Fotografije čitalaca, Merlot Levert, Fotografía artística, La bailarina
Fotografije čitalaca, Merlot Levert, Fotografía artística, La bailarina

Sigurno ste dosta puta čuli za pojam neoliberalizam, ali da li zaista znate šta on znači? Tako počinje kratak tekst koji su mi nedavno poslali neki moji prijatelji. Kažu, ne krijući zabrinutost: širi se društvenim mrežama, kao virus. I očekujući – poznajem ih k’o zlu paru – da sad ja nekako „uzvratim“. Mislim se – ćorava su to posla, ali ’ajde, prijatelji su prijatelji.

Doduše, inkriminisani sastav ja nisam zapazio, ali greh na moju dušu, verujem prijateljima. Za slučaj da ga neko takođe nije primetio, evo navodim ga, „u celini i celosti“, što bi rekao Žika Obretković, i od početka.

„Sigurno ste dosta puta čuli za pojam neoliberalizam, ali da li zaista znate šta on znači? Prema osnovnoj definiciji neoliberalizam jeste pokret ili pravac u ekonomiji koji se zasniva na slobodi tržišta i na protivljenju uplitanja vlasti, tj. države, u ekonomiju. Nastao je nakon Drugog svetskog rata i u doba vladavine ’Čelične lejdi’ – britanske premijerke Margaret Tačer i američkog predsednika Ronalda Regana. Prve žrtve takvog ekonomskog poretka bivaju zemlje u Južnoj Americi, konkretno Čile i Argentina. Nakon više decenija neoliberalizam se širi Evropom, padom socijalizma u Rumuniji i Jugoslaviji. Posledice se i danas osećaju u navedenim zemljama u vidu visoke prezaduženosti, velikog siromaštva i korupcije. Suština takvog jednog sistema u zemljama u tranziciji, kao npr. u Čileu, pa i Srbiji, jeste menjanje strukture vlasništva javnih, tj. državnih dobara (kompanije, institucije, strateški resursi, infrastruktura itd.) u privatnu svojinu i taj proces se naziva privatizacija. Privatizacije i ne bi bile problem da se ne ispoljavaju kod strateški važnih dobara u jednoj državi (telekomunikacije, vodovod, elektroprivreda, industrija, transport itd). Problem nastaje kada većinski profit odlazi u strane ruke, skoro su pa neizbežna masovna otpuštanja i cene usluga i dobara rastu. Skup tih procesa i metoda kojima se jedna ekonomija neke zemlje transformiše u neoliberalnu nazivaju se reforme. Sem privatizacije kao najpoznatije reforme, tu su MMF/SB krediti sa visokim kamatama koji se ne mogu isplatiti i razne ekonomske reforme i zakoni koji se kroje zarad lakše pljačke građana putem poreza, manjih plata i penzija, visokih cena usluga itd.“

Šta reći, a ne zaplakati. Ni manjeg teksta ni više netačnosti, protivrečnosti i proizvoljnosti. Knjiga bi mogla da se napiše, ali ko bi na to gubio vreme – i na pisanje i na čitanje. S druge strane, jeste da je navedeni „post“ intelektualno zbilja prilično ispošćen, ali je suština antiliberalnog stanovišta, kojeg „na višem nivou“ zastupaju mnogi i „levi“ i „desni“ intelektualci, u njemu verno sačuvana. Dakle, evo ipak nekoliko napomena, makar da mi se prijatelji ne naljute.

Recimo, anonimni (bar za mene) autor odmah na početku kaže da se „neoliberalizam zasniva na slobodi tržišta i na protivljenju uplitanja vlasti u ekonomiju“ – i to je jedino što je u njemu koliko-toliko tačno – da bi na kraju zaključio kako se (tzv. neoliberalnim) reformama povećavaju porezi i cene, a smanjuju plate i penzije. Ako, međutim, (neo)neoliberalizam zahteva, kao što zbilja zahteva, da se država ne meša u ekonomiju, onda ni smanjenje plata i penzija, a pogotovo povećanje poreza i cena, nema veze sa (neo)liberalizmom. Posebno to važi za poreze, jer se (neo)liberalizam, kao što je poznato, „po difoltu“ zalaže za mali broj poreza i za niske poreske stope.

Doduše, u jednoj državi se smanjenje državne potrošnje može pojaviti kao neophodno, ali se to dešava i u situacijama kada državni rashodi daleko nadmaše državne prihode, tj. kad poresko opterećenje dugotrajno prevazilazi ekonomsku snagu poreskih obveznika. Takav je slučaj, recimo, u Srbiji, gde državni sektor već godinama troši milijardu-dve evra više nego što se prikupi porezima i doprinosima. To je taj budžetski deficit.

Dakle, Srbija se godinama, narodski rečeno, prostirala preko gubera, trošila je daleko više nego što ima, živela na račun budućih generacija (što baš nije ni lepo, ni pošteno), sve u svemu, blago rečeno, ponašala se vrlo rasipnički. Višak rashoda nad prihodima pokrivala je zaduživanjem. U poslednjih desetak godina državni dug Srbije više je nego udvostručen, sa 10 milijardi evra došao je na 23 milijarde evra. Na to Srbiju niko nije primoravao, pogotovo ne MMF, jer sa njim za to vreme nije bilo nikakvog aranžmana. A uzgred, kamate Svetske banke, koja je neka vrsta filijale Međunarodnog monetarnog fonda, ubedljivo su najniže na međunarodnom finansijskom tržištu, to je notorna stvar.

Sve u svemu, smanjenje javne potrošnje, o kojem se u Srbiji govori, ako do toga dođe, zapravo i nije neka štednja, pošto će budžetski deficit i ove godine biti oko dve milijarde evra – već samo malo manje rasipništvo od dosadašnjeg, koje je postalo neizdrživo i neodrživo.

Još reč-dve o – privatizaciji. Iz navedenog je jasno da praktično nema dela privrednog života u kojem je privatizacija prihvatljiva. U tekstu doduše nije pomenuta poljoprivreda (prehrambena industrija), ali s obzirom na „strateški značaj“ hrane, nema sumnje da bi se anonimni autor založio za mnogo jaču ulogu države i u ovoj oblasti. Šta, dakle, ostaje privatnicima? Kafane, automehaničarske radnje, butici… A i to do pet zaposlenih.

O tome kako je od uvođenja neoliberalizma naovamo propala Rumunija, da i ne govorimo.

Eto, nadam se da sam učinio plezir prijateljima, mada mislim da je celo ovo pisanije manje-više uzaludno. U stvari, čitava ova tema odavno je sublimirana u onom poznatom vicu: kako pametan Srbin zove glupog Srbina?

Poznat je i odgovor: Telefonom, iz Amerike.

Peščanik.net, 17.01.2015.

RASPRAVA O NEOLIBERALIZMU

The following two tabs change content below.
Mijat Lakićević, rođen 1953. u Zaječaru, završio Pravni fakultet u Beogradu 1975, od 1977. novinar Ekonomske politike (EP). 90-ih saradnik mesečnika Demokratija danas (ur. Zoran Gavrilović). Kada je sredinom 90-ih poništena privatizacija EP, sa delom redakcije stupa u štrajk. Krajem 1998. svi dobijaju otkaz. 1999. sa kolegama osniva Ekonomist magazin (EM), gde je direktor i zam. gl. i odg. ur, a od 2001. gl. i odg. ur. 2003. priređuje knjigu „Prelom 72“ o padu srpskih liberala 1972. 2006. priređuje knjigu „Kolumna Karikatura“ sa kolumnama Vladimira Gligorova i karikaturama Coraxa. Zbog sukoba sa novom upravom 2008. napušta EM (to čine i Vladimir Gligorov, Predrag Koraksić, Srđan Bogosavljević…), prelazi u Blic, gde pokreće dodatak Novac. Krajem 2009. prelazi u NIN na mesto ur. ekonomske rubrike. U aprilu 2011. daje otkaz i sa grupom kolega osniva nedeljnik Novi magazin, gde je zam. gl. ur. Dobitnik nagrade Zlatno pero Kluba privrednih novinara. Bio je član IO NUNS-a. Sa Mišom Brkićem ur. TV serije od 12 debata „Kad kažete…“. Novije knjige: 2011. „Ispred vremena“ o nedeljniku EP i reformskoj deceniji u SFRJ (1963-73); 2013. sa Dimitrijem Boarovim „Kako smo izgubili (Našu) Borbu“; 2020. „Desimir Tošić: Između ekstrema“; 2022. „Zoran Đinđić: prosvet(l)itelj“.

Latest posts by Mijat Lakićević (see all)