Foto: Predrag Trokicić

Foto: Predrag Trokicić

Možemo samo da nagađamo šta bi bilo da su tako „napredni“ testovi, koje u Dnevniku (u 21. minutu) dan pred Novu godinu pominje ministar Šarčević, bili izmišljeni makar malo ranije, ako već ne i pre više decenija. Recimo, na vreme bi bile ispitane i ocenjene osobe iz sadašnjeg sastava vlade i svakoj od njih ponaosob bilo bi zabranjeno da se bavi politikom uopšte, a pogotovo da stupi na bilo kakvu javnu dužnost. Pored toga, ministru Šarčeviću bilo bi dodatno strogo zabranjeno da se bavi obrazovanjem, jer naprosto nema ni dovoljno pameti, a ni znanja za to. Ali, sve njih je ta čaša u vidu testiranja zaobišla, i sad opet, kao i dve decenije ranije, kolektivno plaćamo skupu cenu za to.

Moglo se zamisliti i mirnije prednovogodišnje veče. Ali ne u Srbiji. Ovde svojim budalaštinama neminovno i neprekidno zaskaču ili predsednik ili šefica vlade ili neki ministar, čak i na novogodišnji vikend, kada bismo zaista mogli barem malo i makar nakratko da se odmorimo od njihovih gluposti. Ne daju nam. Tako sad moramo da se pitamo da li je moguće da se Šarčević tako herojski nalupeta, a u vezi s testiranjem dece i platnim razredima za prosvetne radnike. Jednom kada su se dosetili da rangiraju nastavnike i nagrađuju ih ili kažnjavaju prema „rezultatima“, Šarčević i Brnabić više ne mogu da se otresu od te budalaste ideje, a kamoli da za nju daju pristojno objašnjenje.

Treba to reći još jednom krajnje jasno – platni razredi uvode se da bi se prosvetni radnici izložili praktično neskrivenoj političkoj kontroli. Umesto po rezultatima, oni će biti vrednovani po političkoj lojalnosti i podaničkoj poslušnosti. Ali, pošto trunke skrupula još opstaju, to se ne može otvoreno reći, pa je izgovorena glupost o rezultatima. A pod rezultatima se mislilo na ostvareni uspeh učenika. Na tom prvom koraku, Šarčević i Brnabić odmah su demonstrirali epsko neznanje i krajnju nekompetentnost da se bave školstvom. Kontraargument je bolno jednostavan – na uspeh učenika daleko veći uticaj ima socijalni milje iz koga učenik ili učenica dolaze nego rad nastavnika.

Pošto su ga pored ostalih i sindikati prosvetnih radnika suočili s ovom jednostavnom činjenicom, koja ne samo što se kosi s idejom rangiranja po učinku nego je i direktno obara – dakle, uspeh učenika ne može biti neposredno merilo kvaliteta rada nastavnika – i tako potvrđuje sumnju da je reč o htenju da se partijski disciplinuju prosvetni radnici kojih ima preko sto hiljada i koji praktično čine jednu od najbrojnijih i potencijalno najbolje organizovanih radničkih grupa u zemlji – ministar je izvalio novu, još strašniju glupost. „Uskoro za svako dete procena mogućeg uspeha u školi. Za lošiji rezultat minus nastavniku“ – pompezno najavljuje javni servis šarlatansko ministrovo lupetanje o testovima. Prvo će se dakle testirati deca, objašnjava Šarčević, i za svako dete biće utvrđeno koliki su mu dometi. Sledi i primer: ako je procenjeno da dete može imati vrlodobar uspeh, a ostvari dovoljan, posledice će snositi nastavnik tako što će biti kažnjen manjom platom, to jest dodeliće mu se niži platni razred.

Tu, međutim, nije kraj: neće nastavnicima pomoći ni ako dete predodređeno da bude vrlodobro ostvari odličan uspeh. Jer, i tada će biti jasno da se nije dobro radilo, te da se detetu gledalo kroz prste. I opet će nastavnici biti kažnjeni. Možda Šarčević zna nešto za šta mi još nismo čuli. Možda je on odnekud čuo da postoje tako precizni testovi1 koji mogu da utvrde krajnje domete deteta i da uz to eliminišu svako potencijalno iznenađenje, bilo pozitivno bilo negativno. Ako postoje, hajde da vidimo šta bi to sve podrazumevalo.

Prvo, da postoje nepogrešivi načini da se utvrde potencijali jedne osobe, to jest deteta. Drugo, da je način ocenjivanja u školama saglasan sa tim testovima i takođe nepogrešiv. Treće, da osobe koje testiraju i osobe koje ocenjuju formiraju dve nezavisne i potpuno odeljene grupe, između kojih nema curenja informacija. Recimo – vratimo se primeru – testom se utvrdi da je domet deteta vrlodobar uspeh, ali to sazna i nastavnik i tome prilagodi ocenu. Ta prevara praktično se ne može raskrinkati, i zato je tajnost rezultata testiranja neminovna da bi sistem platnih razreda funkcionisao. Četvrto, kada kaže vrlodobar, na šta Šarčević misli? Nadajmo se da nije do te mere glup da veruje da vrlodobar učenik ostvaruje vrlodobre rezultate iz svih predmeta. To bi onda značilo da decu treba testirati za svaki predmet posebno, pa rezultat testiranja uporediti s ocenom iz datog predmeta. Ali, koliko će onda biti potrebno istraživača i vremena da se urade i obrade svi testovi?

Nadalje, kada će inspekcija reagovati? Kada primeti odstupanje kod prve ocene, ili tek ako se odstupanje pokaže u krajnjoj oceni? Ako se čeka krajnja ocena, pitanje glasi – zašto je dete ostavljeno da propada ako se moglo reagovati ranije? Ako se reaguje odmah, kako znati da je pogrešio nastavnik, a nije, recimo, đak baš na taj čas došao nespreman?

Sva ova pitanja važe pod pretpostavkom da su kapaciteti dece jednoobrazni i da se daju izmeriti jednoobraznim testovima, a kasnije i oceniti na isti jednoobrazni način. Ali, svaki iole obučeni edukator zna da nije tako. Pa sledi pitanje: ko će oblikovati testove i ko će testirati one koji testiraju, i da li će i za njih biti potrebni platni razredi? Stvari se tako mogu komplikovati u nedogled. Ali, nema razloga za to. Jer, to što navodi Šarčević naprosto ne postoji. Nema takvih testova i nemoguće je na osnovu testova tačno utvrditi potencijale ili predvideti krajnje domete dece. Na jedan bolestan način, Šarčevićeva ideja je čudan koloplet izopačenih zamisli s početka 20. veka, nastalih iz jednog nesrećnog spoja eugenike i fašizma. Kako nam se na početku 21. veka dogodio taj prosvetni istorijski sunovrat od jednog veka unazad, nije teško objasniti. Pitanje je možemo li taj sunovrat da zaustavimo.

Što se pak Šarčevića tiče: ako to što on izgovara shvatimo kao neku vrstu javnog testa za njegov kapacitet da obavlja dužnost ministra prosvete, onda je rezultat tog testiranja očigledan, ali se na njega ne može reagovati pukim uvođenjem platnih razreda za ministre. Jer, Šarčević ubedljivo demonstrira da nema tako niske plate koja bi bila pravedna kazna za to što radi posao o kome ništa ne zna.

Peščanik.net, 01.01.2018.

RAZGOVOR O OBRAZOVANJU

________________

  1. Šarčević o ovim testovima govori kao Stefanović o poligrafu. I jedan i drugi testove odnosno poligraf vide kao neku magičnu prečicu do istine, to jest kao nepogrešivi instrument koji čini suvišnim sve drugo – školu i nastavnike, odnosno sud i postupke utvrđivanja istine na sudu.
The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)