70 godina posle rata

70 godina posle rata

Kako Ruska Federacija opravdava okupaciju Ukrajine

U zimu 1942-1943, u trpezariji jednog petrogradskog pisca nekoliko nedelja je visio plakat sa natpisom „Smrt neprijateljima fašizma!” Glad i hladnoća bili su tada jači od razuma i humora. Svi su razumeli šta je sastavljač teksta hteo da kaže, pa je plakat na kraju samo uklonjen, a njegov autor nije trpeo nikakve posledice.

Ovu sam anegdotu prvi put čuo krajem 70-ih godina 20. veka na nekoj proslavi blokadnjika, kako se u Rusiji nazivaju žitelji Lenjingrada koji su preživeli blokadu svog grada u Drugom svetskom ratu. Značajnije od same priče ipak je ono što je blokadnjike navelo da je se sete baš 70-ih godina prošlog veka. U to vreme je, naime, u Sovjetskom Savezu samo u vezi sa jednim istorijskim periodom vladala potpuna izvesnost, čvrsta kao kamen, gotovo neuništiva. Reč je o pobedi nad nacional-socijalizmom i fašizmom u Velikom otadžbinskom ratu. Fašizam je važio za inkarnaciju zla, nespojivu sa bilo kojom, pa i najnegativnijom, ideološkom pojavom koja se mogla zapaziti u tadašnjem SSSR-u. Ni „buržoaski nacionalizam”, a ni „hegemonistički šovinizam” i „rasizam” nisu se mogli porediti sa „fašizmom”, tim zlim ideološkim monstrumom.

U vezi s tim postojao je samo jedan problem, koji se nije dao prevideti: od druge polovine 30-ih godina 20. veka fašizam kao imanentna ideologija uopšte više nije bio predmet naučnog istraživanja u Sovjetskom Savezu. Poslednja publikacija posvećena toj temi bio je zbornik pod naslovom Protiv fašističkog mračnjaštva i demagogije1 u izdanju Socekgiza. To je delo s jedne strane i samo bilo demagoški proizvod (pomenimo samo to da se Lav Trocki i drugi sovjetski Staljinovi protivnici u predgovoru nazivaju „fašističkim agentima”), dok je s druge strane ipak ponudilo poslednju detaljnu analizu fašističke ideologije.

Svako suštinsko svojstvo fašizma u ovoj publikaciji pratila je napomena da je u SSSR-u sve potpuno drugačije. Drugovi Lenjin i Staljin proleterski su humanisti, za razliku od drugova Hitlera i Musolinija. Marks misli na narod, dok su Niče i Zombart pobornici buržoaskog individualizma i imperijalističkih hijena. Uprkos svoj demagogiji, A. Deborin, autor centralnog ideološkog priloga u ovom zborniku, nije se ustezao da u italijanskom fašizmu, nemačkom nacional-socijalizmu i staljinističkom socijalizmu prepozna izvesne zajedničke karakteristike, koje su se te 1936. godine doduše s lakoćom mogle prodati kao fundamentalne razlike.

Razlike su, kako se u međuvremenu ispostavilo, bile samo dve: „rasno pitanje” i „jevrejsko pitanje”, kao i odnos prema kulturi i crkvi. Sva ostala ideološka obeležja fašizma bila su u korelaciji sa ideološkim obeležjima sovjetskog antifašizma. U poznatom tekstu pod naslovom „Večni fašizam”2 Umberto Eko ih je 60 godina kasnije ubrojao među karakteristike fašizma. Sva svojstva koja je on naveo još su se u sovjetsko vreme smatrala graničnom oblašću između fašizma i zvaničnog sovjetskog antifašizma.

1. Kult sopstvenih nacionalnih tradicija praćen „našom” mističnom nadmoći nad „njima”: kod njih su to bili Niče, Čemberlen i Rozenberg, kod nas Marks, Lenjin i Staljin.

2. Odbacivanje kosmopolitskog modernizma i racionalizma. Za fašiste su te pojave označavale dekadenciju i degeneraciju (tzv. degenerisana umetnost, nem. entartete Kunst), kojima njihova vlastita ideologija namerava da stane na put, dok su sovjetski antifašisti u njima videli plodno tle za fašizam.

3. Iz mržnje prema liberalnoj inteligenciji i individualističkom pacifizmu pribegava se stilizaciji masa i primitivizma. Fašisti su smatrali da liberalna inteligencija slabi naciju, a antifašisti da ona umanjuje borbenu snagu naroda u borbi protiv fašizma.

4. Podanička lojalnost prema državnoj vlasti (od spremnosti na pogrome do sprovođenja propagandnih programa koji stanovništvo pripremaju na predstojeće mere državne vlasti); antifašisti i fašisti žigosali su jedni druge kao demagoge.

5. Rasizam: fašistima je on bio zvanična ideologija. Sovjetski antifašisti rasizam su isticali kao glavni argument protiv fašizma, ali je on uprkos tome bio jedan od praktičnih instrumenata sovjetske real-politike.

6. Teorije zavere: obe strane bile su ubeđene da se konci svetske politike nalaze u rukama poznatih aktera, npr. Jevreja, Sjedinjenih Američkih Država, Velike Britanije itd. Unutrašnjopolitička i spoljnopolitička posledica ove vere u teorije zavere bila je dodela nesrazmerno velikih ovlašćenja tajnim službama (što u SSSR-u i u Ruskoj Federaciji važi za sve tajne službe, od NKVD-a do FSB-a).

7. Pristalice ovih ideologija okreću leđa logičkom razmišljanju i naginju introspekciji. Evo primera: isti se neprijatelj s jedne strane predstavlja kao beznačajni insekt, a s druge kao neverovatno moćan i prepreden agresor. Tako u sklopu sukoba u Ukrajini, ruski masovni mediji Ukrajince predstavljaju kao sitnu boraniju (rus. ukrop – mirođija), ali istovremeno i kao produženu ruku NATO-a i Sjedinjenih Američkih Država na samim zapadnim granicama Rusije.

8. Militarizacija i vojna ikonografija: civilno se podređuje vojnom. Gde god je to moguće obezbeđuju se uslovi za raznovrsne „ratne igre”, osnivaju se paravojne organizacije i tome slično.

9. Obrnuta hijerarhija: običan čovek iz naroda, i to iz najnižih slojeva, uspinje se na sam vrh i prerasta u obožavanog vođu. Uprkos tom usponu, on zauvek ostaje jedan od nas.

10. Kult junačke pogibije.

11. Muški šovinizam i mržnja prema seksualnim manjinama.

12. Kult države i njen neosporan prioritet, i u odnosu na pojedince i u odnosu na društvene grupe.

13. Službeni jezik pretvara se u konformistički zvaničan jezik; kontrola svih vidova znanja.

14. Kršenje međunarodnog prava i Povelje UN-a.

U poznoj sovjetskoj kulturi (propadanje SSSR-a otpočelo je još sredinom 70-ih godina 20. veka) bilo je sve više znakova da društvo razume ovo postepeno ideološko stapanje, ili da ga barem oseća. Tendencija ka kongruenciji ideoloških pogleda i društvenih praksi ovih dveju ideologija bila je sve uočljivija (od zabranjenih romana Vasilija Grosmana i popularnih knjiga braće Strugacki, koji odražavaju te tendencije, pa do televizijske serije „Sedamnaest trenutaka proleća” prema romanu Julijana Semjonova, koja ih je intenzivirala). Baš kada se emitovala serija „Sedamnaest trenutaka proleća”, dok su sovjetski gledaoci po prvi put mogli da osete ideološko oduševljenje unutrašnjom strukturom Trećeg rajha, neki su se setili lenjingradske zime 1942/43. i plakata „Smrt neprijateljima fašizma”. Kao što je napisao Vasilij Grosman, pobedivši nacionalsocijalističku Nemačku, Sovjetski Savez zaista je uspeo da se inficira virusom fašizma.

Sovjetsko društvo počelo je da se raspada usled gubitka legitimiteta, unutrašnjeg i ideološkog. Ono je prestalo da razlikuje politički prihvatljivo od politički neprihvatljivog (intervencija u Avganistanu, energično insistiranje na zadržavanju teritorija osvojenih u Drugom svetskom ratu, progon neistomišljenika, maltretiranje privatnih preduzetnika i mnogo šta drugo).

Nakon raspada SSSR-a, fazu transformacije u novonastalim nacionalnim državama (ne samo u Ruskoj Federaciji) pratila su i pojedina fašistička obeležja: diskriminacija nacionalnih manjina, progoni govornika drugih jezika, kao i težnja ka ponovnom pisanju i oplemenjivanju „naše” istorije u smislu ultimativne opravdanosti postojanja „naše” države u postojećim granicama.

Stapanje fašističkih stavova i praksi sa stavovima i praksama prevaziđenog sovjetskog antifašizma zaoštrilo se 2014. godine, i to na najgori mogući način. Politička kriza u Ukrajini i svrgavanje ukrajinskog predsednika Janukoviča, u Rusiji su doveli do neke vrste političkog „kratkog spoja”. Zvanična ruska propaganda događaje u Ukrajini proglasila je „fašističkim” državnim udarom, koji su izvršile takozvane Banderine pristalice. Ruski masovni mediji nisu propuštali priliku da političke procese u Ukrajini diskredituju kao „fašizaciju”. Nove vlasti optužene su za antisemitizam, kao i za veličanje nacional-socijalizma. Ruske vlasti su na kraju posegnule i za ranijim sovjetskim viđenjem Ukrajine kao „produžene ruke SAD-a i NATO-a”. Događaji u Kijevu u ruskim masmedijima od tada se prikazuju kao fašistički prevrat.

Nakon aneksije Krima zvanična linija ruske propagande uočljivo je počela da podseća na propagandu iz sovjetske epohe, a prisetila se i prakse ruskog imperijalizma iz vremena pre Oktobarske revolucije, kojom se sasvim negira nacionalna osobenost i politički suverenitet Ukrajine i njenog stanovništva.

Politički koncept „Nove Rusije” i vojna agresija u Donbasu idu ruku pod ruku sa fašizacijom unutrašnjopolitičkih procesa u samoj Rusiji. Putinova retorika („peta kolona”) od građana zahteva „budnost” i razotkrivanje unutrašnjih neprijatelja, koji su navodno neuporedivo opasniji od spoljnih. A sve se to, paradoksalno, prodaje kao „ruska antifašistička politika”. Tako se, primera radi, u otvorenom ratu u istočnoj Ukrajini angažuju borbene jedinice čiji se članovi regrutuju iz najnižih slojeva ruskog društva. Da bi se opravdalo likvidiranje ukrajinske državnosti, poseže se, uzgred budi rečeno, za istim parolama kojima je Nemačka opravdavala aneksiju Austrije i Čehoslovačke, karakterišući pripajanje ovih država Trećem rajhu kao povratak u okrilje zajedničke nemačke porodice (Heim ins Reich – povratak u Rajh).

Fašizacija političkog jezika u Rusiji odvija se zapanjujućom brzinom i ona je najveća prepreka na putu ka kritičkoj analizi situacije u toj zemlji. Uprkos evidentnoj odgovornosti vladajućeg ruskog režima za vojne katastrofe u istočnoj Ukrajini i uprkos neizbežnom sunovratu ruske privrede, propagandna mašinerija Ruske Federacije proizvodi jedan virtuelni društveni proizvod: spremnost da se ubija, ali i da se gine, za uvrede koje su Rusiji navodno nanele susedne zemlje, Evropa i Sjedinjene Američke Države. Ovim ratom za „životni prostor” i sakralno „jedinstvo ruskog sveta”, Vladimir Putin i njegova klika ruskome narodu nameću odbacivanje međunarodnog prava, kao i uverenje da su oni, građani Rusije, nepriznati čuvari najviših vrednosti, kojima je oteto njihovo dragoceno političko vlasništvo: Sovjetski Savez. Kao recept za zadovoljenje kompleksa koji proističu iz tog uverenja, vlasti građanima nude oružane sukobe. Oružani napad na Ukrajinu očigledno je jedini izlaz koji je aktuelni ruski režim uspeo da pronađe.

Iz knjige „Evropa: 70 godina nakon Drugog svetskog rata“, zbornik prevedenih tekstova, izvorno objavljenih na nemačkom kao izdanje Beton Internationala, koji se pojavio kao podlistak Tagescajtunga 10. marta 2015, uoči otvaranja Međunarodnog sajma knjiga u Lajpcigu; knjigu priredili Alida Bremer i Saša Ilić, izdavači Radnička komuna LINKS i MostArt, Beograd 2015. Projekat podržale fondacije Heinrich Böll Stiftung i Allianz Kulturstiftung.

Prevela s nemačkog Jelena Kostić Tomović

Peščanik.net, 31.01.2016.

Srodni linkovi:

Sesil Vajsbrot – Montaža

Saša Ilić – Mehanički lavovi antifašizma

UKRAJINA

________________

  1. Против фашистского мракобесия и демагогии. Сборник статей. Под редакцией И. Дворкина, А. Деборина, М. Каммари, М. Митина, М. Савельева. М.: Соцэкгиз, 1936.
  2. Eco, Umberto. „Urfaschismus”, Die Zeit, 07.07.1995, s. 47-48. Prevod na Peščaniku.