U petak, 24. avgusta, sudski proces protiv norveškog teroriste Andersa Breivika okončan je presudom. Kazna je najteža moguća – 21 godina zatvora uz mogućnost produženja ukoliko, 21 godinu kasnije, i dalje bude smatran opasnim.

Težina kazne nije iznenađenje, s obzirom na ono što je Breivik učinio 22. jula prošle godine. Bombom je pokušao da ubije norveškog šefa države, da bi zatim ubio više od 60 nevinih mladih članova Radničke partije na letnjem kampu – tvrdeći da se ta partija sastoji od ”kulturoloških Marksista” odgovornih za nastupajuću muslimansku okupaciju Evrope.

Pa ipak, presuda ostavlja mnoga važna pitanja otvorena. Kako je Breivik mogao tako daleko da dogura neprimećen? Koliko su njegovi stavovi prisutni u Norveškoj i čitavoj Evropi? Šta je, zapravo, suština njegovih stavova? Breivikova ideologija je do te mere ekstremna da se značajan deo procesa pred norveškim sudom bavio njegovim mentalnim zdravljem. Da li je bio klinički lud pa mu se samim tim nije moglo suditi u postupku koji podrazumeva mentalnu sposobnost optuženog? Da li ga je radije trebalo smestiti u ludnicu ili bolnicu, na neodređeno vreme? Ili su njegova dela, koliko god strašna, dosledan rezultat političke ideologije koja jeste ekstremna ali ne i patološka? Dve različite grupe psihijatara veštačile su na sudu – i došle do sasvim suprotnih zaključaka po ovom pitanju. Presuda je ipak u obzir uzela zaključak o mentalnom zdravlju i Breivika sada očekuje redovna zatvorska kazna.

U svakom slučaju, Breivikov manifest čijih je 1500 strana objavljeno na internetu ne čini se kao šizofreni tekst. Nešto od toga je prepisano, druge delove je očigledno pisao sam – ali taj tekst, baš kao i složena logistika Breivikovog čina, pokazuje visok stepen koherentnosti.

Breivikova ideja je da bi Muslimani trebalo da budu proterani na Bliski istok da tamo osnivaju svoje kalifate – ono što bi Islamisti verovatno i želeli. Njegove stvarne neprijatelje, “kulturološke Marksiste” sa Zapada, treba pogubiti. Dekadentnim liberalima treba omogućiti da prežive, ali samo u segregiranim, obezbeđenim zonama geta u gradovima, kako bi se sprečio njihov uticaj na javni život. Država iz Breivikove vizije treba ponovo da uspostavi konzervativne evropske, hrišćanske vrednosti. Međusobno posvađane hrišćanske sekte treba ponovo ujediniti pod upravom Pape ratnika. Političkim partijama treba dozvoliti nešto manjeg uticaja ali državom treba da upravljaju krstaši kao što je on. Viteški red iz njegove fantazije, obnovljeni red Vitezova Templara, treba da predvodi borbu koja će dovesti do društva pod kontrolom Saveta čuvara.

Ova politička ideologija očigledno nije privatna izmišljotina jedne poremećene individue, već ima duboke korene u tradicijama ekstremne evropske desnice koja je proizvela nacizam, fašizam i radikalni konzervativizam. To je tradicija antiprosvetiteljstva, pokrenutog protiv rađanja liberalne demokratije i vladavine zakona u 18. veku a koje do danas opstojava na evropskoj ekstremnoj desnici. Breivikov san je totalitaran – demokratiju treba strogo zauzdati, politička prava bi trebalo da budu privilegija jednog sloja građana u odnosu na ostale, teologiju treba vratiti na centralno mesto u politiku, modernost treba poništiti. Nije slučajnost da je njegov manifest prepun referenci na srpsku desnicu 90-tih i 2000-tih – jednu od najodvratnijih pojava novije evropske istorije. Breivikovi heroji su radikalni nacionalisti među Srbima, kao što su Radovan Karadžić i Ratko Mladić, kojima se trenutno sudi u Hagu za genocid.

Ali srpska desnica samo je vrh ledenog brega. Politička kritika modernosti čini se da poslednjih godina jača u Evropi. Međutim, uz tako mnogo različitih trendova, to je prilično razuđen pokret, koji obuhvata i populiste nacionaliste i nacional-konzervativne partije u okviru demokratskih sistema Zapadne Evrope (uključujući i dansku Narodnu partiju, holandsku Partiju za slobodu, francuski Nacionalni front, švajcarsku Narodnu partiju, italijansku Ligu severa i druge), obnovu fašisoidnog hrišćansko-nacionalističkog pokreta (kao u Srbiji) i brojne trendove koji su nespojivi sa liberalnom demokratijom.

Zloćudna veza između kulturološke desnice i važnih centara verske moći možda ne postoji na zapadu Evrope onako kako postoji u Srbiji, ali na ekstremnoj desnici buja varijacija iste ideologije koja se prenosi kulturom. Ponekad označena kao “diferencijalizam”, osnovna je pretpostavka da postoje suštinske i nepremostive razlike između kulturnih i verskih zajednica – koje bi, iz tog razloga, trebalo da žive razdvojene, sa različitim zakonima, institucijama i zasebnim teritorijama. Diferencijalizam je multikulturalizam desnice: stav je da je rat između Hrišćanstva i Islama neizbežan – u rasponu od razobručenog nasilja na Balkanu do ideoloških građanskih sukoba niskog intenziteta u Zapadnoj Evropi. Neki čak smatraju da je taj rat zapravo poželjan budući da sukob otkriva koliko su kultura i religija krucijalni faktori u životu naroda. Takvo se mnjenje širi u brojnim varijacijama. Ono što im je svima zajedničko jeste osnova u kulturi i religiji kao i činjenica da se sve mogu kolektivno kategorizovati kao ”kulturalizam”. Evropske nacionalističke partije sa ekstremne desnice predstavljaju monokulturalne stegonoše ove vrste kulturološke ideologije. Ova koherentna ideologija nalazi se u osnovi Breivikovog stava protiv multikulturalizma.

Korisno je shvatiti ovu vezu – jer nam to omogućava da jasnije vidimo određene stvari. Jedna od njih je, kako je to ukazao norveški istoričar Øystein Sørensen, da je među postojećim političkim sistemima na planeti Breivikovom snu najsličniji – islamistički Iran. Teokratska politika, progon nevernika, stroga kontrola domaćih liberala… sve do vrhovnog vođstva inicijata iz Saveta čuvara. Većini posmatrača nije teško da uvide činjenicu da brejvikovski hrišćanski fašizam pripada desnici. Ali političke fantazije islamista pripadaju upravo istom političkom polju. Ono što ljude ometa da to shvate jeste to što su ova dva suprotstavljeni, čak smrtni neprijatelji. Ali izgleda da zaboravljamo da su partije ekstremne desnice partikularisti, skloni svaki svojoj odabranoj grupi, i zbog toga su tipično neprijatelji a ne saveznici – setimo se samo francuskog i nemačkog nacionalizma 19. veka. Breivik nam omogućava da shvatimo nešto što smo skloni da previđamo: svi teokratski totalitarizmi imaju mnogo strukturnih sličnosti i pripadaju ekstremnoj desnici.

Drugi, još važniji uvid jeste da nam Breivikova zloćudna ideologija omogućava da razlučimo, sasvim jasno, njegov napad na multikulturalizam od prosvetiteljske kritike nedemokratskog multikulturalizma. Ove dve kritike multikulturalizma, u stvari, potiču sa sasvim suprotstavljenih strana. Breivik napada ono što je u njemu ”multi”, dok Prosvetiteljstvo napada ”kulturalizam”. Breivik postavlja monokulturalizam naspram multikulturalizma. On želi da hrišćanske vrednosti suprotstavi muslimanskim, u nasilnom krstaškom pohodu. Ali prosvetiteljska kritika multikulturalizma uviđa da su i multikulturalizam i Breivikov monokulturalizam samo varijante kulturalizma. I jedni i drugi veruju da su pojedinci determinisani kulturom kojoj pripadaju – da nemaju slobodnu volju da utiču na svoje izbore i tok svojih života. Univerzalni humanizam ne pridaje posebna prava nijednoj kulturi ni religiji, bilo Breivikovom monokulturalizmu ili nagizdanim sveštenicima multikulturalizma. Umesto toga, zahtevaće da kulture i religije nemaju nikakva prava – već pojedinci. Umesto toga, zahtevaće da prostor svih religija u demokratiji mora biti omeđen osnovnim principima ljudskih prava – bez obzira kojim se bogovima priklanjaju. Prosvetiteljska kritika multikulturalizma zahteva da nijedna kultura ni religija nema posebne privilegije koje narušavaju ljudska prava. Breivika, sa druge strane, uopšte nije briga za ljudska prava – ona pripadaju onome što Breivik želi da iskoreni. U tom smislu, Breivik je učinio savršeno jasnim da granice multikulturalizma moraju biti određene prosvećenim ljudskim pravima – a ne fantazmima i religijom antiprosvetiteljstva.

Presuda Breiviku jasno potvrđuje da je on počinio zločin sa predumišljajem u političkom kontekstu, a ne delo sumanutog ludaka. Ovaj tačan zaključak ne samo da donosi zakonsku pravdu već i razjašnjava njegova apokaliptična dela i kulturalne izazove demokratiji i ljudskim pravima.

Jens-Martin Eriksen i Frederik Stjernfelt su autori knjige “Demokratske kontradikcije multikulturalizma”, New York: Telos Press 2012. Ovaj tekst je napisan specijalno za E-novine.

Prevela Milica Jovanović

E-novine, 02.09.2012.

Peščanik.net, 03.09.2012.

Srodni link: Jens-Martin Eriksen & Frederik Stjernfelt – Scenografija rata

NAŠ TERORIZAM