Hillary Clinton, foto: Doug Mills/The New York Times

Hillary Clinton, foto: Doug Mills/The New York Times

Od početka ove beskrajne predizborne kampanje mediji nas ubeđuju da je Hillary Clinton loša kandidatkinja, pre svega zato što je neubedljiva kao osoba. Poslednji na taj način osporavani kandidat je bio Al Gore u kampanji 2000. Ali gospođa Clinton je osvojila demokratsku nominaciju, pobedila svoga protivnika u sve tri predsedničke debate i veliki je favorit za pobedu na predsedničkim izborima 8. novembra. Kako je sve to uspela ako je toliko loša? Neki kažu da ona prosto ima sreće: da republikanci nisu nominovali Donalda Trumpa, ona ne bi uspela. Evo i kontra-argumenta: možda ona pobeđuje zato što ima istinske kvalitete koje mediji ignorišu.

I ko bi bio taj bolji kandidat Republikanske partije? Gospodin Trump je osvojio nominaciju jer je partijskoj bazi govorio ono što ona želi da čuje, kanališući rasno pitanje koje je već decenijama recept za uspeh kod tog glasačkog tela. On je samo izgovorio ono što njegovi rivali misle i zato je bio toliko uspešniji od njih. Svi oni su mnogo sličniji Trumpu nego što to priznaju zagovornici alternativne istorije u kojoj je kandidat republikanaca Marco Rubio. Sećate ga se kako tri puta refrenski ponavlja „Ne zanosite se time da Obama ne zna šta radi; on tačno zna šta radi“ tokom jednog od svojih nastupa. Ova izjava je pokrenula ludačku teoriju zavere da predsednik Obama namerno urušava ugled SAD u svetu. Pa da li je on zaista bolji od Trumpa?

Neautentičnost je osnovni problem republikanskih lidera. Nijedan od njih ne veruje u magične moći smanjivanja poreza, ili da su klimatske promene velika prevara, ili da će ponavljanje fraze „islamski terorizam“ poraziti Isis. Ali morate se pretvarati da sve to mislite da biste bili primljeni u republikanski klub. Sa Trumpom se ova neiskrenost ogolila i postala jasna većini ljudi.

I još nešto o gospodinu Rubiu: zašto neko misli da bi čovek koji se slomio od Trumpovog zadirkivanja pobedio ženu koje je ostala pribrana tokom 11 sati teškog ispitivanja zbog Bengazija, pri čemu su njeni islednici ispali prilične budale? To nas dovodi do kvaliteta gospođe Clinton. Kada komentatori hvale nečiji politički talenat, oni pre svega misle na ograničeni skup arhetipova: herojski lider, momak sa kojim biste popili pivo, zapaljiv govornik. Gospođa Clinton je previše žena da bi bila taj prosečni muški govornik sa predvidivim replikama.

Ali ona je ove jeseni u debatama impresionirala milione gledalaca: samouverena, smirena, savršeno pripremljena, ubedljiva. I njene pobede u debatama su rasle kako je vreme prolazilo a utisci javnosti se slegali. Vrline koje je pokazala tokom debata imaće i kao predsednica. Iskazivanje stručnosti i smirenosti u stresnim situacijama su vrhunski kvaliteti, iako se ne uklapaju u standardne obrasce harizmatičnosti. Gospođa Clinton je u kampanju unela još nešto što nema nijedan republikanski kandidat: ona zaista brine o važnim pitanjima i veruje u rešenja koja predlaže.

Znam da ona mnogima izgleda preambiciozno i hladno sračunato i da je optužuju da o makroekonomskim pitanjima govori bez pravog žara. Ali o ženskim pravima, rasnoj nepravdi ili podršci porodici ona govori posvećeno i sa strašću. Uverljivija je od svih republikanskih lidera. Kranje je vreme da priznamo: Hillary Clinton nije uspela zato što ima sreće, već zato što je natprosečno ljudsko biće.

The New York Times, 21.10.2016.

Preveo Miroslav Marković

Peščanik.net, 24.10.2016.

Srodni linkovi:

Paul Krugman – Nameštanje igre

The New Yorker – Podrška Hillary Clinton

Paul Krugman – Trampova partija

Marko Milanović – Trampov imaginarni intervju Nedeljniku

Paul Krugman – Predatori

The Atlantic – Protiv Trampa

The New Yorker – Moj glas

Paul Krugman – Glasaj kao da je važno