Fotografije čitalaca, Rade Vilimonović

Fotografije čitalaca, Rade Vilimonović

Novi paket pomoći Grčkoj u iznosu do 86 milijardi evra, uslovljen ekonomskim merama koje grčka vlada mora da primeni da bi mogla da koristi novu liniju kredita, predstavlja istorijski presedan – u njega otvoreno sumnjaju čak i glavni akteri, grčki premijer Tsipras i nemački ministar finansija Schauble. Da li je taj program kupovina na kredit nove tri godine u kojima će se istovetna pitanja nanovo postaviti, samo što će, prema svim procenama, grčka privreda ući u novi recesioni ciklus, a javni dug u odnosu prema bruto društvenom proizvodu premašiti već naredne godine 200 odsto? Ili je to, zapravo, realna cena za kolektivni artoovski “teatar surovosti”,1 koji ćemo gledati a koji će biti disciplinujuća pokazna vežba za sve sadašnje građane EU – kao i one koji decenijama sa čežnjom sede u čekaonici EU – koji misle da je moguća drugačija ekonomska politika?

Neoliberalizam ne opstaje isključivo zahvaljujući tvrdokornim ekonomskim mehanizmima; održavaju ga i kulturne predstave koje podmazuju njegove ekonomske točkove. Pomenuti “teatar surovosti” jeste jedna od osnovnih formi. On mobiliše i ukršta imaginacije, znanja i afekte sa ekonomskim formama. U slučaju Grčke, kriza se uglavnom konceptualizuje oko korumpirane države i nezrelih, lenjih i rasipnih građana. Tako se u drugi plan potiskuju nefunkcionalost i neusklađenost monetarne unije. Patnja građana Grčke je, dakle, zaslužena.

Christine Lagarde je direktorka Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) i ima godišnju platu od oko 500.000 dolara; njen privilegovani status omogućuje joj da ne plaća porez ni u jednoj državi sveta; u Francuskoj joj je bilo suđeno zbog afere u kojoj je kao ministarka finansija notornom Bernardu Tapieu pod krajnje sumnjivim okolnostima vratila oko 400 miliona evra. Christine Lagarde, dakle, kaže da nema previše razumevanja za grčke patnje te da očekuje zrelost od grčke strane. Ona naglašava korupciju kao najveći problem.

Jean-Claude Juncker je predsednik Evropske komisije. Za dvadeset godina, koliko je bio premijer Luksemburga, napravio je od te zemlje globalni rajski vrt u kome vodeće svetske kompanije izbegavaju porez. Praktično je legalizovao globalnu korupciju. On je dao originalnu dijagnozu za grčki problem – otomansko nasleđe je glavni uzrok krize. Orijentalizacija građana Grčke, slika o njima kao stranom telu u odgovornoj i radnoj Evropi, neophodna je da (ne) bismo shvatili zašto infrastruktura monetarne unije ne funkcioniše.

Prošlo je pet godina od kada je Angela Merkel upotrebila efikasnu, ali opasnu političku retoriku. “Dok Nemci rade neki se odmaraju, a onda traže od Nemaca da ih spase”, govorila je moćna kancelarka. To je rekla u godini kada je Grčka, posle primene mera koje joj je “prepisala” Trojka, u procentima izgubila više od svog bruto društvenog proizvoda nego što je izgubila Nemačka u najgoroj godini pre Hitlerovog dolaska na vlast. Posle pet godina, tokom kojih je tvrda ruka populizma spram “lenjih južnjaka” doprinosila trijumfima na lokalnim i saveznim izborima, Merkel je smogla snage da prilikom posete jednoj srednjoj školi izusti da Grci nisu lenji. “Ako kažem, ‘Grci su neradnici, a Nemci su, naravno, radnici, ali su škrti’, i jedno i drugo je pogrešno”, rekla je kancelarka đacima srednje škole Rendgen.

Slika o grčkom javnom sektoru kao ogromnom, tromom i koruptivnom konglomeratu, kao i slika o grčkom radniku kao drskom lenjivcu, bespovratno su, posle pet godina krize i populističke propagande, upisane u imaginarijum Evropljana. Tu kao da ništa ne mogu da promene činjenice da je grčka javna potrošnja u odnosu na bruto društveni proizvod bila i na početku krize znatno manja od nemačke: bila je ispod proseka zemalja evrozone.2 Grčki javni sektor bio je ispod evropskog proseka i u pogledu broja radnika spram ukupnog broja zaposlenih u zemlji. Specijalizovana internacionalna organizacija Transparency International je Grčku pre krize po korupciji rangirala kao i Južnu Koreju ili Češku.

Slika o grčkom radniku kao lenjivcu opstaje i pored toga što prema zvaničnoj statistici OEBS-a taj radnik provodi znatno više radnih sati od svog kolege u Nemačkoj. On radi gotovo kao radnik u Južnoj Koreji, koji je na vrhu svetske liste. Produktivnost grčkog radnika, naravno, nije na nivou produktivnosti nemačkog, jer produktivnost zavisi od mnoštva infrastrukturnih faktora. Ipak, produktivnost grčke privrede u periodu 2001-2008 rasla je neuporedivo brže od nemačke. Naravno, ništa ne menja ni podatak iz zvanične statistike OEBS-a da grčki radnik ide u penziju sa 61,7 godina: to je iznad nemačkog i britanskog proseka. Prosečan Grk uživa u 23 dana godišnjeg odmora; prosečan Nemac ima 30 dana godišnjeg odmora.

Tvrditi da su građani Grčke živeli preko svojih mogućnosti, pa sada ne žele da vrate dugove, isto je što i reći da su nemačke i francuske banke kreditirale preko mere Grčku i zarađivale više od svojih mogućnosti, a nisu bile spremne da prihvate posledice i rizike. Rečit je jedan detalj: 2003. godine, tek pod pritiskom EU, Grčka je morala da suspenduje limit od 10.000 evra na potrošačke kredite koji je do tada ograničavao ekspanziju u tom domenu. Stvar je u tome što Grci sami plaćaju svoje dugove putem jednog od najvećih strukturnih prilagođavanja u istoriji, dok je teret banaka prebačen na sve evropske poreske obveznike kroz evropske fondove EFSF i ESM.

Kada je prvi paket pomoći u iznosu od 110 milijardi evra usvojen u maju 2010. godine, nije bilo ni govora o otpisu ili restrukturiranju dugova jer su poverioci u jeku globalne finansijske krize bili veoma ranjivi. Zapisnici sa sednica MMF iz tog perioda, pokazuju da su predstavnici nekih država – Švajcarske, Brazila i Kine, na primer – čije banke nisu imale veze sa grčkim javnim i privatnim dugom, do tančina predvideli šta će se dogoditi (duboka recesija, pogoršanje odnosa javnog duga i BDP te katastrofalna nezaposlenost). Oni su još tada predlagali delimični oprost duga. Ali, Nemačka i Francuska to tada nisu dozvolile.

Direktna izloženost evropskih banaka grčkom javnom i privatnom sektoru bila je oko 140 milijardi. Najugroženije su bile nemačke i francuske banke. Indirektna izloženost je bila, naravno, neuporedivo veća. Ukupna izloženost banaka iz centralne evrope u zemljama periferije evrozone bila je oko 1400 milijardi, a njihov ukupni kapital je tada iznosio 600 milijardi evra.3 Ceo manevar u okviru tog prvog paketa je poslužio da se kreditori “pregrupišu”, smanje izloženost privatnom i javnom dugu Grčke u meri u kojoj je to bilo moguće, a potom, uz određeni gubitak tokom restrukturiranja 2012, prebace teret na sve poreske obveznike u Evropi kroz pomenute fondove.

Grčkoj je od početka krize kroz ta prva dva finansijska paketa uplaćeno preko oko 240 milijardi. Pobornici daljeg kažnjavanja Grčke koriste taj argument kao čekić: to je najveća pomoć u istoriji Evrope, a Grci su ponovo nezadovoljni dok njihovi problemi rastu. Treba, međutim, pogledati koliko je novca zaista otišlo “nezasitoj” grčkoj državi, a koliko je skrenulo u drugim pravcima. Trideset četiri milijarde ili oko 15 odsto otišlo je investitorima u formi direktne nagrade za pristanak na otpis duga u iznosu od blizu 50 odsto od onoga što je dogovoreno u martu 2012 godine (u formi kratkoročnih hartija od vrednosti, s rokom dospeća od godinu ili dve).

Ta obaveza grčke države je, suprotno argumentima koji se neretko iznose, sprečila ozbiljnije restrukturiranje javnog grčkog duga: 34 milijardi je moralo biti isplaćeno kreditorima u roku od jedne ili dve godine, što je uz dugove ECB, koji nisu bili predmet restrukturiranja, učinilo da se obaveze Grčke – u godinama najdublje recesije i najintenzivnije potrebe da se umanje obaveze – nisu smanjile. Negde oko 48 milijardi je otišlo grčkim bankama da održe likvidnost. Oko 150 milijardi je otišlo na plaćanje obaveza, dugova i kamata raznim poveriocima, od Evropske centralne banke do MMF-a i pomenutih evropskih fondova. Samo oko 10 odsto od tog “najvećeg” paketa u istoriji otišlo je Grčkoj državi. Među investitorima koji nisu imali pravo na nagrade već su morali da se suoče sa direktnim gubicima bili su, na primer, i grčki penzijski fondovi.

Korupcija, naravno, jeste bila veoma bitan faktor u generisanju i pogoršanju krize, ali ne i ključan faktor. Korupcija je ideološko pitanje par excellence: Gary Becker, jedan od očeva neoliberalizma, to je precizno definisao – “ako se rešimo države, oslobodićemo se korupcije”. Međutim, problem korupcije u grčkoj ekonomiji, iako prisutan i destruktivan, malo je kompleksniji nego što se to obično predstavlja u medijima. Korupcija je postojala i u okviru pomenute konstelacije centar – periferija. Recimo: korupcijske afere sa nekoliko nemačkih kompanija u Grčkoj;4 sumnjiva kupovina tenkova od Nemačke; kupovina vojnih aviona od Francuske. To i mnoštvo drugih primera, pokazuju da je “centralnoevropski faktor” neretko bio saučesnik u korupciji.

Nije sporno da je godinama grčka država bila zakidana za prihode jer je čitav sistem prikupljanja poreza nefunkcionalan i korumpiran. Neke grube procene kažu da je za desetak godina država uskraćena za oko 75 milijardi evra. Međutim, neuporedivo veći gubitak grčke države u domenu ubiranja poreza, koji se procenjuje na oko 200 milijardi, povezan je sa transakcijama multinacionala lociranih u Grčkoj, gde su države poput Luksemburga pružale neophodnu logistiku.

Vratimo se za trenutak u 1999. godinu, na početak grandioznog projekta Evropske monetarne unije. Te godine Francuska je zabeležila najveći trgovinski suficit u svojoj istoriji: 43 milijarde evra; Nemačka je, pak, zabeležila ogroman deficit: 26 milijardi evra. U 2011. godini situacija se potpuno obrnula – Francuska je imala deficit od 35 milijardi, a Nemačka je zabeležila najveći suficit u istoriji: 161 milijardu. Grčka, Portugal, Španija i Italija su tokom iste decenije beležile sve veće deficite po tekućem računu, gde je trgovinski deficit, naravno, najveća komponenta. Taj problem zadire u samu srž dinamike monetarne unije: nemoguće je da sve države unutar monetarne unije imaju trgovinski suficit. Nemački trgovinski suficit tokom svih ovih godina proizlazi upravo iz deficita periferije.

U monetarnoj uniji države treba svoju inflaciju da “podese” zadatoj inflaciji od 2 odsto godišnje, po zahtevu ECB. Nemačka je gotovo tokom cele decenije imala znatno nižu inflaciju (dakle nižu od ionako već niske koju zadaje ECB). To je direktno povezano sa minimalnim rastom plata u Nemačkoj. Smanjena agregatna tražnja u samoj Nemačkoj nije, naravno, bila problem u godinama kada je tražnja rasla na periferiji monetarne unije. Značajniji trgovinski suficiti proistekli iz trgovine sa periferijom evrozone ponovo su reinvestirani u tu periferiju u formi bankarskih kredita. Ekonomska koncepcija kojom se može opisati pomenuta ekonomska politika Nemačke u okviru monetarne unije poznata je kao “osiromašivanje suseda”. O njoj je precizno i kritički pisao Heiner Flassbeck, bivši sekretar u nemačkom ministarstvu privrede, u vladi kancelara Sredera.

U komplikovanoj kompoziciji monetarne unije, sa različitim nivoima produktivnosti zemalja članica i sa različitim proizvodnim strukturama njihovih ekonomija, nemoguće je da periferija sada jednostavno ponovi isto – da smanji plate – i da efekat bude istovetan, to jest da se poveća kompetitivnost. Italijanski javni dug, na primer, već sada je oko 132 odsto BDP-a i ima tendenciju daljeg rasta. Procentualno je veći nego grčki 2009. godine, što uz desetogodišnju veoma nisku stopu rasta BDP-a Italije nagoveštava narednu opasnost za evrozonu. Problem nije samo u neophodnim strukturnim reformama u Italiji, već i u pomenutoj ekonomskoj strategiji Nemačke i sklopu monetarne unije.

Da bismo razumeli zašto je Angela Merkel posegla za antijužnjačkim populizmom, i to onda kada je nemačkoj ekonomiji išlo dobro, moramo pogledati distribuciju bogatstva unutar nemačkog društva i shvatiti kome je išlo dobro, a kome, u stvari, nije. Evropska centralna banka je 2013. uradila istraživanje čiji su rezultati izazvali pravu buru: prosečno (median) domaćinstvo u Nemačkoj bilo je, zapravo, najsiromašnije u evrozoni.5 Pažljiviji pogled na statistiku (mean domaćinstvo, kao i odnos mean/median) otkriva, pak, da je nemačko bogatstvo, naravno, tu, samo pregrupisano u gornjem delu lestvice. To razotkriva ubrzani rast nejednakosti unutar nemačkog društva u poslednjih desetak godina.

Dok je desetogodišnja politika stagnirajućih plata i promovisanja raznih formi part-time poslova kao zaposlenosti osiromašila najveći deo populacije Nemačke, jednom manjem procentu ljudi na vrhu, koji svoje prihode ne generišu samo iz mesečnih primanja, sasvim očekivano, išlo je – nikad bolje. Uz to, kada se uzme u obzir i kapital koji poseduju korporacije i vlada – takozvani “capital stock” – onda se iz pomenutog istraživanja dobija prava slika nemačkog bogatstva. Sada možemo da kažemo zašto je taj preteći, stalno tinjajući “teatar surovosti” na periferiji evrozone bio neophodan nemačkim političarima: iako velika većina stanovnika Nemačke živi relativno skromno, oni svejedno veruju da bi bilo kakvo odstupanje od zacrtane ekonomske politike neminovno dovelo do grčkog scenarija. Dakle, izbor ekonomskih politika je sasvim manihejski, i to je sada novoprihvaćeno opšte mesto širom Evrope i najveće, ujedno i najpogubnije, dostignuće nemačkih elita: ili ekonomska politika koju diktira moćni ministar Schauble ili grčka katastrofa. Evropa je ubeđena da je bilo koja treća opcija nemoguća.

Za kraj, nekoliko reči o ulozi MMF-a u grčkoj krizi. Olivier Blanchard, glavni ekonomista MMF-a, otvoreno je 2013. godine priznao da je MMF upotrebio pogrešan koeficijent (fiskalni multiplikator) pri izračunavanju koliko brzo i duboko treba da idu rezanja u grčkoj ekonomiji. Naravno, upotreba tri puta manjeg koeficijenta – u formuli koja računa kako se smanjenje u javnoj potrošnji reflektuje na smanjenje BDP-a – imalo je za posledicu samo jedno lakonsko “izvinite” u ime MMF-a, dok su na drugoj strani ostali produžena recesija, 19 odsto manja ekonomija od one koju je MMF predviđao, nezaposlenost mladih od 50 odsto i armija gladnih. Interesantno je i šta kaže Dominique Strauss Kahn (ma šta o njemu mislili), koji je bio na čelu MMF-a na početku grčke krize. U javnom pismu koje je naslovio “Svojim nemačkim prijateljima”, on dogovor o trećem paketu finansijske pomoći i ekonomske mere koje taj paket sadrži naziva katastrofalnom greškom ako ne i smrtnim udarcem Grčkoj i evrozoni.

Ne umanjujući probleme grčkog društva i ekonomije, pogotovo do 2010 godine, ovde sam osvetlio i druge aspekte koji su proizveli krizu i onemogućili njeno rešavanje. Novi dogovor evropskih elita i grčke Vlade samo je kupovina vremena na kredit. To je praksa jednaka onoj koju su sprovodile prethodne grčke vlade. Dakle, praksa koju, navodno, i Tsipras i Schauble preziru – odlaganje suočavanja sa realnošću i preuzimanja teških odluka. Za Grke je to izlazak iz evrozone, a za Nemce oprost dela grčkih dugova. Grci bi, s pravom, želeli da ostanu u promenjenoj evrozoni, ali evrozona projektovana po meri Schaubleovih shvatanja političke ekonomije, sva je prilika, neće se promeniti. Nemci bi želeli nepromenjenu evrozonu bez Grčke, ali Grexit će za tri godine nepovratno promeniti evrozonu, ako je i pre toga ne promeni neka nova “grčka” kriza u samoj Grčkoj ili na nekom drugom mestu.

Autor je doktorant na koledžu Goldsmiths Univerziteta u Londonu

Peščanik.net, 25.07.2015.

GRČKA KRIZA

________________

  1. Mirowski, Philip, (2013), Never Let a Serious Crisis Go to Waste, NY: Verso
  2. Kastraugalos in Triandafyllidou, Anna, Grapas, Ruby and Kouki, Hara (editors), (2013), The Greek Crisis and European Modernity, New York: Palgrave Maccmilan
  3. Lapavitsas, Costas, et. al., (2012) “Crisis in the Eurozone”, London: Verso
  4. Fouskas, Vasilis, Dimoulas, Constantine, (2013), Greece, Financialization and the EU, New York: Palgrave Maccmilan
  5. European Central Bank, (2013a), “The Eurosystem Household Finance and Consumption Survey, Results from the First Wave”, Statistics Paper Series 2, April.