Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic. Elem, radni je dan, jutro, kad se u punom tramvaju “trojki” iznenada začuo Mujin glas odostraga: “Đe je doktor? Imal ovdje doktora?”
Sva sreća pa zaista u tramvaju bio doktor, sva nesreća pa bio sasvim na drugom kraju, kraj vozača. “Evo me, stižem!”, vikao tako doktor razmičući ljude i probijajući se kroz gužvu u tramvaju, dok konačno nije stigao do stražnjeg sjedišta. “Tu sam!”, zadihano će doktor, a Mujo ga pogleda držeći u rukama Enigmatski đerdan: “Bolest grla, deset slova?”
Po prilici za istu stvar trebao je ovih dana doktor i predsjedniku Republike Srpske Miloradu Dodiku. Ima, naime, zgodan jedan i posve neprimijećen detalj s otvaranja već zloglasnog studentskog doma na Palama, kojega je Dodik krstio imenom “utemeljitelja i prvog predsjednika Republike Srpske”, ali i “utemeljitelja Univerziteta u Istočnom Sarajevu” Radovana Karadžića, detalj kojega – koliko sam upratio – nitko nije uočio.
Na crnoj mramornoj ploči na ulazu u studentski dom, koju je predsjednik Dodik svečano otkrio u društvu Karadžićeve supruge i kćerke, stoji, naime, lijepom Miroslavljevom ćirilicom ispisano “Javna ustanova Studentski centar Pale”, pa malo većim slovima “Studentski dom”, pa najvećim “dr. Radovan Karadžić”: sve skladno, uredno, kako je red i običaj, u četiri reda, osim što je – pogledate li malo bolje – majstoru kamenoklesaru natpis u posljednjem redu, onaj najveći i najsvečaniji, “dr. Radovan Karadžić”, pobjegao malo ulijevo, nesimetričan u odnosu na ostale.
Nije teško pogoditi kako je do greške došlo: crna je mramorna ploča već bila gotova i spremna za svečano otkrivanje, kad je netko – moj je tip Milorad Dodik, uz koeficijent 1,03 – shvatio da je na ploči ispisano “Studentski dom – Radovan Karadžić”.
– Šta je ovo, bogtejebo? – uzviknuo je Dodik zaprepašteno. – Đe je doktor?
– Doktora, doktora! – uspaničeno je stao vikati Rajko Vasić okrenuvši se okupljenima. – Ima li doktora?
– Nema, u tome i jest stvar – objasnio mu onda Mile pokazujući na mramornu ploču. – Đe je na tabli doktor Karadžić?
Nitko, eto, nije primijetio da je Utemeljiteljevo ime na ploči ispisano bez titule “dr”, i odmah je dozvan majstor da dokleše što nedostaje. Tako je, eto, Karadžić obranio doktorsku radnju na Univerzitetu u Istočnom Sarajevu, tako mu je uz ime i prezime naknadno ugurana doktorska titula, tako je, konačno, posljednji red na ploči s nazivom Studentskog doma – “dr. Radovan Karadžić” – ispao nesimetričan u odnosu na druge, pobjegao malo ulijevo.
U cijelom skandalu s imenovanjem studentskog doma po poglavniku Nezavisne Države Srpske, arhitektu genocida i zločina devedesetih, stvar može izgledati kao nevažni, banalan detalj, osim što nije: naknadno dodavanje doktorske titule imenu ratnog zločinca sama je simbolička suština cijelog projekta Studentskog doma dr. Radovan Karadžić, detalj nevažan i banalan taman koliko je i Karadžićev studentski dom nevažan i banalan za Dodikovu viziju i reviziju Republike Srpske.
Univerzitet na Palama i njegov novi, suvremeni studentski dom samo su jezgro tog projekta, akademski inkubator kroz čija će vrata ulaziti mladi brucoši radovani karadžići, a izlaziti gotovi doktori karadžići. Takav univerzitet, baš kao i crna ploča na njegovu studentskom domu, služi tek za naknadno dodavanje titule, odnosno akademsku – dakle formalnu – legitimaciju zločina: vrlo doslovno, univerzitetskim rječnikom, za obranu radnje.
Poseban trud, uostalom, Milorad Dodik je uložio u otklanjanje mogućih nesporazuma i krivih tumačenja: studentski dom nije samo nazvan po Radovanu Karadžiću, već je tako nazvan uoči konačnog objavljivanja presude Karadžiću na Međunarodnom sudu u Haagu, da bi na koncu – za slučaj da netko i nakon svega pomisli kako možda i nije riječ o predumišljaju, već o čudesnoj igri slučaja – Milorad Dodik na svečanom otvaranju tu “nevjerojatnu slučajnost” rastumačio kao “snažnu simboliku”. “Ovim potezom dajemo podršku čovjeku koji je stavio svoj potpis na gradnju Univerziteta u Istočnom Sarajevu, nadajući se da će presuda biti zadovoljavajuća”, objasnio je Dodik otkrivajući ploču. “Studentski dom ima snažnu simboliku u trenutku kada se Karadžiću treba izreći presuda u Hagu.”
Da se, naime, ne zajebavamo: kad bi postojala ikakva šansa da Radovan Karadžić, u trenutku dok ovo čitate, bude oslobođen krivnje, kad bi postojao i promil šanse da Radovan Karadžić od danas ne bude pravomoćno osuđeni ratni zločinac, nikad Milorad Dodik ne bi studentski dom na Palama nazivao njegovim imenom. Kad se tako Dodik “nada da će presuda biti zadovoljavajuća”, on očekuje osuđujuću presudu: Radovan Karadžić njemu treba samo kao takav, dokazani ratni zločinac, rodoljub s ovjerenim certifikatom, odnosno “zadovoljavajući” i “snažni simbol” žrtve za slobodu Nezavisne Države Srpske. Ta je paradržava zaokružena i definirana Univerzitetom na kojemu će studenti povijesti ili prava spavati u studentskom domu nazvanom po Radovanu Karadžiću.
Naknadno tako dodana doktorska titula kao akademska legitimacija Karadžiću stoji upravo onako kako će akademcima Univerziteta u Istočnom Sarajevu – profesorima, inženjerima i doktorima nauka – kao državotvorna legitimacija stajati naknadno dodana titula “radovana karadžića”. Svakako, crne mramorne ploče s uklesanim imenom i titulom, poput onih na groblju, bit će sasvim prikladno dizajnersko rješenje za diplome budućih doktora s paljanskog Univerziteta. Za Karadžićeva vakta, naime, Muji iz sarajevskog tramvaja doktor sigurno nije trebao za križaljke.
Oslobođenje, 24.03.0216.
Peščanik.net, 28.03.2016.
SARAJEVO
