Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Nije zapravo jasno zašto se računa da je zamrznuti konflikt bolje rešenje od normalizacije odnosa sa kosovskim vlastima? Bolje sa stanovišta srpskih interesa. Ostaviću za trenutak po strani koji su to tačno interesi.

Ako dobro razumem glasnogovornike Srpske pravoslavne crkve (SPC), normalizacija jeste poklanjanje Kosova Albancima, dok se zamrzavanjem konflikta omogućava da se ono što je oteto vrati (istim sredstvima, dakle silom). Tako da, ako dobro razumem, SPC poziva na vojno ili drugo rešenje koje se zasniva na sili. Ovo tumačenje potkrepljuju i izjave da se očekuju promene odnosa snaga, pa će se onda “oteto vratiti”. Ne promene odnosa snaga između Srba i Albanaca već između velikih sila, gde će Rusija i Kina nadjačati Evropu i Ameriku i Srbiji vratiti Kosovo.

To opravdava politiku zamrznutog konflikta. Ostavljam po strani šta je to zamrznuti konflikt, jer sam o tome već pisao, i uzimam da se želi reći da je potrebno imati trajno neprijateljske odnose sa Kosovskim vlastima, do časa kada se odnos snaga promeni i srpska se vlast, uz pomoć prijateljskih velikih sila, ponovo uspostavi na Kosovu. Ne pretpostavlja se saglasnost Albanaca. Jer, kako se kaže, pošteni Albanci ionako znaju da im Kosovo ne pripada.

Zašto je to bolje od normalizacije odnosa? Pretpostavljam da se želi reći, u skladu sa prethodnim zagovaranjem neprijateljstva do povratka srpske vlasti na Kosovu, da bi Albanci, koji sada znaju da im Kosovo ne pripada tada poverovali da im u stvari pripada, pa bi povratak srpske vlasti na Kosovu postao ostvarljiv jedino ukoliko bi se s tim kosovski Albanci složili. A opet, velike sile, one koje će nadjačati Ameriku i Evropu, te će velike sile biti nespremne da silom primoraju Albance da vlast predaju Srbiji. I Kosovo bi zauvek bilo poklonjeno Albancima, a onda slede gubici istorije, tradicije, identiteta, vere, nacije i ukratko svega.

Zašto bi silom bilo lakše nego milom? Kada se promeni odnos snaga. Ja bih pomislio upravo obratno, da bi bilo lakše stanovnike Kosova uveriti da je u njihovom interesu da stupe u neku vrstu političkog saveza sa Srbijom jer bi to zagovarali novi vladari sveta – Rusija i Kina. Ako ni zbog čega drugog, onda zato što bi to zahtevalo manje žrtava, a bilo bi lakše i Evropi i Americi da se s tim saglase, pogotovo usled toga što više odnos snaga ne bi bio na njihovoj strani. Primena sile bila bi skuplji postupak za sve. Pa ako bi svima bilo jasno koji je konačni ishod, zašto ne bi moglo milom nego bi bila potrebna sila?

Uostalom, to ne mora da bude samo hipotetičko pitanje. U slučaju gubitka Kosova srpski su predstavnici više puta imali priliku da procene odnos snaga i da potraže političko rešenje. Zaista, Kosovo bi verovatno ostvarilo nezavisnost jer je, u ovom bi se kontekstu moglo reći, takav bio odnos snaga (ovo nikako nije izvesno, no ostavljam to po strani), ali bi onda Srbija na isti način postigla povoljan politički ishod kada bi se taj odnos snaga promenio, kao što se očekuje da će se promeniti. Osim što bi u međuvremenu odnosi između Srbije i Kosova bili normalni, što ne znači i prijateljski, mada i to nije isključeno kada je reč o budućim generacijama koje ne moraju da brane svoj identitet neprijateljstvom.

Koje su prednosti normalizacije, može se pitati? Pa, zapravo, nisu male. Tu bi sada bilo neophodno identifikovati interese koje srpska država, građani Srbije i srpski narod, a i SPC, imaju na Kosovu. Uzmimo da je crkveni interes da se bavi svojim poslom nesmetano i bezbedno, to bi trebalo da je jedan vid normalizacije odnosa. Recimo da je interes građana Srbije da ulažu na Kosovu ili da se tamo nastanjuju i rade i žive, to bi trebalo da je jedan od ciljeva normalizacije. Neka je interes srpskog naroda da tamo proslavlja praznike i obnavlja znanja iz istorije i kulture, to bi normalizacija trebalo da omogući. Zapravo, nije jasno koji konkretni interes ne bi bio ostvariv normalizacijom odnosa, osim što bi bilo potrebno sve to raditi uz saradnju kosovskih vlasti. Ukoliko bi tu mogao da bude problem jezik, dakle način komunikacije s tim vlastima, to bi takođe bio predmet normalizacije. Jer je srpski jezik i tako službeni jezik na Kosovu.

Uzmimo, svejedno, da to nije dovoljno da se sačuva srpski identitet, ništa ne stoji na putu srpskim vlastima, uz saradnju Srpske pravoslavne crkve, da, kada dođe vreme, kada se promeni odnos snaga, da dakle ponude Albancima da sa srpskim vlastima zajednički upravljaju Kosovom. Računam da se ne teži uspostavljanju vanrednog stanja kao trajnog oblika vlasti na Kosovu. Računam da se ne želi vlast na Kosovu uz nepomirljivo neprijateljstvo sa albanskim građanima koji tamo žive. Ako ne, onda zašto je bolje silom nego milom?

I uostalom, zašto nije moguće normalizacijom odnosa sa kosovskom državom obezbediti srpske interese, bilo verske ili svetovne? Jer, na kraju krajeva, uzmimo da se odnos snaga ne promeni ili bar ne sa očekivanom politikom novih velikih svetskih sila, šta onda?

Novi magazin, 15.01.2018.

Peščanik.net, 17.01.2018.

KOSOVO

The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija