Chalk Art by David Zinn

Chalk Art by David Zinn

Slovenska pop grupa “Zaklonišče prepeva” snimila je pjesmu pod naslovom Samo da prođe demokratija. Video klip živahno cirkulira među korisnicima interneta i društvenih mreža u post-jugoslavenskim zemljama. Istina, sličnih video klipova u ovih dvadesetak godina bilo je. Autori klipa ne mare za originalnost nego suprotno: izraubanim jezikom i imagologijom oni udaraju po našem izmorenom i otupjelom pamćenju. Sve je u tom video klipu – muzika, riječi, scenografija – po tisuću puta upotrijebljeni citat, citat do citata, i citat citata. Prazna industrijska hala, nekoliko statista, glavni pjevač s Che Gevarinom beretkom na glavi, svi u pozi koju su skinuli s kakvih komunističkih plakata, s pogledima koji izražavaju nepokolebljivu vjeru u budućnost. Tu je harmonikaš s harmonikom i tri zastave – plava, bijela, crvena – koje simboliziraju jugoslavenski razvod, ni traga crvenoj zvijezdi, dakako. Sve u tom video klipu djeluje amaterski, a stihovi toliko vrve općim mjestima da u slušaocu izazivaju mučninu:

“Na magare sam pao s konja, jašem ko poslednji dronja; ne verujem više bajkama, dnevno šljakam dva-tri posla, a računa nikad dosta, kako li je starim majkama; Dedovi su ratovali, mnogi su živote dali, da li smo se zato borili, šutnuli su Švabe i kralja, znali su da on ne valja, dušmane su sve oborili; Samo da prođe demokratija, u tri krasne nek ide bratija, samo da prođe demokratija, i da opet zaživimo kao ljudi; Bratija zgrće pare, igra golf, voza jaguare, sede nam na kičmi skotovi, njih je samo jedna šaka, a nas gomila prostaka, pokažimo im da su gotovi.”

Slušajući jak i jasan glas pjevača stariji slušalac ne može vjerovati da netko može biti tako mlad i pritom se služiti tako iznošenim jezikom socijalne kritike (koja pripada studentskim demonstracijama sedamdesetih godina, ali i seljačkim bunama protiv velmoža i okrutnih utjerivača poreza), jezikom političke kritike s vokabularom koji pripada (sada već pradjedovskom!) partizanskom pokretu (dušmani, Švabe, bratija, itd.). Pa ipak, ovaj pop-protest odnosi se na suvremeno tranzicijsko vrijeme koje još uvijek traje (iako je od jugoslavenskog razvoda prošlo dobrih dvadesetak godina!). Posljednji stih, pokažimo im da su gotovi, po nekom jezičnom automatizmu čita se kao: pokažimo im da smo gotovi. Jedini vizualno i značenjski jaki detalj u spotu je sam kraj, slika Djeda Mraza na napuhavanje, koji leži ispuhan i zgažen na podu prazne hale. Kamera se dugo zadržava na Djedu Mrazu, koji se polako napuhava i zadobiva svoj oblik.1 Video klip pobuđuje pažnju među post-Jugoslavenima; banalna preciznost artikulacije problema i izražavanje nemogućnosti protesta kroz pozivanje na protest – njegova su snaga.

I eto, dogurali smo do kraja, do samog dna demokracije. Što je više protesta, tim su protesti manje efikasni, čim je više kanala za odašiljanje poruka, tim se poruke manje čuju. Svi živimo u Hyde Parku, svatko od nas ima pravo na svoj Speaker’s corner. Politički jezik izgubio je snagu uvjeravanja, postao je govor ispražnjen od značenja: ljudi se grupiraju prema instinktu krda, udesno ili ulijevo, vjerujući da će zahvaljujući lijevima ili desnima uspjeti sačuvati posao, ili naći posao ili pak dogurati do osigurane penzije. Jezik političkog protesta izgubio je snagu uvjerenja, protestanti dođu i prođu. Parole, golotinja, cvijeće u kosi, obnažene ženske grudi, živi Isusi na križu, samospaljivanje, honkonški kišobrani – sve to načas bljesne u novinama i ekranima i brzo potone u mrak.

Možda je već prije dvadeset godina trebalo poslušati što govore “kumice”. Hrvatske nove vlasti početkom devedesetih promijenile su mnoge stvari, između ostaloga su nakratko uznemirile uobičajeni život Dolca, glavne tržnice u Zagrebu, postavivši onamo naoružane, specijalno uniformirane čuvare reda. “Kumicama” – ženama iz okolnih zagrebačkih sela, koje na Dolac donose domaći sir i vrhnje, kukuruzni kruh i svježa jaja – nije se sviđala prisutnost uniformi na tržnici. Kada bi se pojavili dečki u uniformama, žene bi signalizirale jedna drugoj: “Bežte, cure, eno ide demokracija!”

Od replike “Bežte, cure, eno ide demokracija!” do stiha “Samo da prođe demokratija i da opet zaživimo kao ljudi” proteklo je više od dvadeset godina. Od pada Berlinskog zida proteklo je dvadeset i pet godina. Hoće li se itko u slavljeničkoj euforiji stići zapitati što se u ovih dvadeset i pet godina izdogađalo? Kako to da danas mladi ljudi priželjkuju nestanak “demokracije” da bi ponovo “zaživjeli kao ljudi”?!

Gdje je demokracija? Zašto jedna starica u Sarajevu svake godine na dan Titove smrti pali svijeću za Tita? Starica je, naime, i danas uvjerena da je Tito zaslužan za emancipaciju žena u Jugoslaviji jer je Muslimankama skinuo hidžabe. Danas staričina praunuka nosi hidžab i zamjera svojoj prabaki njezinu “emancipiranu prošlost”.

Institucija crkve, koja je žene danas ponovo vratila pod svoje okrilje, uspješno radi na pokoravanju ljudi, i u tom je smislu najbliži saveznik post-jugoslavenskih “demokratura”, novih država koje simuliraju demokraciju. Crkva je efikasnija institucija od države: u hrvatskim školama ima više sati vjeronauka nego informatike; u hrvatskim bolnicama ima više križeva po zidovima nego zaliha injekcija, zavoja i vate; u hrvatskim bolnicama nedostaje medicinskih sestara, ali su zato otvorena stalna radna mjesta za svećenike da se nađu pri ruci umirućima; zahvaljujući crkvenoj pro-life propagandi već peta javna bolnica u Hrvatskoj odbija da obavlja abortuse. Crkva je najtotalitarnija i najefikasnija institucija sistema: uzima sve, a zauzvrat prodaje toplu vodicu utjehe.

Koje su to demokratske slobode ostavljene građanima Skopja, na primjer? Grad je gotovo preko noći postao najgrotesknija evropska prijestolnica, primjer toga što sve mogu poludjeli državni oci i arhitekti kada im se prohtije da malo “arhaiziraju” grad. Skopje je danas evropski Disneyland, grad u kojemu ima više javnih skulptura slavnih Makedonaca nego samih Makedonaca; više državnih palača sagrađenih od plastike i gipsa nego stanova; i više besmislenih tona betona, bronce i cementa nego igdje na svijetu. Očajna skopska inteligencija iskoristila je sve demokratske oblike protesta, i ništa nije pomoglo: cio grad nastanila je svojim amaterskim brončanim skulpturama priučena kiparica, nečija žena, sestra ili ljubavnica.

Koje su to demokratske mogućnosti ostavljene ljudima u penziji? Penzioneri od svojih penzija ne mogu živjeti, a ako mogu, onda izdržavaju svoju nezaposlenu djecu. Koje su to demokratske mogućnosti ostavljene Hrvatima, Srbima, Bosancima, Makedoncima i drugima, koji su se našli bez posla u dobi od pedeset godina ili pak onim mladim snagama koje svake godine izlaze iz škola i fakulteta da započnu svoj život? Koje su to demokratske slobode ostavljene onoj velikoj većini ljudi koja nema novaca da plati advokata, zubara, liječnika, da školuje djecu, ili da im uopće pruži krov nad glavom? Demokracija je danas termin koji pokriva mnoge stvari: praksu bespoštedne kapitalističke eksploatacije, neslobodne medije, medijsku maniplulaciju, cenzuru korporativnog kapitalizma, proizvodnju laži, moderno ropstvo… Pritom neki, poput splitske grupe koja se zove “Urbana desnica”, koriste svoje demokratsko pravo i protestiraju s plakatima na kojima piše Smrt komunizmu! Gdje je taj komunizam koji treba usmrtiti? Gdje se sakrio? U halama prve novootvorene hrvatske Ikee?

Nema mnogo životinjskih vrsta na zemaljskoj kugli koje jedu svoju vlastitu vrstu. Štakori su u tom smislu majstori: ako im se ukine hrana, neće prezati od toga da počnu jesti najbližeg svoga. Ni ljudi neće prezati od svojih. Zato, ako vam se u posljednje vrijeme događa da vas nepoznati ljudi gurnu u prolazu, ili da vam kažu nešto ružno; da vam u prolazu drsko strgnu lančić s vrata; da vaši donedavni prijatelji i znanci više ne odgovaraju na vaše mejlove; da se više ne možete osloniti ni na čiju riječ: na riječ stolara koji je obećao doći i popraviti prozor, na riječ plinara i vodoinstalatera, na riječ frizera i pedikera, ni na čiju riječ; ako vam se, dakle, dogodi da vam čak i susjedov desetogodišnji klinac pljune u lice dok se zajedno vozite liftom – ne bojte se, ne umišljate stvari, da, sve vam se to zaista i događa, niste paranoični, desetogodišnji klinac vam je zaista pljunuo u lice. Najvažnije je da to ne uzmete k srcu. Don’t take it personal. Jer sve to ne događa se samo vama, događa se svima oko vas, samo je ljudima teško da o tome govore, opće poniženje pregolemo je, zašto onda priznati malo poniženje, iako, istina, ono najviše i boli. Ne, nije još strašno, telefoni još rade, vaši najbolji prijatelji vas u subotu pozivaju na proslavu rođendana, poruke vaših znanaca još se pojavljuju u vašoj elektronskoj pošti, iako su, istina, sve rjeđe… Pojave se, na vaš poticaj, izmijenite nekoliko kompulzivnih mejlova, a onda opet, i vi i druga strana, potonete u više mjesečnu šutnju, a onda opet zazvoni slabašno zvonce, da bi sljedećega puta zauvijek zatihlo… Don’t take it personal, mi smo u ratu, počeli smo istrebljivati jedni druge, ukinuta nam je hrana i dostojanstvo, postali smo bespotrebni. Ne, ljudi ne pokazuju neprijateljstvo prema vama, nego prema svima, a vi ste im, eto, slučajno naletjeli, i čim su okrutniji, neprijateljskiji, tim su ustrašeniji. Ako vam se čini da tonete, don’t take it personal, ljudi koji vas sprečavaju da se uhvatite za krajičak splavi i sami su na splavi tek privremeno, zato tako marljivo obavljaju posao odgurivanja nesretnih davljenika među kojima ste i sami. Ne brinite, kažem, jer uskoro će se i oni naći u hladnoj, tamnoj vodi, netko će uskoro i njih gurnuti, ukoliko drugi ne odluče da ih zadrže na splavi kao zalihu hrane…

Pamet u glavu, dakle, nagledali ste se Mad Maxova, znate što vam je činiti. Rat je počeo, opremite svoje podrume, stvorite zalihe benzina, nikad se ne zna, zalihe šibica i svijeća, zalihe konzervi sa hranom – sa svime time ćete trgovati i tako pametno produžavati svoj život. Rat je, kažem, počeo, klasa protiv klase, svi protiv sviju, pojedinac protiv pojedinca, signali su zasada teško čitljivi, ali rat je tu. Nije li vas prvi susjed jutros bezrazložno munuo u prolazu? Luđak, pomislili ste, odlučivši da nećete ulaziti u konflikt. Uskoro ćete morati, jer neće biti druge, zabarikadirajte se, dovucite vreće s pijeskom, mi smo već u ratu, samo to nismo zamijetili, možda i zato jer smo čekali jasne znakove apokalipse, a cio trik je u tome da nema apokalipse, postoji samo post-apokalipsa, apokalipsa je kao šećerna bolest, i ne znate da je imate… Pripremite se, dakle, jer ćete se uskoro morati konfrontirati s licima onih koji su i dosada bili među vama: s nepismenima, brutalnima, naoružanima do zuba, bijesnima, podivljalima, gladnima, da, s kanibalima, s ljudima koji vladaju samo s jednom vještinom – vještinom preživljavanja. A ako preživite, ako preživimo, možda ćemo jednoga dana opet zaživjeti kao ljudi.

Oktobar 2014.

Peščanik.net, 20.10.2014.


________________

  1. Djed Mraz nije ovdje slučajno izabrani simbol (iznevjerenih dječjih očekivanja), on je duboko ispolitizirana figura tranzicijskog imaginarija, koji, kao i mnoge druge stvari, sluđuje traumatizirane građane “demokratura”. Naime, nakon pada komunizma Djed Mraz u Hrvatskoj postao je proskribirana figura (“Ubili smo Djeda Mraza, krvava je cijela staza”, šaljiva je pjesmica koju skandiraju neki hrvatski osmoškolci)”.
The following two tabs change content below.
Dubravka Ugrešić (1949 – 2023) rođena je u Jugoslaviji, u Republici Hrvatskoj. Završila je Filozofski fakultet u Zagrebu, a u Institutu za teoriju književnosti pri zagrebačkom Filozofskom fakultetu bila je zaposlena dvadesetak godina. Napisala je tri knjige za decu, studiju o savremenoj ruskoj prozi, brojne članke o ruskoj književnosti, prevela je sa ruskog Borisa Pilnjaka i Danila Harmsa i uredila, između ostalog, antologiju ruske alternativne književnosti. Objavila je knjige priča „Poza za prozu“ (1978) i „Život je bajka“ (1983), romane „Štefica Cvek u raljama života“ (1981), „Forsiranje romana-reke“ (1988), „Muzej bezuvjetne predaje“ (1997), „Ministarstvo boli“ (2004), „Baba Jaga je snijela jaje“ (2008) i „Lisica“ (2017), kao i zbirke eseja „Američki fikcionar“ (1993), „Kultura laži“ (1996), „Zabranjeno čitanje“ (2001), „Nikog nema doma“ (2005), „Napad na minibar“ (2010), „Europa u sepiji“ (2013), „Doba kože“ (2019), „Tu nema ničega!“ (2020), „Brnjica za vještice“ i „Crvena škola“ (2021). Dela su joj prevođena na gotovo sve evropske jezike. Predavala je na više američkih i evropskih univerziteta (pored ostalih, na univerzitetima Harvard, UCLA, Columbia, te na Slobodnom univerzitetu u Berlinu). Dobila je i više važnih književnih priznanja (Austrijsku državnu nagradu za evropsku književnost 1998; Nagradu za esej „Jean Améry“ za celokupno esejističko delo 2012). Bila je finalista za Man Booker International Prize 2009, a esej „Karaoke kultura“ bio je u najužem izboru za National Book Critics Circle Award for Criticism 2011. Godine 2016. dobila je „američkog Nobela za književnost“, Neustadt International Prize for Literature. Živela je u Amsterdamu. Više o autorki na http://www.dubravkaugresic.com/.

Latest posts by Dubravka Ugrešić (see all)