenja, gde je sud imao obavezu da prihvati „notorne“ ili „opšte poznate činjenice“.63 U sudskim slučajevima u Sjedinjenim Državama koji su se ticali krivičnih dela u vezi s ratom prihvatale su se notorne činjenice na koje se pozivalo tužilaštvo. Kada prihvate notornu činjenicu, sudovi kažu da su takve činjenice tako poznate da se ne mogu oboriti.64 Na osnovu sudskog principa notornosti, sudija priznaje da su istorijski događaji poznati i neupitni u zajednici i uzima na sebe pravo da odluči koje se istorijske kontroverze nalaze izvan parametara legitimnog pravnog osporavanja i izvan razborite istorijske debate. Pomoću tih mehanizama individualna sećanja žrtava mogu se formalno priznati, prihvatiti i inkorporirati u širu, formalno priznatu kolektivnu istoriju.

Podizanje bedema oko konkretnog istorijskog izveštaja može se izvesti i legislativnim regulisanjem i kontrolisanjem suparničkih prikaza. Na jedan način to je u tranzicijama ostvareno zakonima o amnestiji, o kojima je ovde već bilo reči; ti zakoni doslovno omogućuju zvanično potiskivanje prošlih zloupotreba. Zbog toga amnesticiona legislatura često provocira sukobe, u kojima se čuju primedbe da ona cenzuriše glasove žrtava koje zahtevaju potpunije izveštaje, disidenata među počiniocima, te drugih članova društva koji žele nezavisan izveštaj o prošlosti. Zemlje koje su neposredno stradale od nacizma takođe su pribegle regulaciji da bi sačuvale jedan konkretan prikaz. Od rata, mnoge zemlje u Evropi imaju građanske zakone koji predviđaju mere u slučajevima izrugivanja s ratnim genocidom. Na primer, propagiranje teze o laži Aušvica i pokušaji da se porekne istorijska istina o Holokaustu već neko vreme se tretiraju kao oblik grupne defamacije i razlog za pozivanje na građansku odgovornost. Ti cenzorski zakoni u načelu se opravdavaju pozivanjem na istorijsku pravdu koja se duguje žrtvama progona i na potencijalno štetno dejstvo suprotstavljenog izveštaja. Od izbijanja debate između istoričara, u krivičnom zakonodavstvu došlo je do talasa zakona osmišljenih da se sačuva rašireni prikaz o progonima za vreme rata. Nekada su zakonom bili zabranjeni spisi koji propagiraju rasnu mržnju.65 Danas poricanje Holokausta čini osnovu za krivično gonjenje. U skladu s novim zakonima, ako osoba „odobrava, porekne ili omalovaži dela genocida izvršena pod nacistima“, a povređena stranka pripada grupi koja je bila progonjena „pod nacionalsocijalističkom ili nekom drugom nasilnom i arbitrarnom vlašću“, taj postupak daje osnov za pozivanje na krivičnu odgovornost. Ti cenzorski zakoni, kao i građanski zakoni, opravdavaju se pozivanjem na obaveze prema žrtvama i na štetno dejstvo takvih suprotstavljenih prikaza.66

Odnedavno, nemački Savezni ustavni sud zauzeo je stav da poricanje Holokausta ne potpada pod „slobodu mišljenja“ koja je zajemčena Osnovnim zakonom. Upotreba izraza „laž Aušvica“ (Auschwitz Lüge) predstavlja kažnjivo kršenje prava nemačkih jevrejskih građana.67 Sudovi u Nemačkoj tretiraju činjenice o Holokaustu kao utvrđene, pa nema potrebe da se one formalno dokazuju.68 Slično tome, francuski zakon iz 1990. kriminalizuje „revizionizam“ ili poricanje nacističkog genocida.69 U Kanadi, slične krivične sankcije koje zabranjuju „notorne neistine“ primenjuju se da bi se cenzurisali revizionistički spisi o Drugom svetskom ratu.70 Pomeranjem od građanskih ka krivičnim sankcijama, današnja legislatura ide s one strane zabrinutosti zbog štete od takvog govora koju trpe žrtve iz Drugog svetskog rata da bi se bavila njegovim dejstvom na čitavo društvo. Kriminalizovanje revizionističke istorije izražava uverenje da suprotstavljena objašnjenja nisu samo uvreda za pojedinačne žrtve nego su i nedela počinjena nad čitavim društvom. Najoštriji oblik prava se primenjuje da se osigura posebna konceptualizacija istorijske pravde: upravo ona koja žrtvama teških državnih progona pruža pravo na jedan trajan istorijski prikaz, čija se zaštita utvrđuje i sprovodi merama krivičnog prava. Na primer, u sudskom gonjenju koje je pokrenulo francusko pravosuđe, sud je stao na stanovište da „neophodna ograničenja za slobodu govora uključuju poštovanje prema sećanju žrtava“.71 U jednom nemačkom slučaju, zauzet je stav da „svako ko poriče ubijanje Jevreja u ’trećem Rajhu’ vređa svakog Jevreja ponaosob“.72 Ipak, nije jasno kako će to opravdanje odoleti vremenu. Savremena evropska legislatura proširuje zakonodavstvo koje se tiče poricanja Holokausta da bi regulisala poricanje svih progona, kao što su zločini protiv čovečnosti ili genocid, bilo da su se dogodili pod nacistima ili pod kasnijim represivnim režimima.73 Druga savremena krivična legislatura ima prevashodnu namenu da zaštiti žrtve progona. Ti zakoni se takođe zasnivaju na širem shvatanju povrede, naime na tome da postoji širi društveni interes u vezi sa zaštitom istorijskog prikaza.

Pravo se koristi za zaštitu i podizanje bedema oko izveštaja o državnom progonu tako što ograničava drugačije prikaze. Na primer, u Evropi posle Drugog svetskog rata donet je niz zakona u vezi sa slobodom govora koji povezuju prošlost i sadašnjost, i kriminalizuju „govor mržnje“ protiv zaštićenih žrtava progona za vreme rata. Zakoni o govoru mržnje povezuju prethodni progon sa sadašnjim događajima koji na neki način obnavljaju sporne istorije ili delotvorne političke zloupotrebe. Odredbe govora mržnje kriminalizuju propagandu koja obnavlja prošle progone. Ovi oblici pravnih odgovora upadljivo se javljaju u postojećem međunarodnom pravu. Tako u Članu 20 Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima stoji da „svako pozivanje na nacionalnu, rasnu ili versku mržnju koje predstavlja podsticanje na diskriminaciju, neprijateljstvo ili nasilje“ treba zakonom zabraniti.74 Član 4 Međunarodne konvencije o eliminaciji svih oblika rasne diskriminacije kaže da države moraju zabraniti „širenje ideja zasnovanih na rasnoj superiornosti ili mržnji, koje podstiču na rasnu diskriminaciju“.75 Slično tome, u Članu 20 Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima stoji: „Svako pozivanje na nacionalnu, rasnu ili versku mržnju koje predstavlja podsticanje na diskriminaciju, neprijateljstvo ili nasilje, treba zakonom zabraniti.“76

Mnoge evropske zemlje imaju slične zakone. Nemački Krivični zakon zabranjuje da se „napada na dostojanstvo drugih tako što se podstiče mržnja prema delu stanovništva, zahtevaju nasilne mere protiv njih, ili tako što se oni vređaju, zlonamerno izlažu preziru ili se klevetaju“.77 U Danskoj je kleveta na rasnoj ili etničkoj osnovi krivično delo.78 Za javne pretnje ili izražavanje „prezira prema grupi određene rase, boje kože, [ili] nacionalne pripadnosti“ može se u Švedskoj biti kažnjen zatvorskom kaznom do dve godine.79 Prema britanskom Zakonu o rasnim odnosima krivično delo je svako „podsticanje na mržnju, publikovanje, raspačavanje ili javna upotreba bilo kakvog, na osnovi boje, rase ili etničkog porekla pretećeg, pogrdnog ili uvredljivog materijala protiv drugih“.80 U Sjedinjenim Državama, istorija ropstva, segregacije i dugotrajnog rasizma podstakla je u legislaturi bujicu protiv „zločina mržnje“. Iako pravna tradicija u velikoj meri štiti slobodu govora, zakoni protiv zločina mržnje povećavaju kaznu za krivična dela koja su izvršena iz razloga rasnih predrasuda ili sličnog motiva za progon.81 Zakon koji zabranjuje govor mržnje prošao je ustavnu proveru jer se „smatra da to ponašanje nanosi veću individualnu i društvenu štetu“.82 Iako opisano ponašanje može biti privatni čin nadahnut rasnom netrpeljivošću, na pozadini prošlih ponašanja države to postaje obnavljanje prethodnih progona, pa stoga tako jaka osuda. Reagovanje na takva nedela obnavlja i dodatno utvrđuje tranzicioni momenat.

Pribegavanje pravu da bi se podigao bedem oko konkretnog istorijskog prikaza može biti povod za duboke dileme, jer takva regulacije često ide protiv drugih društvenih interesa koji se povezuju s liberalnom državom, kao što je nesputana sloboda izražavanja.83 Te dileme se različito razrešavaju u tranzicionim društvima, u zavisnosti od političkog konteksta, kao i od konkretnih nasleđa nepravde. Na primer, u nemačkoj konstitucionalnoj šemi, dilemu je razrešio normativni princip koji daje prioritet interesima koji se tiču govora a proizlaze iz zloupotrebe rasističke propagande za vreme rata.84 „Svakome ko zloupotrebi slobodu izražavanja… da bi se suprotstavio slobodnom demokratskom osnovnom poretku, biće oduzeta osnovna prava.“ S druge strane, u angloameričkoj istoriji, u kojoj je tiranija poprimila oblik uskraćivanja slobode izražavanja, do ravnoteže u pravnoj praksi stizalo se na drugačiji način.85 Apsolutizam i cenzura bili su vrhovna zla. Ono što predstavlja vrhovnu vrednost istorijske pravde, kao što prakse o kojima je ovde bilo reči sugerišu, nije univerzalno nego je kontingentno, povezano sa konkretnim nasleđima nepravde. Tranzicioni odgovori na represivnu vladavinu pomažu da se stvore savremene norme koje strukturiraju različite uslove za liberalni politički diskurs.

Pokušaj da se podigne bedem oko jednog istorijskog izveštaja sam po sebi nameće pitanja liberalizmu. Pitanje je iskrslo u talasu tranzicija posle komunističkog kolapsa, kada su neki počeli da tvrde da je sa zvaničnim padom komunizma napokon kucnuo čas da se podigne bedem oko identiteta zapadnog kapitalizma, čime bi se navodno privela kraju središnja istorijska dijalektika.86 Međutim, oni koji su to tvrdili nisu sasvim razumeli u kojoj meri čak ni „postkomunistička“ istorija nije bila postistorija; ta je istorija bila određena time što je bila deo jedne tranzicione dinamike i jednog istorijskog identiteta, ona je u konkretnom kontekstu donosila sud o progresu imajući u vidu neposrednu represivnu prošlost i tranzicione uslove za pravdu. Zar ne bi normativni imperativ liberalne države trebalo da bude to da ona dopušta neprekidnu istorijsku promenu?

Poetska pravda: narativi tranzicije

Vratimo se ponovo na pitanje s početka ovog poglavlja: kakav je odnos između istorijskih procesa i liberalizujuće političke transformacije? Poglavlje je otvorila rasprava o tome koju ulogu istorijsko ispitivanje ima u odgovorima na zla nasleđa države i da li postoji neka korespondencija između državnog istorijskog ispitivanja sopstvene neliberalne prošlosti i njenih izgleda za demokratiju. Čini se da u toj analizi normativno pitanje da li istorijsko ispitivanje predstavlja idealni tranzicioni odgovor promašuje poentu; jer, čak i kada nema osvešćene istorijske produkcije, kao što su suđenja, istražne komisije i izveštaji, uvek je tu istorijski narativ. Tranzicioni narativi slede svoje retoričke strukture, koje su same po sebi konstitutivne za promenu identiteta. Tranzicione istorije – prikazi prošle tiranije u periodima liberalizacije – predstavljaju poseban narativ.

Narativi izgrađeni u vreme tranzicije najjasnije podupiru normativnu tvrdnju o odnosu između istorije i demokratije. Upravo narativni zaplet ističe u prvi plan shvatanje o važnosti istorijskih znanja za mogućnost lične i društvene promene. Istorijska objašnjenja tranzicije sama po sebi predstavljaju objašnjenje za uticaj znanja na izlazak iz diktature i na izglede za liberalniju budućnost. Ta objašnjenja ističu u prvi plan osećaj pravde koja je „poetska“.

Tranzicioni narativi imaju poseban oblik, to jest pripadaju posebnom žanru, koji bi se mogao videti kao mešavina tragičnog i komičnog ili kao kombinacija tragedije i romanse.87 Iako narativi o tranzicijama počinju kao tragedije, završavaju se u komičkom ili romantičnom modusu. Prema klasičnom tumačenju, tragedija se sastoji od elemenata katastrofičnog stradanja koje trpe čitave grupe, gradovi, zemlje, za kojim sledi neko otkriće ili prelazak iz neznanja u znanje, trenutak razjašnjenja.88 Kao što je u žiži antičke tragedije usud pojedinaca, čija sudbina, zbog njihovog statusa, pogađa čitave kolektive, savremene priče o stradanju na sličan način tiču se nesreća velikih razmera.

Iako tranzicioni narativi počinju u tragičkom modusu, u određenoj tački oni se preokreću ka netragičkom razrešenju; u klasičnim književnim kategorijama, to bi se okarakterisalo kao ulazak u komičku fazu. Prošlo stradanje zemlje nekako se preokrenulo, i to sada kulminira u srećnom kraju koji obeležavaju mir i pomirenje. U tragediji, čini se da je uloga znanja samo da potvrdi predskazanu sudbinu; međutim, tranzicioni prikazi počinju s užasnim stradanjem, nepravdom, ropstvom, ubistvima i tome sličnim, a onda se nešto dogodi u tim prikazima što prouzrokuje da osobe upletene u priču na kraju izbegnu tragičnu sudbinu i nekako se prilagode i čak napreduju u novoj realnosti. Prema konvencijama romanse koje se tiču tranzicionih prikaza, promena podrazumeva kritičan prokret u samospoznaji, gde – za razliku od tragedije – spoznaja pravi razliku. Tranzicioni narativi u kontekstu menjanja politike poprimaju poseban oblik i ispunjavaju poseban zadatak u političkoj promeni. Putem procesa koje vode komisije, u pravnim postupanjima, čitav polis uvučen je u zaplet tranzicije.

Kako je to ovde već rečeno, struktura tranzicije jasno se vidi i u proznim i u činjeničnim prikazima transformacije. Izveštaji o tim periodima, kao i prozni prikazi, obično poštuju poseban narativ koji prati sledeći zaplet: iako je pod prethodnim režimom došlo do masivnih stradanja iza kojih je stajala država, to stradanje se nekako preobrazilo u nešto dobro za zemlju, u dublju nacionalnu samospoznaju i poboljšane izglede za održivu demokratiju. Nacionalni narativi čitaju se kao tragičke priče koje se završavaju iskupljujućom poukom. Razmotrimo priče koje su sadržane u izveštajima posle represivne vladavine. Počnimo od naslova izveštaja: pod naslovom Nikad više, latinoamerički izveštaji obećavaju da iznošenje istine može osujetiti moguća buduća stradanja. Na primer, u prvom izveštaju argentinske Nacionalne komisije za nestale, prikaz domaće represije počinje prologom u kome se kaže da je vojna diktatura „dovela do najveće i najsurovije tragedije“ u istoriji zemlje. Međutim, u predgovoru stoji da su „velike katastrofe uvek poučne“. Kaže se da se iz katastrofične istorije mogu izvući pouke. „Tragedija koja je započela vojnom diktaturom u martu 1976, najstrašnija koju je naš narad ikada doživeo, nesumnjivo će nam pomoći da shvatimo da samo demokratija može zaštiti ljude od užasa takvih razmera.“89 Prema tom prikazu, znanje o stradanju je odlučujuće za sposobnost nacije da napravi političku tranziciju ka demokratiji.

Narativi u drugim tranzicionim izveštajima slede sličan zaplet. Suočavanje društva sa sopstvenom prošlošću smatra se nužnim za tranziciju ka demokratiji. U izveštaju čileanske Nacionalne komisije za istinu i pomirenje tvrdi se da je istorijska odgovornost neophodna za pomirenje u zemlji. Kaže se da će obelodanjivanje stradanja i znanje o njemu poslužiti da se zemlja ujedini. U dekretu kojim je osnovana čileanska Nacionalna komisija stoji da „istinu treba izneti na videlo, jer će samo na tom temelju… biti moguće… izgraditi neophodne uslove za postizanje istinskog nacionalnog pomirenja“.90 Prema čileanskom izveštaju, istina je neophodan preduslov za demokratiju. To je takođe organizaciono načelo izveštaja salvadorske Komisije za istinu. Zaplet priče se jasno vidi čak i u optimističnom naslovu izveštaja: Od ludila do nade iznosi priču o žestokom građanskom ratu, za kojim će uslediti „istina i pomirenje“. U uvodu u izveštaj kaže se da će „kreativne posledice“ istine „ublažiti političke i socijalne razlike putem sporazumevanja umesto nasiljem“. „Mir treba graditi na transparentnosti… znanja.“ Istina se opisuje kao „jarko svetlo“ pod kojim se „traže pouke koje će doprineti pomirenju i ukidanju takvih obrazaca ponašanja u novom društvu“.91 Čak i nezvanični izveštaji na sličan način tvrde da će spoznaja sama po sebi predstavljati meru pravde. Tako u predgovoru nezvaničnom urugvajskom izveštaju Nikad više stoji da sam spis predstavlja pobedu protiv represije. Može se videti kako taj izveštaj iznosi jedan broj tvrdnji o uticaju koji istorijsko znanje ima na demokratske izglede. Tvrdi se da će tranziciono iznošenje istine sprečiti mogućnost buduće represije. Iz nedostatka „kritičkog razumevanja proizlazi rizik od ponavljanja katastrofe… da bi se izbeglo to ponavljanje treba naučiti lekciju… Moramo imati hrabrosti da ne potiskujemo to iskustvo u našu kolektivnu podsvest, već da ga imamo u vidu. Tako da ne upadnemo ponovo u istu zamku“.92 U tranzicionom pisanju istorije koja vodi ka liberalizujućoj vladavini, priča na kraju mora biti ispravna. Ipak, izložene priče podrazumevaju jedan broj poetičkih skokova. Da li istina dovodi do liberalizujuće političke promene, ili politička promena omogućava obnovu demokratske vlasti i govorenje istine?

Teorijska tvrdnja da istina oslobađa – i da „istina“ otvara put ka demokratiji – gotovo svuda se pokazuje kao pogrešna. Jer izlazak iz diktature nije čekao na istinu; naravno, promene koje vode ka slobodnim izborima i demokratskijem političkom sistemu obično prethode procesima proizvodnje istine. Međutim, uprkos neprekidnim procesima političke promene, stvar je u tome što dok ne dođe do neke vrste raskrinkavanja odmane i samorazumevanja koje za tim sledi, istina o zloj prošlosti je nekako sakrivena, nedostupna i čak spoljašnja. Na primer, u postkomunističkim tranzicijama, nacionalne istorije iznose priču o zlu koje je došlo spolja. Prikazi započinju s okupacijom i narodnim otporom, ali se završavaju kolaboracijom. Tranzicioni narativi o diktaturi i represiji počinju s prikazom neprijatelja kao nepoznatog stranca, pa nastavljaju sa sve neugodnijim otkrićima o kolaboraciji koja je više domaća i prožima čitavo društvo. U narativima o tranziciji, bilo iz represivne totalitarne vladavine u bivšem Sovjetskom bloku ili iz autoritarnih vojnih vladavina, najviše je reč o tragičnom otkriću.

Tako ispričana spoznaja ima jednu ozbiljnu implikaciju: ona ukazuje na mogućnost promene, jer ističe mogućnost humanog ponašanja. Otkriveno znanje na neki način sugeriše da ima neke logike u ludilu, u zlu, i čak nagoveštava da se nešto može učiniti. Da je to znanje ranije bilo dostupno, stvari bi bile drugačije, pa, shodno tome, pošto je „istina“ sad javno dostupna, tok događaja biće drugačiji. Ta nada predstavlja suštinu liberalizma. U skladu s tim, tranzicioni izveštaji o novootkrivenom znanju u vezi sa zlim nasleđima jesu sami po sebi prosjaji iskupljujuće istine koja je do sad bila nepoznata i u kojoj leži mogućnost za liberalizaciju. Naravno, otkrivanje mogućnosti da se izabere budućnost jeste posebna odlika liberalne tranzicije. U tranzicionim izveštajima nalazi se jezgro najavljene liberalne budućnosti.

U pričama koje iznose izveštaji, otkrivena istina pomaže da se dogodi zaokret od tragične prošlosti ka izglednoj boljoj budućnosti. Kako se to zbiva? Priča govori o katastrofi, koja je na neki način preokrenuta. Grozna sudbina je izbegnuta, kao u nekoj dramatičnoj priči, postupkom magičnog preokreta. Tranziciona pravda deluje kao takav postupak tako što uvodi osobe koje imaju poseban pristup povlašćenom znanju, kao što su sudije u sudskim postupcima, članovi komisija, stručnjaci i svedoci. Mehanizmi oslobođenja i korekcije omogućuju promenu u kojoj se društvena priča udaljava od katastrofe i okreće ka iskupljujućoj budućnosti. Okretanje ka liberalnijem društvu omogućeno je suočavanjem s prošlošću; tranzicioni narativi obično su progresivni i romantični. Takođe je često prisutan i prigušeni oprečni ton ironije, defetizma, konzervativizma.

To se jasno vidi u istočnoevropskim narativima, u kojima izgleda da predmeti tranzicionih procesa promašuju poentu: osobe koje su bile krivično gonjene (ili su uklonjene s položaja) naprosto su se zadesile na datom mestu u datom trenutku, tako da su mogle da posluže za ulogu u pravnom procesu; njihova uloga pokazuje se kao uloga žrtvenog jarca,93 kao, na primer, u krivičnim gonjenjima graničara u ujedinjenoj Nemačkoj, koji su pripadali najnižem ešalonu vlasti. U tim izveštajima tranzicioni procesi su ogoljeni, a pravni poduhvat se izlaže riziku da izgubi svoju pretpostavljenu legitimnost. Ako narativ treba da govori o ponavljanju istorije, o cikličnosti državnog zla, ti periodi neće biti u potpunosti transformativni, već je tu, naprotiv, reč o konzervativnim tranzicijama.

Literatura o zlim periodima sastoji se od suvih izveštaja s posebnom strukturom. Širom političkih kultura, prikazi u literaturi o državnom progonu poprimaju izrazito suv oblik. Taj oblik nalazi se u spisima o Holokaustu i progonima iz Drugog svetskog rata, a teži da bude uglavnom u vidu svedočenja, koja slede suvi stil. Poznati primer za to je Noć Elieja Wiesela.94 Užas koncentracionog logora predočen je suvim doslovnim izveštajem, koji se čvrsto oslanja na autorove lične doživljaje. Drugi primer, u oblasti kinematografije, jeste Shoah, film koji zalazi u krajnosti da bi predstavio ono što je nepredstavljivo. Tu napetost prenosi hibridna forma koja se naziva novela-real; primer za to, koji se tiče argentinske diktature, jeste knjiga Miguela Bonassoa Recuerdo de la Muerte. Prozni tekst koji je najilustrativniji kada je reč o represiji iz Staljinove ere jeste delo Aleksandra Solženjicina Arhipelag Gulag, 1918-1956: pokušaj književnog istraživanja.95 Kako to otkriva njegov sugestivni naslov Književno istraživanje, u tom narativu događa se hiljade slučajeva nasilja, a struktura navodi na zaključak da je reč o zvaničnom izveštaju. Raširenost hronike kao stila za izveštavanje o zločinima skreće pažnju na sebe kada se primeni kao oblik poezije. Kada poezija predstavlja masovno stradanje, ona to čini u minijaturama koristeći sredstva „mikroizveštaja“.96

Književnost o tranziciji koja govori o zlim nasleđima, kao i zvanični izveštaji o kojima je bilo reči, otkriva sličnu tranzicionu strukturu. Pošavši od istorijske tragedije zemlje, ti narativi započinju osećanjem o političkom i ekonomskom neredu čime se tobože objašnjava ili daju razlozi za vojni puč. Narativi dalje govore o periodu stradanja pod represijom, a završavaju se otkrićem i samospoznajom, što je tačka preokreta koji omogućuje buduću promenu. Nezaobilazan primer je autobiografska knjiga Jacoba Timermana Zatvorenik bez imena, ćelija bez broja, koja govori o vremenu vojne represije u Argentini. U knjizi Timerman pripoveda tužnu priču o tome kako je on, kao pripadnik argentinske elite, podržao vojni puč, očekujući da će vojska povratiti red. Umesto toga, vojska je gurnula zemlju u još veće krvoproliće, da bi na kraju čak krenula i na samog Timermana. Tek pošto je i sam bio izdan i postradao, Timerman je shvatio dubinu vojne svireposti. To što mu je sreća okrenula leđa, omogućilo mu je da bolje razume zemlju.

Narativi o tranziciji sugerišu da se u transformaciji represivnog sistema u liberalniji sistem u najmanju ruku radi o promeni interpretacije. Društva počinju da se politički menjaju onda kada se promeni način na koji građani razumevaju događaje oko sebe. To je promena, rečima Václava Havela, iz „života u laži u život u istini“. Mnoga prozna dela koja se objavljuju u tom periodu jesu priče upravo o toj promeni, o životu u laži, o obmani i izdaji, do trenutka spoznaje da novostečeno znanje i samorazumevanje utiče na identitet i odnose i preuređuje ih. Često su to ljubavne priče, kao što je roman Čitač Bernharda Schlinka, alegorije o odnosu između građanina ili građanke i države.97 Tranzicione istorije ne predstavljaju jednostavno nizanje činjenica u vakuumu, to su izveštaji koji se temelje na prethodnim nacionalnim narativima. Njih je bolje razumeti kao tranzicione, a ne kao utemeljujuće, kao promenu režima istine koja se izvodi s promenom političkih režima. Kada unutar političkog režima postoje različite interpretacije državne represije među onima koji žive pod represivnom vladavinom, postojanje „disidentskih“ interpretacija jeste samo po sebi nagoveštaj političke promene, i daje podsticaj za nove transformacije. Razumevanje funkcije tumačenja u političkoj promeni pomaže da shvatimo da utvrđivanje istorijske odgovornosti nije jednostavan odgovor na političku promenu, i ono samo učestvuje u izgradnji političke promene, tako što predstavlja ono što očekujemo od liberalne politike.

Tranzicioni izveštaji o kojima je bilo reči otkrivaju kontinuitete u istorijskim i drugim vrstama tranzicione pravde. Jer koncepcije pravde koje ovde ispitujemo sadrže sličan zaplet u vezi s ulogom otkrivenog znanja. Istorijski izveštaji izgrađuju normativne relacije u povezivanju prošlosti društva s njegovom budućnošću; narativi o tranziciji počinju osvrtom unazad i refleksijom o smislu prošlosti, ali to se uvek čini iz ugla budućnosti. Uvek može nešto da se učini. To je suština liberalizujuće nade. Kao i kod drugih, recimo kaznenih, pravnih odgovora o kojima je ranije bilo reči, zajednička crta je korektivna svrha koja se ostvaruje putem pravnih procesa; u promeni društvenog znanja reč je o oslobođenju iz prošlog zla i stradanja.


O prelasku reke i morskim talasima koji donose promenu,98 o egzilu i povratku

Prethodni opisi ukazuju na opšte strukture i odlike društvenih tranzicija. Te strukture nalazimo u klasičnim književnim formama koje se povezuju s tranzicijom; to znači da one podrazumevaju kretanje od tragičkih do komično-romantičnih konvencija. Očekivanja se odnose na krajnju mogućnost, na pragmatično pomirenje između životnih okolnosti i želja.

Biblijski izveštaj o blizancima Jakovu i Isavu je priča iz davnih dana o suočavanju sa zlom prošlošću, pomirenju i političkoj promeni.99 U biblijskoj priči o tranziciji, poravnanje računa zbiva se između braće, po Jakovovom povratku. Jakov je živeo u egzilu i otuđio se od brata Isava. Njihovi loši odnosi vuku korene iz mladosti, kada je Jakov prevario Isava i prisvojio prava prvorođenog sina.

Dok planira povratak kući, Jakov razmišlja o susretu s bratom i brine da li će mu se Isav osvetiti.100 Pošto mu jave da je Isav krenuo ka njemu, naoružan i s mnogo ljudi, Jakov pokušava da ublaži brata poklonima, ali onda doživljava lični preobražaj što naposletku dovodi do pomirenja s bratom i izgradnje nacije.

Priča o susretu dvojice braće i njihovom pomirenju započinje tako što Jakov napušta mesto u kome je bio u egzilu. Pošto je po noći prešao reku Javok, Jakov osta sam i jedan nepoznati čovek natprirodnih moći poče da se rve s njim. U tom rvanju, Jakovu se iščaši stegno iz zglavka, pa će on posle svega ostati da hramlje. Kada se rvanje završi, Jakov dobija blagoslov i novo ime. Umesto Jakov, njegovo je ime sad Izrailj. Novi identitet, koji simbolizuje novo ime koje je dobio, označava njegovu borbu s Bogom. Posle borbe, Jakov hramlje prema svom bratu, preklinjući ga dok mu prilazi, očigledno preobražen i telesno i duhovno. Kada ga Isav ugleda kako mu prilazi, njih dvojica se zagrliše i zaplakaše, i to je pomirenje.

Ova stara priča o pomirenju počinje prelaskom reke, za kojim slede noć borbe, susret s numinoznom silom, i promena identiteta. Tek pošto Jakov izađe iz tog koštaca, obeležen telesnim gubitkom – ne može više da koristi svoj bedreni mišić – i simboličkim dobitkom novog imena, dolazi do pomirenja s bratom. Priča kaže da iako je došao besan i s naoružanim ljudima, pošto se suoči s preobraženim Jakovom, novim čovekom po imenu Izrailj, Isav sklapa mir s bratom.

Koja su obeležja tranzicije? Biblijska priča evocira ključne simbole prelaska: prelazak preko vode Javoka po noći – prelazak prostorne i vremenske granice. Noć je u suštini granično vreme, vreme promene sticaja okolnosti u kojima se neko našao, suočavanja i borbe, a voda je stari simbol prelaska.101 Pored vode i noći, tu su i telesni gubitak i dobitak. U biblijskoj priči o Jakovu koji postaje Izrailj, transformacija političkog identiteta upisana je u telo i odražena u promeni imena.

Posebna struktura tranzicionih narativa dobro je ilustrovana u romansama, kao što je ona Williama Shakespearea, na primer, u njegovom poznom delu Bura. Kao biblijska priča o Jakovu i Isavu, Bura je takođe narativ o tranziciji putem egzila i povratka. Drama počinje s karakterima koji su u egzilu, a završava se njihovim povratkom kući. Pre povratka, oni su otuđeni od svoje kuće, bukvalno „na moru“. Kao i biblijska priča, Bura počinje iznošenjem priče o političkoj nepravdi. Kao i između Jakova i Isava, postoji antagonizam između Prospera, pravog milanskog vojvode, i Antonija, uzurpatora, nezakonitog vojvode Milana. Priča govori o njihovom suparništvu oko vlasti nad podeljenim društvom. Tranzicija ka drugačijem političkom stanju, kao u biblijskoj priči, jeste narativ o povratku kući iz egzila. Promena zavisi od obelodanjivanja raznih istina tako da se karakteri na kraju mogu vratiti u svoje „pravo stanje“. „[A] njen brat Ferdinand [nađe] / Ženu gde je bio izgubljen i sâm, / Prospero [nađe] vojvodstvo na pustom ostrvu, / A svi mi sebe u času kad niko / Nije više bio ni gospodar svoj.“102

Prvi čin drame započinje tako što karakteri iznose priče o prošloj političkoj nepravdi: Prosperovu, o tome kako je izgubio vojvodstvo, i Arielovu, o tome kako je bio zarobljen i kako je potom postao Prosperov sluga. U drugom činu zamišljaju se alternative postojećem režimu. Promena se događa u trećem činu, kada započinje suočavanje s prošlošću. Sukob se odvija zahvaljujući natprirodnoj sili (Ariel kao „harpija“): Ariel deklamuje optužbu protiv „tri grešnika“ i osuđuje ih na „sporu propast“.103 S otkrićem istine u četvrtom činu, javlja se razmišljanje o tranziciji i osveti.104 U petom činu dolazi do suočavanja s prošlošću, oproštaja i milosrđa. „Bolji je vrline no osvete čin.“105 Pomirenje podrazumeva da će se Prospero uzdržati od dalje upotrebe svojih moći. To što razvoj događaja uključuje humani izbor koji podrazumeva da se treba prilagoditi okolnostima, da ljubav treba da se pomiri s realnošću, simbolizovano je predstavom unutar predstave: šahovskom partijom između Ferdinanda i Mirande – koja simbolizuje mogućnosti promišljanja i individualnog delanja.

Na kraju komada, gotovo sve je obnovljeno, i čini se da je nepravda ispravljena. U Buri, kao i drugde, tranzicija ka novom režimu podrazumeva gubitke. Iako se u Buri braća Prospero i Antonio ne pomire do kraja, pomiriće se između sebe svi drugi karakteri. Naravno, zahvaljujući drami mi uviđamo da sama ideja tranzicije podrazumeva da se prihvatanjem nove interpretacije stara interpretacija odbacuje. Promena koja otelovljuje tranziciju podrazumeva vidljive gubitke, kao i promenu identiteta.106

Tranzicioni narativi poprimaju poznati oblik. I u biblijskoj priči i u Shakespeareovoj romansi, narativni zaplet kreće se od egzila ka kući, ka pravom, prirodnom stanju. Spoznaja istine često se zbiva zahvaljujući natprirodnim procesima; tu je ritual kojim se odriče, čisti od prošlosti, a na kraju imamo i prihvatanje novootkrivene istine, koja omogućava korektivni povratak društva na pravi put.107 Društvena samospoznaja nije svrha sama po sebi; naprotiv, ona je osnova za potencijalnu buduću promenu ljudskog ponašanja i tome sledstvenu liberalizujuću transformaciju.

Tranziciona istorijska pravda: nekoliko zaključaka

Prakse o kojima je ovde bilo reči sugerišu da uloga istorijskog ispitivanja nije utemeljujuća; ona je, naprotiv, tranziciona. Istorija je uvek prisutna u životu države, ali u političkom previranju ona pomaže da se izvede transformacija. Koji je to poseban udeo tranzicionih istorijskih narativa u državnim istorijama koje se stvaraju bez prekida? Šta čini tranzicione izveštaje liberalizujućima?

Istorije o kojima je ovde bilo reči nisu utemeljujuće, nego su tranzicione u sledećem smislu: to su omeđene istorije, „mininarativi“, a ne metanarativi, umetnuti u opštije narative o državi. Tranziciona iznošenja istine nisu fragmentarizovani narativi, niti su radikalno novi počeci; naprotiv, ona su uvek u zavisnom odnosu prema postojećim istorijskim nasleđima države. Tranziciona istorija nalaže pregovaranje između suparničkih izveštaja i razvija se unutar opštijeg narativa i opštije istorije države. Tranzicioni izveštaji proizvode se u kontekstu – istorije zemlje – i predstavljaju kritički odgovor na preovlađujući istorijski sukob. Stoga tranzicione istorije obično podrazumevaju zamenu jednog tumačenja ili režima istine drugim tumačenjem ili režimom istine koja je istovremena sa promenom političkih režima; pri čemu one čuvaju narativnu nit države.

Pravni procesi iznošenja istine u tranziciji izgrađuju kolektivno sećanje. Vidljivo pribegavanje pravu, pravnim procesima i okosnicama zbiva se u vremenu kada je društveni konsenzus inače ugrožen. Pravo pruža kanonski jezik i utvrđuje simbole i rituale prelaska. U novije vreme, pravni rituali i procesi putem suđenja i javnih saslušavanja omogućavaju da se tranziciono proizvode istorije koje su društveni konstrukti demokratske prirode sa širokim dometom; njihova publika je potencijalno čitava zemlja. Ti rituali kolektivnog sastavljanja istorije imaju udeo u onome što čini tranziciju i tako dele političko vreme, stvarajući jedno „pre“ i jedno „posle“.108 Pribegavanje pravu podrazumeva da se istorijske tvrdnje iznose jezikom pravde, upotrebom zajedničkih termina koji se tiču prava i odgovornosti za prošla nedela. Upotreba tog jezika izvodi kritičko ukidanje koje se odnosi na prethodnu represiju, odbacivanje izolovanih činjenica kojima se opravdavao prethodni režim, što je od presudnog značaja za omogućavanje političke promene. Prakse istorijske produkcije koje se povezuju s tranzicijom često javno potvrđuju samo ono što se u društvu prećutno već znalo. Procesi istorijskog ispitivanja ističu u prvi plan zlu prošlost, i javno omogućavaju da ona prođe. Narativi tranzicione istorije su nedovršene priče o korektivnoj pravdi; tranzicione istorije prave iskupljujući, liberalizujući zaokret.

Bilo putem suđenja ili nekako drugačije, tranzicioni istorijski narativi naglašavaju ulogu znanja, izbora i delanja. Iako o istorijskim odgovorima na prošla nedela važi mišljenje da su oni omiljeni u liberalizujućim državama pošto naglašavaju opšte strukturne uzroke i rešenja,109 tranzicione istorije su gusti i slojeviti narativi u kojima se prepliću složeni izveštaji koji posreduju između individualne i kolektivne odgovornosti. Uvodeći mogućnost individualnog izbora, ti izveštaji ispunjavaju liberalizujuću funkciju tranzicione istorije. Obelodanjivanjem istine o prošlosti, ti izveštaji sugerišu da bi stvari bile drugačije da je ta istina ranije bila poznata, čime se skreće pažnja na mogućnost individualnog ponašanja. To je razumevanje zastupljeno u novijem političkom poretku koji polazi od uverenja da se tragedija može izbeći. Bacanje svetla na mogućnost individualnog izbora i humanog ponašanja samo po sebi je oslobađajuće.

Istorijska objašnjavanja postala su odlika liberalizujućih tranzicija, koja je u vezi s promenom političkog identiteta države. Tranzicioni narativi pospešuju izgradnju savremenog političkog poretka. U tranzicionim narativima smer priče nije tragično predodređen niti je samo stvar gole sile. Taj smer ne povinuje se postojećem poretku u svetu niti realističkoj politici. Narativi su tako strukturirani da naglašavaju mogućnost ograničenog izbora, individualnog delanja u politici čiji kontekst čine parametri opštijih političkih prilika. Ideja o tome da uprkos nasleđima prošlih nedela, postoje mogućnosti za iskupljenje koje proizlaze iz društvenog samorazumevanja temeljno određuje savremenu liberalnu državu. Istorijski narativi koji naglašavaju mogućnost društvenog samorazumevanja i izbegavanja tragičnih ponavljanja povezuju se s liberalnim političkim poretkom. Struktura tranzicionih istorija ima iskupljujući oblik priče o nadi.

Liberalizacija putem iznošenja istine podrazumeva nestabilnost, što se tesno povezuje s periodima tranzicije. Opasnost po liberalizujući učinak, koji na kraju treba da se ostvari u očekivanoj budućnosti, leži u tome da se priča ispriča isuviše dobro, da se pretera s objašnjavanjem – da se prošla katastorfa nekako prikaže kao neminovna, kao nužna posledica. Osetljiva je stvar to kako se istorija predstavlja tokom vremena. Istorijski narativ izgrađuje način na koji država razume svoj politički poredak. Tranziciona istorijska pravda povezuje se s očuvanjem političkog identiteta države tokom vremena. S vremenom, sâmo samorazumevanje države postaje sporni predmet političke debate. „Rasprava istoričara“, koja je oživela tranziciona promišljanja, sugeriše da državni narativ potvrđuje liberalizujući tranzicioni identitet kada pravi eksplicitan prekid s pređašnjim represivnim nasleđem.

Istorijske prakse o kojima je bilo reči sugerišu da svi pravni odgovori proizvode tranzicione narative. Iako ono ne mora uvek biti eksplicitno, uvek imamo istorijsko objašnjenje. Tranzicione prakse sastavljanja istorije u periodima radikalne političke promene bacaju svetlo na inače potisnutu ulogu istorijskih narativa u uspostavljanju demokratija: istorijska objašnjenja podupiru naš politički poredak.110

Istorijski žanr koji smo definisali povezali smo ovde s liberalnim političkim identitetom. Kako se pokazalo, postoje neke osobine koje se obično pojavljuju u liberalnim istorijskim narativima. Tranzicione istorije su takođe neraspletivo povezane s političkim kontekstom i prilikama. Kada se istorija piše i stavlja u službu političke promene, njene svrhe uglavnom se tiču budućnosti, a moderna istoriografija potvrđuje neminovno politizovanu prirodu pisanja istorije. Međutim, parametri istorijskog diskursa zadati su postojećim društvenim kontekstima. Tranziciona proizvodnja istorije smeštena je u kontekst prethodnih objašnjenja; kada zamene ta prethodna, tranziciona objašnjenja postaju dominantna (da bi kasnije i ona bila preispitana). Tako su tranzicione istorije mehanizmi kontinuiteta, ali podrazumevaju i diskontinuitete. Ciklične zamene režima istine jasno se vide u činjenici da istorijski odgovori na prošlo zlo zavise od sticaja okolnosti. Štaviše, ono što navodi na podrivanje dominantnog režima i prekid s njim politički je uslovljeno i nije suštinsko.

U kojoj je meri nužno da se nastavi to kružno kretanje? Kakva je veza između tranzicionog i netranzicionog sastavljanja istorije? Često se javlja želja za konačnim objašnjenjem – za potpuno utvrđenim istorijskim konsenzusom – koje bi bilo „s one strane istorije“ kakvu znamo. Danas i ovde ta je želja prisutnija nego što je bila posle najnovijeg talasa političkih promena i kolapsa komunizma. Ipak, impuls da se fiksira prošlost, da se postoji „postistorijski“, jeste uzaludan pokušaj da se zaustavi istorijsko objašnjavanje države, da se iscrpi njena politika i njen potencijal za napredak. Pokušaj da se za sva vremena podigne bedem oko identiteta zasnovanog na partikularnom istorijskom pogledu sam po sebi je neliberalan – nema drugog izbora do pluraliteta narativa, nestabilnosti i političke dijalektike.

Drugi deo Trećeg poglavlja knjige Ruti Teitel Transitional Justice [Oxford University Press, 2000], koju će uskoro objaviti Fabrika knjiga.

S engleskog preveo Dejan Ilić

Peščanik.net, 09.01.2014.

Srodni link: Ruti Teitel – Istorijska pravda (1)

REVIZIJA ISTORIJE

________________

  1. Vidi AZAPO and others, 1996 (4) SA 671 (CC). Vidi “Quien está contra la Nación?”, Madres de la Plaza de Majo, januar 1985, 11.
  2. Iako gotovo sve komisije imaju poverljive anekse, upadljiv izuzetak predstavlja izveštaj komisije iz Čada, u kome su objavljeni i spisak imena i fotografije počinilaca.
  3. Uporedi Naomi Roht-Arriaza, “State Responsibility to Investigate and Prosecute Human Rights Violations in International Law”, California Law Review 78 (1990): 449, sa José Zalaquett, “Confronting Human Rights Violations Committed by Former Governments: Applicable Principles and Political Constraints”, Hamline Law Review 13 (1990): 623.
  4. Vidi Stephen Holmes, Passions and Constraint (Chicago: University of Chicago Press, 1995) (rasprava o gradivnoj ulozi ućutkivanja putem „zabrane govora“).
  5. Kritičku analizu posramljivanja vidi u James Whitman, “What Is Wrong with Inflicting Shame Sanctions?”, Yale Law Journal 107 (1998): 1055.
  6. Izveštaj salvadorske Komisije za istinu, 176.
  7. Vidi, na primer, CONADEP Izveštaj, 386–425. Vidi takođe Rettigov Izveštaj, 117–129.
  8. Vidi Human Rights Watch, Commission of Inquiry Investigates Causes of Abuses in Uganda (New York: Human Rights Watch, 1989).
  9. Informe Sobre Calicación de Victimas de Violaciónes de Derechos Humanos y de la Violencia Politica, Corporación Nacional de Reparación y Reconciliación (Chile 1996).
  10. Vidi, na primer, Jacobo Timerman, Prisoner without a Name, Cell without a Number (New York: Knopf, 1981).
  11. Vidi, na primer, Nunca Más, preambula.
  12. Vidi Maurice Halbwachs, On Collective Memory, ur. Lewis A. Coser (Chicago: University of Chicago Press, 1992).
  13. Citirano prema Karl Marks, Osamnaesti brimer Luja Bonaparta, prev. Hugo Klajn (Sarajevo: Svjetlost, 1976), str. 15. – Prim. prev.
  14. Citirano prema Milan Kundera, Knjiga smijeha i zaborava, prev. Albert Goldstein i Dagmar Ruljančić (Zagreb: Grafički zavod Hrvatske, 1982), str. 7. – Prim. prev.
  15. Václav Havel, “The Power of the Powerless”, u Open Letters: Selected Writings, 1965–1990, ur. Paul Wilson (New York: Random House, Vintage Books, 1992), 147–148.
  16. Vidi Karl Marx i Friedrich Engels, “Manifesto of the Communist Party”, u The Marx-Engels Reader, 2. izdanje, ur. Robert C. Tucker (New York: W. W. Norton, 1978). [K. Marks – F. Engels, Komunistički manifest, prev. Moša Pijade (Zagreb: August Cesarec, 1977) – Prim. prev.]
  17. Webster’s New Collegiate Dictionary, pod “archive”. Šire tumačenje o toj temi vidi u Jacques Derrida, Archive Fever: A Freudian Impression, prev. Eric Prenaowitz (Chicago: University of Chicago Press, 1996).
  18. Prikaz vidi u David Remnick, “The Trial of the Old Regime”, New Yorker, 30. novembar 1992, str. 104–121.
  19. Dekreti No. 82, 83 24-08 (1991). O ruskim arhivima vidi u Vera Tolz, “Access to KGB and CPSU Archives in Russia, Politics”, 1. tom, no. 16 (17. april 1997); N. Ohitin i A. Roginsky, “Remarks on Recent Status of Archives in Russia”, u Truth and Justice: The Delicate Balance (The Inst. for Constitutional and Legislative Policy C.E.U. 1993).
  20. Vidi Jan Obrman, Laying the Ghosts of the Past (Izveštaj o Istočnoj Evropi, no. 24, 14. jun 1991).
  21. Vidi Tadeusz Olszaski, “Communism’s Last Rulers: Fury and Fate”, Warsaw Voice, 18. novembar 1992.
  22. Jane Perlez, “Hungarian Arrests Set Off Debate: Should ’56 Oppressors Be Punished?”, New York Times, 3. april 1994, međunarodna rubrika, str. A14.
  23. Vidi “Almost 1,000 killed in Hungarian Uprising: Fact-finding Committee”, Agence France-Presse, 22. novembar 1993, dostupno u Lexis, News Library. Međutim, broj zvanično dokumentovanih žrtava znatno je manji od broja ljudi koji su nestali – smatra se da se radi o hiljadama. Vidi Julius Strauss, “Hungary Uprising Killers May Be Tried”, Daily Telegraph (Budapest), 2. decembar 1993; “Almost 1,000 Victims in ’56 Mass Shootings”, MTI Hungarian News Agency, 22. novembar 1993, dostupno u Lexis, News Library.
  24. Dana 13. maja 1992, nemački Parlament dao je mandat Eppelmannovoj Komisiji „da istraži strukturu, strategiju i instrumente komunističke diktature, kao i pitanje odgovornosti za kršenja ljudskih i građanskih prava“. Vidi Stephen Kinzer, “German Panel to Scrutinize East’s Rule and Repression”, New York Times, 30. mart 1992, međunarodna rubrika, str. A7.
  25. Vidi Timothy Garton Ash, In Europe’s Name: Germany and the Divided Continent (New York: Random House, 1993).
  26. Vidi “Czechoslovakia: Former Top Police Officials Jailed”, Reuters, 30. oktobar 1992; Perlez, “Hungarian Arrests Set Off Debate”; “Former Government Officials Sentenced to Prison Terms”, CTK National News Wire, 30. oktobar 1992, dostupno u Lexis, News Library, CTK File.
  27. O Republici Češkoj vidi u Helsinki Watch Report, Czechoslovakia:  ‘Decommunization’ Measures Violate Freedom of Expression and Due Process Standards (New York: Human Rights Watch, 1992).
  28. Citirano prema Džordž Orvel, 1984, prev. Vlada Stojiljković (Beograd: BIGZ, 1984), str. 34. – Prim. prev.
  29. Vidi Jon Elster, “Political Justice and Transition to the Rule of Law in EastCentral Europe” (rad izložen na konferenciji koju je organizovao University of Chicago, Center for Constitutionalism in Eastern and Central Europe, neobjavljena izlaganja, Prag, 13–15. decembar 1991). Raspravu o debati u regionu vidi u “Truth and Justice, The Delicate Balance: The Documentation of Prior Regimes and Individual Rights”, Working Paper No. 1 (Centralnoevropski univerzitet, Institut za ustavnu i legislativnu praksu; radionica o arhivima održana u Budimpešti 1993).
  30. Vidi Lung-Chu Chen, An Introduction to Contemporary International Law (New Haven: Yale University Press, 1989), 428–429.
  31. Vidi Amos Elon, “East Germany: Crime and Punishment”, New York Review of Books, 14. maj 1992; Stephen Kinzer, “East Germans Face Their Accusers”, New York Times Magazine, 12. april 1992; “Ex-E. German Security Police Moved Over 100,000 Files Abroad”, Reuter Library Report, 29. april 1991, dostupno u Lexis, News Library – Wires; Richard Meares, “Germany Debates How to Open Pandora’s Box of Stasi Files”, Reuters North American Wire, 22. april 1991, dostupno u Lexis, News Library – Wires.
  32. Vidi Joachim Gauck, Die Stasi-Akten (Reinbeck bei Hamburg: Rowohlt, 1991).
  33. Brochure of the Federal Commissioner for the Records of the State Security Service of the Former German Democratic Republic on the Task, Structure, and Work of This Authority. Isti jezik koristi se i u preambuli zakona o dosijeima Stasija. Vidi Act Regarding the Records of the State Security Service of the Former German Democratic Republic, 20. decembar 1991.
  34. To je bilo predmet ozbiljnih novinarskih istraživanja; vidi, na primer, Jane Kramer, “Letter from Berlin”, New Yorker, 25. novembar 1991; Jane Kramer, “Letter from Europe”, New Yorker, 25. novembar 1992; Timothy Garton Ash, The File: A Personal History (New York: Random House, 1997) [Timoti Garton Eš, Dosje. Lična istorija, prev. Branka Robertson (Beograd: B92, 1998) – Prim. prev.].
  35. Zakon o dosijeima Stasija, § 1(2).
  36. Isto, § 1(3).
  37. Stoga se, na primer u Poljskoj, „pravo“ na informaciju i pristup arhiviranim dokumentima odnosi na „žrtvu“, koja se definiše kao osoba „o kojoj su službe bezbednosti tajno prikupljale informacije s namerom da ih arhiviraju“. Vidi poljski Zakon o pristupu dosijeima od 1998.
  38. Zakon o proveri (“lustraciji”), Akt No. 451/1991 (Češka i Slovačka Federativna Republika, 1991).
  39. Isto, članovi 4 i 11 (kojima se saveznom ministarstvu unutrašnjih poslova dodeljuje kontrola nad dosijeima, odnosno omogućuje osnivanje Komisije za istragu).
  40. Odluka Ustavnog suda o Zakonu o proveri, Ref. No. Pl. US1/92 (Češka i Slovačka Federativna Republika, 1992).
  41. Uporednu analizu vidi u Wallach, “Executive Powers of Prior Restraint over Publication of National Security Information: The UK and USA Compared”, International and Comparative Law Quarterly 32 (1983): 424.
  42. Raspravu o pristupu prethodnog režima vidi u Truth and Justice, The Delicate Balance, 75, 77 (citirano u napomeni 79).
  43. O uspostavljanju ravnoteže u međunarodnom pravu vidi u The Johannesburg Principles on National Security, Freedom of Expression and Access to Information (usvojeno 1. oktobra 1995), Član 19.
  44. Vidi The Freedom of Information Act, U. S. Code, vol. 5, sec. 552(b) (1993) (uz izuzetak službenih, zdravstvenih i sudskih podataka čija bi dostupnost predstavljala narušavanje privatnosti). Vidi takođe Privacy Act of 1974, U.S. Code, vol. 5, sec. 552 1993; H. Rpt. 93-1416. Vidi u načelu u Frederick M. Lawrence, “The First Amendment Right to Gather State-Held Information”, Yale Law Journal 89 (1980): 923. Raspravu o ravnoteži u istorijskom kontekstu vidi u Charles Reich, “The New Property”, Yale Law Journal 73 (1964) 733.
  45. Vidi Roviaro v United States, 353 US 53 (1957).
  46. Ustav Češke Republike, Član 10; Ustav Slovačke, Član 19.
  47. Ustav Slovenije, Član 38.
  48. Ustav Republike Mađarske, Član 59.
  49. Ustav Republike Hrvatske, Članak 37.
  50. Ustav Ruske Federacije, Član 24(1).
  51. Ustav Estonije, Član 42.
  52. Ustav Ruske Federacije, Član 24(2).
  53. Ustav Slovenije, Član 38.
  54. Ustav Estonije, Član 44.
  55. Ustav Republike Bugarske, Član 41(2).
  56. Prikaz debate među istoričarima vidi u Charles S. Maier, The Unmasterable Past: History, Holocaust, and German National Identity (Cambridge: Harvard University Press, 1988), 9–33. Vidi takođe Perry Anderson, “On Emplotment: Two Kinds of Ruin”, in Probing the Limits of Representation, ur. Saul Friedlander (Cambridge: Harvard University Press, 1992).
  57. Stephane Courtois, Nicholas Werth, Jean-Louis Panné et al., Le Livre Noir de Communisme: Crimes, Terreur, Répression (Paris: Laffont, 1998).
  58. Jürgen Habermas, The New Conservatism: Cultural Criticism and the Historians’ Debate, ur. i prev. Shierry Weber Nicholsen (Cambridge: MIT Press, 1989).
  59. Vidi u načelu u Maier, Unmasterable Past.
  60. Vidi Martin Broszat i Saul Friedlander, “A Controversy about the Historicization of National Socialism”, New German Critique 44 (1988): 81–126.
  61. Vidi Hans Georg Gadamer, “The Historicity of Understanding”, u The Hermeneutic Reader: Texts of the German Tradition from the Enlightenment to the Present, ur. Kurt Mueller-Vollmer (New York: Continuum Publishing, 1988), 270.
  62. Vidi Calvin Sims, “Argentine Tells of Dumping Dirty War Captives in the Sea”, New York Times, 13. mart 1995, međunarodna rubrika. Podrobnu studiju “učinka ućitkivanja” vidi u Marguerite Feitlowitz, A Lexicon of Terror: Argentina and the Legacies of Torture (New York: Oxford University Press, 1998).
  63. Vidi “Procedure, Practice and Administration”, u Trials of War Criminals before the Nuremberg Military Tribunals, 15. tom (Washington, D.C.: Government Printing Office, 1953), 568–70. U sudovima u Sjedinjenim Državama, procesom se upravlja prema Saveznom propisu o podacima 201.
  64. Vidi, na primer, United States v Kowalchuk, 773 F2d 488 (3d Cir. 1985) („Užasi tiranije kojima je bilo izloženo civilno stanovništvo na teritorijama pod kontrolom nacističkih snaga tokom Drugog svetskog rata u toj meri su notorni da nijedan citat nije nužan.“); Succession of Steinberg, 76 S2d 744 (La. Ct. App. 1955) (pozivanje na princip notornosti u vezi s egzekucijama u Evropi pod nacistima).
  65. Vidi nemački Krivični zakon §§ 130, 131 StGB.
  66. Isto. Izmenjeni Član 194, od 13. juna 1985. Analizu nemačke legislature vidi u Eric Stein, “History against Free Speech: The New German Law Against the ‘Auschwitz’ and Other ‘Lies’”, Michigan Law Review 85 (1986): 277.
  67. Vidi This Week in Germany, 19. april 1994; preneto u NJW (Nemačka, 1982), 1803. Vidi takođe S. J. Roth, “Second Attempt in Germany to Outlaw Denial of the Holocaust”, Patterns of Prejudice 18 (1985): 46.
  68. Isto.
  69. Zakon od 13. jula 1990 (Francuska). Vidi takođe Licra et autres c. Faurrison, Tribunal de Grande Instance (8 Juillet, 1981) (Recueil Dalloz, 1982); Roger Errera, “In Defense of Civility: Racial Incitement and Group Libel in French Law”, u Striking a Balance: Hate Speech, Freedom of Expression and Nondiscrimination, ur. Sandra Coliver (Human Rights Centre, University London, Art 19 Int’l Center Against Censorship of Essex, 1992) (rasprava o Gayssotovom Zakonu od 13. jula 1990, koji uvodi novo krivično delo osporavanja postojanja zločina protiv čovečnosti kako su oni definisani u Nirnbergu).
  70. Krivični zakon Kanade, § 181. Najpoznatiji je slučaj Zundel v The Queen, 35 DLR (4th) 338, 31 CCC (3d) 97 (Ont. CA.) (1987). Raspravu o kanadskim presedanima vidi u “When Academic Freedom and Freedom of Speech Confront Holocaust Denial and Group Libel: Comparative Perspectives”, Boston College Third World Law Journal 8 (1988): 65.
  71. Olivier Biffaud, “M. Le Pen Indesirable Dans Plusieurs Villes”, Le Monde (Pariz), 24. maj 1990, dostupno u Lexis; vidi Susan Anderson, “Chronicle”, New York Times, 24. maj 1990, sekcija B, str. 24.
  72. Ref. No. VI ZR 140/78 Entscheidungen des Bundesgerichtshofes in Zivilsachen (B6H2), 160 et seq Juristenzeitung 75 (1979): 811.
  73. Vidi Zakon o nacionalnom institutu pamćenja (Poljska, 1998). Njime se utvrđuje kazna za osobe koje javno poriču „nacističke ili komunističke zločine ili zločine protiv čovečnosti“.
  74. “Universal Declaration of Human Rights”, U. N. General Assembly Resolution 217 (III), Art 20, 10. decembar 1948. [Ovde je u pitanju greška u originalnom tekstu: očito je da nije reč o članu 20 Univerzalne Deklaracije o ljudskim pravima, nego se radi o Članu 20 Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Vidi napomenu 135. – Prim. prev.]
  75. “International Convention on the Elimination of All Forms of Racial Discrimination”, U. N. General Assembly Resolution 2106 (xx), Član 4, 21. decembar 1965 (na snazi od 2. januara 1969).
  76. “International Covenant on Civil and Political Rights”, U. N. General Assembly Resolution 2200A (xxl), Član 20, 16. december 1966 (na snazi od 23. marta 1976).
  77. Nemački Krivični zakon, Član 130.
  78. Danski Krivični zakon, § 266(b).
  79. Švedski Kazneni zakon, Član. 16(8).
  80. Zakon o rasnim odnosima od 1965, § 6(1).
  81. Za pregled ovih zakona, vidi Anti-Defamation League, Hate Crimes Laws: A Comprehensive Guide (New York: Anti-Defamation League, 1997).
  82. Wisconsin v Mitchell, 508 US 476 (1993) (potvrđuje Wisconsin Penalty Enhancement Statute, prema kome kazne moraju biti strože ako osoba koja je izvršila krivično delo „svesno bira osobu protiv koje je krivično delo… počinjeno ili bira imovinu koja je oštećena ili na drugi način pogođenja krivičnim delom… u celini ili delimično na osnovu uverenja ili percepcije počinioca koji se tiču rase, religije, boje, invaliditeta, seksualne orijentacije, nacionalne pripadnosti ili porekla osobe ili vlasnika ili korisnika te imovine, bez obzira na to da li su uverenje ili percepcija počinioca ispravni“). Wisconsin Statute 939.645 (1991–1992).
  83. R. v Keegstra, 2 WWR 1 (Kanada, 1991).
  84. Ustav Savezne Republike Nemačke (Osnovni zakon), Članovi 1,18, 21.
  85. KokodakanjabaobabbanVidi New York Times v Sullivan, 376 US 254 (1964) (proširuje središnje značenje Prvog amandmana tako da obuhvati duboku nacionalnu privrženost principu da je raspravi [nesputanoj, robustnoj i otvorenoj] o javnim pitanjima u skladu s ustavom potrebno pravilo koje zabranjuje javnim službenicima da traže odštetu za uvredljive laži o njihovom službenom ponašanju, izuzev ako se ne utvrdi „stvarna zla namera“). O istoriji vidi u F. Siebert, Freedom of the Press in England (Urbana: University of Illinois Press, 1952), 1476–1776; Philip Hamburger, “The Development of the Law of Seditious Libel and Control of the Press”, Stanford Law Review 37 (1985): 661; Zechariah Chafee Jr., Free Speech in the United States 18 (1941).
  86. Vidi Francis Fukuyama, “The End of History?”, National Interest, no. 16 (Summer 1989): 3–18.
  87. Vidi Northrop Frye, Anatomy of Criticism: Four Essays (Princeton: Princeton University Press, 1957). [Northrop Frye, Anatomija kritike. Četiri eseja, prev. Giga Gračan (Zagreb: Naprijed, 1979). – Prim. prev.]
  88. Vidi Aristotle, “Poetics”, u The Complete Works of Aristotle, vol. 2, ur. Jonathan Barnes (Princeton: Princeton University Press, 1984), 2323–2324 [Aristotel, O pjesničkom umijeću, prev. Zdeslav Dukat (Zagreb: August Cesarec, 1983) – Prim. prev.]; Timothy J. Reiss, Tragedy and Truth: Studies in the Development of a Renaissance and Neoclassical Discourse (New Haven and London: Yale University Press, 1980).
  89. Kokodakanjabaobabban
  90. Vrhovni dekret No. 355, “Osnivanje Komisije za istinu i pomirenje”, 25. april 1990, preneto u Rettigovom Izveštaju.
  91. Izveštaj salvadorske Komisije za istinu, 11.
  92. Urugvajski Nunca Más, vii, x–xi.
  93. Vidi René Girard, The Violence and the Sacred (Baltimore: John Hopkins University Press, 1972).
  94. Vidi u načelu u Saul Friedlander, ur., Probing the Limits of Representation (Cambridge: Harvard University Press, 1992). Vidi, na primer, Elie Wiesel, Night, prev. Stella Rodway i Francis Mauriac (Bantam Books, novo izdaje 1982).
  95. Vidi Aleksandr Solzhenitsyn, The Gulag Archipelago: An Experimentation in Literary Investigation (New York: Harper and Row, 1975). [Aleksandar Solženjicin, Arhipelag Gulag, 1918-1956: pokušaj književnog istraživanja, prev. Vidak Rajković (Beograd: Rad, 1988. – Prim. prev.] Miguel Bonasso, Recuerdo de la Muerte (Buenos Aires: Plancta, 1984). Jacobo Timerman, Prisoner Without a Name, Cell without a Number (New York: Knopf, 1981).
  96. Czeslaw Miłosz, The Witness of Poetry (Cambridge, Mass.: Harvard University Press, 1983).
  97. Havel, Power of the Powerless. Bernhard Schlink, The Reader, prev. Carol Brown Janeway (N. Y.: Vintage Int’l, 1998). [Bernhard Šlink, Čitač, prev. Spomenka Krajčević (Beograd: Plato, 2007). – Prim. prev.]
  98. Ovo je referenca na stihove iz Arielove pesme iz druge scene prvog čina drame Bura Williama Shakespearea, koji u prevodu Živojina Simića i Sime Pandurovića glase: „Smrtne mu delove menjaju ti vali / U nešto tako divno, dragoceno“. – Prim. prev.
  99. Vidi W. Gunther Plaut, ur., “Genesis” in The Torah: A Modern Commentary (New York: Union of American Hebrew Congregations, 1981), 32: 4–17.
  100. “Izbavi me iz ruke brata mojega, iz ruke Isavove, jer se bojim da ne dođe i ubije mene i mater s djecom.” – Postanje 32: 11. [Citirano prema prevodu Starog zaveta Đure Daničića. – Prim. prev.]
  101. Vidi Arnold van Gennep, The Rites of Passage, prev. Monika B. Vizedom i Gabrielle L. Caffee (Chicago: University of Chicago Press, 1960).
  102. Vidi Bura, 5. 1. 211–214. [Citirano prema Viljem Šekspir, Bura, prev. Živojin Simić i Sima Pandurović, u V. Šekspir, Sabrana dela (Beograd: Službeni list SRJ i Dosije, 1995), str. 28. – Prim. prev.]
  103. Vidi isto, 3. 3. 52–77. [Isto, str. 21. – Prim. prev.]
  104. Vidi isto, 4. 1. [Isto, str. 22–25. – Prim. prev.]
  105. Isto, 5. 1. 27–32. [Isto, str. 26. – Prim. prev.]
  106. Vidi Stanley Cavell, Disowning Knowledge in Six Plays of Shakespeare (Cambridge: Harvard University Press, 1987).
  107. Vidi Jürgen Habermas, A Berlin Republic: Writings on Germany, prev. Steven Rendall (Lincoln: University of Nebraska Press, 1997).
  108. Vidi Maurice Bloch, Ritual, History, and Power: Selected Papers in Anthropology (London: Athlone Press, 1989), 282 (rasprava o ulozi rituala u konstruisanju vremena).
  109. Vidi Gordon, “Undoing Historical Injustice”.
  110. Promišljeni pristup tom pitanju vidi u Robert Gordon, “Critical Legal Histories”, Stanford Law Review 36 (1984): 57.