Foto: Reuters/Alamy Stock Photo
Foto: Reuters/Alamy Stock Photo

Krim je bio sastavni deo Rusije od 1783, kada ga je caristička imperija anektirala deceniju posle pobede nad Otomanima u borbi kod Kozludže – do 1954. kada je sovjetska vlada izdvojila poluostrvo iz Ruske Sovjetske Federacije Socijalističkih Republika (RSFSR) i predala ga Ukrajinskoj Sovjetskoj Socijalističkoj Republici. Vest o transferu prenela je sovjetska štampa krajem februara 1954. osam dana pošto je Prezidijum Vrhovnog Sovjeta SSSR usvojio rezoluciju. Tekst rezolucije uz poneki umirujući izvod iz diskusije sa sednice Prezidijuma održane 19. februara, objavljeni su zajedno sa vrlo kratkim saopštenjem. Više detalja o transferu neće biti otkriveno do kraja sovjetske ere.

Dodatni dokumenti iz ove epizode izroniće nedugo po raspadu Sovjetskog Saveza. Istorijski časopis Istoricheskii arkhiv, koji je u Sovjetskom Savezu izlazio od 1955. do 1962, počeo je ponovo da se pojavljuje 1992. sa transkriptima dokumenata iz starih sovjetskih arhiva sa kojih je skinuta oznaka tajnosti. Prvi broj obnovljenog Istorijskog arhiva sadržao je odeljak o transferu Krima i dokumentima iz ruskog predsedničkog arhiva i nekoliko drugih, čije se kolekcije danas čuvaju u državnom arhivu Ruske Federacije. Nažalost, ovi dokumenti neće u značajnoj meri dopuniti objavljene podatke iz sovjetske štampe 38 godina ranije; zapravo, uglavnom su identični onome što je saopšteno 1954. (izgleda da urednici časopisa nisu znali da su beleške sa sednice Vrhovnog sovjeta već bile objavljene). Dokumenti potvrđuju da je transfer prvobitno odobren na Prezidijumu Komunističke partije SSSR 25. januara 1954. što je utrlo put usvajanju odgovarajuće rezolucije na sednici Prezidijuma Vrhovnog sovjeta tri nedelje kasnije. Ali arhivski dokumenti ne otkrivaju motive ove odluke, ništa više od zvaničnih objašnjenja objavljenih 1954:

(1) ustupanje Krima bio je „plemeniti čin ruskog naroda“ kojim je obeležena 300. godišnjica „ponovnog ujedinjenja Ukrajine sa Rusijom“ (misli se na sporazum iz Perejaslava koji su 1654. potpisali predstavnici ukrajinskog kozačkog hetmanata i cara Alekseja Prvog) i „pokazano bezgranično poverenje i ljubav koje ruski narod oseća prema ukrajinskom narodu“;

(2) transfer je bio prirodan s obzirom na „teritorijalnu blizinu Krima Ukrajini, uzajamnost njihovih ekonomija i bliske poljoprivredne i kulturne veze između Krimske oblasti i ukrajinske sovjetske republike“.

Tobožnji razlozi su neodrživi. Iako je 1954. zaista bila 300. godišnjica sporazuma iz Perejaslava, između tog ugovora i krimskog poluostvra nema nikakve veze. Perejaslav se nalazi u centralnoj Ukrajini, nedaleko od Kijeva, a sporazum se nije ticao poluostrva koje je stavljeno pod rusku kontrolu tek 130 godina kasnije. Štaviše, preterano je reći i da je ovim sporazumom došlo do „ujedinjenja Rusije i Ukrajine“. Dogovor jeste omogućio značajan korak u tom pravcu, ali još će se godinama ratovati do punog ujedinjenja. Sporazum iz Perejaslava često se (pogrešno) dovodi u vezu sa rusko-ukrajinskom unijom, ali ostaje nejasno zašto bi bilo kome u SSSR-u palo na pamet da se 300. godišnjica ovog ugovora proslavi predajom Krima Ukrajini.

Ideja da je transfer opravdan krimskim kulturnim i ekonomskim vezama sa Ukrajinom takođe je nategnuta. Tokom 50-tih godina 20. veka oko 75% stanovnika Krima – od oko 1,1 milion ljudi – činili su etnički Rusi. Povelika zajednica Tatara vekovima je živela na Krimu sve do maja 1944. kada ih je staljinistički režim deportovao u oskudna staništa po centralnoj Aziji, gde su bili primorani da žive više od 40 godina, pod zabranom povratka u domovinu. Staljin je sa Krima takođe prisilno raselio manje grupe Jermena, Bugara i Grka, dovršavajući etničko čišćenje poluostrva. Stoga je 1954. Krim bio „ruskiji“ nego ikada ranije. Krim se doduše jednim manjim delom, prevlakom Perekop, oslanja na južnu Ukrajinu ali veliki region Kerča na istoku Krima upravo je tik uz Rusiju. Poluostrvo je održavalo važne ekonomske i infrastrukturne veze sa Ukrajinom, ali su kulturne veze bile daleko jače sa Rusijom nego sa Ukrajinom. Sem toga, na Krimu su se još od doba carske Rusije nalazile ključne vojne baze pa je vremenom postao simbol imperijalne vojne sile protiv otomanskih Turaka.

Iako su zvanična objašnjenja za transfer Krima i dalje neuverljiva, komentari i podaci iz tog vremena koji su u međuvremenu objavljeni mogu biti od pomoći pri odmeravanju stvarnih razloga iz kog su se sovjetske vlasti odlučile na takav korak. Od posebnog značaja je uloga Nikite Hruščova, ali i traume kroz koje je Ukrajina u to vreme tek prošla kao i tada aktuelna borba za prevlast u SSSR.

Hruščov je na mesto prvog sekretara komunističke partije Sovjetskog Saveza došao septembra 1953. ali će i početkom naredne godine još uvek nastojati da konsoliduje svoju vodeću poziciju. Ranije je službovao kao šef komunističke partije Ukrajine, od kasnih 30-tih do kraja 1949. (izuzev godinu i po dana tokom Drugog svetskog rata koje je proveo na frontu kao politički komesar). Tokom poslednjih nekoliko godina službe u Ukrajini, Hruščov se starao o interesima sovjetskih vlasti u žestokom građanskom ratu vođenom u netom anektiranim zapadnim područjima Ukrajine, posebno u Voliniji i Galiciji. Građanski rat je obeležen velikim stradanjem i teškim zločinima obe strane. Uprkos kasnijoj ulozi koju je Hruščov imao u osudi staljinizma i sprovođenju reformi u Sovjetskom Savezu, koristio se surovim i bespoštednim nasiljem kako bi nametnuo sovjetsku kontrolu u zapadnoj Ukrajini. Povremeni oružani sukobi još uvek su izbijali do sredine 50-tih, ali je u vreme predaje Krima februara 1954. rat bio završen. Često pominjanje „jedinstva Rusa i Ukrajinaca“ i „velikog i neraskidivog prijateljstva“ dva naroda, uz potvrde mudrosti „rukovodstva komunističke partije i sovjetske vlade“ u Ukrajini, na sednici Vrhovnog sovjeta 19. februara ukazuju da je Hruščov ovaj transfer video kao sredstvo za utvrđivanje sovjetske kontrole nad Ukrajinom posle konačne pobede u građanskom ratu. Već brojnoj ruskoj manjini u Ukrajini uskoro će se pridružiti još oko 860.000 Rusa.

Donekle sličan pristup korišćen je i nešto ranije, prilikom aneksije baltičkih republika, posebno Letonije i Estonije, u kojima je do 40-tih živelo vrlo malo Rusa. Staljinistički režim je ohrabrivao Ruse da se doseljavaju u ove republike a takvu politiku su nastavili i Hruščov i Leonid Brežnjev. Doseljavanje Rusa u baltičke republike je srazmerno bilo masovnije, ali će u apsolutnim brojevima daleko najveći broj Rusa doći u Ukrajinu posle transfera Krima i uskoro će se čitav region identifikovati sa Rusijom, učvršćujući sovjetsku kontrolu.

Predaja Krima Ukrajini bila je i od političke koristi za Hruščova u potrazi za podrškom u tekućoj borbi za prevlast sa sovjetskim premijerom Georgijem Maljenkovim, koji je posle Staljinove smrti 1953. došao na čelo Sovjetskog saveza. Ispočetka u zaostatku, Hruščov je postepeno slabio poziciju Maljenkova, a značajnu prednost stekao je dolaskom na mesto prvog sekretara komunističke partije septembra 1953. Ipak, poststaljinistička borba za prevlast još nije bila završena i Huščov se trudio da prikupi što veću podršku partijskog prezidijuma za smenu Maljenkova sa mesta premijera (što mu je pošlo za rukom u januaru 1955). Među onima čijoj se podršci Hruščov nadao bio je Oleksij Kiričenko koji je početkom juna 1953. postao prvi sekretar komunističke partije Ukrajine (namesto Leonida Meljnikova, koji je decembra 1949. nasledio Hruščova) a ubrzo potom i punopravni člana partijskog prezidijuma. Hruščov je navodno još 1944., tada još uvek lider ukrajinske komunističke partije, sugerisao Staljinu da bi ustupanje Krima Ukrajini bio korisno sredstvo u osvajanju podrške lokalne elite.[1] Bez obzira da li tačna (teško je potvrditi verodostojnost prisećanja iz druge ruke), sama priča ukazuje da je Hruščov već 1944. mislio da je proširenje ukrajinske teritorije način za pridobijanje tamošnjih elita. Gotovo je izvesno da da je Hruščov smatrao da će mu transfer Krima obezbediti podršku Kiričenka. Znao je da ne može automatski računati na Kiričenkovu potporu jer su se njih dvojica sukobili prethodnog leta, kada je Kiričenko podržao Lavrentija Beriju u oštroj kritici situacije u zapadnoj Ukrajini, usmerenoj na mnogo toga što je Hruščov radio u vreme dok je bio na čelu republike. Hruščov se nadao da će predaja Krima Ukrajini odagnati tenzije iz te epizode i utvrditi podršku Kiričenka u budućem obračunu sa premijerom Maljenkovim.

Iz prvobitno objavljenih dokumenata, kao i onih koji su se kasnije pojavili, očigledno je da je ustupanje Krima sprovedeno u skladu sa sovjetskim ustavom iz 1936. u čijem se članu 18 navodi da „teritorija savezne republike ne može biti promenjena bez njene saglasnosti“. Iz beležaka sa diskusije prezidijuma Vrhovnog sovjeta vidi se da su i Rusija i Ukrajina dale saglasnost kroz svoje parlamente. Jedan od zvaničnika koji je prisustvovao sednici 19. februara 1954, Oto Kuusinen, čak se hvalio da je „samo u našoj zemlji (SSSR) moguće da se pitanja od vrhunskog značaja kao što je teritorijalni transfer pojedine oblasti određenoj republici, reše bez ikakvih teškoća“. Moglo bi se reći da bi proces iz 1954. bio mnogo bolji da jeste bio komplikovan i težak, ali bez obzira kako se hitrost teritorijalne rekonfiguracije ocenjuje, ovde je poenta naglasiti da nije tačno reći da je Krim predat Ukrajini neustavno ili nezakonito, kao što to ovih dana govore neki ruski komentatori i vladini službenici. Pravni sistem u Sovjetskom Savezu bio je uglavnom fikcija, ali je transfer sproveden u skladu sa propisima koji su tada bili na snazi. Konačno, bez obzira na to kako je transfer izveden, Ruska Federacija je izričito prihvatila ukrajinske granice iz 1991. u dva sporazuma – Beloveškim dogovorom iz decembra 1991. kojim je ozvaničen raspad Sovjetskog Saveza, i Budimpeštanskim memorandumom iz decembra 1994. kojim je definisan status Ukrajine kao ne-nuklearne sile.

Krim je u sovjetskoj Rusiji prvobitno bio „autonomna republika“ ali je 1945. njegov status promenjen u „oblast“, navodno zato što posle deportacije krimskih Tatara više nije bilo potrebe za autonomijom. Pošto je Krim predat 1954, poluostrvo će zadržati status oblasti unutar sovjetske Ukrajine narednih 37 godina. Posle referenduma i rezolucije ukrajinskog parlamenta početkom 1991, Krimu je vraćen status „autonomne republike“ i tako će ostati i posle raspada Sovjetskog Saveza. U Ruskoj Federaciji ne postoji kategorija „autonomne republike“. Prema sporazumu o aneksiji koji su ruske i krimske vlasti potpisale 18. marta 2014. status poluostrva biće „republika“, čime će se Krim pridružiti grupi od 21 „republike“ u Ruskoj Federaciji, koju danas čine ukupno 84 federalna „subjekta“.

Ironično danas zvuče reči predsednika prezidijuma Vrhovnog sovjeta Klimenta Vorošilova koji je na sednici 19. februara 1954. u svom završnom izlaganju ukazao da su „neprijatelji Rusije … uporno pokušavali da otmu krimsko poluostrvo od Rusije i koriste ga za pljačku i razaranje ruskih zemalja“. Vorošilov je tada pohvalio „zajedničke bitke … ruskog i ukrajinskog naroda“, jer su pružili „ozbiljan otpor drskim uzurpatorima“. Njegov prikaz starih ruskih „neprijatelja“ danas je jezivo prikladan kao opis ponašanja Rusije prema Ukrajini. Još jedna tragična ironija krimskog transfera kazuje da operacija koju je Moskva preduzela da bi učvrstila svoju kontrolu, i posle 60 godina progoni Ukrajinu.

Wilson Center, 19.03.2014.

Prevela Milica Jovanović

Peščanik.net, 22.03.2014.



———–    
  1. O ovoj stvari govori P. Knjiševski, „Shtrikhi k portretu kremlevskoi galerei,“ Novoe vremya (Moskva), broj 9 (april 1994), str. 54. Knjiševski tvrdi da mu je 1944. (pedeset godina ranije) Hruščov ispričao da je prilikom posete Moskvi razgovarao o tome sa Staljinom. Villijam Taubman uzima ovu priču zdravo za gotovo u svojoj knjizi Khrushchev: The Man and His Era (New York: W. W. Norton, 2002), str 163. Ja sam međutim skeptičan – delom zato što je Hruščov vrlo dobro znao kako se divljački Staljin obračunao sa ukrajinskim elitama 30-tih, delom zato što mu je glavni prioritet 1944. bio da uguši oružanu pobunu u zapadnoj Ukrajini, a delom i zato što je priču iz druge ruke, ispričanu tako dugo nakon događaja, po sebi teško proceniti – ali smatram to prihvatljivim zapažanjem o sklonostima Hruščova u to vreme.
UKRAJINA