Computer history museum, foto: Rade Vilimonović

Computer history museum, foto: Rade Vilimonović

Pod pokroviteljstvom britanske vlade u Londonu je organizovan globalni samit protiv korupcije. Samit je održan neposredno posle obelodanjivanja takozvanih panamskih dokumenata. Taj skandal je svakako oblikovao dnevni red i zaključke skupa. U vezi sa tim, treba uzeti u obzir i to da Velika Britanija ima suverenitet nad trećinom globalnih “poreskih utočišta”. Podrška samitu je stigla od 300 najuglednijih svetskih ekonomista. Među njima su: Thomas Piketty, prošlogodišnji dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju Angus Deaton, Ha Joon Chang, Jeffrey Sachs. Tu se našao i ne baš tako slavni bivši glavni ekonomista MMF-a Olivier Blanchar (posle antologijske analize iz 2008, u predvečerje credit cruncha, da je stanje svetske ekonomije odlično, kao i katastrofalnih grešaka u vezi sa grčkom krizom, i on, naravno, ima pravo da u ekonomskoj istoriji bude zabeležen po nečemu pozitivnom).

Svi oni su eksplicitni i jedinstveni u sledećoj konstataciji: globalna poreska utočišta ili korupcijski rajevi nemaju nikakvu pozitivnu ekonomsku ulogu, a prave neprocenjivu štetu jer daju logistiku bogatim korporacijama i pojedinicma da izbegavaju poreske obaveze. Ta je šteta ogromna kako u ekonomski najrazvijenijim zemljama globalnog severa, tako i u zemljama globalnog juga. Naravno, i tu postoji pogubna asimetrija koja ide na štetu siromašnih – oni su proporcionalno najveći gubitnici u globalnim koruptivnim transferima. Procena je da ta šteta iznosi oko 170 milijardi dolara godišnje. U svom pismu podrške samitu, ugledni ekonomisti navode primer siromašne afričke zemlje Malavi. Polovina od ukupno 16 miliona stanovnika te zemlje živi u apsolutnom siromaštvu, sa tri medicinske sestre na 10.000 stanovnika. Novac koji se nalazi na bankarskim računima u Ženevi, a poreklom je iz Malavija – novac je otkriven u prošlogodišnjem “curenju informacija” (Swissleak) – jeste dovoljan da se isplate godišnja primanja za oko 800 medicinskih radnika u toj zemlji.

Da bismo razumeli kako funkcionišu globalni sistemi poreskih rajeva kroz specifični ekonomsko-pravni inženjering, analiziraću primer kompanije Apple, jedne od najvećih i najuglednijih svetskih kompanija. Dakle, da bi platila umanjeni porez u Americi, kompanija je 2006. otvorila svoje fiktivno sedište 200 milja južnije, u gradu Reno, u državi Nevadi, gde ne postoji porez na dobit korporacija, kao ni porez na kapitalnu dobit. O tome su u New York Timesu detaljno pisali novinari Charles Duhigg i David Kocieniewski 2012. godine. Samo kroz dividende i kamate na sopstvena finansijska ulaganja u druge kompanije ili na berzi, u periodu 2006–2012, Apple je zaradio oko 2,5 milijarde dolara, ali na to nije platio porez. Na globalnom nivou se primenjuje slična strategija – Apple ima izgrađenu mrežu korporativnih ogranaka u Luksemburgu, Irskoj, Holandiji i na Britanskim Devičanskim Ostrvima kako bi se upravo kroz unutarkompanijske transfere novca i usluga između pomenutih “filijala” oporeziva dobit prikazala manjom a uvećao preostali profit.

Pored toga što je pokazao izvanrednu inovativnost u tehnološkom smislu, pomenuti novinari navode da je Apple bio jedan od pionira u globalnom kreativnom računovodstvu, patentirajući takozvani “dupli irski plus holandski sendvič”. Putanja unutarkorporacijskih transfera i maskiranja realnih profita vodi, dakle, preko Irske i Holandije sve do Kariba. U tome, naravno, Apple nije bio jedini: ostali giganti iz silikonske doline spremno su krenuli istim putem. Odmotavanje tog knjigovodstveno-koruptivnog klupka otežava činjenica da digitalne kompanije deo svojih prihoda ubiru kroz takozvane prihode od naknade za korišćenje intelektualne svojine, bez bilo kakvog fizičkog transfera robe. Prema nekim procenama, da je Apple prijavio polovinu svog profita u Americi, umesto prijavljenih 30 odsto, poreske obaveze te kompanije bile bi u 2011. godini za 2,4 milijarde dolara više. Da je Apple prijavio 70 odsto svog profita, obaveze bi bile veće za oko 4,8 milijardi dolara. Toliko bi, naime, bilo više novca u državnom budžetu za škole i kompjutersko obrazovanje novih generacija ili za poboljšanje zdravstvenih usluga u Americi.

Tako dolazimo do ključnog pitanja – da li Apple duguje u finansijskom, ali i širem socijalnom i moralnom smislu, bilo šta, jer je reč o privatnoj kompaniji, nastaloj zahvaljujući preduzetničkom i tehničkom geniju individualaca? Neoliberalne pristalice neograničenog protoka kapitala mogu reći: ako je država možda i uskraćena za neke prihode, to je nesumnjivo pravo vlasnika Apple-a, makar oni hodali po tankoj liniji legalnosti celog postupka. Takođe, pošto američka država nema nikakve zasluge za razvoj kompanije Apple, njoj u tom smislu ništa i ne pripada. Apple, uostalom, znatno doprinosi američkoj (i svetskoj) ekonomiji, ne samo porezima koje plaća (koliki god da su) već i zapošljavanjem hiljada ljudi, inženjera, profesionalaca, pa i prodavaca u Apple-ovim radnjama širom Amerike (proizvodnja je, kao što je poznato, uglavnom izmeštena u druge zemlje). Takođe, kalifornijska silikonska dolina opstaje, ide dalje taj dobro poznati i samorazumljivi ekonomski narativ, upravo zato što troma i koruptivna država tamo nema svoje lepljive prste, nego je sve prepušteno nevidjljivoj i čistoj ruci tržišta. Na kraju, porez koji plaća Apple nema nikakve direktne veze sa potencijalnim razvojem novih sličnih kompanija u silikonskoj dolini, jer one ionako ne nastaju uz pomoć države, vec bleskom tog preduzetničkog i tehnološkog genija, obično u nekoj skrivenoj garaži. Da bismo demaskirali ovaj neoliberalni mit, inače jedan od najžilavijih, neophodno je da napravimo kratku poslovnu genealogiju Apple-a.

Kompanija je 1976. godine osnovana u Kaliforniji. Osnivači su bili Steve Jobs, Steve Wozniak i Ronald Wayne. Kao što je poznato, kompanija se inicijalno zvala Apple Computer, Inc. Tridesetak godina je bila fokusirana na prodaju personalnih računara. Ubrzo po osnivanju, Jobs i Wozniak – pošto je u međuvremenu, kaže legenda, 1977. godine Wayne prodao svoj udeo za 800 dolara preostaloj dvojici – zatražili su pomoć takozvanih venture kapitalista da ulože u kompaniju. Naravno, to nije išlo glatko u tim ranim fazama kompanije, jer investitori preuzimaju ogroman rizik pošto mnoge male kompanije brzo propadnu. U tom delikatnom periodu kao investitor se pojavila država, zajedno sa nekim dalekovidim privatnim investitorima. Reč je o državnom programu Small Business Investment Company, osnovanom još 1958. godine za siroku pomoć malim kompanijama u razvoju. Taj program je investirao oko 500.000 dolara.

Dakle, privatne venture capital kompanije su investirale državni novac dobijen pod veoma povoljnim uslovima ili uz državne garancije. Onda je 1980. usledila inicijalna javna ponuda kompanije Apple, odnosno njen izlazak na berzu. Tada se finansiranje kompanije potpuno stabilizovano. Bila je to najuspešnija inicijalna javna ponuda – u smislu prikupljenog kapitala – posle inicijalne ponude kompanije Ford iz 1956. godine. Neočekivani problemi nastali su, međutim, krajem osamdesetih, upravo kao posledica neumoljivog diktata tržišta, to jest relativnih komercijalnih neuspeha proizvoda Apple III i Lisa. Kompanija je to preživela uglavnom zahvaljujući podršci kalifornijske države. Preciznije: zahvaljujući odluci da državne škole masovno kupuju Apple-ove personalne računare. Neki autori tvrde da bez privilegovanih javnih nabavki i državne kupovine Apple-ovih računara kompanija ne bi preživela.

Na početku milenijuma, Apple vizionarski menja strategiju: počinje da proizvodi iPod, muzički uređaj (gadget) koji šalje u istoriju walkman i discman. U javnosti se, pak, retko pominje veza sa tehnologijom koja je omogućila iPod. Pomenuti proizvod razvijen je na osnovu tehnologije nastale u saradnji dvojice evropskih fizičara Alberta Ferta i Petera Grunberga. Oni su imali zajednički projekat sa Argonne National Laboratory, najvećom laboratorijom za istraživanja i razvoj američkog Ministarstva za energetiku. Kada su dvojica naučnika dobili Nobelovu nagradu za fiziku 2007. godine, tokom zvanične ceremonije je eksplicitno pomenut iPod kao proizvod koji su omogućila upravo njihova naučna istraživanja.

Ta 2007. godina je donela i svima znanu revoluciju i nezabeleženu globalnu ekspanziju novih proizvoda kompanije Apple – iPhone i iPad. Ali, pre nego što taj nesumnjivi i fantastični uspeh pripišemo isključivo poslovnom geniju individualaca, pre svih Stevu Jobsu, da pogledamo kratki istorijat nekih od najvažnijih komponentni iPhona. Dakle, ako se iPhone raščlani na desetak komponenti, a potom svaka od tih komponentni analizira u vezi sa njenim naučno-tehnološkim nastankom, došlo bi se do zapanjujućeg zaključka – mahom sve komponente su nastale kao proizvod naučnih projekata koje je direktno finansirala i podržala država. Na primer, touch pad tehnologija, centralni processor, HTTP/HTML tehnologije, posebni ekran (display), litijumska baterija, SIRI, GPS… Uzmimo samo dva od ovih primera.

Na početku milenijuma, američka državna agencija tražila je od istraživačkog instituta Univerziteta Stanford da razvije “virtual office assistant”, koji je inicijalno trebalo da služi u vojne svrhe. U projekat je bilo uključeno oko dvadeset univerziteta širom Sjedinjenih Država. Oni su razvijali projekat “Cognitive Assistant that Learns and Organizes” (Kognitivni saradnik koji uči i organizuje). Pošto je kompanija Apple promenila strategiju i odlučila da razvija drugačije proizvode, prepoznat je obostrani interes i pomenuta CALO aplikacija je postala dragoceni element za iPhone. Start-up kompaniju, koja je u međuvremenu osnovana, kupio je Apple.

Drugi primer je takozvana touch-screen tehnologija. Njena genealogija seže čak u sedamdesete, ali je odlučujući prodor za oblik koji nam je danas poznat na takozvanim pametnim telefonima – i na čemu Apple bazira svoj uspeh – napravljen na državnom univerzitetu Dalaware 1999. godine. To je delo profesora Johna Eliasa i njegovog doktorskog kandidata Wayna Westermana. Njihov rad je sponzorisala vlada Sjedinjenih Država. Preciznije, njih dvojica su radili pod okriljem postdoktorskog programa National Science Foundation (NSF) i Central Intelligence Agency. Posle uspešno završene akademske saradnje, professor i njegov bivši student su osnovali kompaniju “Finger Works”, koju je 2005. godine kupio Apple. Njena tehnologija je potom inkorporirana u tehnologiju iPhone-a koji je bio lansiran 2007. godine.

Američka vlada je znatno pomagala kompaniju i na druge načine: recimo intenzivnim lobiranjem u Japanu osamdesetih godina, koji je kao ogromno tržište bio u tom periodu gotovo zatvoren za uvoz tehnoloških proizvoda iz inostranstva. Postoje dokumenti koji govore da je Apple direktno vršio pritisak na americku vladu da pomogne kompaniji oko izvoza. Takođe, Apple je dobio i mnoge javne i legalne poreske olakšice – kao i druge IT kompanije – posle velike krize 2008. godine, pogotovo za istraživanje i razvoj.

Ova kratka analiza nema za cilj da umanji poslovni i inovativni genij osnivača kompanije Apple. On se ponajviše sastojao u prepoznavanju i integrisanju  komponenti razvijenih na drugim mestima u originalne tehnološke sklopove. Prodor kompanije se analizira u kompleksnom ambijentu u kojem se uglavnom zanemaruju drugi ekonomski i društveni faktori koji su omogućili njen razvoj. Činjenica da se gotovo sve zna o Stevu Jobsu i razvoju Apple-a, a najčešće gotovo ništa o ulozi države u svemu tome, svakako nije slučajna. Reč je o namerno zaboravljenoj istoriji u razvoju silikonske doline, jer je ona nepopularna i degradira mit o svemogućem pojedincu, dok baca drugačije svetlo na vrednosti koje nisu po volji ideologizovanoj neoliberalnoj matrici. Mislim na ulogu države u ekonomiji ili osećaju za opšte dobro manifestovanom i kroz plaćanje adekvatnog poreza, koji omogućava, pored ostalog, razvoj sličnih kompaniija u budućnosti.

Ovaj tekst je napisan na osnovu novinskih članaka Charlesa Duhigga i Davida Kocieniewskog u New York Timesu, kao i akademskih radova J.W. Kloostera, W. Lazonicka i M. Mazzucato.

Peščanik.net, 14.05.2016.