Foto: Marcello Perino/National Geographic Traveler Photo Contest
Foto: Marcello Perino/National Geographic Traveler Photo Contest

Ovih dana smo od pomoćnika ministra prosvete saznali da je među građanima Srbije njih 17 odsto nepismeno, a 23 odsto ima završenu samo osnovnu školu. Jednostavno sabravši ta dva podatka, pomoćnik ministra izveo je zaključak da 40 odsto građana nema radnu kvalifikaciju. To dalje znači da radnu kvalifikaciju imaju samo oni građani Srbije koji su završili najmanje srednju školu. Pomoćnik ministra, međutim, nije objasnio u kom smislu su te kvalifikacije u stvari važne i kakve to veze ima sa pismenošću.

Ima razloga da se sumnja u podatke koje je izložio pomoćnik ministra. Nije jasno na šta on misli pod pismenošću i kakva je veza između (ne)pismenosti i završene osnovne ili srednje škole da bi se ti podaci tako olako sabirali ili oduzimali. Jednako tako nije jasna ni veza između radne kvalifikacije i (ne)pismenosti. Biće da je pomoćnik ministra ljude sa nezavršenom osnovnom školom naprosto uzeo za nepismene (iako jedno s drugim nije nužno u vezi). A onda je njih i one sa osnovnom školom stavio nasuprot onima sa radnom kvalifikacijom koju prepoznaje tržište rada. Tako je on ukrstio podatke koji jedni s drugima ne moraju imati nikakve veze i bez potrebe napravio zbrku.

Zato ovde neću komentarisati njegove podatke. Više me zanima kontekst u koji su ti podaci smešteni i na osnovu koga se tumače. Reč je zapravo o dva komplementarna konteksta: prvi upućuje na obrazovanje odraslih, o čemu je pomoćnik ministra u stvari govorio; a drugi se tiče veze između obrazovanja i rada (preciznije, tržišta rada): taj kontekst je pomoćnik ministra podrazumevao kada je rekao – „Jedan od osnovnih uslova za zapošljavanje jeste najmanje završena osnovna škola.“ (Iz čega se jasno vidi da radna kvalifikacija nije od suštinskog značaja kada je reč o pukom zapošljavanju, pa ostaje nejasno zašto je pomoćnik ministra to uopšte pominjao.)

Tema je dakle obrazovanje odraslih i dovođenje u tesnu vezu tog obrazovanja sa zapošljavanjem i tržištem rada uopšte. Obrazovanje odraslih je široka oblast kojom se stručnjaci i filozofi obrazovanja bave decenijama. U raznim vremenima, razne pedagoške škole koristile su različite nazive za tu oblast – „permanentno obrazovanje“ je jedan od tih naziva. On nam je ovde zanimljiv iz jednog na prvi pogled manje važnog razloga: „Uvod u permanentno obrazovanje“, autora Paula Lengranda, bila je prva po redu knjiga koja se 1971. godine pojavila u biblioteci XX vek urednika Ivana Čolovića.

U originalu na francuskom, ta knjiga objavljena je 1970, a njen izdavač bio je UNESCO. S obzirom na to ko ju je objavio, ovu knjigu možemo danas čitati i kao jedan naročiti dokument o vremenu u kome je nastala. Dakle, pre četiri decenije obrazovanje odraslih, na koje se odnosio termin permanentno obrazovanje, takođe je bilo dovoljno važna tema da se njome ozbiljno pozabave i velike međunarodne organizacije. No, tih dalekih sedamdesetih godina prošlog veka o permanentnom obrazovanju nije se govorilo isključivo iz perspektive tržišta rada. Naprotiv, ono je bilo važno i iz ugla „istine bića“, o čemu svedoči knjiga „Razvoj čoveka“ istog autora, objavljena nekoliko godina kasnije.

Ta, pomalo nesrećno skovana sintagma „istina bića“ odnosi se na jednu jednostavnu činjenicu da se kroz proces obrazovanja a kasnije i rada ljudi usmeravaju ka posebnim oblastima koje osobu sputavaju da do kraja realizuje one svoje osobine koje ne dolaze do izražaja u tim oblastima. Permanentno obrazovanje onda treba da predstavlja i humanu kompenzaciju za one strane ljudske ličnosti koje isključuju viši stepeni obrazovanja (usavršavanja), kao i sam radni proces. Lengrand (a sa njim dakle i UNESCO) posebno će naglasti da se kategorije estetskog i društveno-političkog obrazovanja moraju naći u središtu permanentnog obrazovanja, jer pomoću njih osoba uči da uživa u dokolici i da aktivno učestvuje u političkom životu.

Lengrand piše da estetsko obrazovanje treba da umanji jaz između radničkih masa i elitnih grupa u društvu, tako što će radnike naučiti da razumeju i prihvate umetnička dela visoke kulture. Društveno-političko obrazovanje, pak, treba da kompenzuje nedostatke koji proističu iz činjenice da politika ne zauzima mesto u obrazovanju koje bi po svemu moralo da joj pripadne: „Obrazovanje u celini nosi trag političke nepismenosti većeg dela nastavničkog tela“, primećuje Lengrand. „Za većinu onih čija je dužnost da vaspitaju decu, politika predstavlja obezvređeni oblik ljudske aktivnosti, koju doduše ne možemo izbeći, ali koja ima samo daleke i slučajne veze sa kulturom i razvojem ličnosti.“ Zbog toga, „ono što često nedostaje, čak i najodlučnijim, najkompetentnijim pobornicima političke borbe, to je dobro usmereno, dobro zasnovano i istrajno mišljenje o prirodi vlasti i njenim činiocima, o snagama koje se nalaze u institucijama i ljudima i deluju kroz njih“.1

Da zaključimo, sredinom prošlog veka koncept obrazovanja odraslih se u globalnim razmerama pored ostalog ticao i ispunjenja ličnosti i ostvarenja njenih različitih potencijala. To obrazovanje imalo je za cilj i formiranje kompetentnih građana koji će biti u stanju da aktivno i odgovorno učestvuju u političkom životu. Ono je takođe trebalo da nadomesti i manjkavosti i propuste školskog sistema obrazovanja, a ne samo da bude puka zakasnela zamena za one koji su iz tog sistema iz raznih razloga ispali. (Razume se, nije Lengrand prvi došao na takve ideje: pola veka pre njega o tome je u Sjedinjenim Državama ubedljivo pisao John Dewey,2 na koga se, opet, nekoliko decenija kasnije naslonila Deweyijeva zemljakinja Amy Gutmann3 u razradi koncepta demokratskog obrazovanja. To što je Lengrandova knjiga bila gotovo odmah po objavljivanju na francuskom prevedena i objavljena i u Beogradu, svedoči ponešto i o stanju duha, barem u deklarativnoj ravni, u tadašnjoj saveznoj državi.)

Pola veka kasnije, i nekoliko ratova posle, u Srbiji je ideja o permanentnom obrazovanju celovitih i politički kompetentnih ličnosti netragom nestala, kao da nije ni postojala. Razgovorom o obrazovanju odraslih sada dominira isključivo prezrivi pogled na nepismene i nekompetentne mase. Njih treba ubrzano opremiti i izbaciti na tržište rada kako bi se skinule s poslovične grbače države. Ta civilizacijska pedagoška retardacija prava je slika uspeha domaćih nacionalističkih „revolucija“ i naopakih tranzicijskih stremljenja.

Peščanik.net, 17.08.2014.

RAZGOVOR O OBRAZOVANJU

________________

  1. Pol Langran, „Uvod u permanentno obrazovanje“, prevele Vlatka Culek i Stamenka Uvalić (Beograd: Biblioteka XX vek, 1976, drugo izdanje), str. 113, 114.
  2. Sa čijim prevodom smo imali sreće kao i sa prevodom Lengranda: naime njegovo delo „Democracy and Education. An Introduction to the Philosophy of Education“ iz 1916. pojavilo se u prevodu na srpski nepune dve decenije kasnije, što je zapravo relativno brzo ako se imaju u vidu okolnosti u kraljevini Jugoslaviji posle I svetskog rata. Vidi Džon Djui, „Pedagogika i demokratija. Uvod u filozofiju vaspitanja“, preveo dr Dragomir Ikonić (Beograd: Izdavačko i knjižarsko preduzeće Geca Kon, 1934).
  3. Vidi Amy Gutmann, „Democratic Education“ (Princeton, N. J.: Princeton University Press, 1999, izmenjeno izdanje [1987, prvo izdanje]). U prevodu Slobodanke Glišić, delovi iz ove knjige objavljeni su u časopisu „Reč“ br. 82 (2012), str. 277-348.
The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)