drvene babuške

Russian Dolls…

Demarš, demarš – brujala je prošlog četvrtka cela Srbija. Posle samo sedam dana – ništa, kao da ništa nije ni bilo.

Pretnja, ucena, iživljavanje – to su bili komentari koji su zauzimali najveći deo „javnog diskursa“.

Onda se pokazalo da ništa od toga nije tačno. A najpre se ispostavilo da nije reč ni o kakvom demaršu, tj. snažnom protestu (koliko to uopšte diplomatski protest može da bude), nego o znatno blažem obliku komunikacije, tzv. ed-memoaru (aide-memoire), prevedeno na srpski „podsetniku“. Radilo se, dakle, o „papiru“, bolje, tj. diplomatskim rečnikom rečeno, „ne-papiru“ (non-paper), koji je vlada Evropske unije poslala Vladi Srbije.

Suština tog „pismena“, kako se izrazio premijer Vučić, bila je u zahtevu ne da Srbija potpuno obustavi svoj izvoz u Rusiju, kako se govorilo, nego samo da ga dodatno, novim merama, ne stimuliše. Odnosno, kako je to precizno formulisao Vladimir Gligorov, da se Srbija, ako se već nije pridružila sankcijama Evropske unije protiv Rusije (što od nje niko nije ni tražio), dakle, ne pridruži ni sankcijama Rusije protiv Evropske unije.

Ali, sva ta naknadna istina, ma kako jasna i ubedljiva bila, imala je snagu istu kao što ima novinski demanti neke prethodno objavljene vesti. Dakle, gotovo nikakvu.

Ipak, nije briselski „podsetnik“ bio uzaludan. On je, što direktno što indirektno, ovdašnjoj javnosti osvežio pamćenje i u nekim drugim stvarima. Recimo o tome da je kad se krajem marta u Njujorku glasalo o Rezoluciji kojom se potvrđivao teritorijalni integritet Ukrajine, Srbija bila – uzdržana. (Zapravo, „formalno-pravno“ nije ni glasala, ali u suštini to je to.) Dakle, bez obzira na sva zaklinjanja koja su nakon toga usledila, u toj jedinstvenoj prilici, na tom najvišem mestu, u Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija, kada se branio suverenitet Ukrajine, Srbija je faktički glasala u korist Rusije. A protiv Evropske unije. Ali i – što je najvažnije – protiv sebe.

Konačno, ispostavilo se da su pojedinci ed-memoar pokušali da iskoriste za političku rehabilitaciju Slobodana Miloševića. A to je, pak, podsetilo na jednu sasvim zaboravljenu činjenicu. U Rusiji se već odavno kriju Mirjana Marković i Marko Milošević. U stvari, bolje bi bilo reći da se oni u Rusiji i ne kriju, nego da su tamo našli utočište i da se nalaze pod zaštitom ruske države. Srbija je odavno izdala poternicu za njima, ali Rusija i ne pomišlja da ih izruči Srbiji. A, nije zgoreg podsetiti, reč je o ljudima optuženim (ili bar osumnjičenim) za teška krivična dela. Ali, na to danas u Srbiji Putina niko ne sme da podseti.

Novi magazin, 26.08.2014.

Blog Mijata Lakićevića, 26.08.2014.

Peščanik.net, 28.08.2014.


The following two tabs change content below.
Mijat Lakićević, rođen 1953. u Zaječaru, završio Pravni fakultet u Beogradu 1975, od 1977. novinar Ekonomske politike (EP). 90-ih saradnik mesečnika Demokratija danas (ur. Zoran Gavrilović). Kada je sredinom 90-ih poništena privatizacija EP, sa delom redakcije stupa u štrajk. Krajem 1998. svi dobijaju otkaz. 1999. sa kolegama osniva Ekonomist magazin (EM), gde je direktor i zam. gl. i odg. ur, a od 2001. gl. i odg. ur. 2003. priređuje knjigu „Prelom 72“ o padu srpskih liberala 1972. 2006. priređuje knjigu „Kolumna Karikatura“ sa kolumnama Vladimira Gligorova i karikaturama Coraxa. Zbog sukoba sa novom upravom 2008. napušta EM (to čine i Vladimir Gligorov, Predrag Koraksić, Srđan Bogosavljević…), prelazi u Blic, gde pokreće dodatak Novac. Krajem 2009. prelazi u NIN na mesto ur. ekonomske rubrike. U aprilu 2011. daje otkaz i sa grupom kolega osniva nedeljnik Novi magazin, gde je zam. gl. ur. Dobitnik nagrade Zlatno pero Kluba privrednih novinara. Bio je član IO NUNS-a. Sa Mišom Brkićem ur. TV serije od 12 debata „Kad kažete…“. Novije knjige: 2011. „Ispred vremena“ o nedeljniku EP i reformskoj deceniji u SFRJ (1963-73); 2013. sa Dimitrijem Boarovim „Kako smo izgubili (Našu) Borbu“; 2020. „Desimir Tošić: Između ekstrema“; 2022. „Zoran Đinđić: prosvet(l)itelj“.

Latest posts by Mijat Lakićević (see all)